Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4044/17 (D. K. i S. K.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4044/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4044/17, rješavajući apelaciju Darka Kosa i Smiljane Kos, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Darka Kosa i Smiljane Kos podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 038738 17 Rev od 21. juna 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 038738 16 Gž 2 od 5. septembra 2016.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Darko Kos i Smiljana Kos (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Jasmina Babić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 22. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 038738 17 Rev od 21. juna 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 038738 16 Gž 2 od 5. septembra 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, te od punomoćnika tuženih Milojice Kosa, Borislava Kosa, Mirjane Malešević, Gorana Kosa, Slavice Kos i Bore Kosa (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi, trećetužena, četvrtotuženi, petotužena, šestotuženi ili tuženi) zatraženo je 15. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 25. i 28. marta 2019. godine, a tuženi 3. aprila 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Osnovni sud je, odlučujući u ponovnom postupku u pravnoj stvari apelanata protiv tuženih, donio Presudu broj 71 0 P 045868 15 P 3 od 31. decembra 2015. godine kojom je usvojen tužbeni zahtjev apelanata i utvrđeno da su ništavi ugovori, i to: ugovor o kupoprodaji zaključen 24. avgusta 1998. godine između Vaskrsija Kosa (u daljnjem tekstu: pravni prednik tuženih od 1 do 3) i drugotuženog kao prodavca, te Radovana Kosa (u daljnjem tekstu: pravni prednik četvrtotuženog) kao kupca, ugovor o kupoprodaji zaključen 28. februara 2007. godine između tuženih od 1 do 3 kao prodavaca i Kostadina Kosa (u daljnjem tekstu: pravni prednik petotužene) kao kupca, ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 9. jula 1997. godine između petotužene kao davaoca izdržavanja i pravnog prednika petotužene kao primaoca izdržavanja, ugovor o poklonu zaključen 15. marta 2001. godine između pravnog prednika četvrtotuženog kao poklonodavca i četvrtotuženog kao poklonoprimca, te ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 10. avgusta između petotužene i pravnog prednika četvrtotuženog, čiji su predmet parcela k.č. broj 847/31, upisana u zk.ul. broj 7563 k.o. Banja Luka i kuća izgrađena na toj parceli (u daljnjem tekstu: sporna parcela, sporna kuća ili sporne nekretnine - stav 1. izreke). Istom presudom utvrđeno je da su Mlađen Kos (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelanata), pravni prednik četvrtotuženog, pravni prednik petotužene i šestotuženi prodali nekretnine koje su naslijedili iza oca, pokojnog Pantelije Kosa po rješenju Opštinskog suda u Prijedoru od 29. jula 1967. godine i od novca koji su dobili prodajom tih nekretnina kupili od pravnog prednika tuženih od 1 do 3 sporne nekretnine, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude apelanti na spornim nekretninama uknjiže sa po 1/8 dijela u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina (stav 2. izreke). Tuženi su obavezani da apelantima solidarno nadoknade troškove postupka u preciziranom iznosu.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, vještačenjem vještaka medicinske struke i vještaka geodetske struke, te saslušanjem svjedoka i parničnih stranaka u svojstvu svjedoka), koje je taksativno pobrojao na str. 9-11 obrazloženja presude, te njihovom ocjenom, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Naime, Osnovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza, između ostalog, utvrdio da je pravni prednik apelanata živio u porodičnoj i ekonomskoj zajednici sa pravnim prednikom četvrtotuženog, pravnim prednikom petotužene i šestotuženim, kao svojom braćom, te da se pravni prednik apelanata sa svojom braćom dogovorio da zajedničkim radom i zajedničkim novčanim sredstvima koja potječu od prodaje naslijeđene imovine iza njihovog umrlog oca Pantelije Kosa izgrade dupleks-kuću, tako da u jednom dijelu te kuće žive pravni prednik četvrtotuženog i pravni prednik petotužene, a u drugom dijelu pravni prednik apelanata i šestotuženi. Shodno tom dogovoru, 1963. godine kupili su od pravnog prednika tuženih od 1 do 3 sporne nekretnine, a nakon toga 1964. godine pravni prednik apelanata i šestotuženi su kupili i parcelu k.č. broj 847/32 koja je graničila sa spornom parcelom, te su na njoj sagradili kuću koja zajedno sa spornom kućom čini dupleks-kuću sa četiri stana, odnosno svaki dio sa po dva stana. Također je utvrđeno da se, shodno prethodnom dogovoru braće, pravni prednik apelanata uselio u stan na spratu dijela kuće izgrađene na parceli k.č. broj 847/32, a šestotuženi u stan u prizemlju tog dijela kuće s tim da je pravni prednik apelanata upisan u zemljišne knjige kao vlasnik navedene parcele i dijela kuće napravljene na toj parceli sa 1/1 dijela, dok se, također prema ranijem dogovoru, pravni prednik četvrtotuženog uselio u stan na spratu dijela kuće izgrađene na spornoj parceli, a pravni prednik petotužene u prizemlje tog dijela kuće, tako da su sporne nekretnine upisane na prednike četvrtotuženog i petotužene sa ½ dijela.

7. Osnovni sud je, nadalje, obrazložio da su prednik apelanata i njegova braća za života raspolagali svojim suvlasničkim dijelovima na izgrađenoj dupleks-kući, tako da je pravni prednik apelanata ugovorom o poklonu od 26. decembra 2000. godine poklonio apelantima kao svojoj djeci parcelu k.č. broj 847/32 i dio dupleks-kuće izgrađene na toj parceli, te su na osnovu tog ugovora apelanti upisani u zemljišne knjige kao suvlasnici navedenih nekretnina sa ½ dijela. Također, pravni prednik petotužene i petotužena su 9. jula 1997. godine zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju kojim se pravni prednik petotužene kao primalac izdržavanja obavezao da će poslije svoje smrti ostaviti u vlasništvo svojoj supruzi petotuženoj suvlasnički dio od ½ spornih nekretnina (sporna parcela i prizemlje sporne kuće) kao davaocu izdržavanja, a nakon toga petotužena i pravni prednik četvrtotuženog su 10. avgusta 2000. godine zaključili ugovor o razmjeni nekretnina prema kojem je petotužena mijenjala ½ spornih nekretnina koje je dobila po osnovu navedenog ugovora o izdržavanju za stan u Banjoj Luci, koji je vlasništvo pravnog prednika četvrtotuženog. Također, utvrđeno je da je pravni prednik četvrtotuženog ugovorom o poklonu od 15. marta 2001. godine poklonio četvrtotuženom kao svom sinu suvlasnički dio od ½ spornih nekretnina (sporna parcela i prizemlje sporne kuće), te da su sporne nekretnine upisane na pravnog prednika četvrtotuženog i četvrtotuženog sa ½ dijela (u daljnjem tekstu svi ugovori: predmetni ugovori).

8. Imajući u vidu da su apelanti svoj tužbeni zahtjev za poništenje predmetnih ugovora, između ostalog, temeljili na tvrdnji da su tuženi zakjučenjem predmetnih ugovora raspolagali spornim nekretninama koje nisu samo njihove, jer je njihov pravni prednik učestvovao u njihovoj kupovini, pa im po tom osnovu pripada pravo suvlasništva na njima, Osnovni sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da su sporne nekretnine kupila braća, koja su živjela u porodičnoj i ekonomskoj zajednici, te da pravnom predniku apelanata „prema dogovoru sa braćom“ pripada i udio na spornim nekretninama „neovisno od činjenice da je Mlađen Kos (pravni prednik apelanata) ugovorom o kupoprodaji zaključenim 1964. godine upisao pravo vlasništva na parceli k.č. broj 847/32 i dijelu kuće izgrađene na toj parceli“. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da tuženi kao pravni sljednici potpisnika predmetnih ugovora i kao sticaoci dijelova na spornim nekretninama raspolažu imovinom koja nije samo njihova, te je, s tim u vezi, zaključio da su predmetni ugovori ništavi shodno odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Shodno tome, Osnovni sud je usvojio i tužbeni zahtjev da se apelanti kao pravni sljednici umrlog brata Mlađena Kosa upišu kao suvlasnici sa po 1/8 dijela na spornim nekretninama.

9. Odlučujući o žalbama apelanata i tuženih protiv prvostepene presude, Okružni sud je Presudom broj 71 71 0 P 038738 16 Gž 2 od 5. septembra 2016. godine žalbu apelanata odbio, dok je žalbu tuženih djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi ništavost ugovora o kupoprodaji od 24. avgusta 1998. godine i 28. februara 2007. godine, ugovora o doživotnom izdržavanju od 9. jula 1997. godine i ugovora o poklonu od 15. marta 2001. godine odbijen kao neosnovan, dok je žalba tuženih u ostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je utvrđeno da je ništav ugovor o razmjeni nekretnina od 10. avgusta 2009. godine (sve preciznije navedeno u izreci presude). Istom presudom apelanti su obavezani da tuženim naknade troškove postupka u iznosu preciziranom u izreci presude. Ispitujući prvostepenu presudu u skladu sa odredbom člana 221. ZPP u granicama razloga navedenih u žalbama, Okružni sud je zaključio da žalba tuženih osnovano ukazuje da je zaključak prvostepenog suda o ništavosti ugovora, osim ugovora o zamjeni nekretnina, pogrešan s obzirom na to da, prema ocjeni tog suda, nije pravilno utemeljen na izvedenim dokazima. Okružni sud je, u vezi s tim, obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno postojanje porodične i ekonomske zajednice između pravnog prednika apelanata i njegove braće (pravni prednik četvrtotuženog, pravni prednik petotužene i šestotuženi), te da je između njih bio dogovor takav „da zajedničkim radom i sredstvima izgrade dupleks-kuću, da steknu pravo vlasništva na po jednom stanu kuće izgrađene na k.č. broj 847/32, i to Mlađen (pravni prednik apelanata) i Boro (šestotuženi) i k.č. broj 847/31 (sporna parcela) Radovan (pravni prednik četvrtotuženog) i Kostadin (pravni prednik petotužene), te da je za sve navedeno postojala saglasnost volja članova tadašnje porodične zajednice koja je u cijelosti realizovana“. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o „sporazumnoj gradnji“ radi rješavanja stambenih pitanja braće, te da između braće nije postojao spor o izgradnji i korištenju dupleks-kuće kao stambenog objekta. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da su ugovorne strane iz predmetnih ugovora mogle u cijelosti raspolagati spornim nekretninama, odnosno stanovima na kojima su imali upisano pravo vlasništva. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da su predmetni ugovori uredno potpisani i da je potpise na ugovorima ovjerio sud, Okružni sud je zaključio da su predmetni ugovori „pravno valjani jer su zaključeni u skladu sa ZOO, Zakonom o prometu nepokretnosti i Zakonom o nasljeđivanju“. Prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno postupio kada je, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, utvrdio da pravni prednik četvrtotuženog nije bio poslovno sposoban u vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina od 10. avgusta 2009. godine, te je s tim u vezi zaključio da je prvostepena presuda pravilna u dijelu kojim je utvrđeno da je ništav ugovor o razmjeni nekretnina od 10. avgusta 2009. godine koji je zaključen između pravnih prednika četvrtotuženog i petotužene.

10. Na temelju svega navedenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud prilikom odlučenja pogrešno ocijenio izvedene dokaze, u smislu člana 7. i 123. ZPP, a u vezi sa članom 126. ZPP, pa je taj sud primjenom odredaba člana 229. st. 2. i 4. ZPP odlučio kao u izreci presude.

11. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama parničnih stranaka, donio Presudu broj 71 0 P 038738 17 Rev od 21. juna 2017. godine kojom je reviziju apelanata odbio, a reviziju tuženih usvojio, te drugostepenu presudu preinačio tako da je uvažio njihovu žalbu protiv prvostepene presude u dijelu kojim je utvrđeno da je ništav ugovor o razmjeni nekretnina od 10. avgusta 2009. godine, te u tom dijelu prvostepenu presudu preinačio tako da je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za utvrđenje ništavosti tog ugovora. Istom presudom apelanti su obavezani da tuženim naknade troškove postupka.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je, prema ocjeni tog suda, drugostepeni sud pravilno postupio kada je izveo zaključak da je na osnovu izvedenih dokaza dokazano da je postojala porodična i ekonomska zajednica između braće, da su u toj zajednici braća kupila spornu parcelu na kojoj je bila izgrađena, ali nedovršena kuća i parcelu k.č. broj 847/32 zajedničkim novčanim sredstvima na kojim su zajedničkim radom izgradili kuću u dupleksu, te se uselili u nju shodno ranijem dogovoru. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je postojao dogovor braće da se izgrađena dupleks-kuća podijeli tako da stan na spratu dijela dupleksa kuće izgrađene na k.č. broj 847/32 pripadne predniku apelanata, a šestotuženom prizemlje tog dijela kuće sa pripadajućim dijelom zemljišta navedene parcele, dok je pravnom predniku četvrtotuženog pripao stan na spratu dijela dupleks-kuće izgrađene na spornoj parceli sa pripadajućim zemljištem te parcele, te pravnom predniku petotužene prizemlje sporne kuće sa pripadajućim dijelom zemljišta sporne parcele. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da su navedene činjenice dokazane i u postupku pokrenutom po tužbi šestotuženog protiv apelanata (kao pravnih sljednika brata Mlađena koji je umro) i četvrtotuženog (kao pravnog sljednika brata Radovana, koji je također umro) radi utvrđenja suvlasničkog dijela na izgrađenom dijelu kuće na parceli k.č. broj 842/32 i pravo suposjeda na istoj parceli, okončanom pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 18. maja 2012. godine (potvrđena presudom tog suda od 9. septembra 2014. godine), a kojom je utvrđeno da je šestotuženi stekao pravo suposjeda i suvlasništva sa dijelom ½ na dupleksu kuće (prizemlje) izgrađene na k.č. broj 847/32. Shodno navedenom, Vrhovni sud smatra da je na osnovu provedenih dokaza nesporno dokazano da je postojao sporazum između braće da zajedničkim radom i sredstvima izgrade dupleks-kuću u koju su se uselili shodno prethodnom dogovoru, te da između braće za njihovog života nije postojalo nesuglasica oko izgradnje i korištenja dupleks-kuće kao stambenog objekta.

13. Vrhovni sud je, nadalje, imajući u vidu da iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku proizlazi da je nesporno dokazano da apelanti nemaju pravo suvlasništva na parceli k.č. broj 847/31, budući da to pravo nije bilo upisano ni u korist njihovog oca Mlađena, već u korist pravnog prednika četvrtotuženog i pravnog prednika petotužene, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena presuda pravilna i zakonita u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev zahtjev za ništavost predmetnih ugovora, osim ugovora o razmjeni nekretnina. Naime, Vrhovni sud je, imajući u vidu sve navedeno, zaključio da nije osnovan ni tužbeni zahtjev apelanata za ništavost ugovora o razmjeni od 15. marta 2001. godine zbog nepostojanja pravnog interesa na strani apelanata za podnošenje konkretnog zahtjeva shodno odredbama člana 109. stav 1. ZOO.

14. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude, shodno odredbama člana 250. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelanti smatraju da su im osporenom presudom prekršena njihova prava iz člana II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1, čl. 13. i 14. Evropske konvencije, kao i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su detaljno prezentirali odlučenja redovnih sudova, tvrdeći da osporene presude nisu u saglasnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem i dokazima koje su apelanti predložili tokom postupka. S tim u vezi, apelanti su naveli da u spisu predmeta postoje dokazi koji na nesumnjiv način dokazuju da se njihov pravni prednik dogovorio sa svojom braćom da svoje nasljedničke dijelove prodaju i da za novac dobijen tom prodajom kupe nedovršenu kuću na spornoj parceli, što su i učinili. Također, apelanti smatraju da su u konkretnom slučaju ocijenjeni i prihvaćeni samo dokazi tuženih, a da njihovi dokazi, a pogotovo dokazi materijalne prirode, koji, po njihovom mišljenju, imaju jaču snagu, nisu prihvaćeni niti ocijenjeni. Navode da je pogrešno utvrđeno da su njihov pravni prednik i pravni prednici četvrtotuženog i petotužene u dogovoru gradili „porodičnu dupleks-kuću“ u okviru ekonomske zajednice, jer je dokazano da je njihov pravni prednik „samostalno“ gradio kuću na parceli k.č. broj 847/32 s ciljem da samo sebi i svojoj porodici obezbijedi stambeni prostor, ali je nakon izgradnje dozvolio šestotuženom (brat Boro) da opremi prizemlje kuće sebi za stanovanje. Također, smatraju da je dokazano da je njihov pravni prednik „pomagao i učestvovao svojim radom i sredstvima u opremanju dijela dupleks-kuće izgrađene na parceli k.č. broj 847/31 (sporna parcela)“. Prema navodima apelacije, sudovi su bili dužni da izvrše pravilnu ocjenu „kako posrednih dokaza – izjava svjedoka, tako i pismenih dokaza“, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da je donio presudu na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja nižestepenih sudova i pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava, te da taj sud u svemu ostaje kod obrazloženja koje je dao u osporenoj presudi. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Okružni sud je naveo da je presuda tog suda donesena na osnovu pravilne primjene materijalnog i procesnog prava, te da smatra da nije bilo kršenja ustavnih prava na koja se apelanti pozivaju zbog čega apelaciju treba odbiti.

18. Tužitelji su naveli da je apelacija neosnovana, jer je apelantima omogućeno da neometano učestvuju u predmetnom postupku, da je postupak trajao u razumnom roku i da su apelanti sa svojim prednikom grubo zloupotrijebili rat i ratne prilike na štetu tužitelja.

V.Relevantni propisi

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 103.

Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje šta drugo.

Član 109.

Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 038738 17 Rev od 21. juna 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 31. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 22. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelanti smatraju da su im osporenom presudom prekršena prava iz člana II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1, čl. 13. i 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se predmetni postupak tiče utvrđivanja prava vlasništva na spornoj parceli i dijela kuće izgrađenog na toj parceli. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenljivi.

29. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na pogrešno utvrđenim činjenicama i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

31. Polazeći od navedenih standarda, a imajući u vidu obrazloženja osporenih presuda, Ustavni sud ne uočava ništa što bi opravdalo prigovore apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su predmetni spor Okružni sud i Vrhovni sud sagledali, prije svega, u skladu sa relevantnim odredbama ZPP i ZOO, pri čemu je detaljno ispitan pravni osnov tužbenog zahtjeva apelanata nakon čega je izvedena analiza svih izvedenih dokaza u prvostepenom postupku pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te potom izveden zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje stavove i zaključke u pogledu neosnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti, detaljno i jasno obrazložili, pri čemu je apelantima, kao i tuženima, s aspekta građanskog postupka, data razumna mogućnost da izvode svoje dokaze i da osporavaju dokaze suprotne strane radi zaštite svojih prava. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05). Osim toga, član 6. Evropske konvencije ne zahtijeva od redovnih sudova da slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 8. ZPP), ali zahtijeva ocjenu svih dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, kao i brižljivo izvođenje zaključka u pogledu dokazanosti određenih činjenica (član 123. ZPP), po principu slobodne ocjene dokaza. Ustavni sud zapaža da su sudovi u konkretnom slučaju detaljno obrazložili primjenu pravila o teretu dokazivanja, te navodi apelanata o tome ni na koji način ne dovode u pitanje pravičnost konkretnog postupka, budući da apelanti i ne tvrde da im je bilo onemogućeno da predlažu i izvode dokaze, već svoje tvrdnje zasnivaju isključivo na svom shvaćanju ocjene dokaza, koje nije podudarno s ocjenom dokaza redovnih sudova. Međutim, ta činjenica se ne može na bilo koji način staviti na teret redovnim sudovima, niti u osporenim odlukama postoji bilo šta što bi ukazivalo na proizvoljnost kod ocjene dokaza i utvrđivanja činjenica, ili kod primjene materijalnog i procesnog prava.

32. Stoga, Ustavni sud zaključuje da presudom Kantonalnog suda nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

33. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno i pravo na imovinu, djelotvoran pravni lijek i zabranu diskriminacije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su naveli u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle, navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani, pa Ustavni sud u tom smislu smatra da su i navodi apelanata o kršenju prava na imovinu neosnovani. Osim toga, Ustavni sud ukazuje i da iz stanja spisa proizlazi da su apelanti imali mogućnost da koriste zakonom propisane pravne lijekove i da su ih u potpunosti i iskoristili, a da činjenica da ta sredstva nisu rezultirala odlukom u korist apelanata ne vodi kršenju prava apelanata na djelotvoran pravni lijek, jer ovo pravo ne garantira donošenje odluke u korist osobe koja ga koristi. Također, Ustavni sud ukazuje i da apelanti ne nude dokaze da su tretirani drugačije od osoba u istoj ili sličnoj situaciji kakva je njihova, niti tako nešto proizlazi iz činjenica predmeta zbog čega Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju zabrane diskriminacije neosnovani.

34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovani.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi izvršili ocjenu dokaza na štetu apelanata i kada su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja da su na osnovu izvedenih dokaza utvrdili sve činjenice potrebne za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu apelanata, pri tome se pozivajući na relevantne zakonske odredbe ZPP i ZOO.

36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije kada apelanti navode o kršenju ovog prava vezuju za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da to pravo nije prkršeno, kada su apelanti koristili sve pravne lijekove moguće prema zakonu, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu doveli do donošenja odluke u korist apelanata ne vodi sama po sebi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek i kada apelanti ničim nisu dokazali da su diskriminirani u odnosu na osobe u istoj ili sličnoj situaciji, te kada tako nešto ne proizlazi iz stanja spisa.

37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4044/17 (D. K. i S. K.) | Sudska praksa | Aktio