Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4591/17 (A. M.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4591/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4591/17, rješavajući apelaciju Anđe Mitrović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Anđe Mitrović podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH br. 96 0 P 002465 13 Rev od 14. jula 2017. godine i 96 0 P 002465 11 Gž 2 od 13. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 002465 06 P od 30. juna 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Anđa Mitrović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog, koju zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnijela je 3. novembra 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 P 002465 13 Rev od 14. jula 2017. godine i 96 0 P 002465 11 Gž 2 od 13. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 002465 06 P od 30. juna 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Spasoja Mitrovića ( u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 3. decembra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud je dostavio odgovor 13. decembra 2018. godine, Osnovni sud 20. decembra 2018. godine, a tužitelj 25. decembra 2018. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 002465 06 P od 30. juna 2011. godine (koja je u meritornom dijelu potvrđena Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 002465 11 Gž 2 od 13. novembra 2012. godine i protiv koje je Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 002465 13 Rev od 14. jula 2017. godine odbijena apelanticina revizija) utvrđeno je da Ugovor Ov.br.2158/04 od 6. aprila 2004. godine, koji je tužitelj zaključio sa DOO "Grading-Inženjering", kao prednikom drugotuženog „Interijera" Brčko (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i ovjerio u Osnovnom sudu, ima jači pravni osnov za sticanje prava svojine na nekretninama od ugovora koji je zaključila apelantica sa DOO "Grading-Inženjering" Brčko, koji je ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem Ov. 2685/04 od 27. aprila 2004. godine, zatim, Ugovora broj Ov. 3759/05 od 10. augusta 2005. godine i aneksa tog ugovora broj Ov. 3712/2007 od 19. jula 2007. godine, koje je apelantica zaključila sa prvotuženim, pa su prvotuženi i apelantica dužni trpjeti da se tužitelj upiše kao etažni vlasnik stana, površine 78,21 m2, bliže označenog u tlocrtu uz nalaz vještaka od 3. marta 2010. godine, kao sastavnog dijela ove presude, a koji se nalazi na prvom spratu lamele "A" u stambeno-poslovnom objektu izgrađenom na k.č. broj 971/27, sada upisanom u podulošku broj 293 zk.ul. broj 0292 "E" k.o. Brčko sa 1/1. Presudom su apelantica i prvotuženi obavezani da tužitelju predaju u posjed ovaj stan. Apelantica i prvotuženi su presudom obavezani i da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 7.630,00 KM.

6. U obrazloženjima presuda, u suštini, navedeno je da je na osnovu preciziranih dokaza u postupku utvrđeno da su „Grading-Inženjering" d.o.o. Brčko, kao nositelj udruživanja (u daljnjem tekstu: nositelj udruživanja) i tužitelj, kao udružitelj sredstava, sklopili Ugovor broj 72/2003 o udruživanju sredstava za izgradnju stambenog prostora koji su ovjerili kod Osnovnog suda 6. aprila 2004. godine pod brojem Ov. 2158/04, a kojim se nositelj udruživanja obavezao da će do 30. septembra 2004. godine tužitelju izgraditi i predati u etažno vlasništvo stan tip A, lamela A, površine 70,10 m2, na prvom spratu zgrade (čl. 2. i 3), a tužitelj se obavezao da će udružiti i uplatiti nositelju udruživanja novčana sredstva kao kupoprodajnu cijenu stana u fiksnom iznosu od 66.595,00 KM (član 4). Utvrđeno je i da je iznos od 66.595,00 KM, koji se tužitelj obavezao uplatiti nositelju udruživanja prilikom potpisivanja ugovora, tužitelj uplatio 6. aprila 2004. godine. Nadalje je utvrđeno da su apelantica, kao udružitelj sredstava, i nositelj udruživanja, također, sklopili ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju stambenog prostora (Ugovor broj 85/2003) koji su ovjerili kod Osnovnog suda 27. aprila 2004. godine pod brojem Ov. 2685/04, kojim se nositelj udruživanja, također, obavezao da će izgraditi i predati u etažno vlasništvo apelantici do 30. septembra 2004. godine stan tip A, lamela A, površine 70,10 m2, na prvom spratu (čl. 2. i 3) s tim što se apelantica obavezala da će za stan udružiti novčana sredstva u iznosu od 3.090,00 KM i nositelju udruživanja prilikom potpisivanja ugovora uplatiti avans u iznosu od 50.470,00 KM, nakon pokrivanja objekta iznos od 6.300,00 KM i nakon završetka radova iznos od 6.320,00 KM. Utvrđeno je da je iznos (avans) od 50.470,00 KM apelantica uplatila nositelju udruživanja 30. juna 2004. godine, te da je nakon pokazivanja na licu mjesta, vještačenjima vještaka geodetske struke i vještaka građevinske struke, utvrđeno da je predmet oba navedena ugovora isti stan (odnosno da su i tužitelj i apelantica sa nositeljem udruživanja udružili novčana sredstva za izgradnju, odnosno za kupovinu istog stana) s tim što nakon završene izgradnje ne nosi oznaku A, već nosi oznaku ,,A“ i označen je kao stan broj 2 i ima korisnu površinu od 78,21 m2 (u daljnjem tekstu: sporni stan). Nadalje je utvrđeno da su nositelj udruživanja, kao prodavač, i prvotuženi, kao kupac, 22. aprila 2005. godine sklopili kupoprodajni ugovor koji su 5. maja 2005. godine ovjerili kod Osnovnog suda pod brojem Ov. 1737/2005, kojim je nositelj udruživanja prodao prvotuženom pravo građenja radi izgradnje stambeno-poslovnog objekta (P+5) za cijenu od 100.000,00 KM, a prvotuženi, osim isplate cijene, preuzeo je obavezu prema kupcima koji su od nositelja udruživanja kupili stanove i poslovne prostore da „završi predmetne stanove i poslovne prostore" i preda ih na upotrebu. Prvotuženi se obavezao i da će sa svakim kupcem sklopiti novi ugovor pri čemu je kao jedan od kupaca navedena i apelantica, dok tužitelj nije naveden kao kupac stana.

7. Nakon toga prvotuženi, kao nositelj udruživanja, i apelantica, kao udružitelj sredstava, 9. augusta 2005. godine su zaključili Ugovor broj 1 o udruživanju sredstava za izgradnju spornog stana, te su i u toku ovog parničnog postupka apelantica i prvotuženi zaključili i aneks Ugovora broj 1 o udruživanju sredstava. Utvrđeno je da je nakon toga apelantica u toku ovog parničnog postupka podnijela i zahtjev za upis prava vlasništva i da se u zemljišnoknjižnoj evidenciji upisala kao etažna vlasnica spornog stana. Kako su obrazložili redovni sudovi, s obzirom na to da je u toku ovog postupka apelantica sa prvotuženim 19. jula 2007. godine zaključila aneks ugovora za izgradnju (istog) spornog stana i da je na osnovu glavnog ugovora i aneksa, kada je znala da postoji ugovor kojim je tužitelj ranije kupio i platio (isti) sporni stan o kojem između njih postoji spor i vodi se ovaj parnični postupak, te podnijela zahtjev da se u zemljišnoknjižnoj evidenciji upiše kao etažna vlasnica spornog stana, redovni sudovi su zaključili da je apelantica nesavjestan kupac spornog stana, te su donijeli presude kao u dispozitivima. Pri tome su redovni sudovi istakli i da u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji nema značaja ni predaja spornog stana u posjed apelantici, niti njen upis prava svojine na spornom stanu.

8. Redovni sudovi su naveli i da, kada je više osoba zaključilo posebne pravne poslove radi stjecanja prava vlasništva na istu nekretninu, kao što su tužitelj i apelantica, svaki za sebe, zaključili ugovore o udruživanju sredstava za izgradnju (istog) spornog stana koji su imali isti cilj (kauzu) da svako od njih stekne pravo vlasništva na spornom stanu, u takvoj situaciji, prema mišljenju redovnih sudova, pravo vlasništva stječe onaj koji se prvi uknjiži, osim ako se dokaže da je bio nesavjestan (odredba člana 34. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu) bilo u momentu zaključenja ugovora, bilo u momentu podnošenja zahtjeva za upis (odredba člana 36. Zakona o vlasništvu). Kako je, prema obrazloženju redovnih sudova, apelantica podnijela zahtjev za upis prava vlasništva na spornom stanu u toku konkretne parnice (tužitelj je 28. novembra 2006. godine podigao tužbu protiv nje radi utvrđivanja, odnosno radi ostvarenja njegovog prava vlasništva na spornom stanu, a apelantica i prvotuženi su 19. jula 2007. godine zaključili aneks na ugovor o udruživanju sredstava i na osnovu ta dva pravna posla apelantica je upisala pravo vlasništva na spornom stanu) i kako su tužitelj i „Grading-Inženjering" d.o.o. Brčko zaključili i ovjerili ugovor o udruživanju sredstava radi izgradnje spornog stana i tužitelj (odmah) u cijelosti isplatio ugovorenu cijenu prije nego što je apelantica zaključila isti ugovor radi stjecanja prava vlasništva na (istom) spornom stanu, redovni sudovi su zaključili da apelantica nema jače pravo kao kupac u odnosu na tužitelja iako se na temelju navedenih pravnih poslova upisala kao vlasnica u zemljišnoj knjizi.

9. Kako je obrazložio Apelacioni sud, ovlaštenja revizionog vijeća u ispitivanju pobijane presude puno su uža od ovlaštenja žalbenog vijeća i, da bi reviziono vijeće, isto kao i žalbeno vijeće, moglo ispitati da li postoji neka druga povreda odredaba parničnog postupka, osim onih na koje pazi po službenoj dužnosti iz člana 350. ZPP, revident mora na izloženi način u reviziji ukazati na svaku od povreda (na svaku od pobrojanih odredaba ZPP). Međutim, kako je obrazložio taj sud, apelantica nije postupila na izloženi način, već je svoju ocjenu provedenih dokaza suprotstavila sudskoj ocjeni i iznijela je drugačije činjenične zaključke od zaključaka nižestepenih sudova i nove prigovore činjenične naravi. Prema obrazloženju tog suda, na navedeni način apelantica, zapravo, pobija drugostepenu presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i poziva se na nove dokaze. Kako, prema mišljenju tog suda, utvrđeno činjenično stanje reviziono vijeće mora respektirati pošto je zabranjeno reviziju izjaviti, odnosno drugostepenu presudu pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (odredba člana 349. ZPP), to je u konkretnom slučaju revizija neosnovana. Imajući u vidu navedeno, redovni sudovi su donijeli presude kao u dispozitivima.

IV. Apelacija

I.Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da u toku postupka tužitelj nije dokazao da je izvršio plaćanje ugovorene cijene, dok smatra da je ona nesporno dokazala da je mnogo prije tužitelja zaključila ugovor i ispunila svoju obavezu, odnosno uplatila kompletnu cijenu stana. Također, smatra da je, suprotno stavu revizionog suda, u reviziji ukazala na sve povrede koje su joj učinjene u toku postupka pred nižestepenim sudovima zbog čega joj je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Smatra da joj nije pružena adekvatna zaštita prava na sudu, odnosno da nije imala adekvatan pristup sudu. Apelantica navodi da se u njenom slučaju nije ni radilo o prometu nekretninama, već o prometu robe, jer je zaključila ugovor o udruživanju sredstava, a ne o prometu nekretnina u smislu Zakona o prometu nekretnina.

II.Odgovor na apelaciju

11. Apelacioni sud je naveo sadržaj osporenih presuda, te istakao da je, s obzirom na obrazloženja tih presuda, vidljivo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva.

12. Osnovni sud je naveo da je uvidom u apelaciju i kompletan spis utvrdio da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

13. Tužitelj je naveo da je nesporno dokazao da je prije apelantice zaključio kupoprodajni, odnosno ugovor o udruživanju sredstava, i isplatio cijenu spornog stana, čime je postao i njegov vlasnik. Zbog navedenog, smatra da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Službeni glasnik Brčko Distrikta“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) relevantne odredbe glase:

Član 34.

(1) Pravo vlasništva na nekretninama stiče se upisom u zemljišnu knjigu ako je sticalac savjestan, ako zakonom nije drugačije određeno. Savjesnost sticaoca se podrazumijeva. (2) Savjesnim se smatra onaj sticalac koji se pouzdao u sadržinu javnog registra nekretnina, koji nije znao niti je mogao znati da lice sa kojim je zaključilo ugovor nije vlasnik nekretnine, niti je znalo ni moglo znati da je zaključeno više ugovora o otuđenju iste nekretnine, niti da je nekretnina predata u posjed nekom od više ugovarača. (3) Niko se neće smatrati nesavjesnim samo zato što nije istraživao vanknjižno stanje. Član 36.

(1) Savjesnost mora postojati kako u momentu zaključenja ugovora, tako i u momentu podnošenja zahtjeva za upis.

(2) U slučaju da je više lica zaključilo sa vlasnikom pravne poslove upravljene na prenos vlasništva iste nekretnine i da su sva lica savjesna, pravo vlasništva će steći ono lice koje je prvo podnijelo zahtjev za upis u zemljišnu knjigu.

(3) Protiv lica koje je suprotno prethodnim odredbama izdejstvovalo upis u zemljišnu knjigu, zainteresovano lice može podnijeti zahtjev za brisanje izvršenog upisa u roku od 3 godine od dana provođenja upisa, kao i zabilježbu spora.

15. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Brčko Distrikta“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) koji je primijenjen u konkretnom slučaju relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1)Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2)Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3 stav 2).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 002465 13 Rev od 14. jula 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. septembra 2017. godine a apelacija je podnesena 3. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

20. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

23. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje apelanticinih prava koja proizlaze iz ugovora o udruživanju sredstava za stambenu izgradnju iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

24. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

26. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je odredbama čl. 34. i 36. Zakona o vlasništvu, između ostalog, propisano da se pravo vlasništva stječe upisom u zemljišne knjige pod uvjetom da je stjecatelj savjestan pri čemu savjesnost mora postojati i u momentu zaključenja ugovora i u momentu upisa u zemljišne knjige. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da iz zaključaka redovnih sudova proizlazi da je tužitelj dokazao da je zaključio ugovor, čiji je predmet bio sporni stan, prije nego što je to učinila apelantica i da je isplatio kompletnu cijenu stana o čemu postoji priznanica, dok apelantica nije dokazala svoje tvrdnje da je ona ta koja je prva zaključila ugovor. Kako je, dakle, u postupku na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je tužitelj zaključio ugovor čiji je predmet bio sporni stan i isplatio kompletnu cijenu, a da je apelantica, iako je to znala, čak i u toku trajanja postupka, također zaključila ugovor i anekse ugovora čiji je predmet bio isti stan i, štaviše, na osnovu tih ugovora i aneksa ugovora se uknjižila kao vlasnica, to Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su utvrdili da jači pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na spornom stanu ima tužitelj i da je apelantica sve vrijeme bila nesavjesna. Osim toga, Ustavni sud zapaža i da se iz činjenica predmeta ne može zaključiti da apelantica nije imala adekvatan pristup sudu s obzirom na to da iz stanja spisa proizlazi da je učestvovala u postupku u istoj mjeri kao i tužitelj s obzirom na to da je predlagala i provodila dokaze i koristila pravne lijekove propisane zakonom. Ustavni sud smatra apelanticine navode neosnovanim, uključujući i navod da se u konkretnom slučaju ne radi o prometu nekretnina, već o prometu robe, jer je nesporno da je u konkretnom slučaju predmet ugovora bila nekretnina-sporni stan.

27. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

28. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu i djelotvoran pravni lijek. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelanticini navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je navela u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle, navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navode o kršenju tog prava Ustavni sud je već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio je da su neosnovani. Osim toga ,Ustavni sud ukazuje da činjenica da pravni lijekovi koje je koristila apelantica nisu imali pozitivan ishod za nju ne znači da je apelantici uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek s obzirom na to da standardi ovog prava ne garantuju uspjeh pri korištenju pravnih lijekova. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

29. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo kada su zaključili da tužitelj ima jači pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na spornom stanu, jer je apelantica sve vrijeme bila nesavjesna.

30. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelantica navode o kršenju ovih prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno i kada korištenje pravnog lijeka nije imalo pozitivan ishod po apelanticu, jer standardi prava na djelotvoran pravni lijek ne garantiraju pozitivan učinak pravnog lijeka.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4591/17 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio