Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4196/17 (M. M.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Ugovor o poklonu
  • Građanski postupak
  • Raskid ugovora
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4196/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4196/17, rješavajući apelaciju Monije Markić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. rujna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Monije Markić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 134013 16 Gž od 11. kolovoza 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Monija Markić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Širokog Brijega, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured „Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić Crnjac“, podnijela je 10. listopada 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 134013 16 Gž od 11. kolovoza 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tuženog Gorana Markića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. ožujka 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 29. ožujka 2019. godine. Tuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P134013 13 P od 29. siječnja 2016. godine usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev i utvrđeno da je raskinut Ugovor o poklonu broj OPU-IP-597/2012 od 27. lipnja 2012. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) kojim je apelantica kao poklonodavatelj poklonila tuženom kao poklonoprimcu stan u Mostaru preciznije označen u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Tuženom je naloženo da apelantici izda valjanu ispravu za upis prava vlasništva na spornom stanu uz istodobno brisanje tog prava s njegovog imena, a u protivnom tu ispravu zamjenjuje presuda tog suda. Tuženi je obvezan apelantici predati u posjed predmetni stan uz naknadu troškova postupka.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je detaljno prezentirao iskaz svjedokinje Marine Markić, te apelantice i tuženog koje je saslušao u svojstvu parničnih stranaka, kao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu (sve detaljnije navedeno na str. 2–8. presude). Općinski sud je dalje naveo da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nesporno utvrdio da su Ankica Vučina kao prodavatelj i apelantica kao kupac 29. veljače 2012. godine zaključile ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da je tuženi kao apelantičin otac u cijelosti isplatio prodavatelju novčani iznos na ime kupoprodajne cijene tog stana. Općinski sud je također naveo da je među parničnim strankama nesporno da su apelantica i tuženi kod notara 27. lipnja 2012. godine zaključili ugovor o poklonu (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) kojim je apelantica kao poklonodavatelj poklonila predmetni stan tuženom kao svom ocu. Imajući u vidu da apelantica tužbenim zahtjevom traži raskid predmetnog ugovora o poklonu, Općinski sud je utvrdio da je među strankama sporno je li se tuženi nezahvalno ponašao prema apelantici kao svojoj dobročiniteljici, te jesu li bili ispunjeni uvjeti za raskid ugovora o poklonu od 27. lipnja 2012. godine. U kontekstu navedenog, Općinski sud je podsjetio da je ugovor o poklonu vrsta ugovora na koji se primjenjuju pravila građanskog prava sadržana u Općem građanskom zakonu (u daljnjem tekstu: OGZ) s obzirom na to da navedeni ugovor nije reguliran Zakonom o obligacijskim odnosima, niti nekim drugim zakonom, pa se na odnose u slučaju spora o učincima ugovora o poklonu primjenjuju odredbe OGZ-a, kojim je u paragrafu 948. propisano da poklonodavatelj može opozvati ugovor o poklonu ako je poklonoprimatelj prema njemu bio grubo nezahvalan, a smatra se da postoji gruba nezahvalnost ukoliko se u ponašanju poklonoprimatelja prema poklonodavatelju stječu obilježja kaznenog djela kojim se povrjeđuje tijelo ili vrijeđa poštenje, sloboda ili imovina poklonodavatelja. Općinski sud je istaknuo da iz provedenih dokaza proizlazi da su odnosi između tužiteljice (apelantice) i tuženog prije zaključenja ugovora o poklonu stana bili dobri, utemeljeni na povjerenju, ali ti odnosi su nakon zaključenja ugovora poremećeni do te mjere da je tuženi na krajnje nekorektan način zabranio ulazak tužiteljici (apelantici) u predmetni stan i o njoj se kao svojoj kćerki nije ni na koji način brinuo. U svezi s tim, Općinski sud je zaključio da se navedeno ponašanje tuženog nesumnjivo može okvalificirati kao gruba nezahvalnost tuženog kao poklonoprimca koji se svjesnom povredom ličnosti apelantice kao poklonodavca grubo ogriješio o njezine interese, što predstavlja dovoljan razlog za opoziv poklona u smislu članka 948. OGZ-a. Stoga je Općinski sud donio odluku kao u izreci presude. Odluku o troškovima postupka sud je utemeljio na odredbama članka 386. stavak 1. ZPP.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P134013 16 Gž od 11. kolovoza 2017. godine uvažena je žalba tuženog i prvostupanjska presuda preinačena tako što je u cijelosti odbijen apelantičin tužbeni zahtjev (sve preciznije navedeno u izreci presude). Apelantica je obvezana tuženom nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 2.980,00 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je obrazložio da je taj sud povodom žalbe tuženog, shodno odredbama članka 217. ZPP, zakazao i održao raspravu te ponovno izveo već izvedene dokaze pred prvostupanjskim sudom, i to saslušanjem svjedokinje Marine Markić (apelantičina majka), te apelantice i tuženog u svojstvu parničnih stranaka, kao i uvidom u materijalne dokaze u spisu.

8. Kantonalni sud je nadalje obrazložio da je ocjenom izvedenih dokaza, u smislu članka 8. ZPP, nesporno utvrđeno da su apelantica i tuženi 27. lipnja 2012. godine kod notara zaključili ugovor o poklonu kojim je apelantica poklonila tuženom kao svom ocu predmetni stan, koji je kupio tuženi i uknjižio ga na apelantičino ime. Imajući u vidu da je u konkretnom slučaju predmet tužbenog zahtjeva raskid ugovora o poklonu, Kantonalni sud je naveo da se na odnose u slučaju spora o učincima ugovora o poklonu primjenjuju odredbe paragrafa 948. OGZ-a. Kantonalni sud je ukazao da iz citirane odredbe proizlazi da gruba nezahvalnost kao osnova za opoziv ugovora o poklonu postoji samo ukoliko se radi o ponašanju koje istodobno predstavlja kazneno djelo, s tim da se prema sudskoj praksi to pravilo ne može usko primjenjivati jer je prihvaćeno stajalište da grubu nezahvalnost mogu predstavljati i druge radnje i ponašanje poklonoprimca, iako se ne radi o kaznenom djelu. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je postojanje grube nezahvalnosti faktičko pitanje i ono se sastoji u radnjama koje predstavljaju kazneno djelo, kao i u drugim radnjama koje se mogu cijeniti kao gruba nezahvalnost. Prema mišljenju Kantonalnog suda, radi se o okolnostima koje su nastale nakon zaključenja ugovora ili tijekom njegovog ispunjenja.

9. Kantonalni sud je dalje istaknuo da iz izvedenih dokaza ne proizlaze činjenice na temelju kojih bi se nesporno dokazalo postojanje grube nezahvalnosti tuženog prema apelantici. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelantica svoju tvrdnju da ju je tuženi izbacio iz predmetnog stana, a ta tvrdnja je i bila osnova tužbenog zahtjeva za raskid ugovora o poklonu, dokazuje iskazom svoje majke Marine Markić saslušane u svojstvu svjedoka. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da se iskaz navedene svjedokinje ne može prihvatiti kao pouzdan, te da prvostupanjski sud nije mogao samo na temelju iskaza apelantičine majke zaključiti da je tuženi zaista istjerao apelanticu iz stana, što bi imalo za posljedicu pravo na opoziv poklona. Navedeno iz razloga što je, kako navodi taj sud, apelantičina majka izravno zainteresirana za ishod postupka i očito ima interes za apelantičin uspjeh u postupku na štetu tuženog jer su odnosi između apelantičine majke i tuženog kao bračnih supružnika potpuno poremećeni, zbog čega je njihov brak i razveden. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da apelantica nije dokazala ni svoju tvrdnju da joj je na intervenciju policije omogućen povratak u stan jer njezina prijava u policiji nije službeno evidentirana. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelantica je na ročištu bila dužna dokazati činjenične tvrdnje o postojanju grube nezahvalnosti tuženog na kojima je temeljila svoj tužbeni zahtjev, što apelantica, prema ocjeni Kantonalnog suda, ponuđenim dokazima nije učinila.

10. Potom se Kantonalni sud pozvao na odredbe čl. 7., 8. i članka 123. stavak 1. ZPP koje propisuju dužnost stranaka da iznesu činjenice i izvedu dokaze za stjecanje uvjerenja suda o istinitosti tvrdnji o kojima ovisi utemeljenost zahtjeva stranaka. Također je istaknuto da kada sud ne može sa sigurnošću utvrditi bitnu činjenicu na temelju slobodne ocjene dokaza (članak 8. ZPP) tada je sud dužan primijeniti pravilo o teretu dokazivanja iz članka 126. ZPP. To pravilo, kako je naglasio Kantonalni sud, obvezuje sud da uzme da nije dokazana ona tvrdnja za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava. Shodno navedenom, kako je naglasio Kantonalni sud, teret dokazivanja može ležati na objema strankama tako da tužitelj treba dokazati činjenice koje predstavljaju osnovu tužbe, dok tuženi treba dokazati činjenice na kojima temelji prigovor kojim pobija utemeljenost tužbenog zahtjeva.

11. Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije mogao samo na temelju iskaza apelantice i njezine majke zaključiti da je tuženi istjerao apelanticu iz stana, te da je bio nezahvalan prema njoj, imajući pri tome u vidu nespornu činjenicu da je tuženi kupio predmetni stan koji je uknjižen na apelantičino ime, da je nakon toga apelantica sporni stan poklonila tuženom kao svom ocu, te u njemu nastavila živjeti sve dok nije razveden brak između tuženog i njezine majke. Kantonalni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da se u konkretnom slučaju radi o gruboj nezahvalnosti tuženog prema apelantici (paragraf 948. OGZ-a) jer se, prema ocjeni Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju radi o narušenim obiteljskim odnosima, što je imalo za posljedicu vođenje više sudskih postupaka, a u tijeku je i postupak između tuženog i apelantičine majke radi diobe bračne stečevine, a predmet tog postupka je, između ostalog, i sporni stan.

12. Na temelju svega navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud prilikom odlučenja pogrešno cijenio izvedene dokaze u smislu čl. 8. i 123. ZPP, a u svezi sa člankom 126. ZPP, pa je taj sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza, primjenom odredaba članka 229. točka 2. ZPP, uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostupanjsku presudu tako da je apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da su joj pobijanim presudama povrijeđena prava iz čl. II/3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica smatra da je presuda Kantonalnog suda proizvoljna i da nije u suglasnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem i dokazima koje je apelantica predložila i izvela tijekom postupka. Apelantica je navela da su joj roditelji kupili predmetni stan, te da je u njemu živjela kao student. Također je navela da je s tuženim kao svojim ocem zaključila ugovor o poklonu predmetnog stana, nakon čega ju je „tuženi izbacio iz stana i nije dopustio da uzme stvari, o čemu je izvijestila policiju“. Smatra da Kantonalni sud nije imao razlog da ne pokloni vjeru iskazu njezine majke, posebno kada je njezin iskaz u cijelosti suglasan s apelantičinim iskazom, a dijelom ga je potvrdio i tuženi. S obzirom na navedeno, apelantica smatra da pobijana presuda nije utemeljena na pravilnoj ocjeni dokaza shodno odredbama čl. 8, 123. i 126. ZPP, te predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine pobijanu presudu i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovno suđenje.

II.Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u svemu ostaje pri razlozima danim u pobijanoj presudi jer smatra da ocjena dokaza i primjena prava u okviru tog suda nije bila proizvoljna, te da time pobijanom odlukom apelantici nisu uskraćena ni ustavna prava na koja se pozvala u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Članak 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drukčije određeno.

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

Članak 126.

Ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću ustanoviti koju činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16. U Opštem građanskom zakoniku, koji se primjenjuje na temelju članka 27. Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list RBiH“ broj 2/92) i Zakona o potvrđivanju uredbi sa zakonskom snagom („Službeni list RBiH“ broj 13/94), relevantne odredbe glase:

Član 946.

Ugovori o daru ne mogu se, po pravilu, opozvati.

Član 947.

Ako darivalac docnije zapadne u takvu oskudicu, da mu nedostaje potrebno izdržavanje, onda je on ovlašćen od obdarenika zahtevati svake godine zakonske interese do darovane sume, ukoliko poklonjena stvar ili njena vrednost još postoji, i ukoliko mu nedostaje potrebno izdržavanje, a obdarenik se inače sam ne nalazi u takvom oskudnom stanju. Od više obdarenika raniji je samo utoliko obavezan, ukoliko prilozi docnijih ne dostižu za izdržavanje.

Član 948.

Dar se može poreći, ako je obdarenik kriv zbog kakve grube neblagodarnosti prema svome dobročinitelju. Pod grubom neblagodarnošću podrazumeva se takva povreda tela, časti ili imanja, da se protiv povredioca može po službenoj dužnosti ili na zahtevanje povređenoga po krivičnom zakoniku isleđenje preduzeti.

Član 949.

Zbog neblagodarnosti postaje neblagodarnik za svoju ličnost nepošten držalac, i ako povređeni nije neblagodarnost oprostio, a od darovane se stvari nalazi još štogod u prirodi ili u vrednosti, onda ta neblagodarnost daje i samome nasledniku povređenoga prava tužbe za opozivanje dara i protiv naslednika poveriočevog.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 P 134013 16 Gž od 11. kolovoza 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelantica je primila 21. kolovoza 2017. godine, a apelacija je podnesena 10. listopada 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

20. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelantica smatra da su joj pobijanom presudom povrijeđena prava iz članka II/3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Europske konvencije, kao i pravo iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

23. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. U konkretnom slučaju apelantica je tužbenim zahtjevom tražila raskid ugovora o poklonu, iz čega proizlazi da se radilo o postupku građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

25. Apelantica ukazuje na proizvoljnost Kantonalnog suda koja se ogleda u tome što je taj sud proizvoljno cijenio dokaze izvodeći pogrešan zaključak da apelantica ponuđenim dokazima nije dokazala utemeljenost tužbenog zahtjeva.

26. U svezi s iznesenim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava.

28. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud postupajući po žalbi tuženog, shodno odredbama članka 217. ZPP, zakazao glavnu raspravu i ponovno proveo dokaze koji su već izvedeni pred prvostupanjskim sudom i njihovom ocjenom utvrdio drugačije činjenično stanje, te je stoga, koristeći se ovlastima iz članka 229. stavak (1) točka 2) ZPP, žalbu tuženog uvažio i preinačio prvostupanjsku presudu tako što je odbio apelantičin tužbeni zahtjev kao neutemeljen. Naime, dovodeći u kontekst utvrđene činjenice s relevantnim zakonskim odredbama, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju pobijane presude, suprotno apelantičinim tvrdnjama, dao jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje, a u kojem nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud pobijanu odluku o predmetnom sporu utemeljio na relevantnim odredbama ZPP i OGZ-a, pri čemu je detaljno ispitana pravna osnova apelantičinog tužbenog zahtjeva, i to nakon što je Kantonalni sud ponovno izveo dokaze saslušanjem parničnih stranaka (apelantice i tuženog) i Marine Markić u svojstvu svjedoka, a potom nakon analize svih izvedenih dokaza pojedinačno i u uzajamnoj svezi izveo zaključak o neutemeljenosti apelantičinog tužbenog zahtjeva. Pri tome Ustavni sud zapaža da je apelantici s aspekta građanskog postupka dana mogućnost da neposredno posredstvom odvjetnika dokaže utemeljenost tužbenog zahtjeva izvođenjem svojih dokaza i izjašnjavanjem na dokaze suprotne strane.

29. U svezi s apelantičinim prigovorima kojim dovodi u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da je „u postupku pred Kantonalnim sudom izostala pravilna ocjena ponovno izvedenih dokaza jer je ponovno izvedenim dokazima (saslušanje tužiteljice, tuženog i svjedokinje Marine Markić) dokazana utemeljenost tužbenog zahtjeva“, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stavak 78.).

30. Polazeći od navedenih standarda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud usvojio žalbu tuženog i prvostupanjsku presudu preinačio tako da je tužbeni zahtjev odbio primjenom pravila o teretu dokazivanja, pri čemu se taj sud detaljno bavio pravilima parničnog postupka, raspravnim načelom i teretom dokazivanja (čl. 7., 8., 123. i 126. ZPP). U bitnom, načela koja propisuju relevantne odredbe ZPP podrazumijevaju da svaka stranka treba dokazivati istinitost svojih činjeničnih navoda, a ako sud na temelju dokaza koji su izvedeni nije uvjeren u određene činjenične navode stranke, smatrat će da su ti navodi nedokazani. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud obrazložio zbog čega smatra da apelantičini ponuđeni dokazi nisu bili dovoljni da bi se na nesumnjiv način utvrdilo da su ispunjeni uvjeti iz članka 948. OGZ-a za opoziv ugovora o poklonu, posebno imajući u vidu činjenicu da je tuženi pobio utemeljenost apelantičinog tužbenog zahtjeva.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

32. Apelantica smatra da su joj pobijanom presudom Kantonalnog suda prekršena i prava iz čl. II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje da se apelantičini navodi o kršenju ovih prava, u biti, temelje na istim tvrdnjama koje je istaknula u svezi s tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni procesnog prava i materijalnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantičini navodi o kršenju prava iz čl. II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak (1) Europske konvencije kada je Kantonalni sud koristeći se ovlastima iz članka 229. stavak 1. točka 2) ZPP uvažio žalbu tuženog i odbio apelantičin tužbeni zahtjev jer je ponovnom ocjenom provedenih dokaza pred tim sudom utvrdio da oni nisu dovoljni za utemeljenost postavljenog zahtjeva, što je jasno obrazloženo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pri čemu Kantonalni sud nije izašao izvan okvira propisanih relevantnim odredbama ZPP.

34. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava iz članka II/3.(f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, te članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada se navodi o kršenju tih prava temelje na identičnim navodima istaknutim u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

35. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4196/17 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio