Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2894/19 (R. K., J.P., S.B., N.M., S.D., A.Č., E.S i M.A i A. D., A. S., A. D. i Elvira Đogić .)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2894/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-2894/19, rješavajući apelacije R. K. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

R. K., J.P., S.B., N.M., S.D., A.Č., E.S i M.A. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 53 0 Rs 042871 17 Rev od 14.

maja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 Rs 042871 12 Rsž od 31. januara 2017. godine;

Amela Delić, Admira Sejranić, Amela Duraković i Elvira Đogić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 02 0 Rs 001502 18 Rsž od 7. decembra 2018. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2894/19

1. R. K., J.P., S.B., N.M., S.D., A.Č., E.S i M.A. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnijeli su 15. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 Rs 042871 17 Rev od 14. maja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 Rs 042871 12 Rsž od 31. januara 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da im tuženi (HNK, Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave) na ime naknade toplog obroka za određene periode isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom. Osim toga, odbijen je tužbeni zahtjev pojedinih apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da im na ime naknade za prijevoz, odnosno za dežuru isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, te odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je drugostepena odluka pravilna i zakonita, zato što Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužitelja u FBiH ne propisuje prava na novčana potraživanja koja apelanti zahtijevaju. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 17. navedenog zakona regulisana primjena ovog zakona u pogledu prava na plaću i naknade sudija i tužitelja u FBiH i u odnosu na njih isključena je primjena svih drugih propisa kojima je ova oblast regulisana, zbog čega su neosnovani navodi apelata u tom pogledu. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je zahtjev apelanata neosnovan, te naglasio da se na apelante primjenjuje zakon koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme nastanka njihovog potraživanja jer odlukom Ustavnog suda FBiH broj U-28/11 od 25. januara 2012. godine (primjenjuje se od 28. septembra 2012.godine) nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje.

2. AP-3129/19

4. Amela Delić, Admira Sejranić, Amela Duraković i Elvira Đogić (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Edin Hodžić advokat iz Tuzle, podnijele su 31. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 02 0 Rs 001502 18 Rsž od 7. decembra 2018. godine.

5. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-734/19 od 10. aprila 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelantice podnijele protiv presude Kantonalnog suda od 7. decembra 2018. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda FBiH broj 29 0 Rs 018218 19 Rev od 25. aprila 2019. godine revizija apelantica odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

6. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjevi apelantica kojim su tražile da im tuženi (Tuzlanski kanton) na ime naknade toplog obroka isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, odnosno tužbeni zahtjev jedne od apelantica da joj tuženi na ime naknade toplog obroka, troškova prijevoza kao i naknade zbog smrti člana uže porodice isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom.

7. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da apelantice uopće nemaju pravo na naknadu troškova toplog obroka, prijevoza i naknade za smrt člana uže porodice u utuženim periodima, te naglasio da se na apelantice (kao sutkinje Općinskog suda u Tuzli) ne mogu primijeniti Opći kolektivni ugovor za teritorij FBiH i Granski kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se na apelantice primjenjuje Zakon o plaćama i drugim naknadama sudija i tužitelja u FBiH kojim nije propisano pravo sudija i tužitelja na naknadu za topli obrok i prijevoz kao i na naknadu za slučaj smrti člana uže porodice. Kantonalni sud je naveo da se tek po proteku 6 mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda FBIH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine (objavljena 28. marta 2012. godine u Službenim novinama FBiH broj 27/12), ukoliko Parlament FBiH ne donese dopune navedenog zakona, mogu shodno primjenjivati odredbe drugih propisa kojima su uređene navedene naknade. Spajanje predmeta

8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2894/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te povredu zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelanti u predmetu broj AP-2894/19 su se pozvali i na povredu nekih drugih prava (npr. „pravo na pristup sudu“, „pravo na pravično suđenje u razumnom roku“ itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična ili ista činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4148/12 od 17. lipnja 2015. godine, te odluke o dopustivosti br. AP-5077/18 od 11. listopada 2018. godine i AP-4339/17 od 23. travnja 2017. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U odluci broj AP-4148/12 Ustavni sud je naveo “Kantonalni sud je primjenom važećeg Zakona o plaćama i naknadama u momentu presuđenja, ocijenio da apelantice nemaju pravo na naknadu toplog obroka i prijevoza za period od 1. siječnja do 20. studenog 2006. godine, budući da navedenim Zakonom to pravo nije bilo predviđeno i nije postojao zakonski osnov da se udovolji tužbenom zahtjevu, a odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine kojom je utvrđeno da odredbe tog zakona koje se odnose upravo na te naknade nije u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine nema retroaktivno djelovanje.“. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2894/19 (R. K., J.P., S.B., N.M., S.D… | Sudska praksa | Aktio