Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3214/19 (J.I.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3214/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3214/19, rješavajući apelaciju J. I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio J. I.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 49 0 P 024132 16 Rev od 9. maja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 024132 15 Gž od 16. decembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 P 024132 13 P od 26.
decembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. J. I. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amra Gurda advokat iz Sarajeva, podnio je 9. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 P 024132 16 Rev od 9. maja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 024132 15 Gž od 16. decembra 2015. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 P 024132 13 P od 26. decembra 2014. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavost potvrde (sadržine pobliže navedene u izreci prvostepene odluke), zbog čega se na ovoj potvrdi kao pravna posljedica njene ništavosti ne mogu zasnivati ni realizirati bilo kakva i bilo čija prava; da se utvrdi da je predajom putničkog automobila (pobliže označenog u izreci prvostepene odluke) od strane apelanta drugotuženom (I.J.) ispunjena apelantova obaveza prema drugotuženom iz ugovora o zajmu u određenom novčanom iznosu s kamatama od 10% na mjesečnom nivou, te da je ispunjenjem ugovorne obaveze na ovaj način došlo do prestanka obligacije između apelanta i drugotuženog. Također, obavezan je apelant da prvotuženom (I.S.) i drugotuženom naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju drugostepene odluke, drugostepeni sud je naveo da je apelant od drugotuženog pozajmio 35.000,00 KM, da je drugotuženi dao M.D. dva vozila (apelantovo i svoje) i određeni novčani iznos u zamjenu za treće vozilo, da je apelant u prisutvu drugotuženog, prvotuženog i I.M. svojeručno sastavio potvrdu da će do 30. marta 2009. godine vratiti prvotuženom iznos od 70.000 KM koji mu je dužan (presuda od 9. januara 2014. godine). S tim u vezi, drugostepeni sud je naveo da je pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi ništavost ove potvrde u odnosu na prvotuženog, a u odnosu na drugotuženog zbog nedostatka pasivne legitimacije (potvrda predstavlja priznanje duga i dokaz postojanja obligacionog odnosa samo između apelanta i prvotuženog). Drugostepeni sud je naglasio da apelant nije dokazao da je bio prisiljen sačiniti i potpisati ovu potvrdu, te da je propustio u ranijoj parnici podnijeti protivtužbu za utvrđenje da ova potvrda nije pravno valjana (čl. 54. i 126. Zakona o parničnom postupku). Drugostepeni sud je naveo da je pravilno odbijen i drugi dio apelantovog tužbenog zahtjeva u odnosu na drugotuženog (a u odnosu na prvotuženog zbog nedostatka pasivne legitimacije), jer je predmet ugovora o zajmu bila isplata u novcu, pa je apelantova obaveza bila da drugotuženom isplati isti iznos novca (član 557. Zakona o obligacionim odnosima).
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud ocijenio apelantove odlučne navode i da je dao potpune, pravilne i jasne razloge zašto je potvrdio prvostepenu presudu, te da se apelantovi navodi svode na parafraziranje iskaza saslušanih svjedoka i parničnih stranaka dajući drugačiju ocjenu tih dokaza čime pobija utvrđeno činjenično stanje, što nije dozvoljeno u reviziji (čl. 191. stav 4., 231. i 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku). Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku odbili apelantov tužbeni zahtjev, te naglasio da ako je jedan dokaz izvodila jedna stranka te dokaze nije morala izvoditi i druga stranka, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi u tom pogledu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi i reviziji protiv nižestepenih odluka, a koje navode su razmotrili redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević