Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-154/18 (M. V. i L. P.)
Odluka donesena 10. 09. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Proporcionalnost
- Javni interes
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Šta se smatra imovinom
- Ništavost
- Miješanje u imovinu
- Pravično suđenje - razuman rok
- Legitiman cilj
- Nenadležnost za odlučivanje
- Legitimno očekivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-154/18
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 154/18, rješavajući apelaciju Milorada Vučkovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka a), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Milorada Vučkovića i Ljubice Popović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036709 17 Rev od 5.
oktobra 2017. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Miloradu Vučkoviću i Ljubici Popović u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 750,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantima Miloradu Vučkoviću i Ljubici Popović zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Vučkovića i Ljubice Popović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 036709 17 Rev od 5. oktobra 2017. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Vučkovića i Ljubice Popović podnesena zbog navodne povrede čl. 17. i 49.
Ustava Republike Srpske uslijed nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milorad Vučković i Ljubica Popović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zemuna, Republika Srbija, koje zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnijeli su 5. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 036709 17 Rev od 5. oktobra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Grada Banjaluke (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 17. jula 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 19. do 29. jula 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Helena Vučković (majka apelanata, u daljnjem tekstu: prednica apelanata) je 19. augusta 2005. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv Općine Banjaluka (prednik tuženog) i Milutina Jovića radi raskida ugovora o kupoprodaji i poništenja rješenja SO Banjaluka, te vraćanja u posjed i vlasništvo nekretnina koje su bile predmet navedenih ugovora o kupoprodaji.
6. Pošto je u toku postupka prednica apelanata preminula, Osnovni sud je predmetni postupak prekinuo rješenjem od 9. septembra 2013. godine. Nakon što su ispunjene zakonske pretpostavke iz odredbe člana 381. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), predmetni postupak je nastavljen rješenjem Osnovnog suda od 27. aprila 2015. godine.
7. Apelanti, kao pravni sljednici prednice, su preinačili tužbeni zahtjev u podnesku od 10. juna 2015. godine, te povukli tužbu u odnosu na Milutina Jovića. Osnovni sud je na pripremnom ročištu održanom 5. oktobra 2015. godine donio rješenje kojim je utvrdio da je tužba apelanata povučena u odnosu na Milutina Jovića. Apelanti su 27. augusta i 19. novembra 2015. godine, te 28. marta 2016. godine opredijelili tužbeni zahtjev.
8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 036709 14 P 2 od 27. oktobra 2016. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se poništi ugovor o kupoprodaji zaključen 12. marta 1986. godine između prednice apelanata i tuženog - prvobitno Općina Banjaluka (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), kojim je prednica apelanata prodala tuženom svoje nekretnine, bliže opisane u izreci presude, zajedno sa pravom korištenja na pripadajućem zemljištu, gdje je prednica apelanata bila upisana kao suvlasnik sa po 1/2 dijela, da se obaveže tuženi da apelantima na ime razlike između tržišne vrijednosti 1/2 dijela prodatih nekretnina i primljene kupoprodajne cijene isplati svakom od apelanata određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te da im tuženi nadoknadi troškove postupka. Presudom su, dalje, obavezani apelanti da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.
9. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da apelanti kao razloge za poništenje predmetnog ugovora navode postojanje zablude njihove prednice o pobudi iz koje je ugovor zaključen, sve u skladu sa odredbama čl. 61. i 62. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prema mišljenju Osnovnog suda, kod takvog tužbenog zahtjeva apelanti su bili dužni da dokažu da su navedene mane volje postojale, pri čemu treba imati u vidu da se mana volje mora odnositi na bitne elemente zaključenog ugovora, te samo u situaciji ukoliko se zabluda kao mana volje odnosi na bitne elemente ugovora može dovesti do poništenja ugovora. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da su kod ugovora o prodaji bitni sastojci za nastanak ugovora - stvar koja je predmet prodaje (član 458. ZOO) i cijena (član 462. ZOO). Prema mišljenju Osnovnog suda, u konkretnom slučaju apelanti tužbenim zahtjevom ne traže, niti dokazuju da je pri zaključenju predmetnog ugovora postojala mana volje - bitna zabluda u pogledu bitnih elemenata ugovora, tj. predmeta ugovora i kupoprodajne cijene, a što jedino može dovesti do poništenja ugovora. S tim u vezi, obrazložio je da između parničnih stranaka nije sporno da je predmetni ugovor u pogledu isplate kupoprodajne cijene i predaje u posjed nekretnina kupcu, ovdje tuženom, u cijelosti realizovan. Dalje je naveo da kod ugovora o kupoprodaji, kao ugovora sa naknadom, pobuda za zaključenje ugovora nije njegov bitan elemenat za razliku od ugovora bez naknade, što bi značilo da apelanti nisu dokazali da u konkretnom slučaju postoje razlozi rušljivosti predmetnog ugovora. Stoga, pošto apelanti nisu dokazali da postoje razlozi rušljivosti predmetnog ugovora, Osnovni sud je zaključio da im, saglasno odredbi člana 113. stav 1. ZOO, ne pripada pravo na odgovarajuću naknadu u novcu, kako je to traženo stavom 2. tužbenog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odbio u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata. Dalje, Osnovni sud je naveo rokove za pravo na zahtijevanje poništenja rušljivog ugovora iz člana 117. ZOO, koji su prekluzivni i, ako se propuste, pravo poništenja se gubi. U takvoj situaciji, s obzirom na to da apelanti nisu dokazali da razlog rušljivosti postoji, Osnovni sud je ocijenio da apelanti nisu dokazali ni da pravo na poništaj vrše u rokovima iz odredbe člana 117. ZOO, imajući u vidu da je ugovor zaključen 1986. godine, a da je tužba podnesena 2005. godine, dakle, duži vremenski period nakon isteka objektivnog roka od tri godine od dana zaključenja ugovora. Osnovni sud je istaknuo da apelanti, tek u završnom izlaganju, kao razlog poništenja navode nepostojanje osnova, a za to je, suprotno tvrdnjama apelanata, odredbom člana 52. istog zakona kao posljedica ovog nedostatka predviđena ništavost ugovora, a ne rušljivost ugovora, što apelanti u toku postupka nisu isticali, niti tužbenim zahtjevom tražili, niti je slijedom toga sud i mogao utvrđivati činjenice za ocjenu da li je predmetni ugovor ništav.
10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 036709 17 Gž od 11. aprila 2017. godine djelimično je uvažena žalba apelanata i preinačena presuda Osnovnog suda u dijelu odluke o troškovima postupka na način da je smanjen dosuđeni iznos troškova postupka, a u ostalom dijelu žalba apelanata je odbijena i potvrđena prvostepena presuda u pobijanom dijelu kojim je odbijen glavni zahtjev. Presudom je, dalje, odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova sastavljanja žalbe i takse na žalbu.
11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz sadržaja predmetnog ugovora proizlazi da su ugovorne strane u tekstu ugovora posebno istakle pobudu - cilj zaključivanja ugovora, da se ugovor zaključuje s ciljem „podruštvljavanja nekretnina koje su predmet ugovora radi pretvaranja porodične stambene zgrade u spomen-kuću narodnog heroja Drage Langa“ (član 1. predmetnog ugovora). Prema mišljenju Okružnog suda, takvim naglašavanjem ta pobuda se smatra da je ugovorena kao uslov valjanosti ugovora, a pošto taj uslov nije ostvaren, ugovorna strana u čiju korist je ugovoren može tražiti raskid ugovora i onda kada suprotna strana nije kriva zbog neispunjenja tog ugovora (član 50. ZOO). S tim u vezi, dalje je obrazloženo da je prednica apelanata (prodavac) protiv tužene Općine Banjaluka (kupca) tužbom tražila raskid predmetnog ugovora, ali da su nakon smrti prednice apelanata 11. augusta 2008. godine, u nastavku prekinutog postupka 27. aprila 2015. godine, u parnicu stupili apelanti kao univerzalni sukcesori, koji uređenom tužbom protiv tuženog traže poništenje predmetnog ugovora. Okružni sud je, dalje, naveo da, prema sadržaju predmetnog ugovora, ne radi se o nedopuštenoj pobudi u kojem slučaju bi ugovor bio bez pravnog djejstva, te da, u pravilu, pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utječu na njegovu valjanost (član 53. stav 1. ZOO). Prema mišljenju Okružnog suda, suprotno žalbenim tvrdnjama apelanata, iz činjeničnog stanja se ne može zaključiti da je kod prodavca (prednice apelanata) postojala zabluda o predmetu ugovora i okolnostima za zaključenje predmetnog ugovora. Okružni sud je istaknuo da bitna zabluda na koju se pozivaju apelanti može učiniti ugovor samo relativno ništavim, a relativno ništavi ugovori proizvode pravne učinke i obavezuju ugovorne strane sve dok se odlukom suda ne ponište (član 61. ZOO). Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da apelanti izvedenim dokazima nisu dokazali da razlozi na koje ukazuju predmetni ugovor čine rušljivim, niti da poništenje ugovora traže u rokovima iz odredbe člana 117. ZOO, imajući u vidu da je ugovor zaključen 1986. godine, a tužba podnesena 2005. godine, pa je pravilno odlučeno kada je odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Pošto je odbijen zahtjev za poništenje predmetnog ugovora, Okružni sud je ocijenio da je pravilno odbijen i zahtjev apelanata za isplatu naknade na ime razlike između tržišne vrijednosti 1/2 dijela prodatih nekretnina i primljene kupoprodajne cijene u iznosu koji potražuju, jer nema ni posljedica poništenja. Istaknuo je da odredba člana 113. ZOO propisuje novčanu naknadu, kao posljedicu poništenja, pa se kod utvrđenog stanja činjenica apelanti u žalbi bez osnova pozivaju na pogrešnu primjenu materijalnog prava (član 113. ZOO).
12. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 036709 17 Rev od 5. oktobra 2017. godine odbijena je revizija apelanata podnesena protiv presude Okružnog suda.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se iz stanja spisa ne može zaključiti da je prednica tuženog u konkretnoj pravnoj stvari izazvala zabludu kod prednice apelanata, niti da ju je održavala u zabludi s namjerom da je time navede na zaključenje predmetnog ugovora, te da ove navode apelanti nisu ničim dokazali u toku postupka. Prema mišljenju Vrhovnog suda, čak i da je dokazano da je prednica apelanata bila u zabludi kada je zaključila predmetni ugovor, to ne bi bilo od utjecaja na odluku u ovom sporu. S tim u vezi, obrazložio je da apelanti pobijaju predmetni ugovor koji je prednica apelanata zaključila sa prednicom tuženog 12. marta 1986. godine, a prema članu 117. stav 2. ZOO, to pravo im je prestalo najkasnije u roku od tri godine od dana zaključenja ugovora. Vrhovni sud je, dalje, naveo da, prema članu 2. stav 1. ZPP, sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. S tim u vezi, obrazložio je da se u konkretnom slučaju konačno uređenim tužbenim zahtjevom tražilo poništenje predmetnog ugovora, te, stoga, nižestepeni sudovi nisu mogli odlučivati o ništavosti ugovora, jer bi u tom slučaju sudili mimo tužbenog zahtjeva. Stoga je Vrhovni sud ocijenio neosnovanim revizione navode da je predmetni ugovor ništav, jer apelanti u ovom sporu nisu postavili zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora, već zahtjev za poništenje ugovora. Vrhovni sud je istaknuo da su to dva različita pravna instituta, pa se razlozi za utvrđenje ništavosti ugovora razlikuju od razloga za poništaj ugovora, slijedom čega se tužba za poništaj ugovora ne može zasnivati na činjenicama koje čine razlog za ništavost i obrnuto. Dalje je naveo da su apelanti tražili poništaj predmetnog ugovora i zbog toga što prednica tuženog nije izvršila preuzetu obavezu prema njihovoj prednici koja se odnosi na pretvaranje porodične kuće u spomen-kuću. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, neizvršenje obaveze ne može biti razlog za poništaj ugovora, već za njegov raskid.
14. U pogledu pozivanja apelanata na član 12. ZOO, Vrhovni sud je istaknuo da se iz provedenih dokaza ne vidi zbog čega bi predmetni ugovor bio suprotan načelu savjesnosti i poštenja, niti apelanti navode bilo kakve činjenice iz kojih bi proizlazilo da je pravna prednica tuženog u odnosu na njihovu prednicu postupala maliciozno. S tim u vezi, obrazložio je da je predmetni ugovor imao dopuštenu osnovu - kauzu (čl. 51. i 52. ZOO), a ugovarači su ispunili preuzete obaveze koje se odnose na isplatu kupoprodajne cijene prodavcu i predaju nekretnina u posjed kupcu. Istaknuo je da je tačno da nije došlo do pretvaranja kuće koja je bila predmet ugovora u spomen-kuću, ali da stanje spisa upućuje da je razlog za to bio što su se u međuvremenu promijenile društveno-političke okolnosti i što je regulacionim planom ta kuća predviđena za rušenje. Prema mišljenju Vrhovnog suda, zbog promijenjenih okolnosti koje su nastupile nakon zaključenja ugovora, ugovarači su mogli samo tražiti raskid ugovora (čl. 133. i 134. ZOO), što u konkretnom slučaju apelanti u konačno uređenoj tužbi nisu tražili. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i revizioni prigovor da pravna prednica tuženog nije izvršila svoju ugovornu obavezu da pretvori predmetnu kuću u spomen-kuću, jer u ugovoru nije definisano ko će izvesti te radove, niti je to bio uslov za zaključenje ugovora. Pošto je prednici apelanata 1986. godine isplaćena kupoprodajna cijena koju je ona dogovorila sa kupcem (član 26. ZOO), Vrhovni sud je zaključio da je potpuno bez osnova zahtjev apelanata da im se isplati sadašnja tržišna cijena novosagrađenog objekta na predmetnoj lokaciji, umanjena za iznos isplaćene kupoprodajne cijene, pogotovo ako se ima u vidu da predmet kupoprodaje nije bila nova kuća, već objekat sagrađen prije Drugog svjetskog rata u kome, prema stanju spisa, niko nije stanovao. Vrhovni sud je istaknuo da je tužba podnesena četvrt vijeka po zaključenju predmetnog ugovora i da su protekli svi zakonski rokovi za traženje isplate eventualne razlike u cijeni.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
15. Apelanti navode da im je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavni dio prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine (Međunarodni standardi) i čl. 17. i 49. Ustava Republike Srpske. Apelanti smatraju da Vrhovni sud nije dao ocjenu njihovih navoda u pogledu povreda odredaba materijalnog prava (čl. 12, 17, 18, 52. i 113. ZOO), te da je pogrešno primijenio i tumačio odredbe iz čl. 53. i 117. ZOO. Dalje, ističu da je tuženi povrijedio načela iz čl. 12, 13. i 17. ZOO (prednica apelanata pristala je na sklapanje predmetnog ugovora isključivo zbog pretvaranja kuće u spomen-kuću narodnog heroja, zatim, tuženi nije izvršio svoju obavezu iz ugovora, te je predmetnu kuću ustupio drugoj osobi). Suprotno stavu redovnih sudova, apelanti smatraju da su se stekli uslovi iz čl. 52. i 53. ZOO da se utvrdi ništavost predmetnog ugovora. Naime, navode da je primijenjena samo odredba člana 53. stav 1. ZOO, a da je bilo nužno primijeniti odredbu člana 53. stav 2. u vezi sa odredbom člana 52. ZOO. Također, ističu da je povrijeđena odredba člana 113. ZOO, jer očito ništavan posao (predmetni ugovor) zahtijeva vraćanje datog i primljenog. Apelanti smatraju da je opravdan njihov zahtjev za nadoknadu stvarne vrijednosti, što je drugostepeni sud u potpunosti zanemario. Također, ističu da je „pravo apelanata u svojoj suštini svojinsko pravo, pa izvučeno pravo iz tog prava na isplatu ne podliježe zastari, što Vrhovni sud proizvoljno tumači važeće norme materijalnog prava“. U pogledu dužine trajanja postupka, apelanti ukazuju da je tužba podnesena 2005. godine, da je tužiteljica (prednica apelanata) u toku postupka umrla i da su apelanti preuzeli postupak u ulozi tužitelja. Apelanti traže naknadu nematerijalne štete zbog „sporosti rada sudova“ u iznosu od 1.800,00 KM.
II.Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud smatra da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje i imovinu, te ističe da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene odluke. U pogledu dužine trajanja postupka, navodi da je predmet ovom sudu dostavljen na odlučivanje po reviziji 31. jula 2017. godine, a da je odluka donesena nakon samo dva mjeseca (5. oktobra 2017. godine).
17. Okružni sud navodi da je presuda ovog suda donesena pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se apelacija odbije.
18. Osnovni sud smatra da njegovim postupanjem nisu povrijeđene odredbe člana II/2. i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 17. i 49. Ustava Republike Srpske, a ni odredbe Evropske konvencije.
19. Tuženi smatra da su osporene odluke pravilne i zakonite, da imaju jasno i zakonito obrazloženje iz kojeg nesporno proizlazi da je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Navodi da u konkretnom slučaju apelantima nije povrijeđeno ni pravo na suđenje u razumnom roku, imajući u vidu „prezaduženost“ Okružnog suda i Osnovnog suda velikim brojem predmeta, te obavezu sudija da se pridržavaju propisanog plana i programa rješavanja starih predmeta.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 - odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 2. stav 1.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 381. stav 1.
Postupak koji je prekinut iz razloga navedenih u članu 378. tačke 1. do 4. ovog zakona nastaviće se kad nasljednik ili staralac zaostavštine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravnik ili pravni sljedbenici pravnog lica preuzmu postupak ili kad ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
Zabrana zloupotrebe prava Član 13.
Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.
Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava Član 18.
Strana u obligacionom odnosu dužna je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).
Strana u obligacionom odnosu dužna je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).
Strana u obligacionom odnosu dužna je da se u ostvarivanju svog prava uzdrži od postupka kojim bi se otežalo izvršenje obaveze druge strane.
Ništavost ugovora zbog osnova Član 52.
Ako osnov ne postoji ili je nedopušten, ugovor je ništav.
Pobude za zaključenje ugovora Član 53. st. 1. i 2.
Pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost.
Ali, ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao ili morao znati, ugovor će biti bez dejstva.
Bitna zabluda Član 61.
Zabluda je bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na lice sa kojim se zaključuje ugovor ako se zaključuje s obzirom na to lice, kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače zaključila ugovor takve sadržine.
Strana koja je u zabludi može tražiti poništenje ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri zaključenju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva.
U slučaju poništenja ugovora zbog zablude, druga savjesna strana ima pravo da traži naknadu pretrpljene štete bez obzira na to što strana koja je u zabludi nije kriva za svoju zabludu.
Strana koja je u zabludi ne može se na nju pozivati ako je druga strana spremna da izvrši ugovor kao da zablude nije bilo.
Kad je ugovor rušljiv Član 111.
Ugovor je rušljiv kad ga je zaključila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovom zaključenju bilo mana u pogledu volje strana, kao i kad je to ovim zakonom ili posebnim propisom određeno.
Poništenje ugovora Član 112.
Ugovorna strana u čijem je interesu rušljivost ustanovljena može tražiti da se ugovor poništi.
Ali, saugovarač te strane može od nje tražiti da se u određenom roku, ali ne kraćem od 30 dana, izjasni da li ostaje pri ugovoru ili ne, jer će u protivnom smatrati da je ugovor poništen.
Ako se pozvana ugovorna strana u ostavljenom roku ne izjasni ili ako izjavi da ne ostaje pri ugovoru, smatraće se da je ugovor poništen.
Posljedica poništenja Član 113.
Ako je na osnovu rušljivog ugovora koji je poništen nešto bilo ispunjeno, ima se izvršiti vraćanje, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu.
Naknada u novcu daje se prema cijenama u vrijeme vraćanja, odnosno donošenja sudske odluke.
Prestanak prava Član 117.
Pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude.
To pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. Dopustivost u odnosu na navodne povrede Ustava Republike Srpske
24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u ovom dijelu Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda.
25. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. Član 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
27. U odnosu na navode apelanata o povredi čl. 17. i 49. Ustava Republike Srpske, Ustavni sud ukazuje da nije nadležan da odlučuje o predmetnoj apelaciji u ovom dijelu, jer, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja „koja su sadržana u ovom ustavu“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3909/08 od 15. septembra 2011. godine, tačka 11, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
28. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka a) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na ostale navode
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 036709 17 Rev od 5. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnik apelanata je primio 10. novembra 2017. godine a apelacija je podnesena 5. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelanti navode da im je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao sastavni dio prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine (Međunarodni standardi). Pravo na pravično suđenje u razumnom roku
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na poništenje predmetnog ugovora i isplatu, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
35. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenula prednica apelanata 19. augusta 2005. godine, koja je preminula u toku postupka, pa je postupak prekinut u periodu od 9. septembra 2013. godine do 27. aprila 2015. godine. Nakon nastavka postupka, postupak je okončan donošenjem konačne odluke Vrhovnog suda 5. oktobra 2017. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine postupka jeste oko deset godina i sedam mjeseci.
36. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud ne nalazi elemente koji bi ukazivali da se radilo o složenom postupku. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su apelanti prvo preinačili tužbeni zahtjev, a kasnije opredjeljivali tužbeni zahtjev, te povukli tužbu u odnosu na Milutina Jovića, što je, svakako, utjecalo na dužinu trajanja postupka. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa ne proizlazi da je Osnovni sud, nakon podnošenja tužbe 2005. godine, preduzimao procesne radnje i donosio odluke sve do prekida postupka (9. septembra 2013. godine), odnosno da je imao duži period neaktivnosti u trajanju više od osam godina. Nakon što je postupak u 2015. godini nastavljen, redovni sudovi su u relativno kratkom periodu donijeli tri meritorne odluke, odnosno prvostepeni postupak pred Osnovnim sudom je trajao oko jedne i po godine (računajući od nastavka postupka), žalbeni postupak je trajao oko šest mjeseci, a revizioni oko dva mjeseca (računajući od dana donošenja prvostepene, odnosno drugostepene presude).
37. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za dužinu postupka koji je u relevantnom periodu trajao oko deset godina i sedam mjeseci u konkretnom slučaju snosi Osnovni sud pred kojim je postupak ukupno trajao oko devet i po godina, čime je u pretežnom dijelu doprinio dužini postupka za šta u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge.
38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava apelanata na suđenje „u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
39. Apelanti su zatražili da im se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
40. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima treba isplatiti ukupni iznos od 750,00 KM.
41. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
43. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
44. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi imaju li apelanti „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
45. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi, Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48˗49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na www.ustavnisud.ba).
46. U vezi s navodima apelanata da je osporenom presudom povrijeđeno njihovo pravo na imovinu, a u vezi s poništavanjem predmetnog ugovora i isplate, Ustavni sud smatra da se „imovina“ apelanata koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala od njihovog „legitimnog očekivanja“ da će poništiti predmetni ugovor (za nekretninu koja je bila u vlasništvu njihove prednice) i dobiti određeni novčani iznos na ime razlike tržišne cijene prodatih nekretnina i primljene kupoprodajne cijene.
47. Dalje, Ustavni sud treba da utvrdi da li je došlo do miješanja u imovinu apelanata, te, ukoliko jeste, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud smatra da je predmetnim odlukama redovnih sudova kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata nesumnjivo došlo do miješanja u imovinu apelanata zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
48. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Osnovni sud u svojoj odluci, koja je u glavnoj stvari potvrđena presudom Okružnog suda, zaključio da apelanti izvedenim dokazima nisu dokazali da razlozi na koje ukazuju predmetni ugovor čine rušljivim, a niti da poništenje ugovora traže u rokovima iz odredbe člana 117. ZOO, imajući u vidu da je ugovor zaključen 1986. godine, a tužba podnesena 2005. godine, dakle, duži vremenski period nakon isteka objektivnog roka od tri godine od dana zaključenja ugovora. Navedeni stav potvrdio je i Vrhovni sud u osporenoj odluci, te istaknuo da neizvršenje obaveze (pretvaranje porodične kuće u spomen-kuću) ne može biti razlog za poništaj ugovora, već za njegov raskid, što apelanti konačno uređenim tužbenim zahtjevom nisu tražili. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasno i precizno obrazloženje svojih stavova u vezi s primjenom materijalnog prava koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je ZOO objavljen u službenom glasilu, dakle, dostupan je građanima, te da na jasan i precizan način regulira pitanje poništenja ugovora i rokova koji se odnose na pravo zahtijevanja poništenja rušljivog ugovora.
49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju proizlazi jasna pravna osnova za miješanje u imovinu apelanata o kojoj se odlučivalo u predmetnom postupku, te da predmetno miješanje slijedi legitimne ciljeve u općem interesu na način što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen primjenom jasnih i transparentnih zakonskih propisa (član 123. ZPP i čl. 113. i
117. ZOO) kojim je propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, razlozi rušljivosti ugovora, odnosno prekluzivni rokovi za pravo zahtijevanja poništenja rušljivog ugovora. Prema tome, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženjima predmetnih odluka u odnosu na odbijanje tužbenog zahtjeva apelanata ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih zakonskih odredaba, te stoga proizlazi da je „miješanje“ u pravo apelanata na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom i da služi legitimnom cilju u općem interesu.
50. S obzirom na to da je, dakle, miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo „zakonito“ u smislu standarda Evropske konvencije, Ustavni sud treba da odgovori na pitanje da li je miješanje bilo u javnom interesu i proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je miješanje u imovinu apelanata proporcionalno, jer je u predmetnom postupku, primjenjujući relevantne zakonske odredbe, utvrđeno da apelanti nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva (nisu dokazali da postoje razlozi rušljivosti predmetnog ugovora, te da nisu dokazali ni da pravo na poništaj vrše u rokovima iz odredbe člana 117. ZOO), te da time nisu dovedeni u drugačiji položaj od drugih koji, također, u parničnom postupku imaju obavezu da dokažu osnovanost svog tužbenog zahtjeva (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2607/12 od 16. septembra 2015. godine, stav 31, i AP 1970/14 od 22. marta 2017. godine, stav 50, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu praksu, koja je više puta ponovljena, prema kojoj zakonski zastarni rokovi imaju nekoliko važnih svrha i u kojoj je jasno izražen stav da postojanje zastarnog roka nije, per se, nespojivo sa Evropskom konvencijom, ali je važno da su priroda roka o kojem je riječ i/ili način na koji je primijenjen spojivi s Evropskom konvencijom, odnosno da se primjena zakonskih rokova može smatrati predvidivom za apelante s obzirom na mjerodavno zakonodavstvo i konkretne okolnosti predmeta. Ustavni sud nalazi da su u konkretnom slučaju u cijelosti ispunjeni svi postavljeni standardi organa Evropske konvencije, pa da je miješanje u pravo apelanata na imovinu izvršeno u javnom interesu. Naime, dosljedna primjena relevantnih odredaba ZOO kojima je propisan rok u kojem se određena prava mogu ostvarivati u interesu je pravne sigurnosti i ispravnog funkcionisanja pravnog sistema i nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju „prevagnuo“ nad pojedinačnim interesom apelanata. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite prava apelanata na imovinu i općeg interesa, odnosno da u toj situaciji na apelante nije stavljen pretjeran teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine (Međunarodni standardi)
51. Apelanti navode da su im u predmetnom postupku u kojem je odlučivano o poništenju predmetnog ugovora povrijeđene odredbe člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud uočava da su apelanti paušalno naveli da je povrijeđen navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine, a imajući u vidu sadržaj ovih odredaba (Međunarodni standardi), Ustavni sud se neće upuštati u bilo kakvu ocjenu ovih navoda.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, imajući u vidu da je predmetni postupak u relevantnom periodu trajao oko deset godina i sedam mjeseci, pri čemu je dužini predmetnog postupka odlučujuće doprinio Osnovni sud svojom neaktivnošću, a za šta u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakve razloge.
53. Međutim, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi za svoje odluke u predmetu koji se ticao utvrđivanja ništavosti predmetnog ugovora i isplate dali jasno obrazloženje u kojem Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, te da je miješanje u pravo apelanata na imovinu legitimno i da služi općem interesu, kao i da zadovoljava princip proporcionalnosti.
54. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka a), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević