Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1280/18 (E. T.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Otkaz
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Propisano zakonom
  • Radni odnos
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1280/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1280/18, rješavajući apelaciju Emira Toromanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emira Toromanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 049999 17 Rsž od 11. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emir Toromanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 26. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 049999 17 Rsž od 11. decembra 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Rs 049999 13 Rs od 1. februara 2017. godine, u stavu I, utvrđeno je da su nezakoniti i poništeni: Odluka DD "Uniqa osiguranja" Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) o otkazu ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog Ugovora o radu od 25. juna 2012. godine (u daljnjem tekstu: prva Odluka), Ugovor o obavezama, odgovornostima i pravima u obavljanju funkcija od posebnog značaja od 25. juna 2012. godine, Odluka tuženog o otkazu ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog Ugovora o radu od 18. marta 2013. godine (druga Odluka) i Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 18. marta 2013. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor na neodređeno), te je tuženom naloženo da apelanta vrati na rad i uspostavi radno-pravni status kakav je postojao prije donošenja pobijanih odluka, da apelantu na ime naknade materijalne štete u vidu razlike plaće isplati određeni ukupni novčani iznos za period od jula 2012. do januara 2016. godine sa zakonskim zateznim kamatama i uplati doprinose za penzijsko invalidsko osiguranje na dosuđeni iznos plaća uz naknadu troškova postupka u određenom iznosu, dok je odbijen dio apelantovog zahtjeva preko dosuđenog iznosa troškova. Stavom II izreke presude odbačen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonita, te da se kao takva poništi Odluka tuženog od 29. avgusta 2013. godine kojom je odbijen kao neosnovan prigovor apelanta protiv Odluke o otkazu Ugovora o radu apelanta od 11. jula 2013. godine.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant zasnovao radni odnos kod tuženog na osnovu Ugovora o obavezama, odgovornostima i pravima u obavljanju funkcija od posebnog značaja od 7. jula 2010. godine (u daljnjem tekstu: prvi Ugovor), na radno mjesto direktora Regionalne direkcije Bihać, na određeno vrijeme, te da je po isteku navedenog ugovora apelant sa tuženim zaključio Ugovor o obavezama, odgovornostima i pravima u obavljanju funkcija od posebnog značaja od 1. januara 2011. godine (u daljnjem tekstu: drugi Ugovor), na neodređeno vrijeme s tim da je na funkciju direktora raspoređen na određeno vrijeme. Dalje je, navedeno da je članom 2. stav 2. navedenog ugovora usaglašeno da tuženi može apelanta rasporediti na drugo radno mjesto pod uslovom da se za obavljanje poslova drugog radnog mjesta zahtjeva isti stepen stručne osposobljenosti i vještine koje apelant posjeduje i da apelant prihvata primjenu odredaba Zakona o radu koje se odnose na otkaz s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, a u slučaju da apelant ne prihvati ponudu izmijenjenog ugovora o radu prestaju obaveze tuženog prema apelantu iz ovog ugovora. Nadalje je utvrđeno da je apelantu period za obavljanje funkcije direktora produžen u dva navrata na osnovu aneksa I i II ugovora do 30. juna 2012. godine. Općinski sud je istakao da je tuženi donio prvu Odluku, te je apelantu ponuđeno radno mjesto - voditelj Servisnog centra Bihać na određeno vrijeme. Općinski sud je, dalje, naveo da je apelant prihvatio ponudu i zaključio sa tuženim Ugovor o obavezama, odgovornostima i pravima u obavljanju funkcija od posebnog značaja od 25. juna 2012. godine (u daljnjem tekstu: treći Ugovor), s tim da je ovom sudu podnio ovu tužbu 27. maja 2013. godine.

4. Nadalje, Općinski sud je naveo da je apelant na osnovu trećeg Ugovora zadržao status zaposlenika na neodređeno vrijeme (s tim da su članom 4. stav 1. trećeg Ugovora usaglašeni isti uslovi kao iz člana 2. stav 2. drugog Ugovora) i da je apelantu period za obavljanje funkcije voditelja produžen na osnovu aneksa ugovora do 31. marta 2013. godine. Općinski sud je, dalje, naveo da je tuženi potom donio drugu Odluku kojom se apelantu nudi radno mjesto - saradnik za prodaju osiguranja, te da su apelant i tuženi zaključili Ugovor o radu na neodređeno temeljem kojeg je apelant raspoređen na ponuđeno radno mjesto od 1. aprila 2013. godine. Nakon toga tuženi je donio Odluku o otkazu ugovora o radu od 11. jula 2013. godine kojom je apelantu bez otkaznog roka utvrđen prestanak Ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Općinski sud je naveo da je povodom prigovora apelanta na navedenu odluku, tuženi donio odluku kojom je prigovor apelanta odbijen kao neosnovan, te je tuženi 24. jula 2013. godine izvršio odjavu osiguranja apelanta kao zaposlenika.

5. Općinski sud je naveo da je između stranaka sporno da li je tuženi prvu Odluku donio u skladu sa Zakonom o radu, Pravilnikom o radu tuženog i Poslovnikom o radu Uprave tuženog. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao na član 97. st. 1. i 2., te član 94. stav 4. Zakona o radu i zaključio da je prva Odluka nezakonita iz formalnopravnih razloga, te je kao takvu poništio uz obrazloženje da ista ne sadrži razloge otkaza tj. činjenični opis povreda radnih obaveza i dužnosti koje se apelantu stavljaju na teret tj. u čemu se sastoje te povrede, odnosno vrstu i težinu povreda zbog kojih se daje otkaz apelantu na mjesto direktora Regionalne direkcije Bihać. Općinski sud je, također naveo da se tuženi u navedenoj Odluci nije pozvao niti na jednu odredbu Zakona o radu koje reguliraju otkaz ugovora o radu, niti Pravilnika o radu tuženika koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prva Odluke što je bio u obavezi prema članu 80. Pravilnika tuženog. Osim toga, Općinski sud je naveo da je tuženi postupio suprotno članu 26. Poslovnika o radu Uprave tuženog jer je odluku potpisao samo direktora tuženog, bez da je istu potpisao i jedan od izvršnih direktora tuženog, kao član Uprave tuženog, a što je uslov valjanosti iste. Općinski sud je naveo kako je utvrdio da je prva Odluka tuženog nezakonita iz naprijed navedenih razloga i istu poništio, to su i sve ostale odluke i ugovori koje je tuženi donio nakon prve odluke nezakoniti. Stoga je, Općinski sud ocijenio da je, imajući u vidu navedeno, osnovan zahtjev apelanta za naknadu materijalne štete u vidu razlike plaća i uplatu doprinosa na plaće za period od jula 2012. godine zaključno sa januarom 2016. godine te odlučio kao u izreci presude.

6. Općinski sud je ocijenio da je tužba nedopuštena za dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se utvrdi da je nezakonita Odluka tuženog od 29. avgusta 2013. godine, kojom je odbijen njegov prigovor izjavljen protiv Odluke o otkazu ugovora o radu od 11. jula 2013.godine jer se radi o odluci donesenoj u postupku interne zaštite prava apelanta kod tuženog kao poslodavca i da apelant ne može tražiti njeno poništenje u sudskom postupku shodno odredbama Zakona o radu. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio na osnovu člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku, pa kako je tuženi u cijelosti izgubio parnicu to je u obavezi da apelantu naknadi troškove postupka.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Rs 049999 17 Rsž od 11. decembra 2017. godine apelantova žalba je usvojena i prvostepena presuda u pobijanom dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka i u dijelu kojim je tužba odbačena (dio stava I i stav II u cijelosti) je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Istom presudom žalba tuženog je usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na preostali dio naveden u stavu I prvostepene presude.

8. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su odluke tuženog i ugovori navedeni u stavu I izreke prvostepene presude nezakoniti i kada je apelanta vratio na mjesto direktora Regionalne direkcije Bihać, te mu dosudio razlike plata i uplatu doprinosa PIO. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je Zakonom o radu propisano da se ugovor o radu zaključuje na određeno i na neodređeno vrijeme, a članom 86. stav 1. tačka 6. Zakona o radu, da ugovor o radu prestaje istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme. Kantonalni sud je naveo da drugi Ugovor predstavlja ugovor o radu zaključen na neodređeno vrijeme s tim da je tuženi raspored apelanta na funkciju direktora ograničio, te da je protekom roka do kada je apelantu utvrđeno obavljanje funkcije direktora, njegova funkcija prestala po sili zakona. Kantonalni sud je dalje naveo da je za tuženog postojala obaveza zadržavanja apelanta u radom odnosu na neodređeno vrijeme i raspored na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, što je i učinio, pa su apelant i tuženi zaključili treći Ugovor kojim je tuženi raspoređen na funkciju voditelja na određeni period, te da je temeljem tog ugovora apelant zadržao status zaposlenika na neodređeno vrijeme. Kantonalni sud je naveo da tuženi, u smislu odredbe člana 94. stav 2. Zakona o radu nije imao obavezu obrazlaganja prve Odluke odnosno navođenja razloga za otkazivanje ugovora o radu jer ista nije donesena zbog kršenja radnih obaveza, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud niti je relevantna činjenica što je potpisana samo od strane direktora tuženog, a ne i od strane jednog od izvršnih direktora.

9. Kantonalni sud je ocijenio da je funkcija direktora prestala istekom roka do kada je apelant na tu funkciju postavljen, a nakon isteka tog roka tuženi je u svemu postupio na što se obavezao članom 2. stav 2. drugog Ugovora, kada je apelanta rasporedio na drugo radno mjesto - voditelj SC Bihać i članom 4. stav 1. trećeg Ugovora kada je apelanta rasporedio na radno mjesto - saradnik za prodaju osiguranja koja radna mjesta zahtijevaju isti stepen stručne osposobljenosti i vještine koje apelant posjeduje. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je prvostepenu presudu preinačio na temelju člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP-a i odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu.

10. Kantonalni sud je ocijenio da je prilikom donošenja odluke o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na poništenje Odluke o otkazu ugovora o radu apelanta i odluke tuženog po prigovoru, a što predstavlja pravni osnov za isplatu plata i uplatu doprinosa PIO od 11. jula 2013. godine zaključno sa januarom 2016. godine i povrat apelanta na poslove koje je obavljao prije donošenja navedenih odluka prvostepeni sud nije dao valjane razloge čime je učinio povredu odredaba ZPP-a koje su bile od uticaja za donošenje zakonite i pravilne presude. Stoga je, Kantonalni sud o ovom dijelu tužbenog zahtjeva odlučio kako je to navedeno u izreci ove presude. Kantonalni sud je ukazao da odluka o ukidanje prvostepene presude u pogledu glavne stvari povlači za sobom i ukidanje odluke o troškovima postupka, jer odluka ovisi od uspjeha stranaka u sporu.

11. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud proizvoljnom ocjenom dokaza pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio odredbe člana 86. stav 1. tačka 6. i člana 94. stav 2. Zakona o radu. Apelant navodi da je pogrešan zaključak Kantonalnog suda da je protekom roka od kada je apelantu utvrđeno obavljanje funkcije direktora njegova funkcija prestala po sili zakona odnosno 30. juna 2012. godine, te upravo na tom neosnovanom i proizvoljnom zaključku temelji svoju odluku. Apelant tvrdi da Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe čl. 8. i 229. stav 1. tačka 4. ZPP na temelju koje je preinačio prvostepenu presudu.

Relevantni propisi

12. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 43/99, 32/00 i 29/03), koji u relevantnom dijelu glasi:

1. Način prestanka ugovora o radu Član 86.

Ugovor o radu prestaje:

6. istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme;

Član 94. stav 2.

Poslodavac je obavezan, u pismenoj formi, obrazložiti otkaz zaposleniku.

13. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 229.

Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud ocijenio dokaze i primijenio pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Dakle, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1280/18 (E. T.) | Sudska praksa | Aktio