Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3174/17 (A.A. i drugi, ukupno 128 učenika bošnjačke nacionalnosti)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravo na obrazovanje
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3174/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3174/17, rješavajući apelaciju mldb. A.A. i drugih (ukupno 128), na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija A.A. i drugih (ukupno 128) apelanata bošnjačke nacionalnosti, svi učenici Područne škole u Vrbanjcima, koja pripada Osnovnoj školi „Sveti Sava“ iz Kotor- Varoši.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u segmentu prava na obrazloženu odluku.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 018311 17 Rev od 27. aprila 2017. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija A.A. i drugih (ukupno 128) apelanata bošnjačke nacionalnosti, svi učenici Područne škole u Vrbanjcima, koja pripada Osnovnoj školi „Sveti Sava“ iz Kotor- Varoši u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku okončanom Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 018311 17 Rev od 27. aprila 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelanti A.A. i drugi, ukupno 128 učenika bošnjačke nacionalnosti, iz Hanifića, Ćirkinog Brda, Vrbanjaca, Večića, Hrvaćana i Vakufaca, općina Kotor-Varoš (u daljnjem tekstu: apelanti), svi učenici Područne škole u Vrbanjcima, koja pripada Osnovnoj školi „Sveti Sava“ iz Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: drugotužena), svi poimenično navedeni u osporenim presudama, koje zastupaju njihovi roditelji, također svi poimenično navedeni u osporenim presudama, a ove zastupa Advokatsko društvo „Adil Lozo i drugi“ iz Travnika, podnijeli su 24. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 018311 17 Rev od 27. aprila 2017. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 018311 16 Gž 3 od 9. novembra 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 018311 15 P3 od 14. decembra 2015. godine. Apelanti su 2. augusta 2017. godine dopunili apelaciju tako što su Ustavnom sudu dostavili Specijalni izvještaj o upotrebi službenog jezika i pisma u Bosni i Hercegovini, koji je sačinila Institucija ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 25. januara 2019. godine zatraženo je od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od Republike Srpske (u daljnjem tekstu: prvotužena), koju zastupa Pravobranilaštvo RS – Sjedište zamjenika Banja Luka, i drugotužene, koju zastupa zakonska zastupnica Slađana Šubara, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore 31. januara, 4. i 14. februara 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelanti su tužbom podnesenom protiv prvo i drugotužene tražili da sud utvrdi da im je, zbog neuvođenja nacionalne grupe predmeta i propuštanja da se zaposle nastavnici povratnici na tim predmetima (na način detaljno naveden u izreci prvostepene presude), onemogućeno i ugroženo priznavanje, uživanje i ostvarivanje, na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u oblasti obrazovanja, odnosno da im je prekršeno pravo na jednako postupanje. Apelanti su, također, tražili da se tuženima naloži da „solidarno izvrše radnje kojima će se ukloniti diskriminacija i njene posljedice“, kako je to detaljno precizirano tužbenim zahtjevom.

6. Osnovni sud je Presudom broj 73 0 P 018311 15 P3 od 14. decembra 2015. godine odbio tužbeni zahtjev u cijelosti. U obrazloženju ove odluke Osnovni sud je, između ostalog, naveo da iz Privremenog sporazuma o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika (u daljnjem tekstu: Sporazum) proizlazi da su ministri obrazovanja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS) i FBiH potpisali taj sporazum i usaglasili se da će djeca učiti opće predmete na osnovu nastavnog plana i programa RS ako se nalaze, ili se oni i njihove porodice vrate u RS, odnosno na osnovu nastavnog plana i programa po kantonima ako se nalaze, ili se oni i njihove porodice vrate u FBiH. Dalje, usaglašeno je da će u pogledu nacionalne grupe predmeta (jezici i književnost, historija, geografija-priroda i društvo i vjeronauka, u daljnjem tekstu: nacionalna grupa predmeta) roditelji učenika imati pravo da biraju „entitetski ili kantonalni-županijski nastavni plan i program“, da će prioritet biti angažiranje nastavnika-povratnika da predaju nacionalnu grupu predmeta, kao i da će oba ministarstva preuzeti aktivnosti u vezi sa provođenjem Sporazuma. Dalje, sud je utvrdio da su ministri obrazovanja, 13. novembra 2002. godine, potpisali Plan provedbe Sporazuma (u daljnjem tekstu: Plan provedbe) u kojem je razrađen način njegovog provođenja „do trajnog rješavanja pitanja obrazovanja usklađivanjem i promjenom zakona o obrazovanju“ sa ciljem „osiguranja primjene i zaštite prava i potreba djece povratnika, konstitutivnih naroda i manjina“.

7. Dalje, Osnovni sud je naveo da je utvrđeno da su se roditelji učenika Područne škole drugotužene 2012. i 2013. godine obratili nadležnim institucijama zahtjevom za zapošljavanje kadrova iz reda bošnjačkog naroda i uvođenje nacionalne grupe predmeta. Nakon što njihovim zahtjevima nije udovoljeno, predstavnici roditelja su obavijestili Ministarstvo da će djeca bojkotirati nastavu u Područnoj školi drugotužene.

8. Osnovni sud je utvrdio da je nesporno među strankama da u Područnu školu drugotužene nije uvedena nacionalna grupa predmeta za učenike bošnjačke nacionalnosti, što je potvrđeno i iskazima saslušanih svjedoka. Dalje, sud je naveo da nije sporno ni to da mdlb. apelanti bojkotiraju nastavu od 24. oktobra 2013. godine, da su neki od apelanata nastavili daljnje školovanje u školama u FBiH, što je, također, utvrđeno iz provedenih dokaza. Sud je, između ostalih, saslušao kao svjedoka i direktora OŠ u Kozarcu M.M., koji je izjavio da je u toj školi uvedena nacionalna grupa predmeta, kao i u OŠ u Kamenici, općina Teslić, koja je Područna škola OŠ u Blatnici. Sud je, također, utvrdio iz provedenih dokaza da je u drugotuženoj „zaposleno sedmero Bošnjaka“, kao i da je 2015. godine bio raspisan konkurs za popunu upražnjenih radnih mjesta kod drugotužene „za nastavnika jezika bošnjačkog naroda, historije, zemljopisa i predmeta moja okolina“ za Područnu školu drugotužene, ali da je „dio konkursa poništen“.

9. Osnovni sud je, dalje, iznio propise i standarde koji se tiču obaveze apelanata da učine vjerovatnim postojanje diskriminacije, nakon čega se teret dokaza da diskriminacije nije bilo prenosi na tuženog. Da bi se teret dokaza prebacio na tužene u konkretnom slučaju, kako je Osnovni sud naveo, apelanti su morali „dokazati da su na osnovu svoje etničke i jezičke pripadnosti drugačije tretirani od drugih osoba u sličnoj situaciji“. Ispitujući da li su apelanti uspjeli dokazati zabranjen različit tretman po osnovu etničke pripadnosti, Osnovni sud je interpretirao Sporazum i uzeo je u obzir činjenicu da je nakon njegovog potpisivanja donesen Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon). Članom 45. tog zakona propisani su uspostavljanje i primjena „zajedničke jezgre nastavnih planova i programa“ u svim javnim i privatnim školama u Bosni i Hercegovini. Osim toga, sud je naveo da je prvotužena donijela novi Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju (u daljnjem tekstu: Zakon o obrazovanju), kojim je propisano da se nastava u osnovnom obrazovanju izvodi na službenim jezicima konstitutivnih naroda, uz korišćenje oba pisma, te da se u nastavi „ne može koristiti udžbenik čiji je sadržaj protivan Ustavu Republike Srpske i Ustavu Bosne i Hercegovine“. Dalje, Osnovni sud je naveo da je drugotužena „s ciljem dokazivanja prava na upotrebu svog jezika u nastavi izvela dokaz čitanjem kontrolnih radova učenika tužene škole iz kojih se primjećuje da su isti pisani na oba pisma [...] prema izboru učenika“, kao i da su „predočeni drugi školski sadržaji iz kojih je vidljivo da su u školi u upotrebi oba pisma“. Osnovni sud je naveo i to da je iz saslušanja svjedoka A.S., učiteljice razredne nastave, Bošnjakinje, utvrdio da njoj nije onemogućeno da upotrebljava svoj maternji jezik „iako se izjašnjava da u školi predaje srpski jezik“. Sud je, u vezi s tim, naveo da je „ocijenio i činjenicu da se ovdje ne radi o jeziku koji je nerazumljiv i u bitnom smislu drugačiji od jezika [apelanata] čime bi bila i opravdana potreba za izvođenjem nastave na posebnom jeziku“.

10. Osnovni sud je naveo i da je imao u vidu i činjenicu da je Ustavni sud BiH Odlukom broj U 26/13 od 26. marta 2015. godine ocijenio da je Zakon o obrazovanju „nediskriminatoran“, pa je citirao dio navedene odluke u kojem je Ustavni sud naveo kako „[...] i sam Privremeni sporazum određuje obavezu za entitetska ministarstva obrazovanja da pronađu trajnija rješenja za pitanje obrazovanja povratnika i zadovoljavanje posebnih potreba i prava svih konstitutivnih naroda, a što je zahtijevalo usvajanje novih zakona u oblasti obrazovanja, novih planova i programa, opće poštivanje ljudskih prava učenika, roditelja i nastavnika i sl.“. Na osnovu toga Osnovni sud je zaključio da je primjena Sporazuma „neophodna samo pod uslovom da se utvrdi da je način na koji se navedeni zakon provodi diskriminatoran, odnosno da ne omogućuje maloljetnim [apelantima] pravo na obrazovanje bez diskriminacije“. Stoga je sud zaključio da apelanti provedenim dokazima nisu uspjeli dokazati sa stepenom vjerovatnosti da je način na koji se Zakon o obrazovanju provodi u Područnoj školi drugotužene diskriminatoran. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da su apelanti izveli više dokaza sa ciljem utvrđivanja činjenice da Sporazum nije primijenjen u Područnoj školi drugotužene kroz uvođenje nacionalne grupe predmeta, a da je „u pojedinim školama u Republici Srpskoj uvedena nacionalna grupa predmeta“. Međutim, kako je sud dalje naveo, izvođenje tih dokaza - da nacionalna grupa predmeta nije uvedena kod drugotužene „ne čini vjerovatnim da je način provođenja zakona u tuženoj osnovnoj školi diskriminatoran“.

11. Dalje, Osnovni sud je naveo da su apelanti morali učiniti vjerovatnim da je prema njima drugačije postupano bez razumnog i objektivnog opravdanja u odnosu na odgovarajući komparator, a to bi bila osoba ili grupa osoba u analognoj situaciji „od koje se navodne žrtve diskriminacije razlikuju po karakteristici koja predstavlja osnovu diskriminacije“. Stoga je Osnovni sud smatrao da bi relevantan komparator bila „djeca koja nisu Bošnjaci, koja nastavu pohađaju u tuženoj osnovnoj školi“, a da bi uspješno prebacili teret dokazivanja na tuženu stranu, apelanti su morali dokazati sa stepenom vjerovatnosti „da se nastava u tuženoj osnovnoj školi izvodi na način protivan Ustavu Bosne i Hercegovine, [Okvirnom zakonu] i [Zakonu o obrazovanju]“, odnosno „da se nastava u tuženoj školi ne izvodi na sva tri jezika u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini, odnosno da su udžbenici koje [apelanti] moraju koristiti u nastavi napisani na samo jednom jeziku i samo jednim pismom, da nastavni plan i program koji je u primjeni u tuženoj osnovnoj školi sadrži takve udžbenike čiji je sadržaj neprihvatljiv ili uvredljiv za [apelante] zbog njihovog etničkog porijekla“. Osnovni sud je, također, naveo da apelanti nisu sa stepenom vjerovatnosti dokazali da je sistem obrazovanja u RS „takve asimilacijske prirode da ne razvija svijest o nacionalnom, jezičkom i kulturnom identitetu [apelanata]“. Osnovni sud je naveo i to da su apelanti „dokaznu građu usmjerili na dokazivanje činjenice da [Sporazum] nije implementiran u Osnovnoj školi u Vrbanjcima, a nisu provodili dokaze kao npr. vještačenje odobrenih udžbenika, koji bi ukazivali na to da se nastava u tuženoj školi provodi na diskriminatoran način“.

12. Okružni sud je Presudom broj 73 0 P 018311 16 Gž 3 od 9. novembra 2016. godine odbio žalbu apelanata protiv prvostepene presude prihvatajući kao pravilne zaključke i ocjene Osnovnog suda. Okružni sud je naročito naglasio da je jasno da su se apelanti obraćali nadležnom ministarstvu i drugotuženoj zahtjevom za uvođenje nacionalne grupe predmeta „koja je predmet tužbenog zahtjeva“, ali da nisu „učinili vjerovatnim da je način kako se kod drugotužene izvodi nastava u nacionalnoj grupi predmeta, kao ni sadržaj te nastave diskriminatoran po njih, tj. da ne podržava filozofska uvjerenja zakonskih zastupnika kao roditelja [apelanata], odnosno da ne uvažava njihovo nacionalno, odnosno etničko porijeklo“.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 73 0 P 018311 17 Rev od 27. aprila 2017. godine odbio reviziju apelanata protiv drugostepene presude. U obrazloženju Vrhovni sud je zaključio da su pravilne ocjene nižestepenih sudova, ali je dodao i da u postupku nije dokazivano „da su predmeti iz nacionalne grupe predmeta prema planu i programu [prvotužene] u odnosu na plan i program Zeničko-dobojskog kantona suštinski sadržajno različiti i da se njihovom usporedbom može izvući zaključak da se prema [apelantima] sprovodi diskriminacija“. Također, Vrhovni sud je istakao da je nesporno da su se roditelji apelanata anketom izjasnili da žele da im djeca uče prema nastavnom planu i programu Zeničko-dobojskog kantona, ali da ta činjenica „sama po sebi, kao ni činjenica da rezultati ankete nisu implementirani, ne znači postojanje diskriminacije“.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da im je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na obrazovanje iz člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, odnosno iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na obrazovanje.

15. Apelanti su podnijeli vrlo opširnu apelaciju u kojoj, u suštini, ističu da je u postupku nesporno utvrđeno da tužena nije uvela „nacionalnu grupu predmeta“ za djecu bošnjačke nacionalnosti uprkos zahtjevu roditelja apelanata. U vezi s tim, apelanti ističu da njima nije omogućeno izučavanje bosanskog jezika, jer svi pohađaju nastavu srpskog jezika, kao i da nisu uvedeni ni drugi predmeti iz „nacionalne grupe predmeta“, niti su zaposleni nastavnici povratnici koji bi im te predmete predavali. Na taj način, kako navode, apelantima Bošnjacima nije omogućena nastava „koja njeguje njihov nacionalni, kulturni i vjerski identitet, kao što je to osigurano djeci srpske nacionalnosti“. U vezi s tim, apelanti ističu da je u konkretnom slučaju „neophodna primjena [Sporazuma] u tuženoj školi jer apelantima nije omogućeno pravo bez diskriminacije“, zato što im nije uvedena nacionalna grupa predmeta, da im je „onemogućeno i uskraćeno obrazovanje u tuženoj školi u skladu sa njihovim vlastitim kulturnim identitetom, njihovim bosanskim jezikom i tradicijom“, da im nisu „omogućene i osigurane jednake mogućnosti za obrazovanje u odnosu na djecu srpske nacionalnosti u istoj školi i u odnosu na učenike bošnjačke nacionalnosti u drugim školama na teritoriji Republike Srpske kojima je uvedena nacionalna grupa predmeta“, da njima i njihovim roditeljima „nije osigurana mogućnost izbora nastavnog plana i programa u tuženoj školi iako su tuženi bili otpočeli uvođenje nacionalne grupe predmeta, izvršili anketiranje roditelja i djece, raspisali i objavili oglas u dnevnim novinama, a što je naprasno prekinuto“, da tužena škola „neuvođenjem nacionalne grupe predmeta i nastavnog plana i programa po izboru roditelja nije ispoštovala zakonom propisanu odgovornost da, u vlastitoj sredini u kojoj djeluje, doprinese stvaranju takve kulture koja poštuje ljudska prava i osnovne slobode apelanata“, kao i da prvotužena „nije materijalno i finansijski stimulirala aktivnosti integracije učenika povratnika u obrazovni proces kroz uvođenje nacionalne grupe predmeta“.

16. Također, apelanti smatraju da su „sa velikim stepenom vjerovatnosti, ali i sigurnosti, dokazali da neprovođenje [Sporazuma], zakona i podzakonskih propisa u tuženog osnovnoj školi predstavlja diskriminaciju“, te da su izveli dokaze kojima su dokazali da u tuženoj nije implementiran Sporazum, te da se prema njima postupa drugačije. Dalje, apelanti smatraju da su u konkretnom slučaju komparator za uspješno dokazivanje diskriminacije „učenici bošnjačke nacionalnosti koji pohađaju druge škole u Republici Srpskoj, a kojima je omogućeno izučavanje nacionalne grupe predmeta (što sudovi u obrazloženjima svojih presuda totalno ignorišu), ali i djeca srpske nacionalnosti i koja nastavu pohađaju u tuženoj školi po svom srpskom jeziku“. Apelanti, također, navode da, zbog toga što je nesporno da kod tužene nije uvedena nacionalna grupa predmeta, „nije bilo potrebe dokazivati da li su udžbenici koje moraju koristiti napisani samo na jednom jeziku i samo jednim pismom i da i nastavni plan i program koji je u primjeni u tuženoj školi sadrži takve udžbenike čiji je sadržaj neprihvatljiv ili uvredljiv za apelante zbog njihovog etničkog porijekla“. Stoga, apelanti smatraju da sudovi u svojim obrazloženjima nisu „izložili sve navode apelanata o činjenicama na kojima se zahtjev zasniva, zatim, da nisu izvršili pravilnu i brižljivu ocjenu izvedenih dokaza, niti propisa na kojima su zasnovali presude“, kao i da nisu ocijenili sve žalbene navode koji su, prema mišljenju apelanata, bili od odlučnog značaja.

17. Apelanti su, također, ukazali na dva odgovora Ministarstva prosvjete, jedan na poslaničko pitanje od 10. juna 2013. godine i drugi od 20. novembra 2012. godine, koji je dostavljen predstavniku Udruženja roditelja bošnjačke djece, iz kojih proizlazi da se u nekim školama u RS primjenjuje Sporazum, kao i da je Ministarstvo uputilo drugotuženoj dopis da se ponovi anketiranje roditelja i održe roditeljski sastanci „gdje će roditelji biti upoznati sa prijedlogom uvođenja nacionalne grupe predmeta i gdje će im biti podijeljeni novi anketni listići“, nakon čega bi se izvještaj o tome dostavio Ministarstvu. Međutim, kako su naveli apelanti, ništa od toga nije ispunjeno, a iz navedenog proizlazi da „'padaju u vodu' svi prigovori tuženih koji se odnose na to da oni, navodno, nisu dužni niti ovlašteni da postupaju po sporazumu i planu njegove provedbe, kao i prigovori da se u školi može nastava izvoditi samo po nastavnom planu i programu RS“.

18. Apelanti, također, navode da u konkretnom slučaju nije odlučno da li se nastava izvodi na ćirilici ili latinici, već je odlučno „da li se nastava izvodi u vezi sa nacionalnom grupom predmeta na njihovom bosanskom jeziku i po nastavnom programu ZE-DO kantona“, odnosno da je bitan nastavni plan i program po kojem se izvodi nastava. Stoga, smatraju da tuženi niti jednim izvedenim dokazom (natpis škole na ćirilici i latinici, gdje učenici idu na izlete, da li je nešto pisano ćirilicom ili latinicom, kontrolni i pismeni radovi, čestitanje vjerskih praznika i sl.) nisu pobili vjerovatnost diskriminacije koju su apelanti, kako navode, dokazali. Apelanti su, također, naveli da su prije donošenja osporenih odluka dva puta donesene odluke kojima je tužba odbačena kao neblagovremena, pa su one dva puta ukinute i vraćane na ponovni postupak (sadržaj tih odluka je detaljno iznesen na str. 7-9 apelacije). Dalje, apelanti navode da Okružni sud u ranijim rješenjima „nije samo ispitivao blagovremenost tužbe nego je, ispitujući tu činjenicu, utvrdio i da postoji diskriminacija i kontinuirana povreda prava koje tuženi čine apelantima“, a da je u osporenim odlukama zauzet „dijametralno suprotan stav“. Stoga, apelanti i u tome vide kršenje prava na pravično suđenje.

19. Na osnovu svega navedenog, apelanti smatraju da im je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene prava i nesavjesne ocjene dokaza, te da su im zbog toga prekršena i druga prava na koja su se pozvali. U odnosu na pravo na pristup sudu, apelanti su naveli da im je ovo pravo prekršeno, zato što su „dovedeni u neravnopravan položaj“. Također, naveli su da im je prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku, zato što su odluke dva puta ukidane i vraćane na ponovno suđenje prije donošenja osporenih odluka, pa je postupak ukupno trajao duže od tri godine, zbog čega su tražili i da im Ustavni sud dosudi naknadu od po 1.000 KM.

II.Odgovori na apelaciju

20. Vrhovni sud je osporio apelacione navode uz obrazloženje da je osporena odluka jasno obrazložena o svim pitanjima koja se ponovo postavljaju u apelaciji. Okružni i Osnovni sud su, također, osporili apelacione navode, a naročito one koji se tiču prava na suđenje u razumnom roku. U vezi s tim, sudovi su naveli da se radilo o relativno složenom predmetu u kojem je bilo 128 tužilaca, da je, nakon što je predmet bio vraćen na ponovno odlučivanje, odluka donesena u roku od sedam mjeseci, te da je u istom roku odlučeno i o žalbi apelanata. Također, Osnovni sud je osporio i navode o pogrešnoj primjeni Zakona o zabrani diskriminacije, navodeći da je presuda detaljno obrazložena uz navođenje svih razloga bitnih za odlučenje.

21. Prvotužena je osporila apelacione navode ističući, naročito, da se „proizvoljnost tužbenog zahtjeva ogleda u činjenici da apelanti zahtijevaju da im se uvede nastavni plan i program ZE-DO kantona Federacije BiH, a ne i nekog drugog kantona u [FBiH], pa se opravdanim postavlja pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o subjektivnom i proizvoljnom traženju apelanata ili o stvarnoj potrebi istih za pohađanje nastave po navedenom planu i programu“. Također, prvotužena ističe da apelanti „nisu dokazali da se taj plan i program suštinski i sadržajno razlikuje od programa Republike Srpske i da se njihovom upotrebom može izvući zaključak da se prema apelantima sprovodi diskriminacija“. Prvotužena smatra da je apelantima osigurala pravo na obrazovanje pod jednakim uvjetima kao i svim ostalim građanima RS, zato što je njen nastavni plan i program „u skladu sa ustavnim, zakonskim i drugim odredbama prilagođen svoj djeci bez obzira na nacionalnu pripadnost“. Također, prvotužena ističe da pozivanje apelanata na Sporazum „za koji naknadno nisu izvršeni mehanizmi implementacije istog u sistem osnovnog i srednjeg obrazovanja na teritoriji [RS] i FBiH] je irelevantno u konkretnoj pravnoj stvari jer […] nakon potpisivanja istog su doneseni zakonski propisi koji regulišu datu oblast“. Stoga, smatra da taj sporazum više nema pravnu snagu, „niti može derogirati zakon [RS], [FBiH] i [BiH]“, što je, kako navode, potvrdio i Ustavni sud u Odluci broj U 26/13 u kojoj je utvrdio „da Zakon o obrazovanju propisuje vrlo jasne i precizne odredbe koje zabranjuju diskriminaciju prema bilo kom osnovu i sadrži veoma visoke standarde i principe kojima se omogućava jednako pravo pristupa i jednake mogućnosti u obrazovanju“.

22. Drugotužena je, također, osporila apelacione navode uz obrazloženje da „apelanti nisu dokazali da su diskriminirani u ostvarivanju prava na obrazovanje“. Drugotužena, dalje, navodi da je zahtjev apelanata za uvođenje nacionalne grupe predmeta na osnovu Sporazuma „potpuno neprihvatljiv“, zato što Sporazum „nikada nije dobio zakonski okvir koji bi važio za oba entiteta“. Dalje, navodi da apelanti „zanemaruju odredbu člana 4“ Sporazuma kojom je propisana obaveza nadležnih ministarstava da izrade jasne smjernice i uputstva u vezi sa provođenjem Sporazuma, ali to nikada nije doneseno, pa je „apsurdno govoriti o primjeni Sporazuma“. Stoga, navodi da direktori škola „nisu ni mogli ništa provoditi“, a škole koje su uvele nacionalne grupe predmeta „uradile su to na nezakonit i nedozvoljen način“. Drugotužena ističe i da je direktor jedne od tih škola izjavio da se „nastava bosanskog jezika i nacionalne grupe predmeta izvodi na osnovu Zajedničkih jezgara (dokumenta koji nikada nije zvanično usvojen, nego je bio preteča [Okvirnog zakona]“. Dalje, drugotužena navodi da Zakonom o obrazovanju nije predviđena nacionalna grupa predmeta, te da, stoga, tuženi „nisu u zakonskoj obavezi, niti su ovlašteni da uvode bilo kakve predmete koji nisu već definisani Nastavnim planom i programom.“ Također, drugotužena navodi da nacionalnu grupu predmeta „ne poznaju ni važeći zakoni o osnovnom obrazovanju [FBiH], jer pomenuti Sporazum nikada nije dobio obavezujući snagu“. Drugotužena, također, ističe da je pitanje zapošljavanja kadrova regulirano posebnim pravilnicima, te da je u tuženoj školi „zaposleno šest nastavnika bošnjačke nacionalnosti“ koji uče djecu i drugih nacionalnosti, od kojih je jedna potvrdila da je zaposlena u tu školu još 2002. godine, da je tokom studiranja „izučavala 'bosanski jezik' koji joj nije bio prepreka zapošljavanja“, te da joj „nije onemogućena upotreba maternjeg jezika u školi“. Drugotužena je, također, istakla da Zakonom o obrazovanju nije predviđena mogućnost da roditelji biraju nastavni plan i program za svoju djecu „kao ni u visoko razvijenim zemljama“, te da je zahtjev da se u nastavi u RS koriste udžbenici iz bilo kog kantona nezakonit i nedozvoljen. Također, drugotužena smatra da su u njenoj Područnoj školi „u upotrebi oba pisma, u upotrebi je i jezik koji je razumljiv i koji nije u bitnom smislu drugačiji od jezika apelanata“, te da „neuvođenje nacionalne grupe predmeta ne čini vjerovatnim da je način provođenja Zakona diskriminatoran“. V.Relevantni propisi

23. Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 18/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se principi predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja i odgoja, obrazovanja odraslih i osnivanja i funkcioniranja institucija za pružanje usluga u obrazovanju u Bosni i Hercegovini […] Organi vlasti nadležni za organiziranje obrazovnog sistema u Brčko Distriktu BiH, Republici Srpskoj, Federaciji BiH i kantonima, u skladu sa ustavom (u daljem tekstu: nadležne obrazovne vlasti), ustanove koje se prema važećim zakonima u Bosni i Hercegovini registriraju za pružanje usluga u oblasti predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja i obrazovanja odraslih (u daljem tekstu: škole), i druge stručne institucije u oblasti obrazovanja, obavezni su primjenjivati i poštivati principe i norme utvrđene ovim zakonom i osigurati obrazovanje pod jednakim uslovima za sve učenike.

Principi i standardi utvrđeni ovim zakonom i na osnovu ovog zakona ne mogu se smanjivati.

Član 2.

Svrha obrazovanja je da, kroz optimalni intelektualni, fizički, moralni i društveni razvoj pojedinca, u skladu s njegovim mogućnostima i sposobnostima, doprinese stvaranju društva zasnovanog na vladavini zakona i poštivanju ljudskih prava, te doprinese njegovom ekonomskom razvoju koji će osigurati najbolji životni standard za sve građane.

Član 3.

Opći ciljevi obrazovanja proizlaze iz općeprihvaćenih, univerzalnih vrijednosti demokratskog društva, te vlastitih vrijednosnih sistema zasnovanih na specifičnostima nacionalne, historijske, kulturne i vjerske tradicije naroda i nacionalnih manjina koje žive u Bosni i Hercegovini. Opći ciljevi obrazovanja su: [...]

c) promocija poštivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda, i priprema svake osobe za život u društvu koje poštuje principe demokratije i vladavine zakona;

d) razvijanje svijesti o pripadnosti državi Bosni i Hercegovini, vlastitom kulturnom identitetu, jeziku i tradiciji, na način primjeren civilizacijskim tekovinama, upoznajući i uvažavajući druge i drugačije, poštujući različitosti i njegujući međusobno razumijevanje, toleranciju i solidarnost među svim ljudima, narodima i zajednicama u Bosni i Hercegovini i svijetu;

e) osiguranje jednakih mogućnosti za obrazovanje i mogućnost izbora na svim nivoima obrazovanja, bez obzira na spol, rasu, nacionalnu pripadnost, socijalno i kulturno porijeklo i status, porodični status, vjeroispovijest, psihofizičke i druge lične osobine; […] Član 4.

Svako dijete ima jednako pravo pristupa i jednake mogućnosti učešća u odgovarajućem obrazovanju, bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi.

[…] Član 6.

Škola ima odgovornost da, u vlastitoj i u sredini u kojoj djeluje, doprinese stvaranju takve kulture koja poštuje ljudska prava i osnovne slobode svih građana, kako je to utemeljeno Ustavom i ostalim međunarodnim dokumentima iz oblasti ljudskih prava koje je potpisala Bosna i Hercegovina.

Član 7.

Jezici konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine upotrebljavat će se u svim školama, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Svi učenici će u školama izučavati pisma koja su u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini.

Član 9.

Škola će unapređivati i štititi vjerske slobode, toleranciju i kulturu dijaloga. Imajući na umu različitost ubjeđenja/vjerovanja u BiH, učenici će pohađati časove vjeronauke samo ako su u skladu s njihovim ubjeđenjem ili ubjeđenjima njihovih roditelja.

Škola ne može preduzimati bilo kakve mjere i aktivnosti kojima bi se ograničavala sloboda izražavanja sopstvenih i upoznavanja drugih i drugačijih vjerskih uvjerenja.

Učenici koji ne žele pohađati vjeronauku neće ni na koji način biti dovedeni u nepovoljan položaj u odnosu na druge učenike.

Član 10.

U nastavnim i drugim aktivnostima u školi se ne mogu upotrebljavati ili izlagati didaktički i drugi materijali, niti davati izjave od strane nastavnika i drugog školskog osoblja, koji bi se opravdano mogli smatrati uvredljivim za jezik, kulturu i religiju učenika koji pripadaju bilo kojoj nacionalnoj, etničkoj grupi ili religiji. U nadležnosti je entitetskih, kantonalnih i obrazovnih vlasti Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine osnivanje organa koji će vršiti nadgledanje u vezi s povredama koje mogu nastati u školama kršenjem principa navedenog u prethodnom stavu.

Organi i tijela iz stava 2. ovog člana donose obavezujuće odluke i preporuke.

Sastav, način rada i druga pitanja od značaja za rad ovih tijela uređuju se aktom o njihovom osnivanju.

Član 23.

Roditelji imaju pravo i obavezu starati se o obrazovanju svoje djece.

Pravo je roditelja da, u skladu s njihovim uvjerenjima o tome šta je u najboljem interesu njihove djece, koliko je to dostupno, odaberu vrstu obrazovanja koju će njihova djeca sticati, pod uslovom da je takvim izborom ostvareno pravo djeteta na odgovarajuće obrazovanje.

Član 34.

U školi se podučavaju učenici i redovno se prati i vrši procjena njihovog obrazovnog napretka, kako bi se osiguralo potrebno obrazovanje koje odgovara njihovim potrebama i mogućnostima.

Škola svoju ulogu i obaveze ostvaruje u okruženju koje razvija motivaciju za sticanje znanja, koje poštuje i podržava individualnost svakog učenika, kao i njegov kulturni i nacionalni identitet, jezik i vjeroispovijest, koje je sigurno i u kojem ne postoji bilo kakav oblik zastrašivanja, zlostavljanja, fizičkog kažnjavanja, vrijeđanja, ponižavanja ili degradiranja ili štete po zdravlje, uključujući i štetu izazvanu pušenjem ili upotrebom drugih opojnih i zakonom zabranjenih sredstava.

Član 35.

Škola ne smije vršiti diskriminaciju u pristupu djece obrazovanju ili njihovom učešću u obrazovnom procesu, na osnovu rase, boje, spola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, na osnovu toga što su djeca s posebnim potrebama, ili na bilo kojoj drugoj osnovi. […] Član 42.

U svim javnim i privatnim školama u Bosni i Hercegovini uspostavit će se i primjenjivati zajedničko jezgro nastavnih planova i programa.

Član 43.

Zajedničko jezgro nastavnih planova i programa sastoji se od nastavnih planova i programa sa što je moguće širom zajedničkom jezgrom za sve predmete osnovnog i općeg srednjeg obrazovanja. Zajedničko jezgro nastavnih planova i programa izrađuje posebno ad hoc privremeno tijelo. Članove ovog tijela imenuju ministri obrazovanja entiteta, kantona i Brčko Distrikta BiH, a jednog člana imenuje ministar civilnih poslova.

Na prijedlog privremenog tijela iz prethodnog stava, sporazum o zajedničkom jezgru nastavnih planova i programa usvajaju i potpisuju ministri obrazovanja entiteta, ministri obrazovanja svih kantona iz Federacije Bosne i Hercegovine, te predstavnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.

Zajedničko jezgro nastavnih programa i planova će:

a) osigurati da se kroz vaspitno-obrazovni proces razvija pozitivan odnos i osjećaj pripadnosti državi Bosni i Hercegovini;

b) garantirati i osigurati kvalitetno obrazovanje za svu djecu i dostizanje zadovoljavajućeg standarda znanja, vještina i sposobnosti;

c) osigurati dosljednost kvaliteta standarda obrazovanja u svim školama i na svim nivoima obrazovanja;

d) osigurati zadovoljavajuću usklađenost nastavnih planova i programa, kao i njihovu prilagodljivost, u skladu sa specifičnim potrebama škole i lokalne zajednice;

e) osigurati primjenu nastavnih planova i programa koji odgovaraju razvojnim potrebama djece na koju se odnose, te njihovom uzrastu i posebnim interesima sa akcentom na promociju zdravog načina života kao najvećeg interesa učenika, roditelja, nastavnog osoblja i društva;

f) osigurati slobodu kretanja i jednak pristup obrazovanju;

g) garantirati ekonomičnost i efikasnost u finansiranju i radu škole.

Član 44.

Velika većina pedagoških aktivnosti u školi sastojat će se od predmeta i nastavnih programa i planova predviđenih zajedničkim jezgrama nastavnih programa i planova. […] Član 59.

[…] Svi zakoni u entitetima, kantonima i Brčko Distriktu BiH, kao i drugi odgovarajući propisi iz oblasti obrazovanja uskladit će se s odredbama ovog zakona, najkasnije u roku od šest mjeseci po stupanju na snagu ovog zakona.[…] Kako bi se postigao odgovarajući kvalitet obrazovanja i standarda znanja, te njihove uporedivosti na domaćem i međunarodnom planu, nadležne obrazovne vlasti dužne su osigurati da se do početka 2003./2004. godine nastava u svim školama u Bosni i Hercegovini realizira na osnovu zajedničkih jezgara nastavnih planova i programa kako je to utvrđeno ovim zakonom.

24. Zakon o osnovnom obrazovanju i vaspitanju Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 74/08, 71/09 i 104/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

(1) Svako dijete ima jednako pravo pristupa i jednake mogućnosti u osnovnom obrazovanju i vaspitanju bez diskriminacije po bilo kojem osnovu.

(2) Jednak pristup i jednake mogućnosti podrazumijevaju osiguranje jednakih uvjeta i prilika za svu djecu pri početku i nastavku osnovnog obrazovanja i vaspitanja. […] Član 11.

(1) U osnovnom obrazovanju ne može se vršiti diskriminacija djece, nastavnika i ostalog osoblja škole na osnovu rase, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, na osnovu invalidnosti ili na bilo kom drugom osnovu.

(2) Škola ima odgovornost da u sredini u kojoj djeluje doprinese stvaranju kulture koja poštuje ljudska prava i osnovne slobode svih građana kako je to utemeljeno Ustavom i ostalim međunarodnim dokumentima iz oblasti ljudskih prava koje je potpisala Bosna i Hercegovina. [...] Član 12.

(1) Nastava u osnovnom obrazovanju i vaspitanju izvodi se na službenim jezicima konstituirajućih naroda, uz korištenje oba službena pisma, ćirilice i latinice. […] (3) U školama se ne smije vršiti diskriminacija učenika pri prijemu, učešću u aktivnostima škole ili u bilo kojoj drugoj odluci u vezi sa tim učenikom, na osnovu toga što u školi, u usmenom i pisanom izražavanju koristi bilo koji od jezika konstituirajućih naroda.

(4) Jezik i kultura nacionalnih manjina u Republici Srpskoj poštovat će se i koristiti u školi u najvećoj mogućoj mjeri, a u skladu sa Okvirnom konvencijom o zaštiti prava nacionalnih manjina i Zakonom o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 2/05).

Član 13.

(1) U osnovnom obrazovanju će se štititi vjerske slobode, tolerancija i kultura dijaloga.

(2) Učenici će pohađati časove vjeronauka prema svom vjerskom opredjeljenju, ako je to u skladu sa njihovim ubjeđenjima i ubjeđenjima njihovih roditelja, staratelja ili usvojilaca (u daljem tekstu: roditelj).

(3) Učenici koji po zahtjevu roditelja ne žele pohađati vjeronauk neće biti dovedeni u nepovoljan položaj u odnosu na druge učenike.

Član 14.

U nastavnim i drugim aktivnostima u školi ne mogu se koristiti ili izučavati didaktički i drugi materijali uvredljivog sadržaja, a nastavnici i drugo školsko osoblje ne smiju davati izjave koje bi se opravdano mogle smatrati uvredljivim za jezik, kulturu i religiju učenika koji pripadaju bilo kojoj nacionalnoj, etničkoj ili religijskoj grupi.

Član 33.

(1) Nastavni plan i program po kojem se ostvaruje nastavni proces donosi ministar na prijedlog Republičkog pedagoškog zavoda, u skladu sa zajedničkim jezgrima nastavnih planova i programa iz čl. 42. i 43. Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 18/03, u daljem tekstu: Okvirni zakon).

(2) Nastavni plan i program za predmet vjeronauk donosi ministar na prijedlog nadležnog organa odgovarajuće crkve ili vjerske zajednice.

25. U Zakonu o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH“ br. 59/09 i 16/06) relevantne odredbe glase:

(Za potrebe ove odluke koristi se nezvanični prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu.) Član 3.

(Oblici diskriminacije) (1) Neposredna diskriminacija je svako različito postupanje po osnovama određenim članom 2. ovog zakona, odnosno svako djelovanje ili propuštanje djelovanja kada je neko lice ili grupa lica dovedena ili je bila ili bi mogla biti dovedena u nepovoljniji položaj za razliku od nekog drugog lica ili grupe lica u sličnim situacijama.

(2) Posredna diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj, naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa, ima ili bi imala učinak dovođenja nekog lica ili grupe lica u odnosu na osnove definirane u članu 2. stav (1) ovog zakona u nepovoljan ili manje povoljan položaj u odnosu na druga lica.

Član 15.

(Teret dokazivanja) (1)Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.

[…] (3) U slučajevima kada lice smatra da je snosilo posljedice diskriminacije zbog propuštanja razumnog prilagođavanja, teret dokazivanja leži na protivnoj strani.

26. Privremeni sporazum o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika od 5. marta 2002. godine u relevantnom dijelu glasi:

Uzimajući u obzir sve veći broj porodica povratnika, njihovo ustavno pravo i pravo njihove djece na adekvatno obrazovanje, te imajući u vidu da se nedostatak adekvatnog obrazovanja često navodi kao jedna od osnovnih prepreka za povratak, ministri obrazovanja bh. entiteta uočavaju potrebu za zadovoljenjem posebnih potreba i prava djece povratnika u okviru sporazuma koji će ponuditi jednaka privremena rješenja za sve i garantirati prava svih konstitutivnih naroda. Ministri obrazovanja bh. entiteta usaglasili su se o sljedećem:

1. Sva djeca će učiti sve opće predmete na osnovu lokalnog plana i programa gdje god da se nalaze i gdje god da se oni i njihove porodice vrate (to znači plan i program RS u RS, te kantonalni planovi i programi u FBiH);

2. U vezi sa takozvanom „nacionalnom grupom“ predmeta (jezik i književnost, historija i geografija ˗ „priroda i društvo“ u početnim razredima osnovne škole ˗ te vjeronauka), roditelji će imati mogućnost da biraju između entitetskog, odnosno kantonalnog ili nastavnog plana i programa po vlastitom izboru.

Prioritet će biti zapošljavanje/angažiranje nastavnika povratnika da predaju nacionalnu grupu predmeta. […]

5. Oba entitetska ministarstva obrazovanja će se odmah angažirati kako bi pronašla trajnija rješenja za pitanja obrazovanja povratnika i zadovoljavanje posebnih potreba i prava svih konstitutivnih naroda, što će zahtijevati, naprimjer, usvajanje novih zakona u oblasti obrazovanja, izradu novih planova i programa, kao i udžbenika koji neće sadržavati nikakve sporne materijale, opće poštivanje ljudskih prava učenika/studenata, roditelja i nastavnika, te ponovno zapošljavanje nastavnika u školama u kojima su predavali prije rata. Ovaj sporazum će ostati na snazi dok se ne ispune navedeni uslovi.

27. Sporazum o zajedničkom jezgru nastavnih planova i programa, potpisan 4. juna 2003. godine ( „Službeni glasnik BiH“ broj 24/03), u relevantnom dijelu glasi:

I Ministri obrazovanja entiteta i kantona i direktor Odjela za obrazovanje Brčko Distrikta usvajaju Sporazum o Zajedničkom jezgru nastavnih planova i programa.

II Ovim se Sporazumom ministri obrazovanja entiteta i kantona i direktor Odjela za obrazovanje Brčko Distrikta obavezuju uključiti Zajedničko jezgro nastavnih planova i programa u planove i programe koje oni donose, a koji se izučavaju u područjima pod njihovom nadležnošću.

III Potpisnici ovoga Sporazuma obavezuju se da će osigurati da se od početka školske 2003./2004. godine u svim školama u Bosni i Hercegovini nastava izvodi na osnovu planova i programa u koje je uključeno Zajedničko jezgro nastavnih planova i programa.

IV Potpisnici se zalažu da će s provedbom postupiti u skladu s Planom za provedbu Zajedničkog jezgra nastavnih planova i programa, sačinjenim u skladu s Memorandumom o razumijevanju o Upravnom odboru za Zajedničko jezgro nastavnih planova i programa i radnih predmetnih grupa, koji stoji u prilogu ovoga Sporazuma.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 73 0 P 018311 17 Rev od 27. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 8. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 24. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su im njima prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentima prava na obrazloženu odluku i prava na suđenje u razumnom roku, pravo na obrazovanje iz člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na obrazovanje, odnosno iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[..]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. Presuda se izriče javno, ali se štampa i javnost mogu isključiti iz cijelog ili dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u mjeri koja je, po mišljenju suda, strogo potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla naškoditi interesima pravde.

U odnosu na osporene presude

35. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da im je prekršeno pravo na pravično suđenje time što sud nije pravilno primijenio procesno pravilo o prebacivanju tereta dokazivanja, te što su obrazloženja u odlukama proizvoljna budući da su se sudovi bavili pitanjem da li je apelantima omogućeno da koriste maternji jezik u nastavi, a ne činjenicom da im nije omogućeno da izučavaju bosanski jezik i druge predmete iz tzv. nacionalne grupe predmeta. Također, smatraju da sudovi nisu vodili računa o Sporazumu, te da su zbog toga proizvoljno primijenili materijalno pravo, a ističu i da im je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku, zato što je postupak ukupno trajao više od tri godine.

36. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud je, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u svojoj praksi dosljedno isticao da pravo na pravično suđenje u sebi sadrži i pravo na obrazloženu odluku kao neodvojiv dio, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora, ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti, vidi, između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A, broj303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3877/17 od 17. jula 2019. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 53/19, tačka 41).

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud ističe da se tužbeni zahtjev apelanata odnosio na neuvođenje i nemogućnost izučavanja nacionalne grupe predmeta za učenike bošnjačke nacionalnosti kod tužene i na neangažiranje odgovarajućeg nastavnog kadra koji bi predavao te predmete, kako je to bilo predviđeno Sporazumom. Ustavni sud zapaža da su sudovi na sva tri stepena obrazloženje o tome zašto je tužbeni zahtjev neosnovan zasnovali na utvrđivanju i zaključcima da u školi ima zaposlenih nastavnika bošnjačke nacionalnosti, da učenici i nastavnici nisu onemogućeni da koriste maternji jezik i da pišu na oba pisma. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da su sudovi zaključili da je Sporazum, na koji se apelanti pozivaju, irelevantan pri činjenici da su doneseni Okvirni zakon i Zakon o obrazovanju, kao i da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj U 26/13 utvrdio da su odredbe Zakona o obrazovanju u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno „da je nediskriminatoran“, što, prema njihovom mišljenju, isključuje primjenu Sporazuma.

38. U vezi s tim, Ustavni sud najprije ukazuje da je u Odluci broj U 26/13 zaista utvrdio da je Zakon o obrazovanju u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud naglašava da se osnovno pitanje zbog kojeg je bio podnesen zahtjev za ocjenu ustavnosti odnosilo na to da li je ostavljanje ovlaštenja izvršnim organima vlasti, odnosno ministarstvu nadležnom za obrazovanje da donese nastavne planove i programe u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud je istakao naročito „[...]da sporni zakoni o osnovnom i srednjem obrazovanju entiteta Republika Srpska propisuju vrlo jasne i precizne odredbe koje zabranjuju diskriminaciju prema bilo kojem osnovu, te odredbe koje promoviraju poštivanje ljudskih prava i osnovnih sloboda i različitosti. Dakle, sporni zakoni, prema mišljenju Ustavnog suda, sadrže veoma visoke standarde i principe kojima se omogućava jednako pravo pristupa i jednake mogućnosti u obrazovanju i odgoju bez diskriminacije prema bilo kojem osnovu. Međutim, Ustavni sud primjećuje da sporni zakoni nemaju odredbe kojima je regulirano pitanje izučavanja tzv. nacionalne grupe predmeta, kao što je to bilo predviđeno Privremenim sporazumom. Stoga će Ustavni sud utvrditi da li su zbog toga sporni zakoni neustavni. To bi, prema mišljenju Ustavnog suda, bilo neustavno samo onda ukoliko bi odredbe spornih zakona kojima je propisano da se ovlaštenje za izradu nastavnih planova i programa daje izvršnim organima vlasti bile neustavne“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 26/13 od 27. marta 2015. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 33/15, tačka 52).

39. Razmatrajući to pitanje, Ustavni sud je, dalje, istakao: „[...] Ustavni sud smatra da su opći principi u oblasti osnovnog i srednjeg obrazovanja jasno utvrđeni Okvirnim zakonom, Sporazumom o zajedničkom jezgru nastavnih planova i programa i spornim zakonima. Sve te principe i standarde dužni su da poštuju i implementiraju izvršni organi vlasti prilikom izrade i donošenja nastavnih planova i programa. Izvršni organi bi morali implementirati utvrđene principe kroz nastavne planove i programe u koje bi bilo uključeno sve ono što je neophodno za poštivanje jednakog pristupa obrazovanju za sve, bez bilo kakve diskriminacije, vodeći pri tome računa o svačijim vjerskim i filozofskim uvjerenjima.“ Također, Ustavni sud je istakao i da su nastavni planovi i programi „stručna i veoma obimna materija“, te da su u njihovom donošenju i provođenju „u središtu učenici, odnosno različitost životnih i kulturnih okolnosti u kojima oni žive, te postignuće odgojno-obrazovnih ciljeva usaglašenih s mogućnostima, potrebama i interesima učenika u procesima njihovog cjelovitog odgoja i obrazovanja“ i da se njima, između ostalog, razrađuju „i sadržaji prema kojima će se izvoditi nastava u osnovnom i srednjem obrazovanju“. Zbog svega toga, Ustavni sud je zaključio da „izrada nastavnih planova i programa ne može biti zakonska materija koju bi detaljno trebalo da uredi zakonodavac, već je to materija koju sa stanovišta struke uređuje nadležno ministarstvo obrazovanja u saradnji sa stručnim organima, naravno poštujući utvrđene zakonske principe“ (ibid., U 23/16, tačka 54). Stoga je Ustavni sud zaključio da „davanje ovlaštenja za izradu nastavnih planova i programa organima izvršne vlasti i stručnim organima samo po sebi spornim zakonima ne oduzima karakter kvaliteta zakona u smislu njegovog autonomnog značenja prema standardima iz prakse Evropske konvencije“, odnosno da osporeni zakoni nisu samim tim neustavni. Međutim, Ustavni sud je istakao i to da, „u slučaju da izvršni organi ne poštuju utvrđene zakonske principe, u kontekstu zabrane diskriminacije i poštivanja ljudskih prava i sloboda, prilikom izrade nastavnih planova i programa ili prilikom donošenja bilo kakvih odluka u vezi s tim, lica čija se prava krše odlukama tih izvršnih organa vlasti imaju mogućnost tražiti zaštitu pred nadležnim redovnim sudovima“. Ustavni sud ukazuje da su upravo takvu zaštitu u konkretnom slučaju apelanti tražili postavljenim tužbenim zahtjevom.

40. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti istakli, a tuženi potvrdili da kod tužene nije uvedena nacionalna grupa predmeta, da u školi nemaju bosanski jezik, već da svi učenici izučavaju srpski jezik. Osim toga, iz postavljenih zahtjeva za uvođenje nacionalne grupe predmeta za učenike bošnjačke nacionalnosti, te iz tužbenih i apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da predmeti koji se izučavaju u okviru važećeg nastavnog plana i programa koji pripadaju tzv. nacionalnoj grupi predmeta nisu prilagođeni na način koji bi poštivao i njegovao njihov „nacionalni, kulturni i vjerski identitet kao što je to osigurano djeci srpske nacionalnosti“. Stoga, iz obrazloženja osporenih presuda nije jasno zbog čega su sudovi zaključili da, priznavanjem tuženih da nije uvedena nacionalna grupa predmeta i da sva djeca izučavaju srpski jezik, apelanti nisu učinili vjerovatnim da su diskriminirani, odnosno zašto teret dokaza nije prebačen na tužene. U situaciji kada tužioci tvrde da važeći nastavni plan i program nije u skladu sa standardima Zakona o obrazovanju i zajedničkim jezgrima nastavnih planova i programa kako to zahtijeva Okvirni zakon, na tuženoj je teret dokazivanja da taj nastavni plan i program ispunjava te standarde, a ne obrnuto, kako to sudovi utvrđuju. Dakle, iz obrazloženja odluka nije jasno na osnovu kojih dokaza su sudovi zaključili da su nastavni plan i program prilagođeni i za učenike bošnjačke nacionalnosti kada tužena o tome nije predlagala i izvodila dokaze. Pri tome Ustavni sud smatra da obrazloženje da apelanti i nastavnici bošnjačke nacionalnosti nisu onemogućeni da koriste vlastiti jezik u nastavi i da mogu pisati na oba pisma ne može u konkretnom slučaju zadovoljiti standarde „obrazložene presude“ iz člana 6. stav 1. Naime, konkretni slučaj se tiče donošenja i primjene nastavnih planova i programa koji su, prema odredbi člana 33. Zakona o obrazovanju, morali biti u skladu sa „zajedničkim jezgrama nastavnih planova i programa iz čl. 42. i 43. Okvirnog zakona“. Budući da su apelanti dokazali da nije uvedena nacionalna grupa predmeta, te da postavljanjem zahtjeva za uvođenje te grupe predmeta implicitno smatraju da nastavni plan i program koji se koriste ne zadovoljavaju njihove potrebe u smislu poštivanja i njegovanja njihove tradicije i kulture, na tuženu je prebačen teret dokazivanja da to nije tako. Drugim riječima, da bi se tužene uspješno odbranile od navoda da diskriminiraju apelante, moraju sa sigurnošću dokazati da nastavni planovi i programi ispunjavaju sve one visoke standarde i principe koje sadrže Zakon o obrazovanju i Okvirni zakon. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je Zakonom o zabrani diskriminacije propisano da, kada tužitelj „na osnovu njemu dostupnih dokaza učini vjerovatnim“ da je diskriminiran, tuženi je taj koji mora sa sigurnošću dokazati da to nije tako. Ovo je procesno pravilo čije kršenje vodi i kršenju prava na pravično suđenje (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1093/07 od 25. septembra 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 23/10, tačka 29).

41. Također, Ustavni sud smatra da su sudovi proizvoljno zaključili da Sporazum i Sporazum o zajedničkom jezgru „nemaju nikakve uloge“ u ispitivanju tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju. Naime, kako je to već rečeno, upravo je Ustavni sud u navedenoj Odluci broj U 26/13 naglasio „da su opći principi u oblasti osnovnog i srednjeg obrazovanja jasno utvrđeni Okvirnim zakonom, Sporazumom o zajedničkom jezgru nastavnih planova i programa i spornim zakonima“ (naglasak dodan), te da su izvršni organi dužni da „sve te standarde i principe poštuju“ prilikom izrade i donošenja nastavnih planova i programa. Sudovi u konkretnom slučaju nisu ispitali, pa stoga ni obrazložili jesu li ti principi poštovani pri donošenju nastavnih planova i programa.

42. Osim toga, Ustavni sud zapaža da sudovi nisu razmotrili ni pitanje eventualne indirektne diskriminacije koja postoji kada naizgled neutralni norma, kriterij ili praksa imaju diskriminirajuće efekte na lica koja pripadaju nekoj grupi koja ima zaštićene karakteristike, u ovom slučaju etničku pripadnost. U slučajevima indirektne diskriminacije se, dakle, ne radi o različitom tretmanu u odnosu na druge u istoj ili sličnoj situaciji, već o jednakom tretmanu onih koji bi morali, zbog neke svoje zaštićene karakteristike, biti drugačije tretirani kako ne bi bili dovedeni u nepovoljan položaj, a ta se vrsta diskriminacije otklanja „razumnim mjerama prilagođavanja“ (vidi, Evropski sud, D.H. i drugi protiv Češke, presuda od 13. novembra 2007. godine, aplikacija broj 57325/00, i Oršuš i drugi protiv Hrvatske, presuda od 16. marta 2010. godine, aplikacija broj 15766/03). U takvim slučajevima teret dokazivanja se prebacuje na tuženog uvijek kada „lice smatra da je snosilo posljedice diskriminacije zbog propuštanja razumnog prilagođavanja“, kako to propisuje član 15. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije. Sudovi nisu ništa naveli o tome zašto nisu ispitali eventualnu indirektnu diskriminaciju u konkretnom slučaju, odnosno jesu li tužene dokazale da nisu propustile da prilikom donošenja nastavnih planova i programa primijene razumne mjere prilagođavanja kako bi se izbjegla diskriminacija apelanata.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda ne zadovoljavaju standarde prava na obrazloženu odluku kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje, budući da ta obrazloženja ne zadovoljavaju ni mjerilo dovoljnosti ni mjerilo relevantnosti (vidi tačku 35.6. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na suđenje u razumnom roku

44. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da su u periodu od dvije godine dva puta donesena rješenja o odbacivanju tužbe, koja su po žalbama ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, te da je, nakon što je predmet drugi put vraćen na ponovno suđenje, prvostepena presuda donesena nakon sedam mjeseci, a u istom periodu je odlučeno i o žalbi protiv drugostepene odluke. Ukupno, postupak je na tri instance trajao tri godine i pet mjeseci, što se ne može ocijeniti kao neprimjerena dužina postupka, naročito imajući u vidu da se radi o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su se morala ispitati. Osim toga, iz ovoga se ne može zaključiti da su sudovi nepotrebno odgađali donošenje odluke, odnosno da nisu postupali na način koji bi omogućio brzo okončanje postupka. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o tome da im je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

45. U vezi sa navodima o kršenju zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na obrazovanje, odnosno iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ove navode ne može ispitati, jer nema dovoljno elemenata na osnovu kojih bi proveo „test“ diskriminacije, zbog čega je i utvrdio kršenje prava na pravično suđenje, odnosno prava na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

46. Što se tiče prava na obrazovanje i prava na djelotvoran pravni lijek, imajući u vidu zaključak o kršenju prava na pravično suđenje i vraćanje predmeta na ponovni postupak, Ustavni sud neće posebno odlučivati o eventualnom kršenju tih prava.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na obrazloženu odluku kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sudovi nisu na zadovoljavajući način obrazložili zbog čega smatraju da dokazima koje su apelanti izveli nije učinjeno vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, te kada su odbili tužbeni zahtjev a nisu pravilno primijenili pravilo o prebacivanju tereta dokazivanja, zbog čega su propustili ispitati i obrazložiti pitanje jesu li tužene primijenile razumne mjere prilagođavanja nastavnih planova i programa potrebama apelanata, kako se to traži standardima propisanim Okvirnim zakonom, Zakonom o obrazovanju i Sporazumom o zajedničkom jezgru nastavnih planova i programa.

48. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na suđenje u razumnom roku kao dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak na tri instance trajao ukupno tri godine i pet mjeseci, a apelanti nisu na bilo koji način dokazali da su sudovi neopravdano odgađali donošenje odluke.

49. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke je izdvojeno mišljenje suprotno odluci potpredsjednika Mirsada Ćemana.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević Izdvojeno mišljenje potpredsjednika Mirsada Ćemana u predmetu broj AP 3174/17 (Član 43. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 94/14).)

Ustavni sud je djelimično usvojio apelaciju A.A. (i drugih) u predmetu broj AP 3174/17 i utvrdio povredu njihovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (EKLJP) u segmentu prava na obrazloženu (sudsku) odluku.

I prema mome mišljenju, apelaciju je trebalo usvojiti ali zbog drugih razloga. Stoga nisam mogao da se složim sa stavom (zapravo, pristupom) i odlukom većine, niti sam mogao da podržim odluku.

Moji razlozi su, u najkraćem, sljedeći:

Apelanti smatraju da im je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na obrazovanje iz člana 2. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, i zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, odnosno iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na obrazovanje.

Ustavni sud je suštinu apelacionih navoda (tačka 35. itd.) našao u tome što, kako se navodi, apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno time što sud nije pravilno primijenio procesno pravilo o prebacivanju tereta dokazivanja, te što su obrazloženja u odlukama proizvoljna budući da su se sudovi bavili pitanjem da li je apelantima omogućeno da koriste u nastavi maternji jezik, a ne činjenicom da im nije omogućeno da izučavaju bosanski jezik i druge predmete iz tzv. nacionalne grupe predmeta, da sudovi nisu vodili računa o Sporazumu (Privremeni sporazum o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika od 5. marta 2002. godine u relevantnom dijelu, odnosno Sporazum o zajedničkom jezgru nastavnih planova i programa, potpisan 4. juna 2003. godine), te da su zbog toga proizvoljno primijenili materijalno pravo i da im je prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku, zato što je postupak ukupno trajao više od tri godine.

U vezi sa činjenicama, koje nije neophodno ponavljati (vidjeti tač. 5-13. obrazloženja), Ustavni sud je u tački 41. obrazloženja, pored ostaloga, našao i konstatirao da su apelanti istakli, a tuženi potvrdili, da kod tužene nije uvedena nacionalna grupa predmeta, da u školi nemaju bosanski jezik, već da svi učenici izučavaju srpski jezik itd.

Ustavni sud je, dalje, zapazio da su redovni sudovi na sva tri stepena (osnovni, okružni i vrhovni) obrazloženje o tome zašto je tužbeni zahtjev neosnovan zasnovali na utvrđenju i svojim zaključcima (tačka 37): da učenici i nastavnici nisu onemogućeni da koriste maternji jezik i da pišu na oba pisma, da u školi ima zaposlenih nastavnika bošnjačke nacionalnosti, da je Sporazum na koji se apelanti pozivaju irelevantan kod činjenice da je donesen Okvirni zakon i entitetski Zakon o obrazovanju, da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj U 26/13 utvrdio da su odredbe Zakona o obrazovanju u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno da je nediskriminatoran, što, prema njihovom mišljenju, isključuje primjenu Sporazuma itd.

Dakle, ukratko, Ustavni sud nalazi, sumira, ističe i obrazlaže (tačka 44. itd.) da se tužbeni zahtjev apelanata, pored procesnih prigovora koje su istakli u apelaciji, odnosi na neuvođenje i nemogućnost izučavanja nacionalne grupe predmeta za učenike „bošnjačke nacionalnosti“ kod tužene i na neangažiranje odgovarajućeg nastavnog kadra koji bi predavao te predmete, kako je to bilo predviđeno Privremenim sporazumom o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika iz 2002. godine. U tački 20. je, također, konstatirano da je Vrhovni sud RS (kao i Osnovni sud) u odgovoru na apelaciju, osporivši apelacione navode, naglasio da je osporena odluka jasno obrazložena o svim pitanjima koja se ponovo postavljaju u apelaciji.

U kontekstu apelacionih navoda i pristupa za koji se odlučio, Ustavni sud se, ipak, pita, zapravo konstatira, da “… nije jasno iz obrazloženja osporenih presuda zbog čega su sudovi zaključili da priznavanjem tuženih (Republika Srpska i Područna škola u Vrbanjcima, koja pripada Osnovnoj školi „Sveti Sava“ iz Kotor-Varoši, apostrofirao M.Ć.) da nije uvedena nacionalna grupa predmeta i da sva djeca izučavaju srpski jezik apelanti nisu učinili vjerovatnim da su diskriminirani, odnosno zašto teret dokaza nije prebačen na tužene“, te, zatim, odgovara, pored ostaloga, da “U situaciji kada tužioci tvrde da važeći nastavni plan i program nije u skladu sa standardima Zakona o obrazovanju i zajedničkim jezgrama nastavnih planova i programa kako to zahtijeva Okvirni zakon, na tuženoj je teret dokazivanja da taj nastavni plan i program ispunjava te standarde, a ne obrnuto, kako to sudovi utvrđuju“.

Naravno, pitanje „tereta dokazivanja“ i adekvatnog obrazloženja u skladu sa standardima iz Ustava BiH i ESLJP je veoma važno u ovom predmetu. Međutim, suprotno zaključku Ustavnog suda, prema mome mišljenju, u konkretnom slučaju se uopće ne radi o nedovoljno obrazloženoj odluci redovnih sudova (na sve tri instance), nego se, naprotiv, radi o eksplicitnom pravnom stavu i na tome zasnovanoj presudi (o meritumu tužbenog zahtjeva) za koji su data i opširna obrazloženja. Zato bi se, u konkretnom slučaju, prije mogla naći proizvoljna primjena Zakona o zabrani diskriminacije i ZPP, i to u dijelu koji se, zaista, odnosi na „teret dokazivanja“ (u okviru standarda prava na pravično suđenje), ali iz činjeničnog supstrata, čini se, ipak, nije neophodno ići ni tim putem.

Naime, u konkretnom slučaju prvorazredno pitanje za Ustavni sud je bilo (samo ?!) da li su presude redovnih sudova dovoljno obrazložene? Ostali aspekti na koje je u apelaciji ukazano, osim u odnosu na „razuman rok“ o čemu je Ustavni sud odlučio, očigledno su, kako ja barem vidim, u ovom trenutku zanemareni ili se, prema stavu većine, podrazumijevaju, odnosno o njima bi se u ponovljenom postupku pred redovnim sudom tek trebalo odlučiti (npr. diskriminacija apelanata kao suštinski problem i pitanje u ovom predmetu).

Prije svega, evidentno je da su presude obrazložene. Ostaje, zatim, da se odgovori na drugo pitanje: Da li data obrazloženja slijede standarde? Ustavni sud je zaključio da obrazloženja ne ispunjavaju standard „obrazložene odluke“.

Međutim, iako je očigledno (što je Ustavni sud, naravno, primijetio) da su redovni sudovi pokušali da prebace „teret dokazivanja“ na apelante, što jeste pitanje standarda prava na „pravično suđenje“, ipak je, prema mome mišljenju, sasvim očigledno da su redovni sudovi dovoljno jasno utvrdili činjenice, na temelju tih činjenica su izgradili (svoje) eksplicitne pravne stavove (zaključke) koje su, zatim, izrazili kroz konkretne presude. Zato je Ustavni sud (iako i za odabrani pristup ne nedostaje osnova/uostalom, i apelanti tvrde da im je, između ostaloga, povrijeđeno pravo na pravično suđenje), umjesto da apelaciju rješava kroz pitanje primjene standarda iz člana II/3.e) Ustava i člana 6. stav 1. ESLJP (pravo na pravično suđenje), imao sasvim dovoljno elemenata i osnova da (ne ulazeći u nadležnosti redovnih sudova) već sada utvrdi diskriminaciju apelanata, tj. povredu člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na obrazovanje (član II/3.l) Ustava), odnosno povredu člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju (zabrana diskriminacije). Pogotovo što nije, po svemu sudeći, neutemeljeno pretpostaviti da to neće ishoditi drukčiju odluku redovnog suda u ponovljenom postupku s obzirom na njihovo (nadležnih redovnih sudova i izvršne vlasti, odnosno tuženih, vidjeti odgovore na apelacije u tač. 21-23. ove odluke) razumijevanje Odluke broj U 26/13) o ustavnosti Zakona o obrazovanju Republike Srpske.

Pored toga, Ustavni sud će ovakvom odlukom (sveukupno posmatrano) daljim tokom postupka i sam doprinijeti povredi prava na suđenje u razumnom roku (iako u ovom momentu to pravo nije povrijeđeno, vidjeti obrazloženje). Valja, međutim, imati u vidu (što i apelanti naglašavaju, vidjeti npr. tačku 19. obrazloženja itd.) da su prije donošenja osporenih odluka u postupku pred redovnim sudovima odluke dva puta ukidane i vraćane na ponovno suđenje (postupak je ukupno trajao nešto duže od tri godine). Ne treba, pogotovo, zanemariti ni činjenicu da su od podnošenja apelacije (24. jula 2017. godine) do odluke Ustavnog suda (19. septembra 2019. godine) prošle više od dvije godine. Za to vrijeme počinju i završavaju se školske godine, a apelanti trpe očiglednu diskriminaciju. Da li Ustavni sud u takvim okolnostima ima osnova (pa i pravo) na „pretjerani formalizam“ kojim se gubi iz vida (ili odgađa) suština spora i zanemaruje, odnosno odgađa druga, također formalno utemeljena mogućnost? Pogotovo imajući u vidu jasno izražene odnos i stav relevantnih institucija i organa u entitetu Republika Srpska prema konkretnim pravima apelanata u konkretnom slučaju.

Odluka o meritumu u predmetu AP-3174/17 (A.A. i drugi, ukupno 128 učenika… | Sudska praksa | Aktio