Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3097/19 (Aleksandar jašić)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3097/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3097/19, rješavajući apelaciju Aleksandra Jašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aleksandra Jašića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 267291 19 Rsž od 22. maja 2019. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Aleksandar Jašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banjaluke, podnio je 27. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 267291 19 Rsž od 22. maja 2019. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 29. oktobra 2018. godine odbačena je kao neblagovremena apelantova tužba podnesena protiv tuženog („Aerodromi Republike Srpske“ a.d. Banjaluka). Apelant je podnio predmetnu tužbu sa zahtjevom da se utvrdi da je nezakonita izmjena Ugovora o radu od 25. jula 2007. godine (između apelanta i tuženog zaključenjem Aneksa 1. Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15. avgusta 2016. godine), da se tuženom naloži da apelanta rasporedi na mjesto „šefa bezbjednosti“ ili na drugo radno mjesto koje odgovara stručnim i radnim sposobnostima apelanta, te da mu isplati naknadu štete (razliku manje isplaćene plate za radno mjesto „referent za kargo“ i plate koju bi ostvario na radnom mjestu „šef bezbjednosti“ ili drugom radnom mjestu za koje se zahtjeva VSS), i to za vremenske periode i u određenim novčanim iznosima, kako je to pobliže označeno u izreci rješenja, kao i da apelantu uplati razliku doprinosa na ime penzijskog, invalidskog, zdravstvenog i osiguranja za slučaj nezaposlenosti. Osim toga, određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.
3. Osporenim rješenjem Okružnog suda od 22. maja 2019. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Osnovnog suda od 29. oktobra 2018. godine i predmetno rješenje je potvrđeno. Osim toga, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe u određenom novčanom iznosu. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da je predmetna tužba podnesena za zaštitu povrijeđenih prava iz radnog odnosa, izmjenom ugovora o radu, te da prema članu 171. stav 4. Zakona o radu, radnik, ako prihvati ponudu za zaključenje aneksa ugovora o radu, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava zakonitost tog ugovora u roku od šest mjeseci. Pri tome, Okružni sud je istakao da je predmetni aneks zaključen 15. avgusta 2016. godine, a da je apelant predmetnu tužbu podnio 6. septembra 2017. godine, dakle po isteku zakonom propisanog roka.
Apelacioni navodi
4. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. Također, Ustavni sud podsjeća da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantuje apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uslova neophodnih za dopustivost apelacije u smislu člana 18. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju u toku trajanja postupka pred redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu dužine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi, u situaciji kad sami apelanti ne postupe po nalogu suda ili ne koriste pravni lijek u zakonskom roku i time izgube mogućnost da dođu do konačne odluke u predmetnom postupku bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelanti zbog neiscrpljivanja pravnog lijeka neće ispuniti prvi i osnovni uslov dopustivosti, a to je konačna odluka. Takvim postupanjem Ustavni sud bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam odnosno obezvrijedio značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da u toku trajanja postupka reagira, odnosno naloži redovnim sudovima da donesu odluku. Suprotno tumačenje garancija koje pruža ovaj član dovelo bi do toga da bi redovni sudovi imali čitav niz sudskih postupaka u kojim apelanti uopšte ne žele ishoditi konačnu odluku ali će, zbog mogućnosti koje pruža pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije, pokretati i istrajavati na vođenju ovakvih postupaka s nadom da će zbog eventualnog kršenja ovog prava moći dobiti naknadu nematerijalne štete shodno članu 74. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4265/14 od 19. aprila 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
8. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju apelant propustio da u propisanom roku nadležnom sudu podnese tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa, a u skladu sa odredbom člana 171. stav 4. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/16 i 66/18) kojom je propisano da: „Ako radnik prihvati ponudu za zaključivanje aneksa ugovora, zadržava pravo da pred nadležnim sudom osporava zakonitost tog ugovora u roku od šest mjeseci.“. Ustavni sud zapaža, dakle, da redovni sudovi nisu odlučivali o osnovanosti apelantove tužbe, već je njegova tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da apelant nije u zakonom propisanom roku podnio tužbu nadležnom sudu, čime je propustio da iscrpi djelotvorne pravne lijekove. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević