Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-44/18 („Tehnomerc“ d.o.o. Sarajevo – Ilidža)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-44/18

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP 44/18, rješavajući zahtjev „Tehnomerc“ d.o.o. Sarajevo – Ilidža za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „Tehnomerc“ d.o.o. Sarajevo

– Ilidža, za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „Tehnomerc“ d.o.o. Sarajevo – Ilidža (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Emir Hasić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. januara 2018. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 004719 17 Rev od 28. septembra 2017. godine. Apelant je 30. avgusta 2019. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „naložio odlaganje provođenja izvršnih radnji u predmetu Osnovnog suda u Sokocu, Odjeljenje Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 1 I 000193 17 I 2 od 27. decembra 2017. godine, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji“.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud privredni sud) broj 61 0 Ps 004719 14 Ps 2 od 29. januara 2016. godine, donesenom po tužbi apelanta protiv tužene Vahide Grahić (u daljnjem tekstu: tužena) , kao zakonske nasljednice prvobitno tuženog Emira Grahića (u daljnjem tekstu: pravni prednik tužene), te drugotužene „Fabrika specijalnih vozila“ a.d. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženo preduzeće), odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je kupoprodajni ugovor preciziranog broja od 25. septembra 2007. godine, zaključen između pravnog prednika tužene i apelanta bio pravno valjan osnov za sticanje prava vlasništva na dan predaje zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: zemljišnoknjižni ured Općinskog suda), te da se zemljišnoknjižnom uredu naloži da izvrši upis prava vlasništva na preciziranim nekretninama - poslovni objekat sa zemljištem upisanim u korist apelanta (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), a što je pravni prednik tužene dužan trpjeti i da se istovremeno izvrši brisanje tog prava u korist pravnog prednika tužene. Nadalje je presudom (stav II izreke) utvrđeno da je izvršenje određeno Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda preciziranog broja od 20. marta 2007. godine na predmetnim nekretninamaposlovnom prostoru nedopušteno, pa je (stavom III izreke) odlučeno da se navedeno rješenje ukida te da se nalaže obustava izvršnog postupka. Također navedenom presudom obavezani su tuženi da apelantu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 27.800,00 KM.

3. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude naveo da među parničnim strankama nije sporno da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 20. februara 2006. godine potvrđenom presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 20. septembra 2006. godine, obavezano tuženo preduzeće da pravnom predniku tužene preda u posjed predmetne nekretnine, dok je pravni prednik tužene obavezan da tuženom preduzeću plati iznos od 950.000,00 KM. Okružni privredni sud je dalje utvrdio da je tuženo preduzeće pravnom predniku tužene predalo u posjed predmetne nekretnine, a kako pravni prednik tužene nije izvršio svoju obavezu, to je tuženo preduzeće Osnovnom sudu podnijelo prijedlog za provođenje postupka prinudnog izvršenja prodajom predmetnih nekretnina radi namirenja iznosa koji mu je dosuđen pravosnažnom presudom Osnovnog suda. Rješenjem o izvršenju osnovnog suda od 20. marta 2007. godine određeno je predmetno izvršenje. Nadalje je navedeno da je u predmetnom izvršnom postupku apelant kao treće lice 20. septembra 2007. godine uložio prigovor, iz razloga što je nekretnine koje su predmet izvršnog postupka kupio, platio pravnom predniku tužene, te ušao u posjed istih, iz kog razloga iste ne mogu biti predmet izvršnog postupka. Rješenjem Osnovnog suda od 17. marta 2009. godine usvojen je prigovor apelanta kao trećeg lica izjavljen protiv rješenja Osnovnog suda od 20. marta 2007. godine, na način što je navedeno rješenje stavljeno van snage i što su ukinute sve provedene radnje, dok je apelant rješenjem od 1. aprila 2010. godine upućen da svoja prava ostvaruje u parničnom postupku. Apelant je predmetnu tužbu podnio 28. maja 2012. godine Okružnom privrednom sudu protiv tužene i tuženog preduzeća, radi utvrđivanja pravne valjanosti kupoprodajnog ugovora i utvrđenja da je izvršenje nedopušteno. Okružni sud je uvidom u izvedene dokaze utvrdio da su predmetne nekretnine u međuvremenu ušle u zaostavštinu tužene, jer je njen pravni prednik (Emir Grahić) umro 8. januara 2015. godine, tako da je tužena u ostavinskom postupku proglašena za njegovog jedinog zakonskog nasljednika. Nadalje je utvrđeno da je zemljišnoknjižni ured Općinskog suda u Sarajevu, rješenjem od 3. novembra 2008. godine, odbacio prijedlog apelanta za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog sa pravnim prednikom tužene od 25. septembra 2007. godine, iz razloga što stupanjem na snagu Zakona o notarima navedeni ugovor „nije pravno valjan za upis u zemljišnu knjigu jer nije notarski obrađen“.

4. Okružni privredni sud je nakon ocjene izvedenih dokaza utvrdio da apelant ima pravo koje sprečava izvršenje na predmetnim nekretninama, a koje pravo po ocjeni suda crpi iz predugovora i aneksa na isti koji je zaključio sa pravnim prednikom prvotužene 20. avgusta 2006. godine i 2. oktobra 2006. godine a koji ugovori su prethodili zaključenju kupoprodajnog ugovora od 25. septembra 2007. godine, na temelju čega je zaključio da je apelant zakoniti kupac nekretnina koje su predmet izvršenja. Također Okružni privredni sud je zaključio, da je apelant ovlašten da traži da se utvrdi da je nedopušteno izvršenje na navedenim nekretninama, bez obzira što nije njihov vlasnik, pa je slijedom navedenog usvojio zahtjev apelanta za utvrđenje nedopuštenosti izvršenja na predmetnim nekretninama a istovremeno je odbijen njegov zahtjev za utvrđenje valjanosti kupoprodajnog ugovora, ocijenivši da je pitanje upisa prava vlasništva pitanje drugog postupka.

5. Presudom Višeg privrednog suda broj 61 0 Ps 004719 16 Pž 4 od 17. novembra 2016. godine žalba tuženog preduzeća je djelimično usvojena tako da se presuda Okružnog privrednog suda preinačena u stavu III, tako što je rješenje Osnovnog suda od 20. marta 2007. godine ukinuto u dijelu kojim je dozvoljeno izvršenje na parceli k.č. 1027/12, pa je u tom dijelu naložena obustava izvršnog postupka, te je također snižen iznos troškova koji pripadaju apelantu .

6. Viši privredni sud je naveo da je o zahtjevu apelanta kojim traži utvrđenje da je stekao pravo vlasništva (vanknjižnog vlasništva), pravosnažno odlučeno presudom od 15. jula 2013. godine protiv koje apelant nije izjavio žalbu. Po ocjeni Višeg privrednog suda, budući da je o zahtjevu iz stava I izreke prvostepene presude već pravosnažno odlučeno, „ u tom dijelu je tužbu trebalo odbaciti“. Međutim, istaknuto je da pogrešno žalilac (tuženo preduzeće) smatra „da neosnovanost ovog zahtjeva, znači i neosnovanost zahtjeva za obustavu izvršenja“. U vezi s tim je istaknuto da apelant „ima osnov za korištenje, u posjedu je predmeta izvršenja, a da li je taj osnov valjan za sticanje prava vlasništva je pitanje koje nije predmet ovog postupka“. Istaknuto je da je za pitanje nedopuštenosti izvršenja značajna činjenica da je apelant sa pravnim prednikom tužene zaključio ugovor o prodaji , da je taj ugovor od strane ugovarača izvršen i da se apelant nalazi u posjedu nekretnine.

7. S druge strane, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je izvršenje na nekretnini parceli 1027/12 (stav II izreke), što je apelant tražio konačno postavljenim zahtjevom, nedopušteno. U vezi s tim je istaknuto da je rješenjem o dozvoli izvršenja dozvoljeno izvršenje na parceli 1027/13, pa budući da apelant „ne traži utvrđenje nedopuštenosti postupka izvršenja na parceli k.č. 1027/13, to prvostepeni sud nije mogao presudom utvrditi (stav III) da se ukida rješenje o izvršenju i u pogledu te parcele, 1027/13 i u tom dijelu obustaviti postupak izvršenja.“. Prema tome, Viši privredni sud je primjenom člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) presudu prvostepenog suda u ovom dijelu preinačio.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 004719 17 Rev od 28. septembra 2017. godine revizija tuženog preduzeća je usvojena, obje nižestepene presude preinačene u dijelu kojim je odlučeno o nedopuštenosti izvršenja, tako što je apelant u cijelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom za utvrđenje ništavosti rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 20. marta 2007. godine, kao i sa zahtjevom za ukidanje tog rješenja i obustavom izvršnog postupka. Istom presudom apelant je obavezan da drugotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 26.250,00 KM.

9. Vrhovni sud je naveo da je tuženo preduzeće izjavilo reviziju protiv presude drugostepenog suda, zbog povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, koju reviziju je taj sud ocijenio osnovanom. Naime, Vrhovni sud je zaključio da shvatanja nižestepenih sudova nisu pravilna, pa je u vezi s tim ukazao da je u ovoj pravnoj stvari apelant kao treće lice tvrdio da je kupovinom predmetnih nekretnina od pravnog prednika prvotužene stekao pravo vlasništva na navedenim nekretninama, na koji način sprečava postupak izvršenja na istim. U vezi s tim je navedeno da apelant nije stekao pravo svojine na predmetnim nekretninama, budući da se to pravo stiče upisom u javne knjige, kako je to određeno članom 33. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). Također je istaknuto da je nesporno da je zahtjev apelanta za uknjižbu prava svojine na navedenim nekretninama rješenjem zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Sarajevu od 3. novembra 2008. godine odbačen, iz razloga što kupoprodajni ugovor koji je apelant zaključio sa pravnim prednikom tužene nije pravno valjan za upis u zemljišne knjige, odnosno jer nije notarski obrađen. Također je ukazao da sve i da je apelant na zakonom propisan način stekao pravo svojine na predmetnim nekretninama, navedeno bi bilo od uticaja samo u slučaju da je ugovor o kupoprodaji zaključen prije donošenja rješenja o izvršenju. Međutim kako u konkretnom slučaju u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje i u vrijeme donošenja rješenja o izvršenju, apelant nije bio u posjedu predmetnih nekretnina, a kupoprodajni ugovor apelant je sa pravnim prednikom tužene zaključio pola godine nakon što je dozvoljeno izvršenje, to je po ocjeni Vrhovnog suda pogrešan stav nižestepenih sudova da nije od značaja valjanost pravnog posla na kome apelant temelji svoje pravo na navedenim nekretninama. Vrhovni sud je dalje naveo da se nikakvo pravo ne može steći na osnovu ugovora koji nije pravno valjan, slijedom čega smatra pogrešnim stav nižestepenih sudova, da nije bitno da li je pravno valjan ugovor zaključen između apelanta i pravnog prednika prvotužene. Također, Vrhovni sud smatra da se ne može prihvatiti ni stav nižestepenih sudova, da apelant ima pravo posjeda koje sprečava izvršenje na navedenim nekretninama. Ovo iz razloga što je članom 70. ZOSPO definisano, da posjed (državina) sam po sebi nije nikakvo pravo već činjenica odnosno faktičko stanje, te da posjed može biti i bespravan, a samo ako se temelji na valjanom pravnom osnovu njegov titular može polagati neko pravo na predmetu državine. U konkretnom slučaju, nižestepeni sudovi su pravosnažno odbili zahtjev apelanta za utvrđivanje valjanosti osnova na temelju koga on drži u posjedu predmetne nekretnine. Osim toga smatra da su navedeni sudovi također zanemarili činjenicu da je apelant stupio u posjed predmetnih nekretnina nakon donošenja rješenja kojim je određeno izvršenje na tim nekretninama prodajom istih radi namirenja potraživanja tuženog preduzeća, što također čini neosnovanim njegov zahtjev za utvrđivanje nedopuštenosti rješenja o izvršenju. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je zaključio da su nižestepene presude u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za proglašenja izvršenja nedopuštenim donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, pa je primjenom člana 250. stav

1. ZPP odlučio kao u izreci presude.

10. Apelant je 30. avgusta 2019. godine, uz zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavnom sudu dostavio Rješenje Osnovnog suda broj 89 1 I 000193 17 I 2 od 27. decembra 2017. godine, kojom od Ustavnog suda traži odlaganje provođenje izvršenja, do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji. Iz rješenja proizilazi da je Osnovni sud postupajući po prijedlogu tuženog preduzeća od 6. novembra 2017. godine, a radi nastavka izvršnog postupka prema presudi Vrhovnog suda od 28. septembra 2017. godine, Rješenjem broj 89 1 I 000193 17 I 2 od 27. decembra 2017. godine usvojio prijedlog tuženog preduzeća kao tražitelja izvršenja i rješenje ovog suda od 2. februara 2017. godine stavio van snage i utvrdio da se izvršni postupak nastavlja na osnovu rješenja o izvršenju od 20. marta 2007. godine.

11. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, smatrajući da je pravni zaključak iz osporene presuda proizvoljan. Smatra da Vrhovni sud nije cijenio činjenicu da je prije zaključenja ugovora o kupoprodaji od 25. septembra 2007. godine, sa pravnim prednikom tužene imao zaključen predugovor o kupovini predmetnih nekretnina i Aneks na isti od 27. juna 2006. godine. Stoga smatra da navedeni predugovor i aneks na isti imaju sve elemente ugovora o kupoprodaji zaključenog 25. septembra 2007. godine, zbog čega tvrdi da je pogrešnim stav Vrhovnog suda [da je nije dopušteno izvršenje na stvari koje je treće lice steklo prije nego što je doneseno rješenje o izvršenju]. Da bi se u zemljišnim knjigama proveli svi navedeni ugovori (predugovor i aneks na isti), apelant ističe da je 25. septembra 2007. godine sa pravnim prednikom tužene zaključio Ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, shodno kojem ugovoru je izvršio plaćanje kupoprodajne cijene i uveden u posjed istih. Kako je navedeni ugovor zaključen u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima, apelant smatra da je predmetni ugovor pravno valjan, pa je shodno navedenom i njegovo pravo na predmetnim nekretninama osnovano. Prema tome apelant ističe da presuda Vrhovnog suda ne ispunjava zakonom propisane elemente iz člana 191. ZPP i člana 51. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).

12. Obrazlažući zahtjev za određivanje privremene mjere, apelant je osim ponavljanja navoda iz apelacije, dostavio rješenje Osnovnog suda od 27. decembra 2017. godine, iz koga proizilazi da je ovaj sud usvojio prijedlog tuženog preduzeća kao tražitelja izvršenja i rješenje ovog suda od 2. februara 2017. godine stavio van snage, te utvrdio da se izvršni postupak nastavlja na osnovu rješenja o izvršenju od 20. marta 2007. godine. Apelant dalje navodi [da je nakon donošenja presude Višeg privrednog suda od 17. novembra 2016. godine predmetne nekretnine prodao kupcu „Agora“ d.o.o. Istočno Sarajevo, zbog čega ističe da bi u slučaju nastavka izvršnog postupka po njega nastupile nenadoknadive štetne posljedice, obzirom da se kupoprodajnim ugovorom obavezao da novom kupcu predmetnih nekretnina odgovara za sve pravne nedostatke, pa između ostalog i u ukoliko u postupku sudskog izvršenja ova nekretnina bude prodata trećem licu].

13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

14. Ustavni sud, prije svega napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

15. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

16. U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da apelant kao razlog za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke, navodi da je nakon donošenja presude Višeg privrednog suda od 17. novembra 2016. godine predmetne nekretnine prodao kupcu „Agora“ d.o.o. Istočno Sarajevo, zbog čega bi u slučaju nastavka izvršnog postupka po njega nastupili štetne posljedice, budući da kao prodavac novom kupcu navedenih nekretnina odgovara za sve pravne nedostatke, pa između ostalog u ukoliko u postupku sudskog izvršenja ova nekretnina bude prodata trećem licu.

17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da apelant, osim tvrdnji da bi mu provođenje Rješenje Osnovnog suda broj 89 1 I 000193 17 I 2 od 27. decembra 2017. godine nanijelo nenadoknadivu štetu, nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru kojom bi odložio izvršenje presude Vrhovnog suda i tako doveo u pitanje pravo na pristup sudu tražioca izvršenja. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, apelant u konkretnom slučaju ničim nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.

18. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-44/18 („Tehnomerc“ d.o.o. Sarajevo –… | Sudska praksa | Aktio