Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1710/19 (S. A.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1710/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1710/19, rješavajući apelaciju Suade Alekić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suade Alekić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 008644 14 Uvp od 17. januara 2019. godine i Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 008453 15 Uvp od 24. januara 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Suada Alekić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnijela je 15. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 008644 14 Uvp od 17. januara 2019. godine i Presude Vrhovnog suda broj 01 0 U 008453 15 Uvp od 24. januara 2019. godine. Postupak u kojem je donesena Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 U 008644 14 Uvp od 17. januara 2019. godine
2. Rješenjem Službe za prostorno uređenje, resurse i zaštitu okoline Općine Sanski Most od 8. januara 1998. godine apelantici je dodijeljen na korištenje stan u Sanskom Mostu (pobliže opisan u izreci rješenja).
3. Rješenjem Općinskog načelnika Općine Sanski Most od 20. decembra 2001. godine oglašeno je ništavim rješenje Službe za prostorno uređenje, resurse i zaštitu okoline Općine Sanski Most od 8. januara 1998. godine.
4. Zaključkom Općinskog načelnika Općine Sanski Most, Općinske službe za prostorno uređenje, građenje i stambene od 13. decembra 2013. godine zbog nenadležnosti je odbačen apelantičin zahtjev od 15. januara 2013. godine za oglašavanje ništavim rješenja Općinskog načelnika Općine Sanski Most od 20. decembra 2001. godine.
5. Zaključkom Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-Sanskog kantona Bihać od 10. februara 2014. godine odbačena je apelantičina žalba izjavljena protiv zaključka Općinskog načelnika Općine Sanski Most, Općinske službe za prostorno uređenje, građenje i stambene poslove od 13. decembra 2013. godine.
6. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 20. oktobra 2014. godine odbijena je apelantičina tužba, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka, a koju tužbu je apelantica podnijela protiv zaključka tuženog (Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoliša Unsko-Sanskog kantona Bihać) od 10. februara 2014. godine.
7. Odlučujući o apelantičinom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke – presude Kantonalnog suda od 20. oktobra 2014. godine Vrhovni sud je donio osporenu presudu od 17. januara 2019. godine kojom je zahtjev za vanredno preispitivanje predmetne sudske odluke uvažio, navedenu presudu preinačio, te riješio na način da je odbacio tužbu. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da rješenje o dodjeli stana nije upravni akt donesen u upravnom postupku, te da se u tom postupku ne može ni oglašavati ništavim. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da se rješenjem od 8. januara 1998. godine ne rješava o izvjesnom pravu ili obavezi apelantice u nekoj upravnoj stvari, već da je to akt raspolaganja općine. Vrhovni sud je naveo da se u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o stambenim odnosima, na osnovu rješenja o davanju stana na korištenje, sklapa ugovor o korištenju stana, a da se otkaz ugovora o korištenju stana može dati samo tužbom u parničnom postupku pred nadležnim sudom. Budući da rješenje kojim je apelantici dodijeljen na korištenje stan nije upravni akt, Vrhovni sud je istakao da ni rješenje od 20. decembra 2001. godine kojim je to rješenje oglašeno ništavim ne može biti upravni akt, te da su, s tim u vezi, upravni organi pravilno odlučili o zahtjevu apelantice od 15. januara 2013. godine. U konačnici, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za pokretanje upravnog spora, te da je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 25. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima trebao tužbu odbaciti. Postupak u kojem je donesena Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 U 008453 15 Uvp od 24. januara 2019. godine
8. Rješenjem šefa Službe prostornog uređenja resursa i zaštite okoline Općine Sanski Most od 12. januara 1998. godine apelantici je dodijeljen na korištenje stan u Sanskom Mostu (pobliže opisan u izreci rješenja).
9. Rješenjem Općinskog načelnika Općine Sanski Most od 20. decembra 2001. godine oglašeno je ništavim rješenje šefa Službe prostornog uređenja resursa i zaštite okoline Općine Sanski Most od 12. januara 1998. godine i poništene su sve pravne posljedice koje je to rješenje proizvelo.
10. Rješenjem Općinskog načelnika Općine Sanski Most od 25. septembra 2013. godine odbijen je apelantičin zahtjev za oglašavanje ništavim rješenja Općinskog načelnika Općine Sanski Most od 20. decembra 2001. godine.
11. Zaključkom Kantonalnog ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać od 6. decembra 2013. godine odbačena je apelantičina žalba izjavljena protiv rješenja Općinskog načelnika Općine Sanski Most od 25. septembra 2013. godine.
12. Rješenjem Kantonalnog suda od 7. januara 2015. godine odbačena je apelantičina tužba podnesena radi poništenja zaključka tuženog (Kantonalno ministarstvo za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać) od 6. decembra 2013. godine i odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantičinog punomoćnika za naknadu troškova upravnog spora.
13. Odlučujući o apelantičinom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke – rješenja Kantonalnog suda od 7. januara 2015. godine Vrhovni sud je donio osporenu presudu od 24. januara 2019. godine kojom je zahtjev za vanredno preispitivanje predmetne sudske odluke odbio. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužba podnesena protiv odluke tuženog koja nije upravni akt, te da se ne može voditi upravni spor, jer je, shodno odredbi člana 9. stav 2. Zakona o upravnim sporovima, upravni akt u smislu Zakona o upravnom sporu onaj akt kojim nadležni organ iz člana 4. istog zakona (organ uprave, upravna ustanova Federacije, kantona, gradonačelnik, općinski načelnik, gradske i općinske službe za upravu, institucije koje imaju javne ovlasti) rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravne osobe u nekoj pravnoj stvari. Pri tome, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjene zakonske pretpostavke za pokretanje upravnog spora, te da je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 25. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima tužbu odbacio. Apelacioni navodi
14. U predmetnoj apelaciji apelantica ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te navodi da joj je povrijeđeno pravo lica da ne budu držana u ropstvu ili potčinjenosti ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije. Apelantica, između ostaloga, navodi da osporene presude Vrhovnog suda „predstavljaju proizvoljnu primjenu zakona“ na štetu apelantice.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h). Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
16. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
17. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud primjećuje da apelantica osporava presudu Vrhovnog suda kojom je Vrhovni sud, odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke – presude Kantonalnog suda od 20. oktobra 2014. godine, preinačio premetnu presudu i odbacio apelantičinu tužbu, kao i da osporava presudu Vrhovnog suda kojom je Vrhovni sud odbio apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke – rješenja Kantonalnog suda od 7. januara 2015. godine, a koja presuda je donesena u postupku u kojem je redovni sud odlučivao samo o procesnim pitanjima tj. o procesnoj dopustivosti predmetne tužbe. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da apelantica osporava odluke donesene u postupcima u kojima je Vrhovni sud odlučivao samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenosti formalnih uslova za podnošenje tužbi. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o «građanskim pravima ili obavezama» apelantice u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Nadalje, u pogledu navoda apelantice o povredi prava lica da ne budu držana u ropstvu ili potčinjenosti ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
4. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se apelantica paušalno pozvala na povredu navedenog prava, odnosno da ničim nije obrazložila u čemu se sastoji povreda navedenog prava. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se osporenim odlukama, kojima se, dakle, odlučivalo samo o procesnim pitanjima, nije odlučivalo ni o pravu apelantice iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije, slijedom čega su navodi apelantice o kršenju ovog prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević