Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4414/17 (M. V.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Mjenica
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4414/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4414/17, rješavajući apelaciju Miroslava Vučića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. rujna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Miroslava Vučića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 026055 16 Gž od 10. listopada 2017. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 026055 15 P od 3. listopada 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Miroslav Vučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 25. listopada 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 026055 16 Gž od 10. listopada 2017. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 026055 15 P od 3. listopada 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 29. studenog 2018. godine od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 7. prosinca 2018. godine, a Općinski sud 17. prosinca 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 026055 15 P od 3. listopada 2016. godine (koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 P 026055 16 Gž od 10. listopada 2017. godine) naloženo je apelantu da tužitelju Heta d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime mjeničnog duga po mjenici serija AF2052446 isplati iznos od 2.537,69 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 8. rujna 2014. godine pa do konačne isplate i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 100,00 KM. U obrazloženju je navedeno da je na temelju dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je tužitelj kao tražitelj izvršenja 8. siječnja 2015. godine podnio prijedlog za izvršenje na temelju mjenice kao vjerodostojne isprave protiv apelanta kao izvršenika radi naplate novčanog potraživanja u iznosu 5.040,74 KM uvećano za zakonske zatezne kamate počevši od 8. rujna 2014. godine kao dana dospjelosti mjeničnog duga pa do namirenja. Uz prijedlog za izvršenje na temelju vjerodostojne isprave dostavljena je mjenica serije AF 2052446 (u daljnjem tekstu: sporna mjenica) s protestom broj 26/2014 od 16. prosinca 2014. godine kao predmet vanparničnog postupka pred Općinskim sudom u predmetu broj 63 0 V 024466 14 V. Dostavljeno je i apelantovo mjenično očitovanje od 11. lipnja 2007. godine pa je u tom izvanparničnom predmetu 8. siječnja 2015. godine otvorena faza I. Općinski sud je u svezi s tim dopustio predloženo izvršenje Rješenjem broj 63 0 V 024466 15 I od 12. veljače 2015. godine, a koje se ima izvršiti pljenidbom i prodajom apelantovih pokretnih stvari koje se nađu u stambenim jedinicama i u njegovom posjedu na njegovoj adresi. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio prigovor podneskom od 25. veljače 2015. godine. Nakon dostave navedenog prigovora Općinski sud je Rješenjem broj 63 0 V 024466 15 I od 10. ožujka 2015. godine odgodio izvršenje u odnosu na apelanta jer se prigovor na rješenje o izvršenju smatra tužbom u skladu sa člankom 50. stavak 4. Zakona o izvršnom postupku, a odlučeno je da će se izvršenje nastaviti na prijedlog tražitelja izvršenja/tužitelja ukoliko uspije u parničnom postupku.

6. Nadalje je utvrđeno da je sporna mjenica izdana u Mostaru 11. lipnja 2007. godine i da ju je potpisao apelant kao trasant i pri tome prihvatio da će bez protesta po tužiteljevoj naredbi platiti mjenični iznos od 5.040,74 KM, da je kao mjesto plaćanja određen Ljubuški i da je to dospjelo 8. rujna 2014. godine. Prema obrazloženju redovnih sudova, sporna mjenica sadržava sve elemente određene u članku 106. Zakona o mjenici i ne radi se o mjenici po viđenju kako to navodi apelant u prigovoru na rješenje o izvršenju, već o izvršenju na temelju mjenice kao vjerodostojne isprave. Nadalje je navedeno da iz mjeničnog očitovanja od 11. lipnja 2007. godine proizlazi da je apelant dao izričitu suglasnost da Hypo Alpe-Adria leasing d.o.o. Sarajevo (tužiteljev pravni prednik) u slučaju neispunjenja obveza koje proizlaze iz Aneksa ugovora o financijskom leasingu pokretnina BiH/5170877 od 11. lipnja 2007. godine (dug po Aneksu ugovora je 12.082,88 KM ili 6.177,87 €) može u svako doba i bez druge njegove suglasnosti koristiti vlastitu mjenicu i u tu svrhu naročito upisati iznos u visini dospjelog dugovanog iznosa, uključujući i sve troškove koji mogu nastati na temelju tog ugovora, te u tekstu vlastite mjenice unijeti dopune koje smatra svrsishodnim i potrebnim za naplatu mjenice. Prema mišljenju redovnih sudova, iz navedenog proizlazi da je tužitelj, ranije tražitelj izvršenja, imao apelantovo ovlaštenje da popuni mjenicu. Prema obrazloženju redovnih sudova, zbog navedenog nije utemeljen apelantov prigovor da je mjenica ništava, a u njoj je popunjeno i da dospijeva za naplatu 8. rujna 2014. godine. Navedeno je i da apelant ni u prigovoru niti u parničnom postupku ne poriče da je potpisao predmetnu mjenicu, s tim da navodi da nije bio svjestan da mjenica služi kao osiguranje potraživanja po Aneksu ugovora o financijskom leasingu i da se radi o ponovnom reguliranju odnosa između davatelja leasinga i Maria Glišića (u daljnjem tekstu: dužnik) iz ugovora o leasingu iz 2002. godine.

7. U svezi s tim je obrazloženo da iz sporne mjenice proizlazi da nije bilo potrebno protestirati spornu mjenicu prije podnošenja na naplatu izdavatelju/apelantu jer je uz riječi „bez protesta“ apelantov potpis i matični broj, a da je tužitelj, po čijoj naredbi apelant ima platiti mjenični iznos od 5.040,74 KM, ipak podnio spornu mjenicu na protest nadležnom Općinskom sudu. Utvrđeno je i da apelant nije izvijestio sud da je platio mjenični iznos, a tužitelj je 8. siječnja 2015. godine podnio prijedlog za prisilnu naplatu mjeničnog iznosa, nakon čega su izvršene radnje precizirane u prethodnim točkama ove odluke i pokrenut parnični postupak. Nadalje je istaknuto da kako je sporna mjenica dospjela za plaćanje 8. rujna 2014. godine, a nije plaćena, a prijedlog za izvršenje je podnesen 8. siječnja 2015. godine, to, prema obrazloženju redovnih sudova, nije protekao trogodišnji rok zastare iz članka 80. Zakona o mjenici jer se ne radi o mjenici po viđenju koja je shodno odredbi članka 35. Zakona o mjenici plativa čim se podnese, a mora se podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja.

8. U svezi s tim, obrazloženo je da je tužitelj tijekom postupka smanjio tužbeni zahtjev jer je pregledom plaćenosti dugovanja dužnika na dan 30. lipnja 2016. godine po ugovoru o financijskom leasingu ukupan dug 2.537,69 KM obrazlažući da je u međuvremenu nakon podnošenja mjenice na protest vršeno plaćanje po ugovoru o leasingu. Kako je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev i dokazao svoje potraživanje, to je, prema obrazloženju redovnih sudova, valjalo udovoljiti njegovom tužbenom zahtjevu shodno članku 234. u svezi sa čl. 997. i 1002. stavak l. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i naložiti apelantu da tužitelju isplati traženi iznos od 2.537,69 KM na ime mjeničnog duga. Navedeno je i da je troškove parničnog postupka sud dosudio tužitelju u skladu sa člankom 386. stavak 2. i čl. 387. i 396. st. 1. i 2. ZPP, a oni se odnose na trošak plaćene pristojbe na prijedlog i rješenje o izvršenju. Imajući u vidu navedeno, redovni sudovi su donijeli presude kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

I.Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da su mu pobijanim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da nikada nije primio tužbu niti je ikada procesnim rješenjem redovni sud utvrdio šta je predmet tužiteljevog tužbenog zahtjeva. Navodi i da je nesporno da redovni sudovi nisu pravilno cijenili provedene dokaze niti su obrazložili razloge za donošenje presuda, a zbog čega su pobijane presude nezakonite jer je jasno vidljivo da tužitelj nije ničim dokazao postojanje potraživanja s obzirom na to da je dužnik svoj dug ranije isplatio. Apelant navodi i da je bez njegove suglasnosti tužitelj preuzeo mjenični dug od tužiteljevog prednika, što je također nedopušteno. Također navodi i da se proizvoljnost redovnih sudova najviše ogleda u činjenici da je suprotno njihovom zaključku jasno da je sporno potraživanje zastarjelo, a upitna je i činjenica je li tužitelj već naplatio svoje potraživanje jer je predmet leasinga bio automobil koji dužnik nije mogao prodati, već samo tužitelj. Navodi i da je tužitelj postupio prijevarno jer je spornu mjenicu podnio na naplatu iako se ne zna je li ona sačinjena po spornom kreditu ili po nekoj drugoj osnovi. Također smatra da je zbog svega navedenog donesena i pogrešna odluka o troškovima postupka.

II.Odgovor na apelaciju 10. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva u apelaciji jer je nesporno da potraživanje, s obzirom na datum dospijeća mjenice, nije zastarjelo, te da su redovni sudovi sa dužnom pažnjom cijenili sve provedene dokaze i donijeli odluke koje su u skladu s relevantnim propisima i Ustavom.

11. Općinski sud je naveo sadržaj svoje presude, te istaknuo da iz te presude proizlazi da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da apelaciju treba odbiti.

V. Relevantni propisi

12. U Zakonu o mjenici („Službene novine FBiH“ br. 32/00 i 28/03) relevantne odredbe glase: Članak 37. stavak 1.

(1) Mjenica koja glasi na jedan ili više mjeseci od dana izdavanja ili od viđenja, dospijeva odgovarajućeg dana u onom mjesecu kada se ima obaviti isplata. Ako u tom mjesecu nema odgovarajućeg dana, onda mjenica dospijeva posljednjeg dana istog mjeseca.

Članak 39. stavak 1.

(1) Mjenica plativa na određeni dan ili na određeno vrijeme, nakon dana izdavanja ili viđenja, mora se podnijeti na isplatu bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za njim.

Članak 80. st. 1. i 2.

(1) Svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastaruju za tri godine, računajući od dospjelosti.

(2) Mjeničnopravni zahtjevi imatelja mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastaruju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba “bez troškova“ onda od dospjelosti.

13. U Zakonu o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravak, 33/06, 39/06 – ispravak, 39/09, 74/11 – odluka US, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16 i 55/18 – rješenje USBiH) relevantne odredbe glase:

Članak 50. st. 1., 2., 3., 4. i 5.

Postupak povodom prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave (1) Ovršenik će u prigovoru protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave odrediti u kojem dijelu pobija to rješenje. Prigovor mora biti obrazložen.

(2) Ako u prigovoru nije određeno u kojem dijelu se pobija, opseg pobijanja će se cijeniti na temelju obrazloženja.

(3) Neobrazložen prigovor sud će odbaciti.

(4) Ako se rješenje o ovrsi pobija u cijelosti ili samo u dijelu kojim je utvrđeno postojanje tražbine, prijedlog za ovrhu smatrat će se tužbom i u tom slučaju sud će postupati po odredbama parničnog postupka.

(5) Kada je podnesen prigovor iz stavka 4. ovoga članka, sud će odgoditi ovrhu i nastavit će ju, na prijedlog tražitelja ovrhe, nakon pravomoćnosti odluke parničnog suda, ako tražitelj ovrhe uspije s tužbom.

14. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Članak 7. st. 1. i 2.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drukčije određeno.

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 386.

1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove.

(2) Ako stranka djelomice uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj razmjeran dio troškova.

(3) Sud može odlučiti da jedna stranka naknadi sve troškove koje je druga stranka imala, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svoga zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.

(4) Prema rezultatu dokazivanja sud će odlučiti hoće li troškove iz članka 385. stavak 4. ovoga zakona, podmiriti jedna ili obje stranke ili će ti troškovi pasti na teret troškova suda.

Članak 387.

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi sukladno tarifi.

Članak 396. st. 1. i 2.

(1) O naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke bez raspravljanja. (2) Stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti.

15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:

Član 438. stav 1.

(1)Za prijenos potraživanja nije potreban pristanak dužnika ali je ustupilac dužan obavijestiti dužnika o izvršenom ustupanju.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 63 0 P 026055 16 Gž od 10. listopada 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 19. listopada 2017. godine, a apelacija je podnesena 25. listopada 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

21. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

22. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje apelantovih prava koja proističu iz radnog odnosa iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

24. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati je li pobijana presuda utemeljena na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

26. Dovodeći u kontekst citirane zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje s apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantovim navodima, prvostupanjski sud opisao proces provođenja dokaza te obrazložio svoje zaključke u pogledu svakog dokaza ponaosob i doveo u međusobnu svezu provedene dokaze na temelju kojih je izveo zaključak da je tužiteljev tužbeni zahtjev utemeljen, a što je potvrdio i Kantonalni sud. Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi jasno utvrdili da sporna mjenica ispunjava sve zakonske uvjete, te da je na toj mjenici naveden datum dospijeća preciziran u prethodnim točkama ove odluke iz kojeg proizlazi, suprotno apelantovim navodima, da predmetno potraživanje nije zastarjelo. Osim toga, Ustavni sud, također, ukazuje da, suprotno apelantovim navodima, nije bilo potrebno da tužitelj traži apelantov pristanak na promjenu povjeritelja (raniji povjeritelj je bila Hypo Alpe Adria leasing koji je prestao postojati, a njegov pravni sljednik je tužitelj) s obzirom na to da, shodno relevantnoj odredbi ZOO-a koja je citirana u prethodim točkama ove odluke, nije potrebno tražiti pristanak dužnika kod promjene vjerovnika, a pogotovo ne u slučaju prestanka postojanja ranijeg povjeritelja i preuzimanja njegovih prava i obveza od sukcesora.

27. Također, iz činjenica predmeta jasno proizlazi da apelant u konkretnoj situaciji nije ni mogao primiti akt koji bi se formalno nazivao „tužba“, već je primio prijedlog za izvršenje i rješenje o izvršenju na temelju vjerodostojne isprave na koje je stavio prigovor zbog čega se shodno odredbama članka 50. stavak 4. Zakona o izvršnom postupku prijedlog za izvršenje smatra tužbom. Osim toga, iz činjenica predmeta proizlazi i da su redovni sudovi donijeli odluku o troškovima postupka shodno relevantnim odredbama ZPP i obrazložili na šta se troškovi odnose. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Također, Ustavni sud smatra da su obrazloženja redovnih sudova u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te kako apelant svojim apelacijskim navodima nije doveo u pitanje navedene zaključke i obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim.

28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na imovinu

29. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava temelje na istim tvrdnjama koje je naveo u svezi s pravom na pravično suđenje, dakle na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navode o kršenju tog prava Ustavni sud je već analizirao u prethodnim točkama ove odluke i zaključio je da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.

VIII. Zaključak

30. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada nema ničega što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno ili materijalno pravo kada su utvrdili da je tužiteljev tužbeni zahtjev utemeljen i da predmetno potraživanje nije zastarjelo.

31. Nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

32. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4414/17 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio