Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-35/18 (N. J.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Stanovi JNA
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-35/18

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 35/18, rješavajući apelaciju Neđe Jovović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Neđe Jovović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 137768 16 Rev od 28. septembra 2017.

godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 137768 11 Gž od 14. marta 2016. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 137768 10 P od 18. jula 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Neđa Jovović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine, koju zastupa Aleksandar Čabrilo, advokat iz Sarajeva, podnijela je 29. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 137768 16 Rev od 28. septembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 137768 11 Gž od 14. marta 2016. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 137768 10 P od 18. jula 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine - Ministarstvo finansija (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 19. jula, odnosno 4. septembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Opštinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 26. jula do 11. septembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Opštinskog suda broj 65 0 P 137768 10 P od 18. jula 2011. godine odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obaveže da joj isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

6. U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelantkinja zaključila ugovor o kupoprodaji - otkupu nepokretnosti (predmetnog stana) sa državom SFRJ - SSNO – Tehničko-remontnim zavodom Hadžići 14. januara 1992. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), te da je utvrđena kupoprodajna cijena u određenom iznosu, koja je morala biti isplaćena jednokratno i u roku od 15 dana od zaključenja ugovora. Dalje je naveo da je apelantkinja isti dan uplatila 90% otkupne cijene, te da nema dokaza da je ovaj ugovor primljen kod nadležne poreske uprave, odnosno tadašnje gradske uprave društvenih prihoda. Istaknuo je i da je predmetni ugovor ovjerio vojni pravobranilac, te da je predmetni stan 2005. godine dodijeljen na trajno korišćenje trećem licu. Opštinski sud je naveo da je članom 39 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) propisano da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i podzakonskih akata za njegovo sprovođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku. Opštinski sud je dalje citirao i član 39e Zakona o prodaji stanova (kojim su utvrđena prava nosilaca prava iz kupoprodajnog ugovora koji su zaključili pravno obavezujući ugovor), te istakao da je, kako bi sud odlučio o osnovu ovog zahtjeva, kao prethodno pitanje, koje nije postavljeno kao prethodni zahtjev, valjalo riješiti najprije da li je apelantkinja zaključila sa tuženom pravno obavezujući ugovor, koje se rješava primjenom odredbe iz člana 39 Zakona o prodaji stanova.

7. S tim u vezi, Opštinski sud je zaključio da apelantkinja nije zaključila pravno obavezujući ugovor, jer nema dokaza da je dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te da je cijenu u cijelosti izmirila u ugovorenom roku. Dalje je obrazložio da navedeni nedostatak ne može biti otklonjen primjenom člana 39b Zakona o prodaji stanova zbog toga što se odnosi na lica u potpuno drugoj pravnoj situaciji u odnosu na apelantkinju. Naime, po mišljenju Opštinskog suda, član 39b Zakona o prodaji stanova odnosi se na nosioce stanarskog prava i koji stan koriste legalno, pa bi apelantkinja morala biti u posjedu predmetnog stana koji joj je vraćen po zahtjevu za povrat u posjed. Istakao je da se u konkretnom slučaju to nije dogodilo, jer je apelantkinjin zahtjev za povrat stana u posjed odbijen. Opštinski sud je ocijenio i da nema mjesta za primjenu opšte odredbe iz člana 9 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti, jer bi to bilo suprotno načelu zakonitosti, odnosno koja bi onda bila svrha lex specialis Zakona o prodaji stanova. Kako je zaključeno da apelantkinja nije zaključila pravno obavezujući ugovor, po mišljenju Opštinskog suda, ne može se primijeniti ni odredba iz člana 39e stav 3 Zakona o prodaji stanova (jer je sadašnji korisnik zaključio ugovor o korišćenju stana ili ugovor o otkupu stana), što bi trebalo i predstavljati osnov ovom tužbenom zahtjevu. Takođe, po mišljenju Opštinskog suda, primjena odredaba Zakona o obligacionim odnosima kojima se reguliše vraćanje stečenog bez osnova (član 215) ne dolazi o obzir, jer su odredbe Zakona o prodaji stanova posebne odredbe, poseban propis, u kom slučaju se ne može primijeniti opšti propis, te da se i primijeni, istaknuti prigovor zastare bio bi osnovan.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 137768 11 Gž od 14. marta 2016. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena presuda Opštinskog suda.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Opštinski sud u konkretnoj parnici donio odluku u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, što je očigledno iz izreke prvostepene presude. Dalje je naveo da su netačni žalbeni navodi da tužena nije osporila pravnu valjanost predmetnog ugovora, jer suprotno proizilazi iz odgovora na tužbu i podneska tužene. Takođe, po mišljenju Kantonalnog suda, u žalbi se neosnovano navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenicu ovjere predmetnog ugovora od nadležne uprave prihoda. S tim u vezi, obrazloženo je da, nakon izvršenog uvida u primjerak predmetnog ugovora, vijeće ovog suda smatra da je ova činjenica pravilno utvrđena, jer se uvidom u predmetni ugovor može konstatovati da se na ugovoru nalazi pečat koji nije potpisan i protokolisan na propisan način. Kantonalni sud je dalje ocijenio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kod odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, obrazloženo je da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 39e Zakona o prodaji stanova, a ne odredbe člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti, jer je Zakon o prodaji stanova lex specialis o odnosu na pomenuti zakon. Dalje je obrazloženo da su neosnovani i žalbeni navodi koji se tiču zastare s obzirom na to da prvostepeni sud svoju odluku nije zasnovao na primjeni ovog pravnog instituta, što proizilazi iz obrazloženja pobijane presude. Imajući u vidu sve okolnosti i bitno različito činjenično stanje ovog slučaja, Kantonalni sud je ocijenio da se nisu mogli neposredno primjenjivati pravni stavovi izneseni u presudi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 137768 16 Rev od 28. septembra 2017. godine odbijena je apelantkinjina revizija, te je odbijen apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet konkretnog spora apelantkinjin zahtjev za isplatu određenog iznosa u visini tržišne vrijednosti predmetnog stana sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Po mišljenju Vrhovnog suda, da bi sudovi odlučili o osnovanosti ovako postavljenog tužbenog zahtjeva (isplata tržišne vrijednosti stana), valjalo je riješiti kao prethodno pitanje da li je ili ne apelantkinja zaključila pravno obavezujući ugovor, u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova. S tim u vezi, obrazložio je da su nižestepeni sudovi zauzeli stav da apelantkinja tu činjenicu nije dokazala, odnosno da takav ugovor nije zaključila, jer nije u cijelosti isplatila kupoprodajnu cijenu, a ni ugovor nije dostavila nadležnoj poreskoj službi, pa joj ne pripada ni pravo na isplatu iznosa tržišne vrijednosti stana. Po ocjeni Vrhovnog suda, ovakve odluke sudova su pravilne i zakonite. U okolnostima slučaja, kada su nižestepeni sudovi, na osnovu izvedenih dokaza, utvrdili da apelantkinja nije zaključila pravno obavezujući ugovor i zbog tog razloga odbili zahtjev za isplatu tržišne vrijednosti stana, Vrhovni sud je ocijenio kao neprihvatljivu apelantkinjinu tvrdnju da pojam “pravno obavezujući ugovor” zakonom nije precizno i tačno određen. S tim u vezi, obrazložio je da je, u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova, pravno obavezujući ugovor o otkupu stana onaj koji je zaključen u pismenom obliku do 6. aprila 1992. godine, koji je dostavljen na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, ukoliko je cijena stana utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i ukoliko je iznos cijene u potpunosti izmiren u ugovornom roku (navedeni uslovi su kumulativno određeni). Stoga, i po mišljenju Vrhovnog suda, u okolnostima kada apelantkinja nije zaključila pravno obavezujući ugovor, ne pripada joj pravo da traži od tužene isplatu tržišne vrijednosti predmetnog stana, pa su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su takav zahtjev odbili. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantkinjino pozivanje na primjenu odredaba člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti, jer, imajući u vidu šta je predmet spora, na konkretan slučaj treba primijeniti relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova, koji je u odnosu na taj zakon lex specialis. Takođe, ocijenio je neosnovanim i pozivanje na presudu Evropskog suda u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine zbog toga što činjenice u ta dva navedena predmeta nisu iste, pa i odluke sudova ne mogu biti identične.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član II/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenih prava apelantkinja vidi u tome što joj je imovina (predmetni stan), koju je zakonito stekla, oduzeta na nezakonit način, te smatra da joj nadležni organi nisu pružili zaštitu od oduzimanja imovine, niti su u postupku pred sudom vodili računa o zaštiti prava na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud smatra da su apelantkinjini navodi paušalni i da su redovni sudovi pravilno primijenili odredbe materijalnog prava. Poziva se na odluke Ustavnog suda br. AP 1908/09 od 20. decembra 2011. godine i AP 52/18 od 19. decembra 2018. godine.

14. Kantonalni sud navodi da ostaje kod činjeničnih i pravnih razloga iznesenih u drugostepenoj presudi, te smatra da nisu povrijeđena apelantkinjina prava.

15. Opštinski sud navodi da ostaje kod činjeničnih i pravnih razloga iznesenih u drugostepenoj presudi, te smatra da nisu povrijeđena apelantkinjina prava. Predlaže da se apelacija odbaci/odbije.

16. Tužena smatra da su redovni sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise, te da nije došlo do povrede apelantkinjinih prava. V.Relevantni propisi

17. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07- odluka Ustavnog suda, 51/07, 72/08, 23/09 - ispravka, 5/10 - odluka Ustavnog suda i 11/13 - rješenje Ustavnog suda) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06.

aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

Član 39b.

U slučaju kada nosilac stanarskog prava iz člana 39a. ovog zakona nije izvršio uplatu cijelog iznosa prodajne cijene stana u skladu sa kupoprodajnim ugovorom, onda će platiti ostatak prodajne cijene navedene u tom ugovoru Vladi Federacije Bosne i Hercegovine.

Ukoliko je kupoprodajnim ugovorom predviđena isplata prodajne cijene u ratama, sačinit će se aneks ugovora kojim se reguliše isplata preostalih rata, te stavljanje pod hipoteku i njena registracija u skladu sa ovim zakonom.

Odredbe člana 39a. ovog zakona i st. 1. i 2. ovog člana primjenjuju se i na ugovore o otkupu stana koji su zaključeni prije 6. aprila 1992. u slučajevima kada nije izvršena ovjera potpisa kod nadležnog suda.

Član 39.e Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.

Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16.

januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3 i 4 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 137768 16 Rev od 28. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinjin punomoćnik je primio 3. novembra 2017. godine a apelacija je podnesena 29. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član II/2 Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se predmetni postupak tiče zahtjeva za isplatu tržišne vrijednosti predmetnog stana, dakle, da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjivi.

26. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna.

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama redovnih sudova odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa u visini tržišne vrijednosti predmetnog stana, jer apelantkinja nije zaključila pravno obavezujući ugovor u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocijenili sve sprovedene dokaze i utvrdili činjenično stanje, te detaljno obrazložili razloge kojima su se vodili kada su zaključili da predmetni ugovor, u situaciji kada nije isplaćena cjelokupna kupoprodajna cijena i kada ugovor nije dostavljen nadležnoj poreskoj službi, ne predstavlja pravno obavezujući ugovor u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova, slijedom čega joj ne pripada ni pravo na naknadu tržišne vrijednosti stana iz člana 39e Zakona o prodaji stanova. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu.

28. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, u pogledu valjanosti ugovora o kupoprodaji u skladu sa članom 39 Zakona o prodaji stanova, razmatrao predmete sličnog činjeničnog i pravnog stanja (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1908/09 od 20. decembra 2011. godine, i AP 3520/14 od 23. novembra 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Tako je u Odluci broj AP 1908/09 Ustavni sud zaključio: „U postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda nije bilo sporno da se apelant ne nalazi u posjedu predmetnog stana, dok je nesporno dokazano da ugovor o otkupu predmetnog stana nije pravno obavezujući, jer nije dostavljen nadležnoj poreskoj službi na ovjeru. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, obrazloženja redovnih sudova koja ukazuju na to da apelant nije ispunio uslove iz člana 39 citiranog zakona nisu data proizvoljno i u skladu su sa standardima pravičnog suđenja iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1908/09 od 20. decembra 2011. godine, tačka 46, dostupna na www.ustavnisud.ba).

29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana VI/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Ostali navodi

30. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, zabrane diskriminacije i prava na imovinu, takođe, neosnovani.

Član II/2 Ustava Bosne i Hercegovine (Međunarodni standardi)

31. Apelantkinja navodi da su joj u predmetnom postupku u kojem je odlučivano o isplati tržišne vrijednosti stana povrijeđene odredbe člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud uočava da je apelantkinja paušalno navela da je povrijeđen navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine, a imajući u vidu sadržaj ovih odredaba (Međunarodni standardi), Ustavni sud se neće upuštati u bilo kakvu ocjenu ovih navoda. VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada je utvrđeno da apelantkinja nema pravo na isplatu tržišne vrijednosti stana, jer predmetni ugovor ne ispunjava uslove pravne valjanosti ugovora o kupoprodaji iz člana 39 Zakona o prodaji stanova (predmetni ugovor nije dostavljen nadležnoj poreskoj službi na ovjeru i kupoprodajna cijena nije u potpunosti plaćena).

33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-35/18 (N. J.) | Sudska praksa | Aktio