Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3789/16 ("Sa Dagitim" d.o.o. Kreševo)

Odluka donesena 04. 10. 2019.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Privatizacija
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Šta se smatra imovinom
  • Miješanje u imovinu
  • Proporcionalnost
  • Javni interes
  • Legitiman cilj
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3789/16

Apelacija

Odluka o meritumu

04. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3789/16, rješavajući apelaciju „Sa Dagitim“ d.o.o. Kreševo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 4. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „Sa Dagitim“ d.o.o. Kreševo.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 061093 15 Rev od 28. juna 2016. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od mjesec dana od dana proteka roka iz prethodnog stava obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Sa Dagitim“ d.o.o. Kreševo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Nedžida Salihović, advokat iz Sarajeva, te Josip Muselimović i Ana Primorac, advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije u Mostaru, podnio je 16. septembra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 061093 15 Rev od 28. juna 2016. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 061093 14 Pž 3 od 15. decembra 2014. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 061093 14 Ps 2 od 14. augusta 2014. godine. Apelant je na zahtjev Ustavnog suda 15. oktobra 2018. godine dopunio apelaciju dostavljanjem osporene presude Općinskog suda od 14. augusta 2014. godine, te je obavijestio Ustavni sud da je Rješenjem Regionalne advokatske komore Sarajevo broj 817/18 od 14. septembra 2018. godine Nedžida Salihović, advokat iz Sarajeva, brisana iz imenika advokata Advokatske komore FBiH zaključno sa 7. septembrom 2018. godine, a da je za likvidatora advokatske kancelarije Nedžide Salihović imenovana Andrea Zubović-Devedžić, advokat iz Sarajeva.

2. Apelantovi punomoćnici su na zahtjev Ustavnog suda od 11. decembra 2018. i 7. januara 2019. godine, te 25. jula 2019. godine spis upotpunili relevantnom dokumentacijom. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Agencije za privatizaciju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 1. augusta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju. Odgovor na apelaciju od umješača na strani apelanta – preduzeća „Feroelektro“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: umješač) zatražen je naknadno, 24. oktobra 2018. godine.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, tužiteljica i umješač su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 10. do 26. augusta 2018. i 7. novembra 2018. godine.

5. Apelantovi punomoćnici su na zahtjev Ustavnog suda od 11. decembra 2018. godine, te 7. januara i 25. jula 2019. godine u ostavljenom roku dostavili traženu materijalnu dokumentaciju, ugovor o kupoprodaji državnog kapitala od 15. januara 2004. godine, sporazum o povratu bankovne garancije od 13. oktobra 2004. godine i rješenja donesena povodom upravnog postupka i upravnog spora u postupku privatizacije državnog kapitala.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Parnični postupak u kome su donesene osporene presude

7. Tužiteljica je 14. oktobra 2008. godine pokrenula parnični postupak protiv apelanta radi raskida ugovora i povrata uplaćenog iz osnova ugovora, a apelant je tokom postupka istakao protivtužbeni zahtjev kojim je zatražio utvrđenje da ugovor nije raskinut i da ne postoje opravdani razlozi za raskid.

8. Odlučujući o zahtjevima iz tužbe i protivtužbe, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 Ps 061093 14 Ps 2 od 14. augusta 2014. godine, potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojom je usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev, a odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev. Naime, u I stavu izreke presude, kojim je usvojen tužiteljicin zahtjev, utvrđeno je da se raskida ugovor o kupoprodaji državnog kapitala „Feroelektro“ d.d. Sarajevo (umješača na strani tužiteljice), zaključen u Sarajevu 15. januara 2004. godine između tužiteljice kao prodavca i apelantovog pravnog prednika „Stanić-Invest“ d.o.o. Kreševo kao kupca (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor); da će se na osnovu presude nakon njene pravomoćnosti u sudskom registru Općinskog suda u Sarajevu, u matičnom registarskom ulošku broj 1-15038, izvršiti upis vlasništva na 60,66397% od ukupnog osnovnog kapitala umješača u korist Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija BiH) umjesto na „Stanić-Invest“ d.o.o. Kreševo (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik); da će se po pravomoćnosti presude u Registru vrijednosnih papira Federacije BiH izvršiti prenos vlasništva na 886,952 dionice umješača, s apelantovog pravnog prednika na Federaciju BiH, te da je apelant dužan tužiteljici platiti troškove parničnog postupka u iznosu od 18.040,00 KM.

9. U stavu II izreke presude je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje da predmetni ugovor nije raskinut i da ne postoje opravdani razlozi za raskid, ili alternativno, da se tužiteljica obaveže apelantu isplatiti iznos od 2.000.000,00 KM na ime povrata kupoprodajne cijene isplaćene po osnovu predmetnog ugovora sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 27. januara 2004. godine do isplate, te iznos od 1.618.471,00 KM na ime povrata novca izvršenog radi investiranja po predmetnom ugovoru, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od svake pojedinačne rate uplate do konačne isplate. Općinski sud je također odbio apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužiteljica obaveže isplatiti mu iznos od 236.869,00 KM na ime naknade štete koja bi nastala eventualnim raskidom predmetnog ugovora od 15. januara 2004. godine, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, koji bi se računao na pojedinačne iznose i u rokovima kako je bliže navedeno u tački 3. stava II izreke navedene presude.

10. U obrazloženju presude su navedene činjenične tvrdnje iz tužbe, iz kojih proizlazi da je tužiteljica s apelantovim pravnim prednikom („Stanić-Invest“ d.o.o. Kreševo) kao drugorangiranim najuspješnijim ponuđačem po javnom pozivu za prikupljanje ponuda u postupku kupoprodaje zaključila predmetni ugovor za ugovorenu cijenu od 2.000.000,00 KM i da apelant nije ispoštovao odredbe ugovora koje su važne za njegovu realizaciju. Imajući u vidu odredbu člana 13. stav 2. predmetnog ugovora kojom je reguliran raskid zbog neispunjenja obaveza, tužiteljica je zatražila raskid ugovora i zadržavanje depozita kao ugovorene odštete. Apelant i njegov umješač su osporili osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, smatrajući da nisu ispunjeni uvjeti za raskid ugovora, zbog čega je apelant postavio protivtužbeni zahtjev.

11. Općinski sud je obrazložio da je na osnovu brojnih dokaza provedenih na glavnoj raspravi, pobliže navedenih na str. 4. i 5. obrazloženja presude, zaključio da je tužiteljica dokazala osnov i visinu tužbenog zahtjeva i stoga obesnažila osnov i visinu postavljenog protivtužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Općinski sud je istakao sljedeće: da se apelant na osnovu pravomoćnog rješenja od 27. januara 2004. godine upisao u registar društava Općinskog suda kao vlasnik na 60,66397% od ukupnog osnovnog kapitala umješača; da se prodaja državnog kapitala smatra izvršenom danom upisa provedene privatizacije u javne registre; da iz sadržaja ugovora proizlaze poslovne obaveze i prava ugovornih strana; da su odredbama čl. 5.2, 6.1. i 13.2. predmetnog ugovora jasno definirane apelantove obaveze za period od tri godine od dana zaključenja ugovora, koje se odnose na određena ulaganja (investicije) koja su važna za realizaciju ugovora i da je u tom pravcu provedeno finansijsko vještačenje. Imajući u vidu činjenično stanje koje je proizašlo iz izvedenih dokaza, Općinski sud je ocijenio da su se na osnovu odredbe člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) stvorili uvjeti za raskid predmetnog ugovora. U vezi s tim je pojašnjeno da je pri ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva posebno cijenjen nalaz vještaka finansijske struke Abida Hodžića, koji je proveden na okolnost apelantovih obaveza preuzetih po predmetnom ugovoru, konkretno obaveza investiranja u stalna i obrtna sredstva za period od tri godine. U tom pravcu je, prihvaćanjem finansijskog nalaza i mišljenja kao stručnog i objektivnog, utvrđeno da apelant nije ispoštovao preuzete ugovorene obaveze (član 6.1) koje je trebao ispuniti tokom tri godine od dana zaključenja ugovora (od 15. januara 2004. godine) u ukupnom iznosu od 22.500.000,00 KM. U tom smislu, Općinski sud je utvrdio da apelant nije ispunio obaveze u pretežnom dijelu, odnosno da je od ugovorenih obaveza u iznosu od 22.500.000,00 KM ispunio obaveze u iznosu od 1.618.471,00 KM, pa je ocijenjeno da su ispunjene pretpostavke za raskid ugovora iz člana 13.2. predmetnog ugovora i člana 124. ZOO. Imajući u vidu prednje utvrđenje kojim je predmetni ugovor raskinut, usvojen je i dio tužbenog zahtjeva koji predstavlja posljedicu raskida, a odnosi se na nalog registru Općinskog suda da umjesto apelantovog prednika („Stanić-Invest“) izvrši upis vlasništva na 60,66397% u korist Federacije BiH i da se po pravomoćnosti presude u Registru vrijednosnih papira izvrši prenos prava vlasništva na 886.952 dionice u korist Federacije BiH jer je pravni posao na osnovu kojeg je izvršen upis, odnosno na osnovu kojeg su kupljene dionice prestao.

12. U vezi s neosnovanošću apelantovog protivtužbenog zahtjeva, Općinski sud je naveo da je na osnovu razloga zbog kojih je usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev zapravo dao razloge zbog kojih protivtužbeni zahtjev (utvrđenje da predmetni ugovor nije raskinut i da ne postoje opravdani razlozi za raskid) nije osnovan, pa je kao takav i odbijen. Što se tiče neosnovanosti dijela protivtužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio povrat kupoprodajne cijene isplaćene po predmetnom ugovoru (2.000.000,00 KM) i iznosa koji je uplaćen na ime investiranja u stalna i obrtna sredstva (1.618.471,00 KM), Općinski sud je imao u vidu odredbe predmetnog ugovora i odredbu člana 124. ZOO koja konzumira te odredbe. Stoga je zaključeno da apelant, neispunjenjem obaveza preuzetih ugovorom, prije svega obaveza ulaganja prema dogovorenoj dinamici iz predmetnog ugovora, niti u naknadnom roku, a niti nakon podnošenja tužbe 14. oktobra 2008. godine (od kada je apelant postao nesavjestan za preuzete obaveze), nema osnov da zahtijeva povrat iznosa uplaćenog na ime kupoprodajne cijene i iznosa uplaćenog na osnovu investiranja. U vezi s apelantovim protivtužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu tužiteljica isplati iznos od 236.869,00 KM na ime naknade štete nastale eventualnim raskidom predmetnog ugovora, Općinski sud je zaključio da je zahtjev u tom dijelu neosnovan zbog nedostatka pasivne legitimacije, odnosno jer smatra da tužiteljica nije bila dužna apelantu vraćati sredstva koja joj nisu data i koja je njegov pravni prednik investirao u umješača.

13. Osim toga, Općinski sud je, kako proizlazi iz obrazloženja osporene presude, odbio apelantov prijedlog za prekid postupka zbog tužbe Konzorcija Visoko (prvorangiranog najuspješnijeg ponuđača) protiv umješača kao tuženog u vezi s kupoprodajom državnog kapitala. U vezi s tim je istaknuto da se prodaja državnog kapitala smatra izvršenom danom upisa provedene privatizacije u nadležne registre, a da su ugovorne strane iz predmetnog ugovora dužne postupati u skladu s odredbama ZOO sve dok taj ugovor proizvodi pravno dejstvo. U pogledu zaključenog sporazuma o bankovnoj garanciji (u daljnjem tekstu: sporazum), Općinski sud je potvrdio apelantove tvrdnje da je predmetni sporazum zaključen 3. oktobra 2004. godine, da je apelantov prednik dostavio tužiteljici garanciju prije potpisivanja spornog ugovora, a tužiteljica je zbog podnesene tužbe Konzorcija vratila s ciljem sprečavanja eventualnog nastanka materijalne štete zbog vođenja predmetnog spora. Međutim, utvrđeno je da je taj sporazum tužiteljica vratila apelantu 13. oktobra 2004. godine, te je ocijenjeno da on ne može biti od utjecaja na tužiteljicino pravo da od apelanta zahtijeva ispunjenje ugovorenih obaveza u skladu s odredbama spornog ugovora zaključenog 15. januara 2004. godine na osnovu kojeg je tužiteljica izvršila prenos dionica i na koji način je apelant postao većinski vlasnik dionica u kapitalu umješača. U vezi s tim, taj sud je također ukazao da je apelant, ukoliko je smatrao da su na navedeni način nastupile promijenjene okolnosti, imao mogućnost tražiti raskid predmetnog ugovora na osnovu odredbe člana 133. ZOO, a što on nije učinio.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 061093 14 Pž 3 od 15. decembra 2014. godine žalbe apelanta i umješača su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda od 14. augusta 2014. godine je potvrđena. Kantonalni sud je, nakon što je ispitao prvostepenu presudu u smislu odredbe člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i u granicama žalbenih razloga, odbio žalbe kao neosnovane. U vezi s tim, Kantonalni sud je podsjetio da je apelant u žalbi ukazao: na povredu odredbi parničnog postupka (čl. 8. i 194. ZPP) jer prvostepeni sud nije pravilno ocijenio izvedene dokaze; da su zaključci prvostepenog suda proizvoljni; da izreka presude nije kompatibilna s utvrđenim činjenicama; da je sud propustio na pravilan način ocijeniti bankovnu garanciju broj 3209/V04 koju je izdala Hypo Alpe Adria banka u iznosu od 7.875.000,00 KM s rokom važenja od tri godine, te prigovore koji se tiču tumačenja sadržaja odredbi iz predmetnog ugovora i u vezi s tim pogrešne primjene materijalnog prava.

15. Imajući u vidu brojnost iznesenih žalbenih prigovora, Kantonalni sud je u obrazloženju presude krenuo od prigovora koji su se odnosili na povrede postupka, te je u tom smislu istakao sljedeće: da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio prijedlog umješača za izvođenje novih dokaza budući da umješač stupa u parnicu u zatečenom stanju, a u konkretnom slučaju miješanje se desilo nakon pripremnog ročišta (nakon što su usvojeni apelantovi prijedlozi za izvođenje dokaza); da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio prijedlog umješača za spajanje, a zatim prekid postupka, uz obrazloženje da će se o pravima umješača koja su predmet njegove tužbe odlučivati kao o prethodnom pitanju, te da je umješač dokazao postojanje svog interesa u konkretnoj parnici, u kom smislu su cijenjene i njegove radnje; da je pravilno odlučeno povodom prigovora nedopuštenosti tužbe zbog nepostojanja saglasnosti tužiteljicinog Upravnog odbora u smislu odredbe člana 16. Zakona o Agenciji za privatizaciju, u kojoj su regulirana pitanja nadležnosti tužiteljicinog direktora, između ostalog i za podnošenje tužbe. Kantonalni sud je zaključio da su svi naprijed navedeni prigovori neosnovani i da je odluka prvostepenog suda u tom pogledu zasnovana na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni odredbi ZPP, za koje su dati jasni i prihvatljivi razlozi.

16. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji kojima je ukazano na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te u vezi s tim suštine odlučenja (usvajanje tužbenog i odbijanje protivtužbenog zahtjeva), Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva i stoga neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva izveo na osnovu provedenih dokaza, te njihove analize i ocjene. U tom kontekstu, u obrazloženju je ponovljena sporna činjenica koja se ticala (ne)ispunjenja ugovorom preuzetih obaveza od strane apelanta jer je tužiteljica svoju obavezu nesporno izvršila (apelant upisan kao vlasnik osnovnog kapitala u procentu iz izreke presude). U tom pravcu Kantonalni sud je ponovio sadržaj relevantnih odredbi predmetnog ugovora u kojima su utvrđene obaveze apelanta kao kupca, te su ponovljene činjenice koje je utvrdio prvostepeni sud, iz kojih je proizašao zaključak da je apelant postupao suprotno odredbama predmetnog ugovora, prije svega zato što nije izvršio obavezu investiranja (u stalna i obrtna sredstva) u ugovorenom roku i iznosu.

17. Što se tiče žalbenih tvrdnji da prvostepeni sud nije ocijenio izvedene dokaze, Kantonalni sud je, smatrajući ih neosnovanim, podsjetio da je prvostepeni sud u svojoj odluci naveo jasne razloge zbog kojih je tužbeni zahtjev usvojio, a protivtužbeni zahtjev odbio. Prvostepeni sud je, kako je dalje navedeno, ocijenio dokaze koji su bili od suštinskog značaja, a dokaz na koji je apelant ukazao u žalbi povodom kojeg prvostepeni sud nije dao dovoljno obrazloženje će biti predmet dopune povodom žalbe. Pri tome je Kantonalni sud imao u vidu žalbeni prigovor kojim je apelant ukazao na sporazum (o povratu bankovne garancije od 13. oktobra 2004. godine) i u vezi s tim na promijenjene okolnosti koje bitno utječu na status ugovora, ukazujući na rješenje Federalnog ministarstva trgovine kojim je poništeno rješenje Agencije od 31. maja 2004. godine na osnovu kojeg je izvršen upis provedene privatizacije. Kantonalni sud je istakao da je u obrazloženju odluke prvostepeni sud propustio dati ocjenu ovih apelantovih navoda koji bi mogli biti od utjecaja na odluku o zahtjevu za raskid ugovora zbog neispunjenja obaveze. U vezi s tim je navedeno da se radi o dokazu koji je izveden na glavnoj raspravi, te je u tom smislu Kantonalni sud dopunio prvostepenu presudu na sljedeći način. Uvidom u sporazum, Kantonalni sud je potvrdio da su ga tužiteljica i apelant zaključili 13. oktobra 2004. godine, da su sporazum potpisala ovlaštena lica i da je u njegovom sadržaju navedeno da su nastupile promijenjene okolnosti koje bitno utječu na status ugovora jer je konačnim rješenjem Federalnog ministarstva trgovine poništeno rješenje tužiteljice i postupak kupoprodaje državnog kapitala. Protiv tog rješenja, kako je dalje navedeno, apelant je pokrenuo upravni spor, a s ciljem sprečavanja eventualnog nastanka materijalne štete uslijed neizvjesnog statusa predmetnog ugovora, čiji je predmet također prodaja državnog kapitala, zaključen je predmetni sporazum kojim je apelantu kao kupcu vraćena u posjed bankovna garancija na iznos od 7.875.000,00 KM, koja je data kao osiguranje za obavezu investiranja u stalna i obrtna sredstva, do okončanja preduzetih radnji utvrđivanja do tada izvršenih obaveza. Stoga, kako smatra Kantonalni sud, zaključenje sporazuma ne može biti od utjecaja na tužiteljicino pravo da zahtijeva ispunjenje ugovorenih obaveza u skladu s odredbama predmetnog ugovora, na osnovu kojeg je tužiteljica nesporno izvršila prenos dionica na apelanta kao kupca, koji je na taj način postao većinski vlasnik u okviru privrednog subjekta – umješača („Feroelektro“ d.d. Sarajevo). U tom pravcu je također napomenuto da se ugovorena obaveza apelanta kao kupca da izvrši investiranje u obimu koji između ugovornih strana nikada nije promijenjen ne može smatrati sporednom obavezom, bez obzira na to što prenos prava na dionicama nije bio uvjetovan ispunjenjem te obaveze. Tužiteljica je, kako je dalje navedeno, svoje obaveze prodavca preuzela i ispunila u skladu s odredbama Zakona o privatizaciji tako što je donijela rješenje o upisu okončane privatizacije u sudski registar, a sve kako bi se što prije omogućio prenos osnivačkih i upravljačkih prava bez kojih privredni subjekti ne mogu funkcionirati. Osim toga, Kantonalni sud je podsjetio da je ugovorom ustanovljena obaveza investiranja u korist preduzeća koje je predmet prodaje, ali da se ta apelantova obaveza kao kupca mora posmatrati u vezi s činjenicom da su u slučaju prodaje putem prikupljanja ponuda potencijalnih kupaca, pored početne cijene kapitala, unaprijed definirani i drugi kriteriji za vrednovanje ponuda, a to su investicijske obaveze, plan zapošljavanja, poslovni plan, kvalitet ponuđača itd. Stoga se, prema ocjeni Kantonalnog suda, obaveza koja se odnosi na investiranje smatra uvjetom privatizacije, bez čijeg ispunjenja se ne može smatrati završenom, pa tužiteljici pripada pravo da zahtijeva raskid ugovora jer nije ispunjena svrha ugovora, a vraćanje bankovne garancije apelantu ne znači da je oslobođen investiranja.

18. Kantonalni sud je u konačnici naglasio da je apelant imao mogućnost da zaštiti svoje interese ukoliko je kao ugovorna strana zbog promijenjenih okolnosti ispunjenje ugovornih obaveza bilo otežano u smislu odredbe člana 133. ZOO. Budući da to evidentno nije učinio, proizlazi da nije odustao od predmetnog ugovora, pa tako nije mogao odustati ni od ugovorene obaveze investiranja za čije ispunjenje je imao i vrijeme u kojem je parnični postupak trajao. Pri tome je napomenuto da iz nalaza vještaka finansijske struke, koji je prvostepeni sud ocijenio objektivnim i stručnim, proizlazi da je apelant svoju obavezu ispunio u značajno manjem obimu od ugovorenog iznosa investiranja od 22.500.000,00 KM, odnosno ispunio obaveze u iznosu od 1.618.471,00 KM. Kantonalni sud je zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda prema kojoj su u konkretnoj situaciji ispunjeni uvjeti za raskid ugovora iz člana 124. ZOO, pa je uz datu dopunu obrazloženja prihvatio razloge koje je dao prvostepeni sud.

19. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 061093 15 Rev od 28. juna 2016. godine revizije apelanta i umješača su odbijene kao neosnovane, a apelantova dopuna revizije je odbačena kao neblagovremena. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga revizije i po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 241. ZPP, Vrhovni sud je ukratko ponovio predmet spora i revizione navode, te je u kontekstu neosnovanosti i neblagovremenosti (dopune) revizije, prije svega, istakao da su neosnovani prigovori u pogledu povrede odredbi parničnog postupka. U tom kontekstu je istaknuto da je prvostepeni sud ocjenu dokaza u odnosu na odlučne činjenice izvršio u skladu s odredbom člana 8. ZPP, koju je pravilno prihvatio drugostepeni sud. Obrazloženje drugostepene presude je sačinjeno u skladu s odredbom člana 191. stav 4. ZPP jer sadrži zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se zahtjevi zasnivaju, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima je zasnovana presuda. Neslaganje parničnih stranaka s obrazloženjem presude i konačnim načinom na koji je odlučeno ne predstavlja povredu navedene zakonske odredbe. Vrhovni sud smatra da nije učinjena ni povreda odredbe člana 3. stav 1. ZPP budući da je tužbeni zahtjev zasnovan na dvije odlučne činjenice – neispunjenju ugovorenih obaveza i zasnivanju hipoteke na apelantovom objektu. Međutim, kako je u postupku dokazano da je upisana hipoteka brisana, tužiteljica je nastavila raspolagati zahtjevom za raskid ugovora zbog neispunjenja apelantovih obaveza koje je preuzeo ugovorom, a apelant tokom postupka nije dokazao da je tužiteljicin Upravni odbor osporio takvo raspolaganje tužiteljice u postupku. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da revizioni prigovor povrede odredbi parničnog postupka nije osnovan.

20. Vrhovni sud je nadalje ponovio činjenično stanje utvrđeno pred nižestepenim sudovima iz kojeg proizlazi: da su tužiteljica i apelant zaključili sporni ugovor kojim je apelantu prodato 60.66397% dionica umješača za ugovorenu cijenu od 2.000.000,00 KM; da je apelantova obaveza po navedenom ugovoru bila i ulaganje u preduzeće u iznosu od 22.500.000,00 KM za period od tri godine; da je apelant na osnovu tužiteljicinog rješenja upisan u registar kao vlasnik kupljenog kapitala umješača; da je apelant obavezu ulaganja u preduzeće djelimično ispunio tako što je uložio iznos od 1.618.471,00 KM; da je rješenjem Federalnog ministarstva trgovine postupak prodaje državnog kapitala umješača u cijelosti poništen, te da je tužiteljici naloženo da provede novi postupak i da je prije potpisivanja spornog ugovora od strane apelanta osigurana bezuvjetna i neopoziva bankovna garancija; da su odredbama spornog ugovora regulirana prava i obaveze ugovornih strana, među kojima je i pravo na raskid ugovora zbog neizvršenja ugovornih obaveza. U vezi s tim je napomenuto da je drugostepeni sud svoju odluku zasnovao na stavu da apelant nije u cijelosti ispunio svoju obavezu ulaganja u preduzeće, iz čega je proizašao zaključak da je tužiteljicin zahtjev za raskid ugovora osnovan, da je apelant skrivio raskid ugovora, da mu zbog toga ne pripada pravo na povrat onog što je dao, niti ima pravo na naknadu štete (razlozi za neosnovanost protivtužbenog zahtjeva).

21. U vezi s tim, Vrhovni sud je dalje naveo da je raskid ugovora zbog neispunjenja obaveze uređen odredbama člana od 124. do 131. ZOO. Navedenim odredbama ZOO ugovor se raskida na načine navedene u tim odredbama – prostom izjavom i po samom zakonu. Pri tome, u okviru odredbi ZOO uvijek postoji i mogućnost sporazumnog raskida ugovora. Predmetna tužba sa zahtjevom da se raskine ugovor, kako je obrazložio Vrhovni sud, sadrži izjavu o raskidu ugovora zbog neispunjenja ugovorene obaveze, a ona se tiče apelantovih ulaganja u stalna i obrtna sredstva. Navedeno je da je apelant, ukoliko je smatrao da na osnovu te izjave ugovor nije raskinut, obavezu ulaganja mogao ispuniti nakon podnošenja tužbe, međutim, on to nije učinio ni u vremenu od pokretanja parnice do zaključenja glavne rasprave, dakle u vremenu od nepunih šest godina, pa je time svakako protekao primjereni naknadni rok za ispunjenje obaveze u smislu odredbe člana 126. stav 2. ZOO. Zbog toga, Vrhovni sud ističe da iako su sudovi konstitutivnom presudom raskinuli sporni ugovor, pravne posljedice raskida ne nastupaju pravomoćnom presudom već prijemom izjave o raskidu ugovora, a to je momenat dostavljanja tužbe apelantu na odgovor. Stoga, Vrhovni sud smatra neosnovanim prigovor kojim se dovodi u sumnju zakonitost osporenih presuda u odnosu na ovlaštenje suda da u konkretnoj činjeničnoj situaciji raskine sporni ugovor (prema apelantovom stavu može samo deklaratorni zahtjev), zbog čega je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prihvaćen zahtjev za raskid ugovora, a posljedično tome i zahtjev za promjenu odgovarajućih upisa u sudskom i registru vrijednosnih papira.

22. Vrhovni sud je dalje ukazao da apelant istrajava u tome da nije ugovorena mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja obaveze u investiranje, kvalificirajući je kao sporednu obavezu, nego da je u tom slučaju ugovoreno pravo tužiteljice kao prodavca na ugovorenu kaznu, tzv. penale (tač. 6.4. i 6.5. ugovora). Prema apelantovim tvrdnjama, raskid je predviđen samo u slučaju neispunjenja obaveze plaćanja kupoprodajne cijene, što je propisano odredbama tačke 3.3. predmetnog ugovora. Međutim, kako je obrazložio Vrhovni sud, parnične stranke su tačkom 13.2. ugovora ugovorile mogućnost raskida ugovora zbog neispunjenja ugovorenih obaveza, ne definirajući o kojim se obavezama radi, pa takva odredba, prema ocjeni tog suda, podrazumijeva sve obaveze iz ugovora. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da povratom bankovne garancije na osnovu sporazuma od 13. oktobra 2004. godine, a nakon što je postupak privatizacije umješača poništen, za apelanta nije nastupila „neizvjesnost oko statusa ugovora“ kao razloga prestanka investiranja jer je apelant ulagao u preduzeće nakon zaključenog sporazuma, u 2005. godini. Prema tome, kako je dalje obrazloženo, ukoliko je apelant smatrao da su time nastupile promijenjene okolnosti, imao je mogućnost da zbog njihovog nastupanja traži raskid ugovora na osnovu odredbe člana 133. ZOO, što evidentno nije učinio. Također je neosnovanim ocijenjen prigovor da predmetni ugovor nije moguće raskinuti jer je ugovor u cijelosti ispunjen plaćanjem kupoprodajne cijene i prenosom prava vlasništva na kupljenoj stvari – dionicama umješača i odgovarajućim upisom u registar i tvrdnjom da je stvarno pravo (vlasništvo) u konkurenciji s obligacionim uvijek jače. Nasuprot tome, Vrhovni sud je ukazao da se ugovor ne može smatrati ispunjenim ako nije postupljeno na ugovoreni način. Raskidom ugovora, dakle prestankom pravnog posla koji je bio osnov za prenos prava vlasništva i upis u sudski registar i registar vrijednosnih papira, nastupa osnov za brisanje tog prava, što je, kako proizlazi, i nalog iz drugostepene presude.

23. Vrhovni sud je dalje obrazložio da je u osporenoj presudi pravilno primijenjeno materijalno pravo u pogledu odbijanja protivtužbenog zahtjeva, a razlog za takvu odluku drugostepeni sud je dao istovremeno odgovarajući na sve žalbene prigovore apelanta i umješača, koje razloge je Vrhovni sud prihvatio kao svoje. Odredbom člana 132. ZOO propisani su pravni učinci raskida ugovora i prava stranaka, tako da apelant ne može zahtijevati naknadu štete kao posljedicu raskida ugovora jer je prema činjeničnim tvrdnjama odgovoran za raskid. Osim toga, smatra da su ugovorne stranke tačkom 13. stav 2.a. predmetnog ugovora ugovorile da u slučaju raskida ugovora od strane tužiteljice, zbog neispunjenja obaveze apelanta kao kupca, tužiteljica ima pravo zadržati depozit i sve ostale uplate učinjene od strane apelanta kao odštetu, kao i tražiti nadoknadu eventualno pričinjene štete. Stoga, Vrhovni sud smatra da je neosnovan revizioni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava, zbog čega je primjenom člana 248. ZPP revizija apelanta (i umješača) odbijena, pri čemu u postupku nisu počinjene povrede odredbi ZPP.

Dodatne napomene

24. Konačno, Ustavni sud konstatira da su apelantovi punomoćnici, na traženje Ustavnog suda, dostavili spis s relevantnom dokumentacijom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz ugovora o kupoprodaji državnog kapitala umješača, koji je 15. januara 2004. godine zaključen između parničnih stranaka, proizlazi da su tim ugovorom strane, između ostalog, u članu 8.1 ugovorile: „Garancije za investicije. Za obveze investiranja Kupac će Prodavatelju osigurati bezuvjetnu i neopozivu bankovnu garanciju prije potpisivanja Ugovora, na sumu od 7.875.000,00 KM sa rokom važenja 3 godine. Garancija za investicije mora garantirati plaćanje bilo kojeg iznosa na prvi zahtjev Prodavatelja, u slučaju neispunjenja obaveze investiranja iz Poslovnog plana […].“ Nadalje, stranke su u članu 8.2. regulirale: „Zabrana ograničenja. Obaveze Kupca prema Prodavatelju po ovom Ugovoru ni na koji način se ne limitiraju, odnosno ograničavaju Garancijama za investicije, odnosno iznosom koji je u njima garantiran.“ Nadalje, članom 13.2. ugovora je reguliran raskid ugovora na sljedeći način: „Ukoliko, zbog neispunjenja ugovorenih obaveza, dođe do raskida ugovora, i to (a) Raskid ugovora od strane Agencije zbog neispunjenja obveza kupca. Prodavatelj ima pravo zadržati depozit i sve ostale uplate učinjene od strane kupca kao odštetu, kao i tražiti nadoknadu eventualno pričinjenih šteta prodavatelju. (b) Raskid ugovora od strane kupca zbog neispunjenja obaveza od strane Prodavatelja. Kupac ima pravo tražiti povrat uplaćenih sredstava.“

25. Nadalje, iz sporazuma o povratu bankovne garancije koji su tužiteljica i apelantov pravni prednik zaključili 13. oktobra 2004. godine proizlazi da su stranke u članu 1. ugovorile: „Bezuvjetnu, neopozivu bankovnu Garanciju br. […] sa rokom važenja 3 god koju je kupac osigurao i dostavio prodavcu prije potpisivanja Ugovora […], prodavac vraća kupcu u posjed.“ Zatim su stranke u članu 2. regulirale: „Kupac se obavezuje da će po prestanku razloga zbog kojih se zaključuje Sporazum, odnosno po konačnom rješenju statusa Ugovora o kupoprodaji a zavisno od ishoda istog, prodavcu osigurati i dostaviti neopozivu bezuvjetnu garanciju na iznos preostalih obaveza investiranja u roku od 30 radnih dana.“ U članu 4. sporazuma stranke su ugovorile: „Nakon što prodavac okonča preduzete radnje utvrđivanja dosadašnjih (ne)izvršenih obaveza iz Ugovora o kupoprodaji, prodavac i kupac će zaključiti Ugovor o dopuni Ugovora o kupoprodaji u kojem će regulisati prava, obaveze i postupanja u periodu do konačnog rješenja statusa istog.“ Predmetni sporazum su potpisale ugovorne strane.

26. Iz dokumentacije koju je apelant dostavio na zahtjev Ustavnog suda od 9. augusta 2019. godine na okolnost okončanja upravnog postupka proizlazi sljedeće: da je tužiteljicina Komisija 2. oktobra 2003. godine donijela odluku o proglašenju najuspješnijeg ponuđača u postupku kupoprodaje državnog kapitala, te je najuspješnijom proglašena ponuda Konzorcija iz Visokog (u daljnjem tekstu: Konzorcij), a da je drugorangiranim proglašen apelantov pravni prednik („Stanić- Invest“); da pregovori s Konzorcijem nisu uspjeli, da je tim povodom 12. januara 2004. godine tužiteljica donijela rješenje u kojem je konstatirano da pregovori s Konzorcijem nisu uspjeli, pa je na pregovore pozvan apelantov pravni prednik; da je predmetni ugovor o kupovini državnog kapitala zaključen između tužiteljice i apelantovog pravnog prednika 15. januara 2004. godine; da je Konzorcij protiv rješenja kojim se pregovori smatraju neuspjelim podnio žalbu povodom koje je Federalno ministarstvo trgovine Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) donijelo rješenje 25. februara 2004. godine kojim je poništeno rješenje tužiteljice (Agencije) kojim se pregovori s Konzorcijem smatraju propalim, te da su o tome tužiteljica i Ministarstvo odlučivali više puta (Konzorcij je u periodu od januara do augusta 2004. godine uložio ukupno četiri žalbe), pri čemu je Ministarstvo Rješenjem broj 05-05-6/04 od 24. augusta 2004. godine, osim što je poništilo tužiteljicino rješenje kojim je odbijena žalba Konzorcija, dispozitivom poništilo i postupak kupoprodaje državnog kapitala po javnom pozivu.

27. Apelantov pravni prednik je u nastavku pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva kojim je poništen postupak kupoprodaje državnog kapitala. Kantonalni sud je Presudom broj U- 802/05 od 16. marta 2006 godine uvažio tužbu apelantovog pravnog prednika, poništio rješenje Ministarstva od 24. augusta 2004. godine i istovremeno odlučio o žalbi Konzorcija protiv tužiteljicinog rješenja od 31. maja 2004. godine tako što je žalba Konzorcija odbijena kao neosnovana.

28. Konzorcij je protiv presude Kantonalnog suda podnio zahtjev za vanredno preispitivanje, o kojem je Vrhovni sud odlučio Presudom broj 070-0 Uvp 06 000364 od 30. novembra 2006. godine djelimično uvažavajući zahtjev Konzorcija, te preinačavajući presudu Kantonalnog suda tako što se uvažava tužba apelantovog pravnog prednika, poništava rješenje Ministarstva od 24. augusta 2004. godine i tužiteljicino rješenje od 31. maja 2004. godine i predmet vraća Ministarstvu na ponovno odlučivanje.

29. U nastavku postupka koji je trajao od januara 2007. do marta 2014. godine doneseno je više sudskih i odluka nadležnih organa (Ministarstva), između ostalih Rješenje Ministarstva broj 05-05- 6/04 od 22. oktobra 2008. godine kojim je odbijena kao neosnovana žalba Konzorcija od 5. januara 2004. godine izjavljena na odluku tužiteljice (Agencije) od 22. decembra 2003. godine u vezi s kupoprodajom državnog kapitala. Iz opširnog obrazloženja navedenog rješenja suštinski proizlazi da je povodom predmetne privatizacije, počev od oktobra 2003. do oktobra 2008. godine vođeno više postupaka i upravnih sporova i da je postojala dilema u koju fazu je vraćen upravni postupak i u odnosu na koje akte treba donijeti odluke. Ta dilema je, kako je navedeno u rješenju, otklonjena stavovima iz presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda, iz kojih proizlazi da zapravo nikada nije konačno i pravomoćno riješeno o žalbi Konzorcija protiv rješenja tužiteljice (Agencije) od 22. decembra 2003. godine i postupanju tužiteljice u vezi s tim u postupku kupoprodaje državnog kapitala, zbog čega je Ministarstvo riješilo kao u dispozitivu (žalba je odbijena). Navedeno rješenje je konačno u upravnom postupku, pa je Konzorcij protiv njega u decembru 2008. godine pokrenuo upravni spor koji je okončan tako što je tužba odbijena (presude Kantonalnog i Vrhovnog suda od 9. aprila 2013. i 6. marta 2014. godine).

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

30. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

31. U veoma opširnoj apelaciji apelant je detaljno iznio hronologiju predmetnog postupka smatrajući, u suštini, da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do proizvoljnog postupanja suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene pozitivno-pravnih materijalnih i odredbi procesnog karaktera. U vezi s tim, apelant uglavnom ponavlja navode koje je istakao u žalbenom postupku i povodom revizije, između ostalog, odbijanje prijedloga za prekid postupka zbog trajanja drugog postupka po tužbi jednog od učesnika u procesu privatizacije (umješača), čije je trajanje izazivalo neizvjesnost u ishod tog postupka, a stoga i nesigurnost povodom ispunjenja ugovorenih obaveza iz predmetnog ugovora, te nepostupanje sudova po prijedlogu za odbacivanje tužbe i pored jasnih argumenata za to. Apelant također smatra, ukazujući na činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, da prvostepeni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije izvršio pravilnu analizu i ocjenu izvedenih dokaza, te da su sudovi na višim instancama, bez dublje analize žalbenih i revizionih tvrdnji, potvrdili prvostepenu presudu iako je bilo razloga da predmet vrate na ponovno suđenje. U tom kontekstu, apelant, prije svega, skreće pažnju na nedovoljno objašnjenje (obrazloženje) sadržaja i svrhe sporazuma (o povratu bankovne garancije), te u tom pravcu nemogućnosti drugostepenog suda da sam izvrši ocjenu tog dokaza i na taj način „dopuni“ nedostajuće obrazloženje iz prvostepene presude, izvodeći pogrešan zaključak prema kojem navedeni sporazum ne može utjecati na predmetni ugovor, niti na tužiteljicino pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze iako je evidentno da je upravo povrat bankovne garancije izmijenio okolnosti za njihovo ispunjenje. Smatra da se radi o ključnom dokazu i da je navedeni sporazum zaključen upravo po nastupanju promijenjenih okolnosti koje su bile od bitnog utjecaja na status predmetnog ugovora, ukazujući pri tome da je od zaključenja ugovora pa do okončanja upravnog postupka (oktobar 2008. godine) i upravnog spora (2014. godine) bio u neizvjesnosti u pogledu statusa ugovora. Ovo zato što je Konzorcij, kao prvorangirani po javnom pozivu za prodaju državnog kapitala, povodom tužiteljicine odluke (o neuspjelim pregovorima) vodio upravni postupak četiri godine (do 2008.) i upravni spor skoro pet godina (do 2014. godine), pri čemu je u jednoj fazi trajanja tih postupaka bila poništena privatizacija državnog kapitala (rješenjem Ministarstva od 24. augusta 2004. godine), te je takva situacija prevaziđena i ispravljena Presudom Kantonalnog suda (U-802/05 od 16. marta 2006. godine). Osim toga, smatra da je usvajanje tužbenog zahtjeva suprotno odredbi člana 132. stav 1. ZOO koja propisuje pravilo restitucije u slučaju raskida ugovora, te da je osporenim presudama, suprotno načelima ZOO, a naročito načelu savjesnosti i poštenja, presuđeno suprotno navedenim pravilima. Na isti način apelant obrazlaže i odluku o protivtužbenom zahtjevu kojim je, prije svega, tražio utvrđenje da ugovor nije raskinut jer za navedeno ne postoje opravdani razlozi (iz svih razloga u vezi sa statusom ugovora i njegovom pravnom nesigurnošću) i nakon toga isplatu iznosa koji je dao na ime kupoprodajne cijene, investiranja i štete. Međutim, koristeći se razlozima (koji su, prema apelantovom mišljenju, nedovoljni i neosnovani) za usvajanje tužbenog zahtjeva, redovni sudovi su na tri instance odbili njegov protivtužbeni zahtjev koji je posljedica, kako ponavlja, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja zbog pogrešne ocjene ključnih dokaza i zanemarivanja okolnosti koje nije izazvao niti skrivio, pri čemu naročitu pažnju skreće na ishod upravnog postupka.

32. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelant obrazlaže nedostacima koje je istakao u okviru prava na pravično suđenje, konkretno u vezi s ocjenom dokaza i nedovoljnim obrazloženjem. Također, u odnosu na povredu prava na imovinu apelant istrajava na tvrdnji da mu je zbog pogrešne primjene materijalnog prava, kao i zbog procesnih nedostataka na koje je ukazao u okviru prava na pravično suđenje, oduzeta imovina na arbitraran način kršenjem načela „jednakosti oružja“ i pravne sigurnosti budući da mu je uskraćeno pravo na povrat imovine u smislu člana 132. ZOO nakon raskida ugovora.

II.Odgovor na apelaciju

33. Vrhovni sud je ostao pri razlozima iz svoje presude smatrajući da navedenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom ukazao, niti je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

34. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana, kako u pogledu navoda koji se tiču primjene procesnih odredbi tako i u pogledu primjene materijalnih odredbi zakona. Kantonalni sud ističe da su u toku postupka izvedeni svi dokazi koje su predložile parnične stranke, koje je prvostepeni sud pravilno cijenio kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, kako propisuje odredba člana 8. ZPP. Strankama je omogućeno da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, te da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Nakon izvedenih dokaza prvostepeni sud je pravilno izveo zaključke o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, pa je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno i primijenio materijalno pravo. Potvrda toga jeste i presuda Vrhovnog suda od 28. juna 2016. godine kojom je taj sud odlučivao o reviziji apelanta (i umješača) protiv presude Kantonalnog suda kojom su revizije odbijene.

35. Općinski sud smatra da je apelacija neosnovana i predlaže da se odbije kao neosnovana jer je odluka donesena ocjenom brojnih izvedenih dokaza i shodno relevantnim odredbama ZPP i ZOO. Ističe da je apelantova nesavjesnost od podnošenja tužbe neoboriva pretpostavka, a iz spisa predmeta proizlazi dokazana činjenica da je ročište više puta odgađano radi mirnog rješenja spora, postizanja sporazuma o realizaciji potpisanog i zaključenog ugovora, a to nije ništa drugo no davanje roka za ispunjenje obaveza preuzetih ugovorom. Usvajajući tužbeni zahtjev i dajući za to pravni i činjenični aspekt, osnovna pravila nalažu da protivtužbeni zahtjev nije mogao biti usvojen.

36. Tužiteljica smatra da je apelacija u cijelosti neosnovana jer se apelant bavi pitanjima u vezi s postupkom koji je prethodio privatizaciji, što je bez ikakvog značaja za suštinska pitanja koja su bila predmet parničnog postupka. U parnici koja je vođena i iz koje su proizašle osporene presude, sud je imao zadatak utvrditi da li je apelant izvršio svoje ugovorne obaveze (obavezu investiranja), te da li neispunjavanje te obaveze predstavlja razlog za raskid ugovora. Na oba pitanja sud je dao pozitivan odgovor, i to iz jednostavnog razloga što nije sporno da obaveza investiranja nije ispunjena, a očigledno se radi o bitnoj obavezi, tako da njeno neispunjenje, bez ikakve dileme, daje osnov za raskid ugovora. Navodi o tome da obaveza investiranja nije bila bitan element ugovora su neosnovani i nelogični. Ugovori koji se zaključuju s kupcem državnog kapitala u postupku privatizacije nisu obični kupoprodajni ugovori, nego je u samoj njihovoj suštini potreba i zahtjev da se osigura dalji rad preduzeća i zapošljavanje zaposlenika. Takvi ugovori gotovo u pravilu sadrže i utvrđenu obavezu investiranja, pa se upravo na osnovu ponuda koje kupci daju vrednuje obavezivanje na investiranje i na osnovu takve ponude konkretan kupac i postaje pobjednik tendera. Zato bi bilo neprihvatljivo da se neispunjenje obaveze investiranja, koja je bila jedna od presudnih kod odabira kupca, tretira drugačije nego kao bitan element ugovora. Apelant se, osim toga, bavi i pitanjima (okolnostima) koja su sudovi ocijenili u parničnom postupku, te im pokušava dati drugačiji značaj i dokazati da su ocjene sudova bile pogrešne. Tako, u okolnosti povrata garancije apelant nalazi implicitan pristanak na produženje rokova investiranja iako se o tako nečemu nikada nije ni razgovaralo, niti o tome postoji bilo kakav dokument. Ista stvar je i sa ponavljanjem navoda o povredama odredbi parničnog postupka u vezi sa zastupanjem tužiteljice budući da je jedino lice koje je ovlašteno za zastupanje direktor Agencije, a on je dao punomoć određenim punomoćnicima. Ne postoji nikakav pravni osnov da se problematizira zastupanje tužiteljice od strane advokata kojima je lice ovlašteno za zastupanje (direktor) dalo punomoć. Najzad, tužiteljica ističe da je apelacija u cijelosti neosnovana, pa predlaže da se kao takva odbije.

37. Umješač smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu jer su sudovi prilikom odlučivanja o tužbi za raskid ugovora radili pravilno. Naime, kako ističe umješač, prema ugovoru (o kupoprodaji državnog kapitala) između tužiteljice i apelanta, apelant je bio dužan umješaču izvršiti ulaganja u iznosu od 22.500.000,00 KM u roku od tri godine. Isto tako, apelant je bio dužan, pored zatečenih 167 radnika umješača, zaposliti 250 novih radnika, uz obavezu isplaćivanja planiranog nivoa prosječnih plaća. S obzirom na to da apelant ove obaveze nije izvršio u predviđenom roku, sudovi su pravilno postupili i raskinuli ugovor jer je suština ugovora koji su se zaključivali u postupku privatizacije s kupcima državnog kapitala da se osigura dalji rad privatiziranog preduzeća i zapošljavanje i isplate plaća radnicima, što apelant također nije izvršio, te je na taj način prouzrokovao ogromna potraživanja radnika za neisplaćene plaće. Apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na imovinu nisu osnovane jer je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, a prema rješenju o odobravanju korigiranog programa privatizacije i početnog bilansa, ukupan kapital umješača iznosio 29.229.871,00 KM, od čega državni kapital iznosi 17.732.000,00 KM. Nakon raskida ugovora (po pravomoćnoj presudi Općinskog suda od 15. decembra 2014. godine) ukupan kapital umješača po bilansu stanja na dan 31. decembar 2014. godine iznosio je 11.072.397,00 KM. Prema tome, vrijednost državnog kapitala koji je tužiteljica kao prodavac prodala apelantu kao kupcu umanjena je za iznos od 11.015.045,00 KM, što znači da je umješač pretrpio ogromnu štetu, te je povodom toga podnesena tužba Općinskom sudu za naknadu štete u iznosu od 11.015.045,00 KM. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

38. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Član 99.

(1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredaba ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Dejstvo raskida Član 132.

(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

(3) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.

(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.

(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.

RASKIDANJE ILI IZMJENA UGOVORA

ZBOG PROMIJENJENIH OKOLNOSTI

Pretpostavke za raskidanje Član 133.

(1) Ako poslije zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi, po opštem mišljenju, bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze, odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine.

(2) Raskid ugovora ne može se zahtijevati ako je strana koja se poziva na promijenjene okolnosti bila dužna da u vrijeme zaključenja ugovora uzme u obzir te okolnosti ili ih je mogla izbjeći ili savladati.

(3) Strana koja zahtijeva raskid ugovora ne može se pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile po isteku roka određenog za ispunjenje njene obaveze. (4) Ugovor se neće raskinuti ako druga strana ponudi ili pristane da se odgovarajući uslovi ugovora pravično izmijene.

(5) Ako izrekne raskid ugovora, sud će na zahtijev druge strane obavezati stranu koja ga je zahtijevala da naknadi drugoj strani pravičan dio štete koju trpi zbog toga.

Član 135.

Pri odlučivanju o raskidanju ugovora, odnosno o njegovoj izmjeni, sud se rukovodi načelima poštenog prometa, vodeći računa naročito o cilju ugovora, o normalnom riziku kod ugovora odnosne vrste, o opštem interesu, kao i o interesima obiju strana.

39. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 231.

U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

Član 240.

(1) Revizija se može izjaviti:

1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

(2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja Član 241.

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

40. Zakon o Agenciji za privatizaciju FBiH („Službene novine FBiH“ broj 18/96), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 16.

Direktor Agencije Federacije naročito:

1. Rukovodi Agencijom Federacije;

2. Predstavlja i zastupa Agenciju Federacije;

3. Odgovara za zakonitost rada, pravilno i zakonito vođenje materijalno-finansijskog poslovanja Agencije Federacije;

4. Obavlja druge poslove utvrđene zakonom, statutom i drugim općim aktima Agencije Federacije.

VI.Dopustivost

41. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

42. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

43. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 061093 15 Rev od 28. juna 2016. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 21. jula 2016. godine, a apelacija je podnesena 16. septembra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

45. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Imajući u vidu da je Ustavni sud s aspekta prava na imovinu rješavao u predmetima koji su činjenično i pravno slični ovom jer su za predmet imali „kupoprodaju državnog kapitala“ od strane fizičkih lica kao kupaca putem Agencije za privatizaciju u svojstvu prodavca, Ustavni sud će u nastavku navode apelacije, prije svega, ispitati s aspekta prava na imovinu.

Pravo na imovinu

46. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu.

47. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

48. Ustavni sud će prije analize okolnosti konkretnog slučaja podsjetiti na vlastitu jurisprudenciju u predmetima koji su pokretali pitanje „kupoprodaje državnog kapitala“.

49. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 3164/12 (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3164/12 od 30. septembra 2015. godine, dostupnu na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju E. T. i utvrdio povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, uz zaključak da miješanje u apelantovo pravo na imovinu, radi ostvarenja legitimnog cilja od javnog interesa, nije bilo proporcionalno, odnosno da nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva od javnog interesa. Ključna okolnost u navedenom predmetu je bila ta što je apelant E. T. u ugovorenom roku svoju obavezu izvršio u pretežnom dijelu (82,50%), a u neznatnom dijelu (17,50%) nije i što su sudovi, pri odlučivanju o apelantovom protivtužbenom zahtjevu (za utvrđenje da ugovor nije raskinut i da je pravno obavezujući), pridržavajući se isključivo odredbi ugovora, u potpunosti izostavili primjenu relevantnih odredbi ZOO, posebno načela obligacionopravnih odnosa, a naročito one kojima je regulirano dejstvo raskida ugovora iz odredbi čl. 132. i 135. ZOO (tač. 35. i 36. navedene odluke).

50. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u predmetima br. AP 3958/14 i AP 4382/14, oba od 18. jula 2014. godine (dostupni na www.ustavnisud.ba), analizirajući sličnu činjeničnu i pravnu situaciju kao u prethodno navedenom predmetu s aspekta prava na imovinu, došao do drugačijeg zaključka prema kojem su osporene presude redovnih sudova zasnovane na zakonu, donesene u javnom interesu i na apelante nije stavljen prevelik teret radi ostvarenja zakonitog cilja. U oba predmeta apelanti su imali poziciju kupaca državnog kapitala i tuženih u parničnom postupku, a Agencija za privatizaciju poziciju prodavca i tužiteljice u parničnom postupku. Također je u oba predmeta u redovnom parničnom postupku usvojen tužiteljicin zahtjev za raskid ugovora i povrat predmeta kupoprodaje, odnosno zadržavanje kupoprodajne cijene, s tim što je u predmetu broj AP 3958/14 apelant kao tuženi istakao protivtužbeni zahtjev (za raskid ugovora zbog skrivenih mana), koji je odbijen, te su apelanti obavezani da vrate predmet kupoprodaje, odnosno da tužiteljica zadrži iznos isplaćen na ime kupoprodajne cijene, što predstavlja sličnost s konkretnom apelantovom situacijom.

51. Dovodeći naprijed navedeno u kontekst okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li je apelant imao imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetnom postupku odlučivano, kako to proizlazi iz izreke prvostepene presude, o raskidu ugovora o kupoprodaji državnog kapitala umješača na osnovu koga je apelant u sudskom registru Općinskog suda u Sarajevu upisan kao vlasnik na 60,66397% od ukupnog osnovnog kapitala umješača, odnosno u Registru vrijednosnih papira Federacije BiH kao vlasnik na 886,952 dionice umješača, kao i da je apelant protivtužbenim zahtjevom zatražio povrat novčanog iznosa koji je platio na ime kupoprodajne cijene i ulaganja u određenom iznosu, pa je nesporno da se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovoj „imovini“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da se radi o apelantovoj imovini, proizlazi da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama kojima je usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev, a odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev došlo do miješanja u apelantovu imovinu.

52. Sljedeća pitanja na koja Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom, da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i da li je miješanje proporcionalno cilju (da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i javnog interesa). U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud naglašava da su redovni sudovi na sve tri instance u osporenim odlukama dali obrazloženja u pogledu apelantovog neispunjenja ugovora u ugovorenom roku, koje je regulirano ne samo odredbama ugovora, pri čemu je ispunjenje obaveze u ugovorenom roku bitan sastojak predmetnog ugovora, cijeneći da je tužiteljicin zahtjev za raskid osnovan kako u smislu odredbe člana 124. ZOO tako i člana 13.2. predmetnog ugovora koji istovremeno isključuju osnovanost protivtužbenog zahtjeva. Imajući u vidu obrazloženja osporenih presuda u kojima su se redovni sudovi pozvali na odredbe ugovora i zakona, Ustavni sud zaključuje da je „miješanje“ u apelantovu imovinu izvršeno u skladu sa zakonom (mutatis mutandis, AP 3958/14, stav 44. i AP 4382/14, stav 57).

53. U vezi s pitanjem da li miješanje u apelantovo pravo na imovinu služi zakonitom cilju u javnom interesu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ukazali na izražen interes kod zaključivanja ovakvih ugovora, koji zbog svoje specifičnosti podliježu posebnom režimu jer za predmet imaju prodaju državnog kapitala i promjenu osnivača privrednog subjekta. O općem interesu kod zaključenja ovakvih ugovora je vrlo opširno navedeno na strani 12. presude Kantonalnog suda koji je, između ostalog, podsjetio da predmet ovih ugovora podrazumijeva imovinu velike vrijednosti, da je prodaja i kupovina regulirana posebnim „privatizacijskim“ zakonima, te da je cilj svake privatizacije da se promjenom vlasnika kapitala zapravo osigura funkcioniranje privrednog društva, odnosno obavljanje privredne djelatnosti kao djelatnosti od značaja za cijelo društvo. Na taj način je kod zaključivanja ugovora (o kupoprodaji državnog kapitala) i njihovog ispunjenja, opći interes društva i privrede Bosne i Hercegovine stavljen iznad individualnih imovinskih interesa kupaca. Prema mišljenju Ustavnog suda, s navedenim režimom kupovine državne imovine kupci, pa i apelant u konkretnom slučaju, bili su upoznati prilikom zaključenja ovakvih ugovora, prihvaćajući uvjete ugovora, koji se u konkretnim okolnostima tiču investiranja u jasno određenom roku i obimu, bez čijeg ispunjenja ne može biti ostvarena svrha ugovora o privatizaciji. Iz navedenog proizlazi da predmetno miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom i općem interesu (vidi već citirane AP 3958/14, tačka 45 i AP 4382/14, tačka 58).

54. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava na imovinu i općeg interesa. Imajući u vidu praksu iz citiranih predmeta, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da je odgovor na to pitanje uvjetovan okolnostima svakog konkretnog slučaja koji zahtijeva svestranu analizu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su u postupku iz kojeg su proizašle osporene presude isključivo cijenjene okolnosti koje se tiču (ne)ispunjenja ugovora u roku i obimu (kao bitnih sastojka ugovora), pri čemu je naglašeno da apelant u postupku nije osporio činjenicu da nije ispunio svoje preuzete obaveze (čl. 5.1, 6.1, 6.4, 7.1, 8.1. ugovora); da su te odredbe dovedene u vezu s odredbama iz ugovora kojima je reguliran raskid (13.2) zbog neispunjenja, odnosno u kontekst općih načela obligacionog prava, te člana 124. ZOO; da apelant nije osporio činjenicu neispunjenja svoje obaveze u pretežnom dijelu (od preuzetih 22.500.000,00 KM ispunjene su obaveze u iznosu od 1.618.471,00 KM), te su redovni sudovi na tri nivoa stav o osnovanosti tužbenog zahtjeva i neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva obrazložili pozivajući se na relevantne odredbe ZOO kojima je reguliran raskid ugovora, kao i na relevantnu odredbu predmetnog ugovora (13.2.) s čijim sadržajem je apelant bio upoznat prije zaključenja ugovora.

55. S druge strane, imajući u vidu da se radi o dvostrano obavezujućem ugovoru i da je apelant u postupku isticao okolnosti na strani tužiteljice, zbog kojih objektivno nije mogao ispuniti svoje obaveze u ugovorenom roku i obimu, postavlja se pitanje dejstva raskida ugovora u smislu odredbi čl. od 132. do 135. ZOO u vezi s okolnostima na koje je u postupku ukazivao apelant i koje tužiteljici nisu bile nepoznate. U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da iz dokumentacije koja je naknadno dostavljena na traženje Ustavnog suda proizlazi da se povodom tužiteljicinog rješenja o neuspjelim pregovorima s Konzorcijem (prvorangiranim u postupku prodaje državnog kapitala) vodio upravni postupak počev od 25. februara 2004. do 22. oktobra 2008. godine, da je tokom tog perioda (rješenje Ministarstva od 24. augusta 2004. godine) bio poništen postupak privatizacije, da je do 22. oktobra 2008. godine postojala dilema u koju fazu je vraćen upravni postupak i u odnosu na koje akte treba donijeti odluke, o čemu je riješeno u upravnom postupku 22. oktobra 2008. godine (rješenje Ministarstva). Tužiteljica je osam dana prije okončanja upravnog postupka u kome se suštinski odlučivalo o njenom aktu (posljedično tome i o predmetnom ugovoru) podnijela tužbu (14. oktobar 2008. godine) protiv apelanta i zatražila raskid ugovora zbog neispunjenja ugovorenih obaveza. Povodom predmetne privatizacije je zatim nastavljen upravni spor po tužbi Konzorcija (prvorangiranog u postupku prodaje državnog kapitala) protiv rješenja Ministarstva, koji je trajao od decembra 2008. do marta 2014. godine, koji je okončan tako što je tužba odbijena, što praktično znači da je tek tad riješena dilema u pogledu dejstva predmetnog ugovora i njegov konačan status. Navedene okolnosti su nastupile nakon zaključenja predmetnog ugovora, zbog čega su obje ugovorne strane zaključile sporazum o povratu bankovne garancije 13. oktobra 2004. godine, kojim su dogovorile „da će se po prestanku razloga zbog kojih se zaključuje sporazum, odnosno po konačnom rješenju statusa ugovora o kupoprodaji, a zavisno od njegovog ishoda, prodavcu osigurati i dostaviti neopoziva bezuvjetna garancija na iznos preostalih obaveza investiranja u roku od 30 dana“ (vidi tačku 25. Činjenično stanje). Iz navedenog proizlazi da nijedna ugovorna strana u novonastaloj situaciji, koja se desila nakon zaključenja ugovora povodom odabira najpovoljnijeg ponuđača, nije bila sigurna da li će predmetni ugovor ostati na snazi i kakav će biti njegov status po okončanju postupka. Za apelanta se neizvjesnost u smislu ispunjenja preuzetih obaveza produžila i po okončanju upravnog postupka 2008. godine jer je o tužiteljicinom postupanju (odabiru najpovoljnijeg ponuđača) konačno riješeno u upravnom sporu presudom iz marta 2014. godine, kada je konačno riješeno o statusu, a time i o dejstvu predmetnog ugovora. U kontekstu osporenih presuda i njihovog obrazloženja, Ustavni sud smatra da su obrazloženja tih presuda ograničena isključivo na odredbe ugovora i njihovo sublimiranje u odredbu člana 124. ZOO kojom je reguliran raskid ugovora zbog neispunjenja obaveza jedne ugovorne strane, zanemarujući pri tome okolnosti koje su nastupile nakon zaključenja ugovora i koje tužiteljici nisu bile nepoznate jer su se ticale pravnih lijekova koje je Konzorcij koristio povodom odluke koju je donijela tužiteljica prilikom odabira najpovoljnijeg ponuđača (upravni postupak i upravni spor), na koje apelant objektivno nije mogao utjecati. Stoga se bez ocjene ovih okolnosti koje su izazvane tužiteljicinim radnjama, te njihovog utjecaja na apelantovu pravnu (ne)sigurnost u vezi s ispunjenjem odredbi predmetnog ugovora nije mogao izvesti zaključak da samo apelant kao jedna ugovorna strana u dvostrano obavezujućem ugovoru nije ispunio svoje obaveze i da se stoga ugovor raskida, bez ocjene okolnosti izazvanih radnjama druge ugovorne strane.

56. Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja na apelanta, radi ostvarenja zakonitog cilja, stavljen neprimjeren (preveliki) teret, odnosno da nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa, zbog čega Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

57. S obzirom na utvrđenu povredu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 13. Evropske konvencije jer su, u suštini, isti kao i navodi u vezi s povredom prava na imovinu, što je Ustavni sud već ispitao.

VIII.Zaključak

58. Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi udovoljili tužiteljicinom tužbenom zahtjevu, a odbili apelantov protivtužbeni zahtjev za povrat kupoprodajne cijene i iznosa uloženog u investiranje nakon raskida ugovora, pri čemu su isključivo cijenjene okolnosti na apelantovoj strani u vezi s neispunjenjem ugovora, a zanemarene okolnosti koje su dovele u pitanje status ugovora u postupku privatizacije, na koje apelant objektivno nije mogao utjecati, što je rezultiralo miješanjem u apelantovu imovinu, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, ali je takvim postupanjem redovnih sudova na apelanta stavljen neproporcionalan teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.

59. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

60. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, potpredsjednik Mirsad Ćeman je dao izjavu o neslaganju s odlukom većine.

61. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević