Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3228/19 (N. i N. V.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3228/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3228/19, rješavajući apelaciju Nataše Vukalović i Nemanje Vukalović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Nataša Vukalović i Nemanja Vukalović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 040651 19 Rev 2 od 13. juna 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nataša Vukalović i Nemanja Vukalović (u daljnjem tekstu: prvoapelantica i drugoapelant ili apelanti), koje zastupa Rato Runjevac advokat iz Trebinja, podnijeli su 8. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 040651 19 Rev 2 od 13. juna 2019. godine. Takođe, apelanti su podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odredio privremenu mjeru kojom će se naložiti Osnovnom sudu u Trebinju da u izvršnom predmetu broj 95 0 P 040651 19 I 3 prekine postupak, odnosno ne preuzima nikakve radnje do donošenja odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.

2. Apelanti su 5. novembra 2015. godine podnijeli tužbu protiv tuženog (Preduzeće za proizvodnju i usluge „Jug“ d.o.o.), radi isplate duga. U toku postupka, prvostepeni sud je donio presudu, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Trebinju, protiv koje su apelanti izjavili reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je usvojio reviziju apelanata i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Nakon toga, Okružni sud u Trebinju je donio rješenje kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku, prvostepeni sud je 19. oktobra 2018. godine donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da im na ime duga isplati iznos od 80.937,00 KM. Odlučujući po žalbi apelanata, drugostepeni sud je donio presudu od 26. februara 2019. godine kojom je odbio žalbu apelanata i prvostepenu presudu potvrdio.

3. Osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 95 0 P 040651 19 Rev 2 od 13. juna 2019. godine odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude.

4. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da su D.V. i B.V., kao punomoćnici svoga oca V.V. kao prodavca zaključili ugovor o prodaji nekretnina sa tuženim kao kupcem, koji je ovjeren kod notara O.S. Dalje, predmet ugovora su bile nekretnine, a kupoprodajna cijena navedena u ugovoru je iznosila 162.120,00 KM. Takođe je utvrđeno da je u ugovoru konstatovano da prodavac i kupac saglasno izjavljuju da je sa potpisivanjem ugovora već isplaćen cjelokupan iznos prodajne cijene. Dalje je utvrđeno da postoji 10 pismena naziva „Izdatak'" i 1 izvod bankovnog računa o izvršenim uplatama od strane tuženog prema punomoćnicima prodavca, kao i da je prema ovim dokazima tuženi, nakon zaključenja ugovora, vršio isplate u ukupnom iznosu od 39.121,00 KM, dok je prije zaključenja ugovora imao isplate u ukupnom iznosu od 49.250,00 KM, što prema pismenim dokazima čini zbir ukupne uplate od 88.371,00 KM. Takođe je navedeno da su apelanti u činjeničnim navodima tužbe, kao i tokom postupka, učinili nespornim da je do podnošenja tužbe (5. novembra 2015. godine), na ime kupoprodajne cijene isplaćen iznos od 106.225,00 KM. Vrhovni sud je naveo da se tužbeni zahtjev apelanata zasniva na tvrdnji da su sa tuženim usmeno dogovorili kupoprodajnu cijenu predmetnih nekretnina navedenih u ugovoru od 6. februara 2009. godine u iznosu od 240.000,00 KM, a da je njihovom umrlom predniku B.V. pripadala ½ ugovorene cijene (120.000,00 KM), od čega im je isplaćeno samo 39.063,00 KM i da je ostao dug u iznosu od 80.937,00 KM. Vrhovni sud je naveo da apelanti u navodima revizije tvrde da su dokazali da je njihovo potraživanje osnovano najmanje za iznos od 41.997,00 KM. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da su nižestepeni sudovi pravilno cijenili da je zaključeni ugovor o kupoprodaji sa tuženim kao kupcem pravno valjan jer je notarski obrađen, kao i da je u ugovoru navedena cijena od 162.120,00 KM i da je ta cijena isplaćena prilikom zaključenja i ovjere potpisa ugovarača. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je to potvrđeno i iskazom svjedoka notara koja je izvršila ovjeru ugovora. Prema tome, polazeći od činjenice da je tuženi, kao kupac, notarski obrađenom ispravom dokazao da je sa ovlašćenim punomoćnicima prodavca zaključio kupoprodajni ugovor, da je ugovorena cijena od 162.120,00 KM za prodate predmetne nekretnine i da su se ugovarači saglasili da se u notarski obrađenu ispravu unese konstatacija da je cijena isplaćena „sa potpisivanjem ovog ugovora", Vrhovni sud je ukazao da se na apelantima nalazi teret dokazivanja da je izjava netačno notarski obrađena, odnosno da su posvjedočene činjenice netačne. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da apelanti nisu dokazali da im cijena iz ugovora od 162.120,00 KM nije isplaćena, ali se ima prihvatiti da su dokazali da navedena cijena iz ugovora nije stvarno ugovorena cijena. Naime, Vrhovni sud je ukazao da navedeno proizilazi iz činjenice da je tuženi u određenim periodima nakon notarske obrade ugovora, vršio plaćanja prema kupcu za nekretnine iz ugovora. Da se plaćanje odnosilo na nekretnine iz ugovora proizilazi iz činjenice da u svim pismenima koji se odnose na isplatu stoji navođenje zk.ul broj 91 i 160 i „otkup zemljišta na Zubačkim ublima“ (što odgovara predmetu prodaje navedenom u članu 1. ugovora), ali i iz toga što nije došlo do zaključenja ugovora za druge nekretnine, niti je tuženi tražio, sudski ili vansudski, povrat datog iznosa od 39.121,00 KM, koliko je isplaćeno nakon zaključenja i ovjere ugovora od 6. februara 2009. godine. Međutim, Vrhovni sud je istakao da apelanti nisu dokazali da je stvarno usmeno dogovorena cijena za prodate nekretnine iznosila 240.000,00 KM iz razloga što osim iskaza svjedoka V.B i apelanata koji imaju posredna saznanja o toj činjenici, drugi izvedeni dokazi to nisu potvrdili.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozvaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, navode da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantno pravo kad su odbili njihov tužbeni zahtjev i da se redovni sudovi u konkretnom slučaju predstavljaju „kao da im nije poznata decenijska praksa u prometu stvari da se zbog plaćanja manje društvenih obaveza u ugovorima o prodaji stvari koje podliježu oporezivanju stavljaju niže cijene od stvarnih". Takođe, apelanti traže „kompenzaciju za duševne patnje zbog pogrešne i nezakonite odluke i nerješavanja u razumnom roku iznos od po 2.000,00 KM“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u konkretnom slučaju utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na dužinu trajanja parničnog postupka, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak trajao tri godine i sedam mjeseci na tri sudske instance, u kojem periodu je doneseno sedam odluka (meritornih i procesnih), što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, tako da Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su navodi apelanata izneseni u tom pravcu očigledno (prima facie) neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3228/19 (N. i N. V.) | Sudska praksa | Aktio