Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1961/19 (F.LJ.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1961/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-1961/19, rješavajući apelaciju F. LJ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio F. LJ.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 054780 18 Rev od 31. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. F. LJ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, podnio je 3. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 054780 18 Rev od 31. januara 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je tuženi (Ekonomski fakultet, Sveučilište u Mostaru) da isplati apelantu određeni novčani iznos na ime naknade plaće sa zakonskom zateznom kamatom. Osim toga, odbijen je apelantov zahtjev da mu tuženi isplati naknadu materijalne štete u određenim novčanim iznosima na ime manje isplaćene plaće zbog diskriminacije za period od 26. juna 2009. do 31. avgusta 2010. godine, na ime neisplaćene božićnice za 2007. godinu, na ime ostalih naknada za period nezakonitog otkaza od 30. septembra 2007. do 26. juna 2009. godine (regres, božićnice, uskrsnice i druga primanja) kao i za period rada nakon povratka na posao od 26. juna 2009. do 31. avgusta 2010. godine, na ime troškova benzina za period od 26. juna 2007. do 26. juna 2009. godine, kao i naknadu nematerijalne štete u određenom novčanom iznosu. Također, obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant do 30. septembra 2007. godine bio u radnom odnosu kod tuženog na neodređeno vrijeme kao predavač na preddiplomskom, diplomskom, te postdiplomskom studiju, poslovnoj i ljetnoj školi (koji nisu vezani za radni odnos već se obavljaju van radnog vremena na osnovu ugovora o djelu i kao privremeni i povremeni poslovi) i u radnom odnosu sa 50% radnog vremena na Sveučilištu u Dubrovniku (od 1. avgusta 2007. godine zasnovao radni odnos (100% radnog vremena) na neodređeno vrijeme, koji je prestao 25. juna 2009. godine). Vrhovni sud je dalje naveo da su rješenja tuženog kojima je apelantu prestao radni odnos poništena presudom Općinskog suda u Mostaru od 8. oktobra 2008. godine, koja je preinačena u odbijajućem dijelu presudom Kantonalnog suda u Mostaru od 15. maja 2009. godine te obavezan tuženi da apelanta vrati na poslove nastavnika i predavača na predmetima koji odgovaraju njegovoj stručnosti i zvanju iz naučnog područja. Također, Vrhovni sud je naveo da su parnične stranke zaključile ugovor o radu na neodređeno vrijeme 17. juna 2009. godine (u opisu apelantovih poslova u okviru redovnog radnog odnosa navedena i nastava na preddiplomskom studiju), da su 4. oktobra 2010. godine zaključili novi ugovor o radu na neodređeno vrijeme (apelant nakon povratka na posao nije bio angažiran na postdiplomskom studiju, poslovnoj i ljetnoj školi u Mostaru i Vitezu), te da je apelantu prestao radni odnos odlaskom u penziju 31. avgusta 2010. godine. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da apelant ne može u istom vremenskom periodu ostvarivati plaću kod jednog poslodavca i naknadu plaće iz stalnog radnog odnosa za puno radno vrijeme kod oba poslodavca, već samo razliku (apelant u spornom periodu ostvario veću plaću kod novog poslodavca nego što bi ostvarivao na ime naknade plaće kod tuženog), te naglasio da su ostvarene pretpostavke za naknadu apelantu zbog nezakonitog otkaza u razlici visine ukupnih primanja koja je apelant ostvarivao prije prestanka radnog odnosa kod tuženog i na Sveučilištu u Dubrovniku i primanja koja je ostvario u spornom periodu. Vrhovni sud je naveo da pravna sudbina apelantovog zahtjeva za naknadu materijalne štete na ime manje zarade za period nakon povratka na posao pa do dana odlaska u penziju (rad na postdiplomskom studiju, Poslovnoj školi u Mostaru i Vitezu i ljetnoj školi) zavisi od ugovora o radu od 17. juna 2009. godine i 4. januara 2010. godine, jer apelant nije osporavao dopuštenost otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, niti je dokazao da tuženi nije ispunjavao obaveze po ugovoru o radu od 4. januara 2010. godine. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao da je po radnom angažmanu stavljen u nepovoljan položaj naspram drugih zaposlenika tuženog i da je postojalo nejednako tretiranje apelanta, jer je tuženi ispunjavao svoje obaveze iz ugovor o radu, dok je fakultetsko vijeće imalo diskreciono pravo izbora i angažmana profesora na postdiplomskom studiju, te drugih angažmana (privremeni i povremeni poslovi). Vrhovni sud je naveo da je nastupila zastara apelantovih potraživanja božićnice, uskrsnice, regresa i drugih primanja, jer je od donošenja odluke kojom je utvrđen otkaz kao nezakonit (pravosnažna 15. maja 2009. godine) do podnošenja ovog zahtjeva 14. aprila 2014. godine protekao rok od 3 godine iz člana 106. Zakona o radu, te naglasio da su nižestepeni sudovi pravilno odbili i apelantov zahtjev za naknadu štete na ime troškova benzina, jer nije dokazao visinu troškova benzina u spornom periodu niti relaciju i udaljenost od mjesta stanovanja do mjesta rada (čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku). Također, Vrhovni sud je naveo da ne postoji valjan pravni osnov za dosuđenje naknade nematerijalne štete (član 200. Zakona o obligacionim odnosima), jer u toku postupka nije dokazano da je tuženi prema apelantu postupao s namjerom ponižavanja i ugrožavanja časti i ugleda, te stručnih apelantovih postignuća.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je sud Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovni suda vezano za primjenu odredaba materijalnog prava i procesnog, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević