Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2470/19 (S. L. i B. M.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2470/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-2470/19, rješavajući apelaciju Siniše Lazarevića i Bojane Marković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Siniša Lazarević i Bojana Marković protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 221013 18 Rev od 13. marta 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Siniša Lazarević i Bojana Marković (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Lazo Radić i Mladen Baštinac iz Banjaluke, podnijeli su 10. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 221013 18 Rev od 13. marta 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezana je tužena (RS) da drugoapelantici na ime zakonske zatezne kamate zbog kašnjenja u isplati regresa za godišnji odmor za 2015. godinu i plata za period od aprila do decembra 2015. godine isplati određene novčane iznose, dok je odbijen tužbeni zahtjev apelanata da im tužena isplati određeni novčani iznos na ime troškova prijevoza na relaciji Brčko - Trebinje i Teslić – Trebinje, te odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da prvoapelant (koji ima prebivalište u Brčko Distriktu) i drugoapelantica (koja ima prebivalište u Tesliću) traže troškove prijevoza od mjesta stanovanja do mjesta gdje obavljaju rad, tvrdeći da se taj prijevoz obavlja vikendima i praznicima. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da odredba člana 13. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca ne isključuje pravo na naknadu putnih troškova sudijama i tužiocima, nego upućuje na obavezu donošenja podzakonskih akata radi regulisanja te naknade. Vrhovni sud je naveo da odredba člana 33. stav 1. tačka b) Opšteg kolektivnog ugovora predviđa da poslodavac isplaćuje radniku troškove prijevoza kod dolaska na posao i povratka s posla, ukoliko prijevoz nije organizovan od strane poslodavca, u visini do pune cijene prijevozne karte u javnom saobraćaju. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da obaveza poslodavca da zaposlenom naknadi troškove prijevoza kod dolaska na posao i povratka s posla postoji za onaj broj radnih dana za koji je zaposleni imao te troškove u toku mjeseca, ukoliko prijevoz nije organizovan od strane poslodavca, u visini do pune cijene prijevozne karte u javnom saobraćaju. Vrhovni sud je naveo da troškovi prijevoza kod dolaska na posao i povratka s posla pripadaju zaposlenom koji svakodnevno putuju od mjesta stanovanja do mjesta rada, te naglasio da u te troškove ne spadaju troškovi putovanja vikendom i praznikom od mjesta prebivališta do mjesta rada (pravno shvatanje usvojeno na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda RS od 28. februara 2019. godine). Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da troškovi koje apelanti imaju (putujući vikendom i praznikom od mjesta prebivališta do mjesta sjedišta tužilaštva i nazad radi obavljanja dužnosti u tužilaštvu) nemaju karakter putnih troškova iz člana 13. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca, niti karakter troškova za koje bi prema odredbama tog zakona tužiteljima pripadala naknada. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjen član 33. stav 1. Općeg kolektivnog ugovora i član 13. Zakona o platama i drugim naknadama sudija i tužilaca, te da su osporenom odlukom stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na ostala lica, sudije i tužitelje koji ne putuju od mjesta prebivališta do mjesta zaposlenja, pa do onih lica koji putuju a kojima takve troškove nadoknađuje poslodavac.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević