Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3233/19 (E. S.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3233/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3233/19, rješavajući apelaciju Edina Subašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Edin Subašić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 152046 19 Rsž 2 od 25. juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edin Subašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 13. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 152046 19 Rsž 2 od 25. juna 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi (,,STEP“ d.d. Sarajevo) da apelantu na ime razlika plaća za period 1. juna do 14. decembra 2007.godine i regresa za 2007.godinu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da za apelanta na razliku plaća obračuna i uplati nadležnom Fondu za PIO razliku obaveznih doprinosa za PIO za isti period, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov zahtjev, te odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud (u ponovnom postupku) utvrdio da je apelant u utuženom periodu bio zaposlen kod tuženog, da je prema ugovoru o radu zaključenim na neodređeno vrijeme obavljao poslove čuvara objekta, da se apelantu plaća u utuženom prirodu obračunavala prema koeficijentu 3,10 (članom 6. ovog ugovora regulisano da će tuženi apelantu isplaćivati osnovnu plaću za koeficijent složenosti poslova radnog mjesta 3,10 s tim da je koeficijent za obračun plaće varijabilan) koji se množio s vrijednošću boda. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je direktor tuženog shodno članu 128. Pravilnika o radu tuženog određivao vrijednost navedenog boda, da je u utuženom periodu apelant bio na bolovanju, te da mu je tuženi obračunavao i isplaćivao plaće u skladu s ugovorom o radu, Pravilnikom o radu i odlukama direktora tuženog o utvrđivanju vrijednosti boda. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom primijenom člana 49. Granskog kolektivnog ugovora utvrdio da je tuženi apelantu isplatio manju plaću od plaće koja mu pripada prema Granskom kolektivnom ugovoru, cijeneći da prema članu 48. ovog ugovora poslovi koje je apelant obavljao ulaze u prvu grupu složenosti poslova za koje je predviđen najniži koeficijent složenosti poslova 1,00. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud visinu tužbenog zahtjeva pravilno utvrdio na osnovu nalaza vještaka finansijske struke, koji je obračun izvršio prema odredbama Granskog kolektivnog ugovora, odnosno parametrima za obračun plaće iz ovog izvora prava. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se apelantova osnovna plaća može obračunati samo primjenom parametara iz istog izvora prava (u konkretnom Granskog kolektivnog ugovora), te da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se ne može vršiti kombinacija koeficijenta iz jednog izvora prava (ugovora o radu s osnovicom 55% prosječne plaće ostvarene u FBiH iz Granskog kolektivnog ugovora ili sa neto satnicom 1,75 iz Općeg kolektivnog ugovora), zbog čega su neosnovani apelantovi navodi u tom pogledu. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3233/19 (E. S.) | Sudska praksa | Aktio