Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5479/17 ("Integral inženjering" a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5479/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5479/17, rješavajući apelaciju „Integral inženjering“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Integral inženjering“ a.d. Banja Luka podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 096383 16 Pž od 24. marta 2017. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 096383 12 Ps od 10. juna 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Integral inženjering“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 22. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 096383 17 Rev od 28. septembra 2017. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 096383 16 Pž od 24. marta 2017. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 096383 12 Ps od 10. juna 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 2631/17 od 7. septembra 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju koju je 23. juna 2017. godine podnio protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 096383 16 Pž od 24. marta 2017. godine budući da u vrijeme donošenja te odluke Vrhovni sud nije bio donio odluku povodom apelantove revizije.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužioca „IT Professional“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 9. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Viši privredni sud je odgovor na apelaciju dostavio 25. januara 2019. godine, Okružni privredni sud 23. januara 2019. godine, dok tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Okružni privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 096383 12 Ps od 10. juna 2016. godine obavezao apelanta kao tuženog – protivtužioca da tužiocu na ime glavnog duga isplati iznos od 20.616,94 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.200,00 KM. Presudom je nadalje odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine aneks ugovora o pružanju konsultantskih usluga u oblasti informaciono-komunikacionih tehnologija zaključen 2. jula 2009. godine između tužioca i apelanta, te da se tužilac obaveže da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.713,05 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom.

7. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je tužilac 13. februara 2012. godine podnio tužbu protiv apelanta radi naplate potraživanja u iznosu od 20.616,94 KM. Nakon ocjene izvedenih dokaza utvrđeno je da među parničnim strankama nije sporno da su se nalazile u poslovnom odnosu na osnovu ugovora o pružanju konsultantskih usluga od 17. decembra 2007. godine i da su 2. jula 2009. godine zaključile Aneks broj 3 (u daljnjem tekstu: aneks ugovora) navedenog ugovora broj 001/2009. Članom 1. aneksa ugovora je definirano da je apelant angažirao tužioca na poslovima dizajna i implementacije servisa prema specifikaciji broj 001/2009 da izvrši implementaciju sistema navedenih u članu l. tačka l. aneksa ugovora za potrebe apelanta u skladu s njegovim razvojnim planovima u toj oblasti. Tužilac se obavezao da navedenu obavezu izvrši u roku od dva mjeseca. Članom 2. aneksa ugovora apelant se obavezao da tužiocu dostavi analizu postojećeg sistema radi potreba pripreme za migraciju sistema korisnika na novi sistem. Ugovorne strane su se dalje sporazumjele da cijena implementacije iznosi 36.069,64 KM bez PDV-a, s tim da je apelant dužan da tužiocu plati navedeni iznos u tri rate, i to da prvu ratu od 50% uplati avansno na osnovu predračuna, drugu ratu od 25% da plati u roku od 30 dana od završetka implementacije, a treću ratu od 25% u roku od 60 dana od završetka implementacije (član 3. aneksa ugovora). Okružni privredni sud je dalje utvrdio da ukupna vrijednost usluga i opreme prema specifikaciji broj 001/2009 (u daljnjem tekstu: specifikacija), a koja je sastavni dio aneksa ugovora, iznosi 42.211,68 KM, od čega cijena usluga i opreme iznosi 36.069,64 KM i PDV 6.131,84 KM. Dalje je utvrđeno da je tužilac na ime izvršenih usluga i isporučene opreme apelantu 30. septembra 2009. godine ispostavio otpremnicu broj 001/2009, dok je apelant prijem robe i izvršenih usluga potvrdio svojim potpisom i pečatom na navedenoj otpremnici; da je tužilac apelantu na ime naknade za isporučenu i ugrađenu opremu po predmetnom aneksu ugovora ispostavio račun broj kao u obrazloženju presude 30. septembra 2009. godine u iznosu od 21.100,74 KM, koji iznos je apelant tužiocu nesporno platio. Također je utvrđeno da je tužilac 7. maja 2011. godine apelantu ispostavio račun za preostali iznos isporučene i ugrađene opreme u visini od 20.616,94 KM, koji je apelant primio 16. maja 2011. godine, a da iz apelantovog dopisa od 31. maja 2011. godine proizlazi da je apelant navedeni račun vratio tužiocu, navodeći da radovi po ugovoru i aneksu ugovora nikada nisu primljeni, niti je izvršen obračun radova po ugovoru. Apelant je zatim 1. juna 2011. godine tužiocu dostavio i primjedbe uz račun koje se odnose na isporučenu opremu i implementaciju, navodeći da je nakon uvida u faktičko stanje konstatirao da je implementacija u većem dijelu izvršena, ali da postoji nepodudarnost izvršenih usluga sa stavkama iz specifikacije. Okružni privredni sud je ocjenom izvedenih dokaza, posebno cijeneći nalaz i mišljenje vještaka elektrotehničke struke Dragana Mirošljevića, kojeg je taj sud angažirao, utvrdio da je tužilac u cijelosti izvršio svoju ugovorenu obavezu preuzetu aneksom ugovora i prema specifikaciji, da je tužilac apelantu implementirao sistem koji je apelant koristio, ali da je taj sistem imao nedostatke koji se odnose na smanjene tehničke karakteristike uređaja. Dalje je vještačenjem konstatirano da vještak nije bio u mogućnosti pristupiti analizi funkcionalnosti samog sistema jer ga apelant više nije koristio zato što nije u funkciji, odnosno zato što ga je apelant rashodovao.

8. Shodno navedenom činjeničnom stanju, Okružni privredni sud je ukazao da je odredbom člana 600. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugovorom o djelu poslenik (preduzimač, izvođač radova) obavezuje da obavi određeni posao kao što je izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i slično, a da se naručilac obavezuje da mu za to plati naknadu, dok je članom 601. citiranog zakona propisano da se ugovor kojim se jedna strana obavezuje da izradi određenu pokretnu stvar od svog materijala smatra u sumnji kao ugovor o prodaji. Dakle, imajući u vidu navedene odredbe zakona i utvrđeno činjenično stanje, Okružni privredni sud je zaključio da je tužilac izvršio isporuku opreme, odnosno implementaciju sistema i predao ga apelantu 30. septembra 2009. godine, koje preuzimanje opreme i sistema je apelant potvrdio svojim potpisom i pečatom na otpremnici broj 001/2009. Stoga je ocijenio da je neosnovan apelantov prigovor da prema odredbi člana 122. ZOO nije u obavezi da tužiocu isplati cijenu po navedenom računu dok tužilac ne ispuni svoju obavezu s obzirom na to da je apelant potvrdio prijem robe, odnosno implementaciju sistema, te jer prilikom prijema nije prigovarao na kvalitet, količinu i vrstu isporučene opreme, niti je tužioca obavijestio da ugovor raskida zbog isporuke opreme koja nije odgovarala uvjetima propisanim specifikacijom. Okružni privredni sud je također odbio kao neosnovan apelantov prigovor da nije u obavezi platiti cijenu tužiocu zato što tužilac nije blagovremeno, u roku od dva mjeseca od dana potpisivanja ugovora, ispunio svoju obavezu jer je apelant nakon proteka ovog roka prihvatio ispunjenje obaveze od strane tužioca, iz čega proizlazi da ugovor nije raskinut po samom zakonu s obzirom na to da je rok bio bitan sastojak ugovora.

9. U obrazloženju presude je dalje navedeno da apelant tvrdi da su za raskid aneksa ugovora ispunjeni uvjeti iz odredbi čl. 479, 485, člana 488. stav l. tačka 3. ZOO jer je tužilac apelantu isporučio robu s nedostatkom, a nije otklonio nedostatak, niti je snizio cijenu za isporučenu robu. Međutim, sud je ovaj prigovor također odbio kao neosnovan cijeneći nespornim da je tužilac apelantu isporučio opremu i izvršio implementaciju servisa 30. septembra 2009. godine U vezi s tim je istaknuto da apelant nije obavijestio tužioca u skladu sa članom 481. ZOO o nedostacima na isporučenoj opremi, pa proizlazi da je prema navedenoj odredbi zakona apelant izgubio pravo koje mu po tom osnovu pripada. Ovaj sud je također ukazao da prema odredbi člana 482. navedenog zakona prodavač ne odgovara za nedostatke koji se pokažu nakon što protekne rok od šest mjeseci od predaje stvari. Prema tome, Okružni privredni sud je zaključio da budući da nisu ispunjeni uvjeti iz citiranih odredbi ZOO, apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio raskid ugovora zbog isporuke robe s nedostacima je odbijen kao neosnovan. Dakle, kako je tužilac apelantu isporučio opremu, odnosno izvršio implementaciju sistema 30. septembra 2009. godine, te kako apelant u roku definiranom navedenim odredbama ZOO nije obavijestio tužioca o nedostacima na isporučenoj robi i izvršenoj implementaciji, to je, prema ocjeni Okružnog privrednog suda, dužan, primjenom člana 454, a u vezi sa čl. 600. i 601. tog zakona, da tužiocu isplati cijenu za isporučenu robu u iznosu od 20.619,94 KM. Taj sud je također ukazao da je navedeni iznos utvrđen na osnovu specifikacije koja je sastavni dio aneksa ugovora, shodno kojoj je utvrđena ukupna cijena u iznosu od 42.211,48 KM (od čega 36.069,94 KM cijena usluge i opreme i iznos od 6.131,84 KM na ime PDV-a). S obzirom na to da je nesporno da je apelant tužiocu djelimično isplatio cijenu po navedenoj specifikaciji u iznosu od 21.100,74 KM to je apelantu ostao dug prema tužiocu u visini od 20.619,94 KM, koliko je i navedeno na ispostavljenom računu tužioca broj 167. Osim navedenog, odbijen je apelantov prigovor da nije u obavezi platiti iznos na ime PDV-a s obzirom na to da je uplata po PDV-u također sastavni dio specifikacije. Na iznos glavnog duga od 20.616,94 KM apelant je također obavezan tužiocu platiti i zakonsku zateznu kamatu na osnovu odredbe člana

277. ZOO, a u vezi sa članom 324. navedenog zakona, dok je odluku o visini troškova postupka Okružni privredni sud donio primjenom čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 096383 16 Pž od 24. marta 2017. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i presuda Okružnog privrednog suda od 10. juna 2016. godine potvrđena. Istom presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe u iznosu od 1.316,25 KM.

11. U obrazloženju presude je navedeno da apelant žalbom osporava presudu prvostepenog suda ističući da je u uvodu i izreci pobijane presude označen kao „Integral Inženjering“ a.d. iako je u zapisnicima sa ročišta, otpremnici i aneksu ugovora označen kao „Integral Inženjering“ d.o.o. (u dopuni žalbe navodi Integra d.o.o.), pa smatra nejasnim ko su stranke u postupku i ugovorne strane; da je sud imao obavezu da odluči o zahtjevima stranaka, a da se bavio samo tužbenim zahtjevom, iako je morao prvo odlučiti i dati razloge o njegovom protivtužbenom zahtjevu; da tužilac nije ispunio svoju ugovorenu obavezu jer mu nije isporučio opremu prema specifikaciji, odnosno jer nije izvršio svoju ugovorenu obavezu, pa sud u smislu člana 61. ZOO nije imao osnov za pružanje zaštite tužiocu koji nije nikad otklonio nedostatke, niti snizio cijenu; da je tužilac sigurno znao šta isporučuje i da je kao ugovorna strana postupao nesavjesno i da ga je obmanuo, držeći ga u zabludi, pa smatra da je protivtužba osnovana shodno članu 65. ZOO; da je usvojen neuredan tužiočev tužbeni zahtjev, da su dokazi selektivno cijenjeni, kao i nalaz i mišljenje vještaka koji je utvrdio koliko bi iznosila razlika u cijeni između ugovorene i isporučene opreme, i u vezi s tim da je narušeno načelo ravnopravnosti ugovornih strana i načelo jednakih davanja, fingirajući vrijednost isporučene opreme; da sud obavezu plaćanja zasniva na potpisu i ovjeri otpremnice, a ne utvrđuje kada je on ispunio ugovorene obaveze, što smatra da je elementarno pitanje i osnov njegovih eventualnih obaveza i što se nije ni moglo utvrditi jer tužilac nije isporučio opremu shodno aneksu ugovora; da tužilac nije isporučio opremu prema aneksu ugovora i specifikaciji jer nije isporučio robu s materijalnim nedostatkom, već sasvim drugu opremu suprotno ugovorenoj obavezi, što se ne može podvesti pod manjkavost, već jedino pod neispunjenje s obzirom na to da je tužiočeva obaveza bila individualno određena, s jasnim specifikacijama i tehničkim karakteristikama; da se i u slučaju da apelant nije na vrijeme obavijestio tužioca o materijalnim nedostacima neisporučivanjem ugovorene opreme ne gasi njegova odgovornost za materijalne nedostatke protekom zakonskih rokova.

12. Ispitujući osnovanost apelantovih žalbenih navoda Viši privredni sud je odlučio kao u izreci presude. Apelantovi žalbeni navodi da je u izreci prvostepene presude pogrešno naznačen kao „Integral inženjering“ a.d. ovaj sud je odbio kao neosnovane cijeneći da je apelant odgovor na tužbu dostavio pod navedenim nazivom i na koje ime su mu ispostavljeni računi, zbog čega smatra da nema dileme u pogledu subjektivnog identiteta apelanta. Dalje je ukazao da je odredbom člana 481. stav 1. ZOO propisano da je kupac dužan da primljenu stvar na uobičajeni način pregleda ili je da na pregled čim je to prema redovnom toku stvari moguće i da o vidljivim nedostacima obavijesti prodavca u roku od osam dana, a kod ugovora o privredi bez odlaganja, inače gubi pravo koje mu po tom osnovu pripada (stav 1), a kad je pregled izvršen u prisustvu obiju strana, kupac je dužan svoje primjedbe bez vidljivih nedostataka saopćiti prodavcu odmah inače gubi pravo koje mu po tom osnovu pripada. Članom 482. tog zakona dalje je propisano da kada se poslije prijema stvari od strane kupca pokaže da stvar ima neki nedostatak koji se nije mogao otkriti uobičajenim pregledom prilikom preuzimanja stvari (skriveni nedostatak), kupac je dužan da pod prijetnjom gubitka prava o tom nedostatku obavijesti prodavca u roku od osam dana računajući od dana kada je nedostatak otkrio, a kod ugovora u privredi bez odlaganja (stav 1), te prodavac ne odgovara za nedostatke koji se pokažu pošto protekne šest mjeseci od predaje stvari, izuzev kada je ugovorom određen duži rok (stav 2). Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je istakao da je u konkretnom slučaju tužilac na ime izvršenih usluga i isporučene opreme apelantu ispostavio otpremnicu broj 001/2009 od 30. septembra 2009. godine, na kojoj je apelant potpisom i pečatom potvrdio prijem robe i izvršenih usluga, te je tužilac ispostavio apelantu račun od 30. septembra 2009. godine u iznosu od 21.100,74 KM, koji je apelant nesporno platio. Međutim, smatra da je apelant nakon toga propustio da u rokovima iz čl. 481. i 482. ZOO obavijesti tužioca o eventualnim nedostacima, već je tek 1. juna 2011. godine, nakon što je zaprimio račun tužioca za neizmireni dio duga, dostavio svoje primjedbe. S obzirom na to, navedeno je da taj sud smatra da apelant nije blagovremeno i uredno obavijestio tužioca o nedostacima jer je svoje primjedbe u pogledu nepodudarnosti sa stavkama navedenim u specifikaciji dostavio tek godinu i osam mjeseci nakon isporuke opreme i izvršene implementacije, na koji način je izgubio pravo da u skladu sa članom 488. ZOO izjavi da raskida ugovor, tim prije što je navedeni aneks ugovora realiziran od strane tužioca. Stoga, Viši privredni sud smatra da je prvostepeni sud dao jasne i valjane razloge zbog čega smatra neosnovanim apelantove žalbene navode da se sud bavio samo tužiočevim tužbenim zahtjevom. U prilog tome je i činjenica da je vještak elektrotehničke struke utvrdio da apelant više ne koristi opremu koja je bila predmet aneksa ugovora jer nije u funkciji, odnosno jer ju je apelant rashodovao, iz kog razloga nije mogao izvršiti analizu funkcionalnosti sistema. Također je istaknuto da je vrste, količina i vrijednost opreme, koja je bila predmet aneksa ugovora, navedena i u specifikaciji, a da apelant u svojim primjedbama (koje nisu date u rokovima propisanim odredbama ZOO) navodi nepodudarnost isporučene opreme sa stavkama u specifikaciji, te je vještak utvrdio u čemu se sastoje odstupanja u odnosu na specifikaciju, na koji način je i utvrdio razliku u vrijednosti. Međutim, kako je apelant takvu opremu primio i nije istakao materijalne niti funkcionalne nedostatke u zakonom propisanim rokovima to smatra neosnovanim apelantove žalbene navode u pogledu neisporučivanja robe po specifikaciji, te obmanjivanju i držanju apelanta u zabludi. Dalje, dostavljanje srodne opreme u odnosu na ugovorenu specifikaciju, prema ocjeni ovog suda, predstavlja materijalne nedostatke, a ne i neispunjenje ugovorene obaveze, tim više što apelant nije dokazao da je to imalo za posljedicu nemogućnost korištenja ili ograničeno korištenje instaliranog sistema. Viši privredni sud, također, smatra da iz priloženih računa tužioca proizlazi da su ispostavljeni na osnovu aneksa ugovora od 2. jula 2009. godine, pa cijeni da su bez značaja žalbeni navodi da računi nemaju priloge, tim više što je apelant potpisao i ovjerio svojim pečatom otpremnicu broj 001/2009 od 30. septembra 2009. godine. Pri tome, obaveza plaćanja proizlazi iz aneksa ugovora, pa vraćanje računa od strane apelanta ne isključuje njegovu obavezu da izmiri dug prema tužiocu. Stoga, Viši privredni sud smatra da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nisu učinjene povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, na koje je apelant ukazao u žalbi, te da je taj sud na osnovu valjanih razloga koje prihvaća i ovaj sud odlučio tako da apelantovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost presude prvostepenog suda. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je primjenom odredbe člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.

13. Vrhovni sud je Rješenjem broj 57 0 Ps 096383 17 Rev od 28. septembra 2017. godine apelantovu reviziju odbacio kao nedozvoljenu s obzirom na to da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 237. ZPP st. 2, 3. i 4.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant ističe da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, relevantnih odredbi ZOO i ZPP. Naime, smatra da je osporenim odlukama „derogirano njegovo zakonsko pravo na raskid ugovora“ jer oprema koju mu je tužilac isporučio nije odgovarala karakteristikama opreme ugovorene ugovorom i aneksom na ugovor, na koji način su, kako navodi, ispunjeni uvjeti za poništenje aneksa ugovora. Apelant smatra da se prvostepeni sud nije jasno izjasnio o njegovom protivtužbenom zahtjevu, a što je bila njegova obaveza prema odredbi člana 191. ZPP pa, suprotno tome, tužiocu dosuđuje punu cijenu za opremu koju mu nije isporučio i pri tome ga također primorava da plati nešto što nije tražio, niti je bilo predmet aneksa ugovora. Apelant, dalje, tvrdi da je drugostepeni sud postupio suprotno odredbi člana 221. ZPP jer nije cijenio žalbene navode koje je istakao protiv presude prvostepenog suda. U vezi s tim ističe da sudovi osporenim presudama održavaju na snazi aneks ugovora koji nije pravno valjan jer tužilac nije ispunio svoju ugovorenu obavezu onako kako ona glasi budući da mu nije isporučio opremu iz specifikacije, dakle ne koriste se ovlaštenjima shodno odredbama ZOO. Stoga tvrdi da je sasvim opravdano tražio raskid aneksa ugovora zbog neispunjenja shodno odredbama čl. 124. i 490. ZOO. Pri tome ukazuje da su sudovi morali uzeti u obzir odredbu člana 17. ZOO kojom je jasno propisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i da su odgovorni za njeno ispunjenje. Apelant, također, navodi da je odredbom člana 619. ZOO decidirano propisano da, kad obavljen posao ima takvih nedostataka ili je obavljen u suprotnosti s izričitim uvjetima ugovora, naručilac može, ne tražeći prethodno otklanjanje nedostataka, raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete, a koju odredbu zakona sudovi ne primjenjuju. Također navodi da sud povređuje pravila parničnog postupka jer ne primjenjuje odredbu člana 125. ZOO koja propisuje da kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu. Osim navedenog, tvrdi da je sud u okolnostima konkretnog predmeta bio dužan primijeniti odredbe čl. 12, 17. i 18. ZOO, a koje propisuju obaveze ugovornih strana da ispunjavaju svoje obaveze savjesno, pošteno i s pažnjom dobrog domaćina. Dalje ističe da samo vraćanje spornog računa tužiocu ukazuje da nije izvršena isporuka opreme koja je bila predmet aneksa ugovora. Također navodi da je drugostepeni sud postupio suprotno odredbi člana

221. ZPP jer nije cijenio žalbene navode koje je istakao protiv presude prvostepenog suda, posebno u vezi s propustom tog suda da pravilno označi ugovorne strane i utvrdi „ko su strane u postupku“, ukazujući da je u izreci prvostepene presude pogrešno naznačen kao „Integral inženjering“ a.d. Apelant, dalje, osporava presudu Vrhovnog suda cijeneći proizvoljnim stav tog suda kada je „reviziju odbacio zbog imovinskog cenzusa, jer u reviziji nije označio pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi, razloge za podnošenje revizije, te relevantne zakonske propise“. Smatra da Vrhovni sud nije postupio u skladu s odredbom člana 237. st. 3. i 4. ZPP jer je u reviziji jasno ukazao da nižestepeni sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo – odredbu čl. 124, 490, 51, 61, 619. i 122. ZOO.

II.Odgovor na apelaciju

15. Viši privredni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Okružni privredni sud navodi da u cijelosti ostaje pri obrazloženju presude ovog suda i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Načelo savesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.

Dužnost ispunjenja obaveza Član 17.

(1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorne su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja strana u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava Član 18.

(1) Strana u obligacionom odnosu dužna je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahteva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).

(2) Strana u obligacionom odnosu dužna je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne delatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

(3) Strana u obligacionom odnosu dužna je da se u ostvarivanju svog prava uzdrži od postupka kojim bi se otežalo izvršenje obaveze druge strane.

Pregled stvari i vidljivi nedostaci Član 481.

(1) Kupac je dužan da primljenu stvar na uobičajeni način pregleda ili je da na pregled, čim je to prema redovnom toku stvari moguće, i da o vidljivim nedostacima obavijesti prodavca u roku od osam dana, a kod ugovora u privredi bez odlaganja inače gubi pravo koje mu po tom osnovu pripada.

(2) Kad je pregled izvršen u prisustvu obiju strana, kupac je dužan svoje primjedbe zbog vidljivih nedostataka saopštiti prodavcu odmah, inače gubi pravo koje mu po tom osnovu pripada.

(3) Ako je kupac otpremio stvar dalje bez pretovara, a prodavcu je pri zaključenju ugovora bila poznata ili morala biti poznata mogućnost takve dalje otpreme, pregled stvari može biti odložen do njenog prispijeća u novo mjesto opredjeljenja, i u tom slučaju kupac je dužan da prodavca obavijesti o nedostacima čim je po redovnom toku stvari mogao za njih doznati od svojih klijenata.

Skriveni nedostaci Član 482.

(1) Kad se poslije prijema stvari od strane kupca pokaže da stvar ima neki nedostatak koji se nije mogao otkriti uobičajenim pregledom prilikom preuzimanja stvari (skriveni nedostatak), kupac je dužan, pod prijetnjom gubitka prava, da o tom nedostatku obavijesti prodavca u roku od osam dana, računajući od dana kad je nedostatak otkrio, a kod ugovora u privredi bez odlaganja.

(2) Prodavac ne odgovara za nedostatke koji se pokažu pošto protekne šest mjeseci od predaje stvari, izuzev kad je ugovorom određen duži rok.

Ispunjenje, sniženje cijene, raskid ugovora, naknada štete Član 488.

(1) Kupac koji je blagovremeno i uredno obavijestio prodavca o nedostatku može:

1) zahtijevati od prodavca da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu stvar bez nedostatka (ispunjenje ugovora);

2) zahtijevati sniženje cijene;

3) izjaviti da raskida ugovor.

(2) U svakom od ovih slučajeva kupac ima pravo i na naknadu štete.

(3) Pored toga, i nezavisno od toga, prodavac odgovara kupcu i za štetu koju je ovaj zbog nedostatka stvari pretrpio na drugim svojim dobrima, i to prema opštim pravilima i odgovornosti za štetu.

18. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13).

Član 191. st.3. i 4.

Izreka presude sadrži odluku suda o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja i odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja.

U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izvele, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni i kako ih je ocijenio; sud će navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasniće se ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

Član 221.

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. t. 2, 3, 8, 9, 12. i 13. ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 2631/17 od 7. septembra 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju koju je 23. juna 2017. godine podnio protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 096383 16 Pž od 24. marta 2017. godine jer je u toku bio postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 096383 17 Rev od 28. septembra 2017. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 096383 16 Pž od 24. marta 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, odnosno kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu. Stoga će Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) dopustivost apelacije ispitati u odnosu na tu presudu.

22. Dakle, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 096383 16 Pž od 24. marta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. aprila 2017. godine, a prvobitnu apelaciju broj AP 2631/17 je podnio 23. juna 2017. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

27. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku u kojem je apelant obavezan na isplatu duga tužiocu, odnosno u kojem je odbijen njegov protivtužbeni zahtjev za raskid aneksa ugovora, tako da se radi o apelantovim građanskim pravima, pa shodno tome apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva navedena odredba.

28. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju na tvrdnjama da se osporene presude zasnivaju na proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, relevantnih odredbi ZOO i ZPP.

29. U vezi s istaknutim prigovorima Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne ocjene dokaza, proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

31. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza obavezao apelanta da tužiocu na ime glavnog duga isplati iznos kao u izreci presude tog suda, ocijenivši da je u cijelosti ispunio svoje obaveze iz aneksa ugovora i specifikacije, dok je apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine aneks ugovora odbio kao neosnovan primjenom odredbe čl. 481. i 482. ZOO. Ovakav stav prvostepeni sud je obrazložio činjenicom da apelant nije blagovremeno i uredno obavijestio tužioca o nedostacima na isporučenoj robi, odnosno jer je svoje primjedbe u pogledu nepodudarnosti isporučene opreme sa stavkama navedenim u specifikaciji dostavio tužiocu tek godinu i osam mjeseci nakon isporuke opreme, na koji način je izgubio pravo da u skladu sa članom 488. ZOO izjavi da raskida ugovor.

32. Pri tome, u vezi s apelantovim navodima kojima osporava presudu Višeg privrednog suda, koje je isticao u toku postupka pred navedenim sudom, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom u cijelosti odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje za svoje odlučenje, potvrđujući stav prvostepenog suda da je apelant propustio da u rokovima propisanim čl. 481. i 482. ZOO obavijesti tužioca o eventualnim skrivenim nedostacima na isporučenoj robi, odnosno jer je tek 1. juna 2011. godine, nakon što je zaprimio račun tužioca za neizmireni dio duga, njemu dostavio svoje primjedbe na isporučenu opremu. Dakle, iz navedenog proizlazi da apelant, prilikom prijema opreme, nije prigovarao tužiocu na kvalitet, količinu i vrstu isporučene opreme, niti ga je obavijestio da ugovor raskida zbog isporuke opreme koja nije odgovarala uvjetima propisanim aneksom ugovora i specifikacijom, na koji način je izgubio pravo da u skladu sa članom 488. ZOO izjavi da raskida ugovor, tim prije što je tužilac u cijelosti ispunio svoju obavezu. S obzirom na to, Viši privredni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužioca, koji je ispunio ugovorne obaveze, osnovan, a da je apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan, za što je u obrazloženju svoje odluke, suprotno apelacionim navodima, dao jasne razloge, pa se u tom smislu pokazuje u cjelosti neosnovano ukazivanje apelanta da se sud nije jasno izjasnio o njegovom protivtužbenom zahtjevu u smislu člana 191. ZPP. Osim toga, iz obrazloženja osporene presude Višeg privrednog suda nesumnjivo proizlazi da je taj sud, u smislu člana 221. ZPP, razmotrio apelantove žalbene navode i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom jasno ukazano da u predmetnom postupku nije bilo dileme u pogledu subjektivnog identiteta apelanta jer je sam apelant odgovor na tužbu dostavio pod nazivom „Integral inženjering“ a.d., te mu je tužilac na taj naziv ispostavljao račune za isporučenu opremu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da nema uvjeta da raspravlja o apelantovim navodima u vezi s postupanjem Vrhovnog suda koji je zaključio da je revizija nedopuštena s obzirom na to da je konačna odluka u predmetnom postupku presuda Višeg privrednog suda kojom je odlučeno o meritumu tužbenog i protivtužbenog zahtjeva. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, a suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava na štetu apelanta.

33. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, te sadržaj relevantnih odredbi ZOO i ZPP i dovodeći ih u vezi s izvedenim dokazima, kao i sa odredbama ugovora o pružanju konsultantskih usluga od 17. decembra 2007. godine i aneksa ugovora od 2. jula 2009. godine, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno i argumentirano obrazloženje u vezi s primjenom relevantnih zakonskih odredbi (ZOO i ZPP), odnosno razloge zbog kojih smatra da su apelantovi žalbeni navodi izjavljeni protiv presude prvostepenog suda neosnovani, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ni u činjenicama predmeta, niti nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

34. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom Višeg privrednog suda nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

35. Apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o kršenju ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već svoje navode zasniva na istoj argumentaciji kao i u slučaju povrede prava na pravično suđenje. Međutim, budući da su ti apelantovi navodi već detaljno razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

36. Apelant dalje tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO i ZPP, u osporenim odlukama detaljno obrazložili zašto je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan, a apelantov protivtužbeni zahtjev neosnovan, a data obrazloženja ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti kako u pogledu primjene odredbi procesnog prava tako i u pogledu primjene materijalnog prava.

38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za istu argumentaciju koju je iznio u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

39. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5479/17 ("Integral inženjering" a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio