Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2055/19 (M.S.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2055/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-2055/19, rješavajući apelaciju M. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. S.
protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 K 030459 19 Kž od 13. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Ozrenka Jakšić advokat iz Zvornika, podnio je 10. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 K 030459 19 Kž od 13. februara 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, optuženi P.E. i apelant su oglašeni krivim zbog krivičnog djela omogu ćavanje uživanja opojnih droga iz člana 208. stav 1. Krivičnog zakonika RS, te je P.E. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine dok je apelantu izrečena uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju tri mjeseca i istovremeno određeno da se ova kazna ne će izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine od dana donošenja ove presude ne učini novo krivično djelo, te su obavezani da plate troškove krivičnog postupka. Naime, apelant je oglašen krivim što je kritičnog dana kao učenik IV- 9 razreda na čas knjigovodstva, koji je predavao P.E., donio jedan džoint opojne droge „cannabis sativa L“ (marihuana) umotane u papir braon boje u obliku cigarete, koju je pokazao P.E. i upoznao ga da se radi o opojnoj drogi i tražio od njega da dozvoli da istu na njegovom času zajedno s njim konzumiraju apelant i učenici istog razreda (D.S., M.Č,U.M. i M.G.), što je P.E. dozvolio, te zajedno s njima konzumirao opojnu drogu marihuanu na času,
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključak o dokazanosti odlučnih činjenica izveo savjesnom ocjenom dokaza (član 295. stav 1. Zakona o krivičnom postupku). Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno prihvatio kao vjerodostojne iskaze svjedoka D.S., M.G. i L.A. (date u istražnom postupku) i na njihovim izjavama utemeljio činjenična utvrđenja iz izreke prvostepene presude, te naglasio da je iskaze ovih svjedoka cijenio posebno i u međusobnoj vezi i u vezi s iskazima ostalih svjedoka, te dopisom PU Zvornik od 16. maja 2017. godine. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su svjedoci D.S., M.G. i L.A. u toku istrage ovlaštenom službenom licu PU Zvornik istinito svjedočili (zapisnici o njihovim iskazima korišteni prilikom direktnog ispitivanja jer su na glavnom pretresu svjedočili različito u odnosu na svjedočenje u toku istrage, te priloženi kao dokazni materijal shodno članu 288. stav 1. Zakona o krivičnom postupku), te naglasio da u slučaju neslaganja iskaza iz istraze i onog datog na glavnom pretresu ne znači da obavezno treba dati prednost iskazu datom na glavnom. Nadalje, Okružni sud je naveo da se presuda može zasnovati na iskazu svjedoka datom u istrazi iako je on na glavnom pretresu od njega odstupio, te naglasio da je zapisnik o iskazu svjedoka iznesen na glavnom pretresu i korišten prilikom direktnog ispitivanja svjedoka (svjedocima pružena prilika da objasne razloge odstupanja u iskazima). Osnovom navedenog, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud postupio na način propisan članom 288. stav 1. Zakona o krivičnom postupku, te naglasio da su saslušani M.L. (inspektor za suzbijanje kriminaliteta u PU Zvornik) te V.P. (zapisničar) negirali bilo kakav pritisak na svjedoke D.S., M.G. i L.A. te potvrdili da su ovim svjedocima pročitani zapisnici o njihovim iskazima. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud (pozivaju ći se na iskaze svjedoka N.P., D.S. i M.G. koji su svjedočili da je u konkretnom slučaju konzumirana opojna droga „marihuana“) pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o opojnoj drogi. Također, Okružni sud je naveo da su u odnosu na apelanta ispunjeni uslovi za izricanje uslovne osude, te da su utvrđene olakšavaju će okolnosti solidan temelj za prognozu da apelant ubuduće neće vršiti krivična djela iako kazna kojom mu se prijeti ne bude izvršena.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da u predmetnom postupku dokazi nisu cijenjeni savjesno i brižljivo, te da je činjenično stanje pogrešno. Apelant je naveo da se iz „svih iskaza svjedoka saslušanih na glavnom pretresu ne može na uvjerljiv i jasan način izvesti pravilan zaključak o sadržaju sporne cigarete i ko je cigaretu donio na čas, te da je drugostepeni sud u nedostatku valjanog materijalnog dokaza o sadržaju sporne cigarete primjenom načela in dubio pro reo morao donijeti isključivo oslobađajuću presudu“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari cijenjeni dokazi i utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS). Pri tome, prema članu 15. Zakona o krivičnom postupku RS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
9. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud jasno ukazao na dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. Međutim, u konkretnom slučaju Okružni sud je, kako je navedeno, sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta tvrdnjama apelanta o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević