Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3551/17 (Dnevni list d.o.o. Mostar, N. D. i D. L.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Povreda
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Nematerijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Miješanje
  • Kleveta
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3551/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3551/17, rješavajući apelaciju „Dnevnog lista“ d.o.o. Mostar, Nevresa Dedića i Darija Lukića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. rujna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „Dnevnog lista“ d.o.o. Mostar, Nevresa Dedića i Darija Lukića.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 035278 16 Gž od 20. lipnja 2017. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Dnevni list“ d.o.o. Mostar, Nevres Dedić i Dario Lukić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednički odvjetnički ured Paponja-Bunoza iz Mostara, podnijeli su 18. kolovoza 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 035278 16 Gž od 20. lipnja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 035278 14 P 3 od 20. svibnja 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Ivana M., Ivice M., S.P., Ž.B. i D.M. (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 10. svibnja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 20. svibnja 2019. godine, Općinski sud 23. svibnja 2019. godine, a tužitelji nisu dostavili traženi odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 035278 14 P 3 od 20. svibnja 2016. godine apelanti su obvezani da solidarno na ime satisfakcije isplate tužiteljima iznos od po 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 5. prosinca 2014. godine, kao dana podnošenja tužbe, te da im nadoknade troškove postupka u iznosu od 1.120,00 KM. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od po 1.000,00 KM na ime svakog tužitelja pojedinačno je odbijen kao neutemeljen.

6. U obrazloženju presude je navedeno da su tužitelji podnijeli tužbu protiv apelanata u kojoj su naveli da je 22. rujna 2014. godine u „Dnevnom listu“ (22. i 23. strana Crne hronike) objavljen članak pod nazivom „Prijetnje i pokušaj kamatarenja“, te da je u dijelu teksta navedeno: „ Potvrđeno nam je da je policija zaprimila prijavu protiv pet osoba“, te su istaknuta imena i prezimena tužitelja. U tužbi je dalje navedeno da iz članka, također, proizlazi da su tužitelji (sva petorica) verbalno, uz prijetnje, napali vozače kamiona, kao i da su „privatnim kanalima pozvali policiju, kako bi prikazali da imaju zaštitu“. Nadalje, navedeno je da u istom članku piše da mještani Osoja ističu da se pojedinci žele domoći novca prijevarama i reketarenjem biznismena u Posušju, te da se pitaju na temelju čega oni posjeduju kuće vrijedne i po pola milijuna KM, a da godinama nigdje nisu radili. Stoga su tužitelji smatrali da su teško oklevetani prenošenjem neistine, što je u maloj sredini u kojoj žive izazvalo niz neugodnosti kako njima, tako i članovima njihovih obitelji, te su stoga na ime satisfakcije zahtijevali da im apelanti solidarno plate iznos naveden u izreci presude.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je iz preslika članka objavljenog u „Dnevnom listu“ sud utvrdio da je 22. rujna 2014. godine u tom listu objavljen tekst sa naslovom: „Prijetnje i pokušaj kamatarenja: Nasilnici prijete i napadaju biznismene koji oživljavaju gospodarstvo i pomažu građane.“ U tekstu članka je istaknuto kako je novinarima „Dnevnog lista“ potvrđeno da je policija zaprimila prijavu protiv pet osoba: Ivice M., Ivana M., S.P., Ž.B. i D.B. zbog sudjelovanja u incidentu, budući da su prepriječili put M.S. i S.S. iz Prozor/Rame, koji su teretnim vozilom prevozili kamen iz kamenoloma tvrtke „Lager“. Prema navodima iz teksta, tužitelji su navedene vozače i verbalno vrijeđali, što su u intervjuu potvrdili M.S. i I.R., kao neposredni svjedoci i sudionici navedenog događaja. Iz članka, također, proizlazi da je prijavu podnijela tvrtka „Lager“, da su policajci bili na licu mjesta dok je trajao sukob, da su policajce pozvali napadači, ali „po privatnoj liniji“, kako bi predstavili da imaju zaštitu, te da nije sačinjena nikakva službena zabilješka. Drugi dio teksta se odnosi na motiv napada. U tekstu članka je naglašeno da se, prema kazivanju mještana Osoja, pojedinci žele domoći novca prijevarama i reketiranjem biznismena u Posušju, te da se mještani pitaju „otkud pojedincima kuće vrijedne po pola milijuna maraka, a da godinama nisu nigdje zaposleni“. Nadalje, u članku piše da su povodom navedenog događaja mještani Osoja uz tvrtku „Lager“ i njezine radnike, te da pojedinci pokušavaju prisvojiti područje na kojem se nalazi kamenolom, ali da je vlasnik tvrtke „Lager“ svu papirologiju za navedeni kamenolom uredno riješio, te da ga je uzeo pod koncesiju. Iz toga proizlazi da je ispitan jedan stanovnik mjesta Osoje pod imenom M., koji je pohvalio rad tvrtke „Lager“ uz isticanje da je ona pod koncesiju dobila navedeni kamenolom. Na koncu teksta je, također, navedeno „da je i ranije bilo sukoba i pokušaja kamatarenja vlasnika tvrtke 'Lager' od strane pojedinaca“, a što je bilo potkrijepljeno i navodima jednog mještanina Osoja (bez imena i prezimena).

8. Dalje je navedeno da je uvidom u preslik stranica 14 i 15 (Crna hronika) „Dnevnog lista“ (na kojima su slike osoba koje su dale intervju ) od 23. rujna 2014. godine vidljivo da je objavljen članak pod naslovom „Nismo mi kriminalci, ni kamatari, tražimo samo da se radi u interesu mještana“ u kojem su tužitelji Ivica i Ivan M. iznijeli svoju verziju tijeka događaja, te opovrgnuli sve navode iznesene dan prije u „Dnevnom listu“.

9. Nadalje, u obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je svjedok J.B. (policajac) u svom iskazu naveo da mu je u svezi sa predmetnim događajem u kamenolomu, kao pripadniku PU Posušje, bio zadatak saslušati Ivana i Ivicu M. u svezi sa prijavom upućenom iz tvrtke „Lager“ d.o.o. Posušje u kojoj je bilo istaknuto da Ivan i Ivica M. reketare tvrtku „Lager“ na način da od tvrtke traže određeni iznos novca, te da uz podnesenu prijavu nije bio priložen nikakav konkretan materijalni dokaz da je provedeno bilo kakvo reketarenje i ucjenjivanje. Također, iz obrazloženja presude može se zaključiti da i iz iskaza D.P. ( krim-istražitelja PU Posušje) proizlazi da su protiv tužitelja podnesene kaznene prijave, da su saslušani u PU Posušje, da je spis dostavljen nadležnom tužiteljstvu koje je obustavilo istragu zbog nedostatka dokaza.

10. Također, u obrazloženju presude je navedeno da iz pisane komunikacije mještana MZ Osoje sa nadležnim institucijama i Uredom ombudsmana za ljudska prava BiH proizlazi da su mještani Osoje nezadovoljni zbog eksploatacije mineralne sirovine (arhitektonsko-građevinskog kamena) koju vrši tvrtka „Lager“ na prostoru njihove MZ, da traže određenu korist kao što su asfaltiranje makadamskih puteva i uposlenje ljudi, da su odlučili blokirati radove na istraživanju i otkrivanju kamena u Osojačkom brdu za koje tvrde da su nezakoniti. Međutim, po ocjeni Općinskog suda, navedeni dokumenti ne dotiču pravnu suštinu predmetnog spora, niti su bitni za donošenje zakonite odluke, pa ih nije posebno ni ocijenio.

11. Općinski sud je u obrazloženju potom naveo da je, analizirajući sadržaj članka objavljenog u „Dnevnom listu“ 22. rujna 2014. godine, u svjetlu svih relevantnih odredaba kako Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete), tako i relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), smatrao da su apelanti u citiranom članku koji je objavljen navedenog dana u sredstvima javnog informiranja o tužiteljima iznijeli i trećim osobama prenijeli djelomično neistinite činjenice identificirajući tužitelje njihovim imenima i prezimenima, čime su nanijeli štetu njihovoj časti i ugledu u sredini u kojoj žive.

12. Naime, kako je Općinski sud naveo, iz kaznene prijave od 19. rujna 2014. godine jasno je vidljivo da ju je podnijelo gospodarsko društvo „Lager“ d.o.o. Posušje protiv tužitelja, a iz koje, između ostalog, proizlazi da su 17. rujna 2014. godine radnici ,,Lagera“ i njihovi poslovni partneri došli u kamenolom koji je vlasništvo navedene tvrtke kako bi aktivirali strojeve, te utovarili kamen na kamione radi isporuke. Nakon što je natovareni kamion od kamenoloma krenuo prema svom odredištu, tužitelji su ga zaustavili nakon otprilike dvije stotine metara i prepriječili mu put privatnim automobilima, što među parničnim strankama nije ni bilo sporno. Općinski sud je ocijenio da je apelant „Dnevni list“ d.o.o. Mostar, objavljujući ovaj dio spornog članka, upravo i jedino parafrazirao navode iz kaznene prijave od 19. travnja 2014. godine, navodeći pri tome samo činjenice, odnosno navode iz navedene kaznene prijave, pa je u tom dijelu smatrao da su apelanti objavili istinite informacije, te da se nisu ostvarile sve potrebne zakonske pretpostavke u smislu odredbe članka 4. stavak 1. točka d. i odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o zaštiti od klevete za dosuđivanje novčane naknade nematerijalne štete za objavu opisanog dijela navedenog članka.

13. Međutim, Općinski sud je ocijenio da su ostali navodi koji su izneseni u spornom članku i putem sredstava javnog informiranja preneseni trećim osobama neistiniti u svojim bitnim značajkama, te da je, zbog njihovog negativnog sadržaja i značenja, tužiteljima nesumnjivo nanesena duševna bol zbog povrede njihovog ugleda i časti. Općinski sud je naveo da je osobito ocijenio navode koji su objavljeni u spornom članku u izdanju „Dnevnog lista“ od 22. rujna 2014. godine, kao što su naslov: „Prijetnje i pokušaj kamatarenja: 'Nasilnici prijete i napadaju biznismene koji oživljavaju gospodarstvo i pomažu građane'“, potom, navod „da se prema kazivanju mještana Osoje pojedinci žele domoći novca prijevarama i reketarenjem biznismena u Posušju“, te da se mještani pitaju „otkud pojedincima kuće vrijedne po pola milijuna maraka, a da godinama nigdje nisu zaposleni“ i, konačno, „da je i ranije bilo sukoba i pokušaja kamatarenja vlasnika tvrtke 'Lager' od strane pojedinaca“, a što je potkrijepljeno i navodima jednog mještanina Osoje (bez imena i prezimena), navodeći da se svi ovi navodi u spornom članku dovode u izravnu svezu sa tužiteljima čija su imena objavljena u navedenom članku. Po ocjeni Općinskog suda, svi ovi navodi iz objavljenog članka ne proizlaze niti iz jedne pisane isprave provedene kao dokaz, niti iz iskaza parničnih stranaka i saslušanih svjedoka. Iskazu M. B., direktora tvrtke „Lager“, saslušanog u svojstvu svjedoka, koji je naveo da ga je tužitelj Ivan M. nazvao na telefon, te mu rekao da, ukoliko želi nastaviti radove na spornom lokalitetu, treba učiniti nešto za selo, te je pojasnio da mu je tužitelj Ivan M. rekao „što bi njemu bilo dati 160-170 tisuća KM“, sud nije poklonio vjeru, jer, kako je Općinski sud istaknuo, navedeno ne proizlazi iz pisanih isprava, provedenih dokaza, niti iz iskaza parničnih stranaka i svjedoka. Općinski sud je naveo da je osobito ocijenio da je svjedok kao vlasnik tvrtke „Lager“ d.o.o. podnositelj kaznene prijave protiv tužitelja iz koje ne proizlazi da je bilo koji od tužitelja tražio novac. Općinski sud je u predmetnom sporu posebice ocijenio iskaz apelanta Dedića (novinara apelanta „Dnevni list“, kao autora spornog članka, koji je saslušan u svojstvu parnične stranke, a koji je, kako je navedeno u obrazloženju presude, na glavnoj raspravi izjavio da mu je vlasnik tvrtke „Lager“ d.o.o. Posušje M. B. prepričao što se sve tog spornog dana dogodilo, dodajući da, nakon posjete spornom kamenolomu i selu Osoje, „nije mogao saznati ništa bar za jednog od pet tužitelja“. Općinski sud je dalje naveo da je apelant Dedić posebice istaknuo da je on kao urednik rubrike odredio naslov spornog teksta, rukovodeći se pri tome kaznenom prijavom M.B. koju je M.B. podnio protiv tužitelja, kao i prikupljenim izjavama (ne precizirajući pri tome kojim izjavama), te da je, također, izjavio da tekst i naslov članka vjerojatno ne bi bili isti da su prije objave spornog članka imali iskaze Ivice i Ivana M., te dokaze koje su oni dostavili u redakciju dan nakon objave spornog članka.

14. Općinski sud je ocijenio da autor spornog članka, apelant Dedić (novinar apelanta „Dnevni list“) u objavljenom tekstu u „Dnevnom listu“ nije parafrazirao sve ili barem one bitne navode iz kaznene prijave koju je 19. travnja 2014. godine podnijelo gospodarsko društvo ,,Lager“ d.o.o. Posušje protiv tužitelja u predmetnom sporu, već je, umjesto toga, samoinicijativno koristeći pojedinačne kontekste iz sadržaja kaznene prijave, sam opredijelio naziv članka: „Prijetnje i pokušaj kamatarenja“ i „Nasilnici prijete i napadaju biznismene koji oživljavaju gospodarstvo i pomažu građane“ iako je sam na glavnoj raspravi izjavio da u kaznenoj prijavi nije pisalo da je netko od pet tužitelja vlasniku tvrtke „Lager“ d.o.o. Posušje posuđivao novac i tražio kamate.

15. Na temelju navedenog Općinski sud je zaključio da je autor spornog članka, apelant Dedić (novinar apelanta „Dnevni list“), u objavljenom tekstu u izdanju „Dnevnog lista“ za 22. rujan 2014. godine, namjerno iznio i putem javnog medija trećim osobama prenio neistinite činjenice vezujući ih za tužitelje, navodeći pri tome njihova imena i prezimena, čime je nanesena šteta njihovoj časti i ugledu u sredini u kojoj žive, dok su apelant „Dnevni list“, kao izdavač, i apelant Dario Lukić, kao glavni urednik, dopustili objavljivanje takvog članka.

16. Općinski sud je smatrao da teret dokazivanja u pogledu istinitosti tvrdnji kod klevete nije na tužiteljima, već je upravo teret dokazivanja istinitosti onog što je objavljeno u javnom mediju na apelantima, budući da se pretpostavlja neistinitost u odnosu na tužitelje dok se ne dokaže suprotno. Obzirom na to da u konkretnom parničnom postupku apelanti, po ocjeni Općinskog suda, nisu dokazali, odnosno supstancirali tvrdnje iznesene u objavljenom spornom članku na račun tužitelja, Općinski sud je zaključio da sporno izražavanje predstavlja klevetu kako je ona definirana u odredbi članka 4. Zakona o zaštiti od klevete i da za nju postoji odgovornost apelanata kako to predviđa odredba članka 6. istog zakona (odluka Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Gž. 45/05 od 19. travnja 2005. godine), čime su prouzročili štetu časti i ugledu tužitelja, pa su time i odgovorni za klevetu na temelju odredaba članka 6. st. l. do 3. Zakona o zaštiti od klevete.

17. Prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za naknadu nematerijalne štete Općinski sud je ukazao da se naknada nematerijalne štete za povredu ugleda i časti samo iznimno priznaje, i to onda kada je ta povreda iznimno teška, tako da je kod povrijeđenog opravdano mogla izazvati osobito intenzivnu duševnu bol. Stoga je i novčanu naknadu zbog povrede časti u ugleda potrebno ograničiti samo na takve „iznimno jake napade“, koji prema svom intenzitetu, trajanju i prilikama sredine uzrokuju jasno manifestirane povrede časti i ugleda čovjeka kao osobe. Dalje je ukazano da pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njezine naknade sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom (članak 200. ZOO). Općinski sud je, također, naveo da je, odmjeravajući visinu naknade nematerijalne štete, vodio računa i o činjenici da su, kako je naveo sud, „tuženici“, sukladno odredbi članka 8. Zakona o zaštiti od klevete, kojim je propisano da je oštećeni dužan poduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a osobito da štetniku podnese zahtjev za ispravak tog izražavanja, nakon objave spornog članka došli u redakciju, iznijeli svoju stranu priče, te predočili dokaze i fotografije s lica mjesta, nakon čega je taj članak i objavljen 23. rujna 2014. godine.

18. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je smatrao da je dosuđeni novčani iznos naknade štete zbog klevete za svakog tužitelja od po 1.000,00 KM pravičan, realan i primjeren, pa je u preostalom dijelu u iznosu od po 1.000.00 KM odbio tužbeni zahtjev kao neutemeljen.

19. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 035278 16 Gž od 20. lipnja 2017. godine odbijene su žalbe apelanata i tužitelja i prvostupanjska presuda je potvrđena u cijelosti. Kantonalni sud je, također, smatrao da apelanti, na kojima je teret dokazivanja u konkretnom slučaju, nisu dokazali niti jednim dokazom istinitost navoda objavljenih u spornom članku, te je ocijenio pravilnim zaključak prvostupanjskog suda u pogledu neistinitosti iznesenih činjenica, pa samim tim i odgovornosti apelanata za klevetu. Također, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio visinu dosuđene satisfakcije tužiteljima vodeći računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama Općinskog suda i Kantonalnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

10. Europske konvencije.

21. Apelanti navode da, ukoliko se pažljivo analizira sporni članak od 22. rujna 2019. godine, imena tužitelja u spornom tekstu samo se navode kao sudionici incidenta (što je sve dokazano u provedenom postupku, pa je čak i nesporno) koji se dogodio 17. rujna 2014. godine. Ističu da se u članku navodi da je policija zaprimila prijavu protiv pet osoba (tužitelja), te da se potom navodi: „prema navodima iz prijave, njih petorica su navodno sudjelovala u incidentu prepriječivši put M.S. i S.S.“, te da su svjedoci M.S. i S. S., kao i I.R. potvrdili da su točni navodi iz spornog članka i navodi izjave koja se navodi u spornom članku. Stoga je, po mišljenju apelanata, ostalo nejasno na temelju čega su sudovi zaključili da se navodi iz teksta odnose na tužitelje, kada su oni samo spomenuti kao akteri incidenta protiv kojih je podnesena kaznena prijava, što je sve utvrđeno u provedenom postupku, pa ne postoji odgovornost za klevetu u smislu članka 7. Zakona o zaštititi od klevete. Nadalje, apelanti navode da osnova za klevetu može biti samo ono što je objavljeno u članku, ali ne i kako je naveden naslov spornog članka, pri čemu su se pozvali na praksu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine. Konačno, smatraju da je pažljivom analizom dokaza vidljivo da su apelanti dokazali istinitost spornog članka koji se sastoji od izjava sudionika spornog događaja, te da se nigdje poimenično ne navodi nešto što bi se moglo okarakterizirati kao netočno i što nanosi štetu ugledu tužitelja. Osim toga, apelanti ističu da je u konkretnom slučaju teret dokazivanja bio na tužiteljima da dokažu neistinitost navoda iznesenih u spornom novinskom članku.

II.Odgovor na apelaciju

22. Općinski sud i Kantonalni sud su u odgovoru na apelaciju naveli da je apelacija neutemeljena, te da je treba odbiti jer nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju. V.Relevantni propisi

23. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Cilj Zakona Članak 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te pravne ili fizičke osobe trećoj osobi.

Članak 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz članka 1. ovog zakona želi se postići da:

a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jednu od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti; c)sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenositelji informacija javnosti.

Članak 4.

Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

(...)

d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te fizičke ili pravne osobe trećoj osobi.

Članak 5.(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.

Odgovornost za klevetu Članak 6.

(1) Svaka osoba koja prouzroči štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući tu pravnu, odnosno fizičku osobu trećoj osobi, odgovorna je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i osoba koja je na drugi način vršila nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Osoba iz st. 1. i 2. ovog članka (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorna je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijela ili pronijela izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stavka 4. ovog članka primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvaćanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

Iznimke od odgovornosti Članak 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netočno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obvezan iznositi ili pronositi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u tijeku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u točki c) stavka 1. ovog članka sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stupanj prouzročene štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerojatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu predstavlja li izražavanje objektivnu i točnu informaciju o izražavanju drugih osoba, te odnosi li se na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Obveza ublažavanja štete Članak 8.

Oštećeni je dužan poduzeti sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito štetniku podnijeti zahtjev za ispravku tog izražavanja.

Odšteta Članak 10.

(1) Odšteta treba biti razmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja odštete sud je dužan ocijeniti sve okolnosti slučaja, a posebno sve mjere koje je poduzeo štetnik na ublažavanju štete, kao što su:

objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili isprika; činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i činjenicu bi li iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.

Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Članak 15.

U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.

24. Zakon o obligacionim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službeni list RBiH" br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba kako je objavljivan u službenom glasniku, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliske osobe, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, neovisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 64 0 P 035278 16 Gž od 20. lipnja 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 18. kolovoza 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelanti osporavaju presude redovnih sudova ukazujući da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije.

30. S tim u svezi, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama usvojen tužbeni zahtjev prema kojem su apelanti obvezani tužiteljima nadoknaditi nematerijalnu štetu po osnovi pretrpljenih duševnih bolova u određenom novčanom iznosu za iznesenu klevetu učinjenu putem sredstava javnog informiranja - tiska.

31. Budući da se suština zahtjeva apelanata odnosi na zaštitu „prava na slobodu izražavanja“ i iz toga proistekle obveze na naknadu štete, koje je zaštićeno člankom 10. Europske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), ispitati radi li se u konkretnom slučaju o neistinitom iznošenju činjenica (kleveti) i jesu li redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite prava apelanata na slobodu izražavanja.

Pravo na slobodu izražavanja

32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

33. Članak 10. Europske konvencije glasi:

(1) Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i priopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih poduzeća.

(2) Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprječavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprječavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.

a) Opći principi

34. Pravo na slobodu izražavanja iz članka 10. Europske konvencije spada u skupinu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavkom definiraju samo pravo, a drugim stavkom dozvoljena su miješanja i ograničenja tih prava pod uvjetima propisanim tim stavkom. Prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinsku osnovu [demokratskog] društva, jedan od temeljnih uvjeta njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uvjetima iz stavka 2. članka 10, ova sloboda je primjenljiva ne samo na „informacije“ ili „ideje koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. Ovo, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uvjeti“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u ovoj oblasti moraju biti proporcionalne legitimnom cilju koji se želi ostvariti. Europski sud je osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, tko god koristi slobodu izražavanja, preuzima „dužnosti i obveze“ u opsegu koji ovisi o njegovoj situaciji i tehničkim sredstvima koja koristi [...] (vidi, Europski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. studenog 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stavak 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. lipnja 2006. godine). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članku 10. stavak 2. Europske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle, granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga su ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrde granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

35. Ustavni sud, također, ukazuje na to da je malo prostora u okviru članka 10. stavak 2. Europske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. U tom smislu, granice prihvatljivog kriticizma su šire kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari nego kad su u pitanju privatne osobe. Za razliku od privatnih osoba, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela izloženi su pažljivijem ispitivanju javnosti, pa, stoga, moraju pokazati i veći stupanj tolerancije (vidi, Europski sud, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. srpnja 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stavak 40 [e]). Europski sud, također, podržava pravo na priopćavanje informacija od javnog interesa, u dobroj vjeri, čak i kada takva priopćenja sadrže neistinite ili štetne izjave o privatnim osobama (vidi, Europski sud, Bladet Tromso i Stensaas protiv Norveške [GC], br. 21980/93) i naglašava da se mora uzeti u obzir odnose li se sporne izjave na osobni život osobe koja je u pitanju, ili na njezino postupanje u nekoj drugoj društvenoj sferi od javnog interesa. U svezi sa ograničenjima koja se tiču prava na slobodu izražavanja i koja su propisana u članku 10. stavak 2. Europske konvencije, Ustavni sud napominje da je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su sukladni principima ustanovljenim u članku 10. Europske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica.

b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju

36. Dovodeći navedene opće principe u svezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na temelju Zakona o zaštiti od klevete i ZOO, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv a, osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stupanj zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Europskom konvencijom.

37. Ustavni sud, dalje, treba ispitati jesu li u osporenim presudama uzeti u obzir svi čimbenici koji su bili opredjeljujući u zaključku da su u konkretnom slučaju apelanti klevetom prouzročili štetu tužiteljima. S tog aspekta se, prije svega, postavljaju pitanja: Je li u konkretnom slučaju napravljena jasna distinkcija između činjenica i vrijednosne ocjene, te jesu li uzeti u obzir svi relevantni činitelji, bez obzira na to je li u pitanju činjenica ili vrijednosni sud, i to: doprinosi li informacija raspravi od javnog interesa, ili su iznesene tvrdnje koje se tiču privatnosti osobe koja je u pitanju, je li osoba o kojoj je riječ javna ili privatna ličnost, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, podatak sadrži li izražavanje objektivnu i točnu informaciju (djelomično ili potpuno), je li iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno, jesu li ispoštovani općeprihvaćeni profesionalni standardi i, konačno, jesu li prenositelji informacije postupali u dobroj vjeri?

38. Imajući u vidu navedene relevantne kriterije, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o zahtjevu tužitelja jasno utvrdili nesporne činjenice koje se tiču datuma objave i sadržaja spornog teksta pod naslovom „Prijetnje i pokušaj kamatarenja“, objave članka pod naslovom „Nismo mi kriminalci, ni kamatari, tražimo samo da se radi u interesu mještana“ u kojem su svoju verziju tijeka događaja iznijeli tužitelji Ivica i Ivan M., te opovrgnuli sve navode iznesene dan prije u „Dnevnom listu“.

39. U takvoj situaciji za redovne sudove se kao sporno postavilo pitanje istinitosti, odnosno neistinitosti iznesenih tvrdnji, kao jednog od temelja odgovornosti za štetu učinjenu klevetom iz članka 5. Zakona o zaštiti od klevete. S tim u svezi, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud proveo opsežan dokazni postupak i u svezi sa sadržajem spornog teksta, konkretno njegovom ne/istinitošću, utvrdio da je gospodarsko društvo „Lager“ d.o.o. Posušje podnijelo kaznenu prijavu protiv tužitelja iz koje, između ostalog, proizlazi da su 17. rujna 2014. godine radnici ,,Lagera“ i njihovi poslovni partneri došli u kamenolom u vlasništvu navedene tvrtke kako bi utovarili kamen na kamione radi isporuke, da su natovarene kamione tužitelji zaustavili nakon dvjestotinjak metara dalje i prepriječili im put privatnim automobilima, što među parničnim strankama nije ni bilo sporno. Općinski sud je ocijenio da je apelant „Dnevni list“ d.o.o. Mostar, objavljujući ovaj dio spornog članka, upravo i jedino parafrazirao navode iz kaznene prijave od 19. travnja 2014. godine, navodeći pri tome samo činjenice, odnosno navode iz navedene kaznene prijave, pa je u tom dijelu smatrao da su apelanti objavili istinite informacije, te da se nisu ostvarile sve potrebne zakonske pretpostavke u smislu odredbe članka 4. stavak 1. točka d. i odredbe članka 6. stavak 1. Zakona o zaštiti od klevete za dosuđivanje novčane naknade za nematerijalnu štetu za objavu opisanog dijela navedenog članka.

40. Nasuprot utvrđenju istinitosti prethodnih navoda, ostali navodi u tekstu koji se odnose na naslov spornog članka: „Prijetnje i pokušaj kamatarenja: Nasilnici prijete i napadaju biznismene koji oživljavaju gospodarstvo i pomažu građane“, zatim, navod „da se prema kazivanju mještana Osoje, pojedinci žele domoći novca prijevarama i reketarenjem biznismena u Posušju“, te da se mještani pitaju „otkud pojedincima kuće vrijedne po pola milijuna maraka, a da godinama nigdje nisu zaposleni“ i, konačno, „da je i ranije bilo sukoba i pokušaja kamatarenja vlasnika tvrtke 'Lager' od pojedinaca“, a što je potkrijepljeno i navodima jednog mještanina Osoje (bez imena i prezimena) ocijenjeni su neistinitim. Općinski sud je ocijenio da se svi ovi navodi u spornom članku dovode u izravnu svezu sa tužiteljima čija su imena objavljena u navedenom članku i da ne proizlaze niti iz jedne pisane isprave provedene kao dokaz, niti iz iskaza parničnih stranaka i saslušanih svjedoka. Imajući u vidu navedeno utvrđenje, redovni sudovi su bili jedinstveni u stavu da je zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog duševnih bolova prouzročenih klevetom utemeljen, jer su apelanti o njima u dijelu spornog novinskog teksta iznijeli neistinite činjenice. Pri tome su redovni sudovi imali u vidu odredbu članka 5. stavak 1. Zakona o zaštiti od klevete kojom je propisana odgovornost svake poslovno sposobne osobe koja prouzroči štetu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem neistinitog izražavanja, identificirajući tu osobu trećoj osobi, u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja. Sa tog aspekta, kako proizlazi iz obrazloženja pobijanih presuda, apelanti nisu dokazali istinitost svojih tvrdnji iznesenih u objavljenom spornom članku na račun tužitelja. Općinski sud je smatrao da teret dokazivanja u pogledu istinitosti tvrdnji kod klevete nije na tužiteljima, već je upravo teret dokazivanja istinitosti onog što je objavljeno u javnom mediju na apelantima, budući da se pretpostavlja neistinitost u odnosu na tužitelje dok se ne dokaže suprotno.

41. Pri izvođenju zaključka o postojanju osnova odgovornosti za štetu učinjenu klevetom sudovi su se, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, rukovodili isključivo primjenom pravila o teretu dokazivanja, i to na okolnost istinitosti, odnosno neistinitosti iznesenih tvrdnji u spornom tekstu. U svezi s tim, za Ustavni sud se, imajući u vidu specifičnost postupka radi naknade štete učinjene klevetom, postavlja pitanje: Je li princip o teretu dokazivanja kao opći princip parničnog postupka na kom su redovni sudovi utemeljili svoje odluke jedino i isključivo primjenjiv i u svezi s kojim okolnostima (ne/istinitosti tvrdnji, postojanja svijesti, standarda postupanja u dobroj vjeri) ili, nasuprot tome, redovni sudovi koji odlučuju o suprotstavljenim pravima (tužitelja i apelanata) o takvom zahtjevu imaju obvezu ocijeniti sve relevantne čimbenike koji se tiču konkretnog slučaja? Naime, iz prakse Europskog suda koju slijedi Ustavni sud proizlazi cijeli dijapazon čimbenika koji mogu biti relevantni prilikom odmjeravanja prava i interesa pri odlučivanju o potencijalno suprotstavljenim pravima (pravu na ugled i pravu na slobodu izražavanja) koji u svezi s objavljenom informacijom obuhvaćaju: ne/postojanje javnog interesa, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, ne/postojanje standarda postupanja „u dobroj vjeri“, način pribavljanja informacije i niz drugih čimbenika koji u okolnostima svakog pojedinog slučaja mogu biti vrlo važni, imajući pri tome u vidu da svaka iznimka koja ograničava pravo na slobodu izražavanja mora biti uvjerljivo utvrđena i obrazložena.

42. U svezi s navedenim, Ustavni sud uočava da redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka nisu obavili odgovarajuću analizu relevantnih čimbenika i materijalnih odredaba iz članka 6. st. 2. i

3. Zakona o zaštiti od klevete kojima je propisana odgovornost za klevetu i iznimaka od ove odgovornosti koje su propisane u članku 7. Zakona o zaštiti od klevete kao lex specialis u odnosu na druge zakone. Navedenim odredbama je, između ostalog, propisano da odgovornost postoji ako su neistinite činjenice iznesene namjerno ili uslijed nepažnje (postojanje svijesti), odnosno da ova odgovornost ne postoji ako je izražavanje, u suštini, istinito i razumno.

43. S tog aspekta, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije mogao ocijeniti da su se redovni sudovi, pri evidentnoj potrebi koja dopušta pokretanje pitanja o nezadovoljstvu mještana zbog eksploatacije mineralne sirovine (arhitektonsko-građevinskog kamena) koju vrši tvrtka „Lager“ na prostoru njihove MZ, njihovim sporovima sa navedenom tvrtkom za koju tvrde da nezakonito vrši eksploataciju kamena, načinu na koji se mještani suprotstavljaju radu navedene tvrtke i njihovim zahtjevima u smislu asfaltiranja puteva i upošljavanja mještana, o utjecaju njihovih postupaka na rad tvrtke, uopće bavili spornim izražavanjem u svezi s kriterijima uspostavljenim u materijalnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete i standardima uspostavljenim u članku 10. Europske konvencije (status tužitelja, javni interes, prihvatljiva kritika ...). Naime, redovni sudovi su tvrdnje tužitelja, pa, prema tome, i osnovu tužbenog zahtjeva za naknadu štete učinjene klevetom prihvatili isključivo zbog toga što apelanti ponuđenim i izvedenim dokazima nisu dokazali istinitost tvrdnji iznesenih u spornom novinskom tekstu iz čega je proizašao zaključak o njihovoj očiglednoj neistinitosti, odnosno učinjenoj kleveti.

44. Ustavni sud, u tom smislu, podsjeća na presudu Europskog suda u predmetu Dalban protiv Rumunjske (presuda od 28. rujna 1999. godine, toč. 49-50) u kojoj je aplikant, novinar, napisao članak u kojem se govorilo o nizu prijevara koje je počinio izvršni ravnatelj poljoprivrednog poduzeća u vlasništvu države s kojim je bio povezan jedan od senatora, zbog čega su ga domaći sudovi sankcionirali. Europski sud je, utvrđujući kršenje prava na slobodu izražavanja, naveo da bi „bilo neprihvatljivo da se novinaru zabrani izražavanje kritičkog vrijednosnog suda osim onda kada je u stanju dokazati njegovu istinu“. U tom slučaju Europski sud je uočio da nema dokaza prema kojima je opis događaja iz članka potpuno neistinit i da je cilj bio isključivo poticanje klevetničkih izjava protiv izvršnog ravnatelja i senatora, da nije pisao o aspektima privatnog života, već o njegovom ponašanju i držanju u svojstvu izabranog predstavnika i da se novinari pod određenim okolnostima mogu osloniti na glasine kada izvještavaju o pitanjima od javnog interesa. Domaći sudovi su smatrali da način na koji je aplikant iznio svoje mišljenje ne odgovara realnosti i da se, stoga, radi o kleveti, te da je činjenica prema kojoj nije bilo osnova da se protiv izvršnog ravnatelja pokrene kazneni postupak zbog navodnih prijevara dovoljna da se utvrdi da je informacija u članku neistinita.

45. Imajući u vidu navedenu praksu, kao i uspostavljene relevantne kriterije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, propuštajući da ocijene je li u okolnostima konkretnog slučaja postojao legitimni interes da se društvena zajednica obavijesti o problemima, te da sporno izražavanje dovedu u širi kontekst (relevantni čimbenici navedeni u stavku 35. ove odluke) i kontekst relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete, dakle, kako onih koje propisuju odgovornost za klevetu, tako i onih koje propisuju iznimke od ove odgovornosti, standardima uspostavljenim u odredbi članka 10. Europske konvencije, prekoračili granice „slobodne procjene“ koju, u smislu članka 10. Europske konvencije, apelanti uživaju. U svjetlu navedenog Ustavni sud ponavlja da je unutar članka 10. stavak 2. Europske konvencije malo prostora za ograničavanje rasprave o pitanjima od javnog interesa, što je rezultiralo miješanjem u pravo apelanata na slobodu izražavanja koje u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu.

46. Na temelju svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno pravo apelanata na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije.

Ostali navodi

47. Obzirom na zaključke o povredi prava iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje navode o povredi prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava iz članka 17. Europske konvencije VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.(h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada su redovni sudovi, propuštajući da ocijene je li u okolnostima konkretnog slučaja postojao legitimni interes da se društvena zajednica obavijesti o incidentu koji se dogodio zbog spora mještana sa tvrtkom koja vrši eksploataciju mineralne sirovine na prostoru njihove MZ, načinu na koji su se mještani suprotstavili radu navedene tvrtke, o utjecaju njihovih postupaka na rad tvrtke, te da sporno izražavanje dovedu u širi kontekst i kontekst relevantnih odredaba Zakona o zaštiti od klevete, dakle, onih koje propisuju odgovornost za klevetu i onih koje propisuju iznimke od ove odgovornosti, standardima uspostavljenim u odredbi članka 10. Europske konvencije, prekoračili granice „slobodne procjene“ koju, u smislu navedene odredbe, apelanti uživaju, što je rezultiralo miješenjem u pravo apelanata na slobodu izražavanja, koje u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu.

49. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3551/17 (Dnevni list d.o.o. Mostar, N. D. i D… | Sudska praksa | Aktio