Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4983/17 (AD „Velepromet“ Zvornik i AD „Agroprom“ Zvornik)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Privatizacija
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Dionice
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4983/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4983/17, rješavajući apelaciju AD „Velepromet“ Zvornik i AD „Agroprom“ Zvornik, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. rujna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija AD „Velepromet“ Zvornik i AD „Agroprom“ Zvornik podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 018354 17 Rev od 5. rujna 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. AD „Velepromet“ Zvornik i AD „Agroprom“ Zvornik (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant i apelanti), koje zastupa Radivoje Lazarević, odvjetnik iz Banje Luke, podnijeli su 27. studenog 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 018354 17 Rev od 5. rujna 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužene „Intesa Sanpaolo banke“ d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 24. svibnja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili 29. svibnja i 7. lipnja 2019. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 018354 15 Ps 2 od 31. prosinca 2015. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata, te je tužena obvezana drugoapelantu predati 156 dionica ili mu isplatiti iznos od 98.273,54 KM, a prvoapelantu predati 78 dionica ili mu isplatiti iznos od 48.823,80 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom kao u izreci presude. Tužena je također obvezana po osnovi prava na dividendu za razdoblje od 1. siječnja 1997. do 1. siječnja 2002. godine drugoapelantu isplatiti iznos od 64.453,92 KM, a prvoapelantu iznos od 3.622,33 KM sa zakonskom zateznom kamatom kao u izreci. Osim toga, tužena je obvezana apelantima nadoknaditi troškove postupka.

6. Općinski sud je prvenstveno naveo da je na ročištu od 14. studenog 2012. godine odbio prijedlog tužene da se kao dokaz provede Odluka o prijenosu dionica od 15. lipnja 1998. godine. U svezi s tim, Općinski sud je istaknuo da ta odluka nije bila predložena na pripremnom ročištu, te da tužena nije učinila vjerojatnim da taj dokaz bez svoje krivnje nije bila u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu, što je propisano člankom 102. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

7. Općinski sud je potom u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da su apelanti, nakon donošenja odgovarajućih odluka nadležnih organa i uplate novčanih iznosa, postali pravni sljednici bivših ODP Agroprom i ODP Velepromet iz Zvornika. Pravni prednici apelanata bili su dioničari pravnog prednika tužene UPI banke d.d. Sarajevo, što proizlazi iz pregleda osnivačkog udjela na dan 24. listopada 1991. godine, gdje su točno navedeni pripadajući iznosi dionica. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je drugoapelant kod prednika tužene krajem 1991. godine imao 156 dionica, a prvoapelant 78 dionica, da je dionički kapital drugoapelanta krajem 1991. godine iznosio 1.565.186,10 dinara, da je dionički kapital prvoapelanta krajem 1991. godine iznosio 73.815,00 dinara. U dopuni nalaza vještak je naveo da je Skupština banke za 1997., 1998., 1999., 2000. i 2001. godinu donijela odluke o isplaćivanju dividende dioničarima, da je ukupan iznos dividende za navedene godine, i to za drugoapelant 64.453,92 KM, a za prvoapelanta 3.622,33 KM, te da nema podataka da im je dividenda isplaćena. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da iz navedenih činjenica proistječe aktivna legitimacija apelanata. Pasivna legitimacija na strani tužene proizlazi iz odluke o prebijanju potraživanja s dioničarima banke tužene od 25. veljače 1998. godine kojom su dioničari ili njihovi pravni sljednici pozvani javiti se u roku od 60 dana od dana javne objave odluke radi reguliranja potraživanja banke i međusobnih odnosa. Općinski sud je dalje naveo da je neutemeljeno pozivanje tužene na odluku o prijenosu dionica od 15. lipnja 1998. godine, a koju veže za isticanje nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanata, te prigovor nedostatka pasivne legitimacije s obzirom na to da je sud odbio usvojiti da se ta odluke provede kao dokaz u ovom postupku.

8. Općinski sud je istaknuo da je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti utemeljen. Isto tako, tužbeni zahtjev kojim su tražili pravo na dividendu temelji se na pravu koje pripada svakom vlasniku dionice kao jedno od temeljnih prava u odnosu na taj vrijednosni papir. Neutemeljeni su navodi tužene u odnosu na pozivanje na dokazni prijedlog od 15. lipnja 1998. godine s obzirom na to da sud nije usvojio taj dokazni prijedlog, a koju odluku je tužena vezala za prigovor nedostatka kako aktivne tako i pasivne legitimacije, a u svakom slučaju tužena je raspolagala dionicama apelanata i nakon donesene odluke od 15. lipnja 1998. godine s obzirom na to da je odluka o prebijanju potraživanja, donesena 25. veljače 1998. godine, objavljena u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine.

9. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 018354 16 Pž od 13. rujna 2016. godine žalba apelanata je djelomično usvojena i rješenje prvostupanjskog suda o troškovima postupka preinačeno na način kao u izreci presude, dok je žalba tužene odbijena kao neutemeljena i prvostupanjska presuda u preostalom dijelu potvrđena.

10. Kantonalni sud je naveo da navodi tužene da je pravo apelanata po osnovi dionica prestalo zbog činjenice da je preneseno na Federalno ministarstvo financija u smislu odredbe članka 18. Zakona o privatizaciji banaka (u daljnjem tekstu: ZPB) ne mogu utjecati na drugačiju odluku jer se radi o paušalnim i nedokazanim navodima. Naime, točno je da je odredbom članka 18. ZPB propisano da se s danom stupanja na snagu tog zakona dionički kapital u državnom/društvenom vlasništvu u bankama otpisuje i da se vlasnička prava po toj osnovi privremeno, do privatizacije ili likvidacije banke, prenose na Ministarstvo. Međutim, tužena je bila dužna dokazati činjenicu da je pravo apelanata koje je upisano u sudski registar prestalo na temelju navedenog propisa, odnosno da je ono na zakonit način prešlo na drugog u postupku privatizacije. Tužena tu svoju tvrdnju u ovom postupku nije dokazala, pa je čak i dokaz koji se odnosi na tu okolnost, a radi se o odluci o prijenosu dionica firmi dioničara banke koje su u državnom/društvenom vlasništvu od 15. lipnja 1998. godine, predložila suprotno odredbi članka 102. ZPP budući da sudu nije učinila vjerojatnim da taj dokaz bez svoje krivnje nije mogla predložiti na pripremnom ročištu. Dakle, u prvostupanjskom postupku je na pravilan način, tj. na temelju pravilne ocjene svih izvedenih dokaza utvrđeno da su apelanti, rješenjem Osnovnog suda udruženog rada u Sarajevu od 9. siječnja 1991. godine o upisu osnivanja banke kao dioničkog društva, upisani kao dioničari UPI banke d.d. Sarajevo. Na taj način apelanti su dokazali da su dioničari banke koja je prema aktualnom izvodu iz sudskog registra upisana u registar poslovnih subjekata kao tužena. Na temelju tih činjenica prvostupanjski sud je pravilno zaključio da pravo apelanata kao osnivača nije prestalo na zakonit način budući da se ta činjenica ne može utvrditi ni iz jednog izvedenog dokaza. Zbog toga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) kada je tuženu obvezao da apelantima preda dionice ili da im umjesto toga isplati njihovu novčanu protuvrijednost. Kantonalni sud je također zaključio da apelantima po osnovi dionica pripada i pravo na isplatu dividende, te da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo, tj. odredbu članka 45. stavak 1. ZVPO i kada je apelantima dosudio i utvrđene novčane iznose na ime neisplaćene dividende za razdoblje od 1999. do 2002. godine. Tužena, zapravo, u ovom postupku nije argumentirano osporila tužbeni zahtjev, nego je isticala paušalne navode o prestanku prava apelanata, koje je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kao nedokazane, odnosno neutemeljene.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 018354 17 Rev od 5. rujna 2017. godine revizija tužene je uvažena, obje nižestupanjske presude preinačene i tužbeni zahtjev apelanata je odbijen u cijelosti. Navedenom odlukom apelanti su također obvezani tuženoj nadoknaditi troškove postupka.

12. Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi ocjenom prihvaćenih dokaza koje su stranke izvele na glavnoj raspravi utvrdili da su apelanti suosnivači i dioničari tužene, da je ta činjenica upisana u sudski registar, te da su apelanti kod tužene imali odgovarajući broj dionica s novčanom protuvrijednošću. Vrhovni sud je dalje istaknuo da je, polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja kojim je vezan i revizijski sud, utvrdio da su nižestupanjski sudovi pogrešnom primjenom materijalnog prava odlučili o utemeljenosti tužbenog zahtjeva. Naime, Vrhovni sud je istaknuo da je člankom 10. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPB („Službene novine FBiH“ broj 29/00) izmijenjen članak 18. osnovnog ZPB tako da glasi: „Danom stupanja na snagu ovog zakona dionički kapital poduzeća u državnom/društvenom vlasništvu u bankama se otpisuje. Vlasnička prava po osnovi otpisanog dioničkog kapitala prenose se na Federaciju Bosne i Hercegovine.“ Pravilnim tumačenjem ove zakonske odredbe može se zaključiti da je otpisani dionički kapital apelanata prenijet na Federaciju BiH i da je time po samom zakonu došlo do prestanka dioničkih prava apelanata, a isto tako po samom zakonu prestalo je pravo i na dividendu. Odredbom članka 10. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPB treba tumačiti tako da se prenesena vlasnička prava po samom zakonu upisuju u sudski registar na temelju prijave banke, ali da taj upis ima samo deklarativno djelovanje s ciljem da se o tome obavijeste treće osobe. S obzirom na to, Vrhovni sud je istaknuo da apelanti nemaju aktivnu legitimaciju za postavljeni zahtjev, niti je tužena pasivno legitimirana osoba za takav tužbeni zahtjev, iz čega slijedi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U svezi s tim, apelanti tvrde da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno uslijed proizvoljne primjene materijalnog prava. Naime, apelanti smatraju da je Vrhovni sud zanemario da je istim člankom u stavku 2. propisano da se prijenos vlasničkih prava upisuje u sudski registar na temelju prijave banke, što znači da je u konkretnom slučaju za upis prijenosa vlasničkih prava na Ministarstvo u sudski registar neophodna prijava banke, u ovom slučaju tužene, a koje prijave u konkretnom slučaju nema. Iz toga slijedi da je neprihvatljivo stajalište iz osporene odluke da se prijenos vlasničkih prava vrši po samom zakonu i da upis ima samo deklarativno djelovanje jer bi to predstavljalo pravnu nesigurnost. Tužena tu okolnost u postupku koji je okončan osporenom odlukom nije dokazala. U svezi s tim, apelanti smatraju da Vrhovni sud svoju odluku temelji na primjeni i tumačenju odredbi Zakona o izmjenama i dopunama ZPB u situaciji kada niti jednim dokazom tužene nije dokazano da su vlasnička prava po osnovi dioničkog kapitala prešla na Ministarstvo. Apelanti ističu da je nakon donošenja odluke o prebijanju potraživanja od 25. veljače 1998. godine, koja je objavljena u Službenom glasniku BiH broj 27 od 30. prosinca 1998. godine, donesena odluka od 15. lipnja 1998. godine kojom je navodno odlučeno o prijenosu vlasništva dioničkih prava, što ukazuje da se nije izvršio prijenos vlasničkih prava sa banke na Federaciju BiH, a na to ukazuje i vještak ekonomske struke, te drugi dokazi koji su izvedeni tijekom postupka. Nadalje, apelanti su istaknuli i da se Vrhovni sud u reviziji pozvao na izmjene i dopune zakona o privatizaciji banaka iz 2000. godine, pa se postavlja pitanje na koji način je revizijski sud utvrdio da je potraživanje apelanata iz 1999. godine tako da apelanti nisu aktivno legitimirani, a banka pasivno legitimirana jer se radi o razdoblju prije donošenja zakona. Naposljetku, apelanti su se pozvali i na Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 015792 09 Rev od 8. veljače 2011. godine za koju smatraju da se odnosi na identičnu situaciju kao i u konkretnom slučaju, a revizija je odbijena.

II.Odgovori na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri osporenoj presudi i danom obrazloženju, te predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

15. Tužena je navela da tijekom postupka pred redovitim sudovima nije bilo potrebno provoditi bilo kakve dokaze jer je iz zakonske odredbe bilo potpuno jasno da tužena kao banka koja se privatizira nije ništa dobila prijenosom dionica sa apelanata na FBiH, niti je za nju nastala bilo kakva obveza prema apelantima, te da su stupanjem na snagu tog zakona prestala sva vlasnička prava apelanata. Također, tužena smatra da je Vrhovni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su apelanti izgubili sva prava prema tuženoj po sili zakona potpuno neovisno o daljnjem postupanju tužene, pa je okolnost je li i kada tužena donijela provedbene odluke potpuno nebitna za prestanak prava apelanata prema tuženoj. Imajući u vidu navedeno, tužena smatra da je Vrhovni sud samo ispravio greške prvostupanjskog i drugostupanjskog suda koji su problematiku primjene ZPB tretirali ne kao primjenu materijalnog prava nego kao pitanje činjeničnog stanja, te da je Vrhovni sud u konačnici pravilno zaključio da ne postoji ni aktivna legitimacija na strani apelanata niti pasivna na strani tužene.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2. stavak (2) (2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka glede materijalnog prava.

Članak 102.

(1) Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebite za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebite za utvrđivanje svojih navoda, te se očitovati o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

(2) Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerojatnim da ih bez svoje krivnje nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

Članak 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.

17. Zakon o privatizaciji banaka („Službene novine FBiH“ br. 12/98, 29/00, 37/01, 33/02). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o privatizaciji banaka („Službene novine FBiH“ broj 12/98), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 18.

Danom stupanja na snagu ovoga zakona dionički kapital poduzeća u državnom/društvenom vlasništvu u bankama se otpisuje. Vlasnička prava po ovoj osnovi privremeno, do privatizacije ili likvidacije banke, prenose se na Ministarstvo [Federalno ministarstvo financija].

Pravo upravljanja na osnovi dionica iz stavka 1. ovoga članka Ministarstvo može povjeriti Agenciji.

18. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji banaka („Službene novine FBiH“ broj 29/00) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Članak 18. mijenja se i glasi: "Danom stupanja na snagu ovog zakona dionički kapital poduzeća u državnom/društvenom vlasništvu u bankama se otpisuje.

Vlasnička prava na temelju otpisanog dioničkog kapitala prenose se na Federaciju Bosne i Hercegovine - Ministarstvo, koje će se smatrati utemeljiteljem banke.

Prijenos vlasničkih prava iz prethodnog stavka upisuje se u sudski registar na temelju prijave banke."

19. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 43.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo vlasništva, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stavka 1. ovog članka, ne zastarijeva.

Članak 45. stavak (1) Osoba čiji posjed nije savjestan (nesavjestan posjednik) dužna je stvar vratiti vlasniku sa svim plodovima koje je stvar dala za vrijeme njegovog posjeda.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju apelanti osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 018354 17 Rev od 5. rujna 2017. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda dostavljena punomoćniku apelanata 28. rujna 2017. godine, a da je apelacija podnesena 27. studenog 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti. VII.Meritum

24. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje

25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

26. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi povrata dioničkog kapitala i isplate dividende, dakle predmet je građanskopravne naravi, te stoga proizlazi da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

28. Navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u biti se temelje na tvrdnjama da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo.

29. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.

30. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.

31. Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke nije prihvatio zaključke Općinskog i Kantonalnog suda da tužena nije dokazala da je u skladu sa člankom 18. ZPB došlo do otpisa kapitala, te da su vlasnička prava prema toj osnovi prenesena na Ministarstvo. Naime, Vrhovni sud je zaključio da se pravilnim tumačenjem te zakonske odredbe (koju je Vrhovni sud citirao kao članak 10. Zakona o izmjenama i dopunama ZPB) može zaključiti da je otpisani dionički kapital apelanata prenijet na FBiH i da je time po samom zakonu došlo do prestanka dioničkih prava apelanata, a isto tako po samom zakonu prestalo je pravo i na dividendu, te da upis promjene ima samo deklarativno djelovanje s ciljem da se o tome obavijeste treće osobe. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da apelanti nemaju aktivnu legitimaciju za postavljeni zahtjev, niti je tužena pasivno legitimirana za takav tužbeni zahtjev.

32. Ustavni sud najprije zapaža da je odredbom članka 18. ZPB i odredbom članka 10. Zakona o izmjenama i dopunama ZPB na identičan način propisano da se danom stupanja na snagu tog zakona dionički kapital poduzeća u državnom/društvenom vlasništvu u bankama otpisuje, s tim da je u članku 18. ZPB bilo propisano da se vlasnička prava po ovoj osnovi privremeno, do privatizacije ili likvidacije banke, prenose na Ministarstvo, a da je naknadno u članku 10. Zakonom o izmjenama i dopunama ZPB propisano da se vlasnička prava po osnovi otpisanog kapitala prenose na FBiH – Ministarstvo, koje će se smatrati utemeljiteljem banke. S obzirom na sadržaj citiranih propisa iz kojih na jasan i nedvosmislen način proizlazi da se vlasnička prava poduzeća u državnom/društvenom vlasništvu u bankama otpisuju i da se prenose na novog titulara danom stupanja na snagu ZPB, a ne u trenutku upisa u sudski registar kako to apelanti tvrde, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je proizvoljno obrazloženje koje je Vrhovni sud naveo zaključujući da bi upis promjene u sudski registar imao deklarativno djelovanje. U tom pogledu, za navode o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava irelevantnim se ukazuju tvrdnje apelanata da nije dokazano da su vlasnička prava po osnovi dioničkog kapitala prešla na Ministarstvo jer otpis i promjena vlasnika kapitala nisu bili upisani u sudski registar u smislu odredbe članka 10. stavak 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZPB, te se u tom pogledu pozivaju na odluku o prebijanju potraživanja od 25. veljače 1998. godine te druge dokaze koji su izvedeni tijekom postupka. Shodno tome, u konkretnom slučaju Ustavni sud nije našao elemente koji ukazuju da su zaključci Vrhovnog suda o nepostojanju aktivne legitimacije na strani apelanata i pasivne na strani tužene proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem navedene odredbe zamijenio zaključke Vrhovnog suda. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, zbog čega su neutemeljeni njihovi navodi o povredi prava na pravično suđenje.

33. Razmatrajući navode apelanata kojima su ukazivali na Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 015792 09 Rev od 8. veljače 2011. godine, Ustavni sud nakon uvida u sadržaj navedene odluke zapaža da se i u tom predmetu radilo o parničnom postupku radi povrata dioničkog kapitala u kojem je tužena bila UPI banka d.d. Sarajevo i u kojem je usvojen tužbeni zahtjev apelanata. Međutim, Ustavni sud zapaža da se u postupku po reviziji nije odlučivalo o primjeni odredaba ZPB, pa stoga stajališta iz te odluke ne mogu ukazivati na postojanje različite prakse Vrhovnog suda, odnosno na povredu pravne sigurnosti kao segmenta prava na pravično suđenje. Uostalom, Ustavni sud ukazuje da samo postojanje dviju proturječnih sudskih odluka u okviru istog suda (u konkretnom slučaju Vrhovnog suda) glede istog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ako takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (kontinuirana nesigurnost – vidi Odluku o dopustivosti broj AP 1745/14 od 7. ožujka 2017. godine), za što apelanti u konkretnom slučaju nisu predočili dokaze.

34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud, preinačavajući nižestupanjske odluke redovitih sudova zbog pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno Zakona o privatizaciji banaka, dao jasno i argumentirano obrazloženje iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost u primjeni odredaba tog zakona na koje su apelanti neutemeljeno ukazivali.

36. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4983/17 (AD „Velepromet“ Zvornik i AD… | Sudska praksa | Aktio