Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1665/18 (M.S.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1665/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-1665/18, rješavajući apelaciju M. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. S. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 039686 16 Gž od 7.

decembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 75 0 P 039686 15 P od 28. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. S. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Šipova, podnio je 13. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 P 039686 16 Gž od 7. decembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 75 0 P 039686 15 P od 28. oktobra 2016. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 75 0 P 039686 15 P od 28. oktobra 2016. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ugovor o kupoprodaji Ov. broj 69/91 zaključen 22. januara 1991. godine (u daljnjem tekstu: predmetni kupoprodajni ugovor) ništavan i da kao takav ne proizvodi pravne posljedice, te da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, PJ Šipovo da izvrši brisanje navedenog upisa po osnovu predmetnog kupoprodajnog ugovora zaključenog između prodavca Stane Kljajić r. Vuleta (u daljnjem tekstu: prodavac) i kupca Stojana Stupara (u daljnjem tekstu: tuženog), te upiše na ime apelanta, a sve po osnovu instituta održaja, te da obaveže tuženog da apelantu nadoknadi troškove postupka.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je saglasno odredbama čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), brižljivo i savjesno cijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, te da je donio presudu kao u izreci. Naime, nesporna je činjenica među strankama da je predmetni kupoprodajni ugovor sačinjen od strane advokata, te da je ovjeren i proveden kroz upisnik kod Osnovnog suda u Jajcu, ali i da predmetni kupoprodaji ugovor nije potpisan od strane prodavca Stane Kljajić rođena Vuleta. Nadalje, Osnovni sud je ukazao na član

455. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i član 9. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti koji je važio u vrijeme zaključivanja predmetnog kupoprodajnog ugovora, te podsjetio na nesporne činjenice (da predmetni kupoprodajni ugovor nije potpisan od strane prodavca i da je zaključen i ovjeren kod suda u Jajcu 21. januara 1991. godine), kao i da je tuženi u cjelini izvršio obavezu koja je nastupila iz ugovora odnosno stupio u posjed predmetnih nekretnina koje su bile predmet kupoprodajnog ugovora, te je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u cijelosti. Osnovni sud je, s obzirom na navedeno i na utvrđenu činjenicu da tuženi koristi navedene nekretnine od završetka rata, tj. od 1996. godine, jer je objektivno bio spriječen da nekretnine koristi od 1992. pa do 1996. godine, jer je bio rat u Bosni i Hercegovini, zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti neosnovan. Nadalje, Osnovni sud "u ovom postupku nije utvrđivao činjenice održaja" na strani apelanta, jer je imao u vidu izjave svih saslušanih svjedoka, koji su izjavili da je apelant poslije rata obilazio predmetne nekretnine, mada se niko od svjedoka nije mogao izjasniti da li je on tačno obilazio ili je samo šetao, da predmetne nekretnine nije obrađivao niti ih je koristio, a da je tuženi opet nakon završetka rata predmetne nekretnine koristio na način da je iste kosio i na njima vršio ispašu stoke, što čini i danas. Stoga, Osnovni sud nije mogao utvrditi činjenicu da je apelant i po osnovu održaja stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama.

4. Presudom Okružnog suda broj 75 0 P 039686 16 Gž od 7. decembra 2017. godine, odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog za određivanje privremene mjere obezbjeđenja kojom bi se tuženom zabranila sječa šume (eksploatacija nekretnina), te je odbačena apelantova dopuna žalba kao neblagovremena.

5. Okružni sud je u obrazloženju presude ukazao na pretpostavke koje jedan ugovor mora ispunjavati da bi bio pravno valjan, te na odredbe člana 9. st. (2) i (4) Zakona o prometu nepokretnosti. Nadalje, je naveo da iz predmetnog kupoprodajnog ugovora proizilazi da je sačinjen od strane advokata 21. januara 1991. godine o kupovini nekretnina koje je Stana Kljajić rođena Vuleta naslijedila iza svoje majke, te da je u članu 3. predmetnog kupoprodajnog ugovora navedeno da je prodavac kupcu nekretnine iz ugovora prodao 1989. godine, a da je kupac te iste godine isplatio kupoprodajnu cijenu, kao i da je ovjeren u sudu u Jajcu, te da iz sadržaja predmetnog kupoprodajnog ugovora proizilazi da ugovor nije potpisan od strane prodavca. Okružni sud je naveo da je predmetni kupoprodajni ugovor sačinjen u pisanoj formi i ovjeren u sudu, te da proizilazi da je u cjelini izvršen, ta da isti u potpunosti zadovoljavaju uslove valjanosti po odredbama Zakona o prometu nepokretnosti. Okružni sud je istaknuo da apelant provedenim dokazima nije dokazao da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen suprotno odredbi člana 9. stav (1) Zakona o prometu nepokretnosti, niti je dokazao da nije isplaćen prodavcu novac koji je naveden u kupoprodajnom ugovoru. Nadalje, je naveo da neosnovano žalba ukazuje da Stana Kljajić rođena Vuleta kao prodavac u vrijeme zaključenja (sastavljanja) ugovora nije bila živa, jer to apelant nije ni tvrdio u toku prvostepenog postupka, niti je obuhvatio tužbom, niti je predložio svjedoke na okolnost prodaje njenih nekretnina, isplate kupoprodajne cijene i predaje nekretnina tuženom u posjed i kojih nekretnina. Okružni sud je ukazao na član 58. Zakona o stvarnim pravima Republike Srpske odnosno da su osnovne pretpostavke za redovni održaj savjestan i zakonit posjed na strani posjednika i protek redovnog vremena održaja, a to je prema navedenom članu 20 godina. Okružni sud je podsjetio da apelant tokom prvostepenog postupka nije dokazao da je upravo on odnosno da su njegovi prednici bili u neposrednom posjedu predmetnih nekretnina na je koje se odnosi postavljeni zahtjev, te nije identifikovao predmetne nekretnine za koje tvrdi da su bile u posjedu. Okružni sud naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan i ocijenio da iz izvedenih dokaza (izjava saslušanih svjedoka) ne može se izvesti pouzdan zaključak da je apelant bio u trajnijem prostornom odnosu prema predmetnim nekretninama i time pokazao faktičku volju da njima gospodari odnosno apelant ovu pravnu mogućnost nije dokazao. Okružni sud je istaknuo da apelant neosnovano ukazuje da zbog ponašanja uređujućeg sudije nije bio u prilici da izvede sve dokaze odnosno da ispita svjedoke, što je uticalo na zakonitost i pravilnost odluke, budući da iz stanja spisa proizilazi da je on podnosio zahtjev za izuzeće uređujućeg sudije, koji je odbijen rješenjem Osnovnog suda. Okružni sud je u odnosu na apelantov zahtjev za izdavanje privremene mjere obezbjeđenja naveo da apelant kao predlagač nije dokazao vjerovatnost svog potraživanja i opasnost da će ono biti osujećeno, a takav zaključak ne slijedi ni iz navoda u tužbi i navoda u odgovoru na tužbu, pa je utvrdio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 278. stav 1. ZPP-a i prijedlog odbio kao neosnovan.

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje proizvoljnom ocjenom dokaza odnosno lažnim svjedočenjem, da je izostala primjena člana 7. stav 2. i člana 8. ZPP-a, te da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo odnosno odredbe člana 9. stav (2) Zakona o prometu nepokretnosti. Apelant navodi da u navedenom članu piše "potpisi" što označava množinu, tako da ugovor bio ovjeren ili ne mora sadržavati potpise kupca i prodavca, te da nigdje u zakonu ne piše da su potpisi nepotrebni. Apelant smatra da je pogrešan zaključak da tuženi nije moga ući u posjed nekretnina zbog rata do 1996. godine, te da tuženi nije bio mobilisan u toku rata i da je mogao ući u posjed predmetne nekretnine, kao i da drugostepeni sud nije postupio po njegovom zahtjevu da službenim putem zatraži podatak da li je tuženi bio mobilisan u toku rata što je apelant predložio kao novi dokaz. Osim toga, apelant navodi da zbog ponašanja uređujućeg sudije nije bio u prilici da izvede sve dokaze odnosno da ispita svjedoke, što je uticalo na zakonitost i pravilnost odluke.

7. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).

8. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 455.

Ugovor o prodaji nepokretnih stvari mora biti zaključen u pismenoj formi, pod prijetnjom ništavosti.

9. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH", br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9. st. (1), (2) i (4) Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose prije svega na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje, ocijenili dokaze i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Okružnog suda proizilazi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da predmetni kupoprodajni ugovor u potpunosti zadovoljava uslove valjanosti po odredbama člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti odnosno da apelant nije dokazao da je predmetni kupoprodajni ugovor zaključen suprotno navedenoj odredbi, niti je dokazao da nije isplaćen prodavcu novac koji je naveden u predmetnom kupoprodajnom ugovoru, te da se ne može izvesti pouzdan zaključak da je apelant bio u trajnijem prostornom odnosu prema predmetnim nekretninama i time pokazao faktičku volju da njima gospodari odnosno apelant ovu pravnu mogućnost nije dokazao. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Osim toga, u odnosu na navode apelacione navode da mu je onemogućeno da izvede sve dokaze odnosno da ispita svjedoke, što je uticalo na zakonitost i pravilnost odluke, Ustavni sud nalazi da apelant nije precizirao ove navode. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1665/18 (M.S.) | Sudska praksa | Aktio