Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-359/18 (M. B.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-359/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-359/18, rješavajući apelaciju Mirsada Bubića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Bubića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 256956 14 Gž od 15. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Bubić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Kadrija Kolić i Marsela Bajramović, advokati iz Ilidže, podnio je 19. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 256956 14 Gž od 15. novembra 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 256956 12 P od 23. januara 2014. godine, obavezan je tuženi „Bosna Sunce Osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos, uvećan za zakonsku zateznu kamatu, te da mu isplati troškove parničnog postupka, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva, preko dosuđenog iznosa, apelant odbijen.

3. U obrazloženju navedene presude, Općinski sud je istakao da je apelant u svojoj tužbi (podnesenoj Općinskom sudu 16. maja 2012. godine) naveo da je kod tuženog osiguranik „po polici osiguranja auto kaska“ određeni broj od 19. avgusta 2011. godine. Zatim, da je apelant određenog datuma pretrpio štetu na svom putničkom automobilu, te da se obraćao tuženom za namirenje štete u određenom novčanom iznosu. Tuženi mu nije isplatio naknadu na ime štete, odnosno da je iznos koji je tuženi ponudio nerealan i nisko postavljen i da je stvarna šteta koju je apelant pretrpio znatno veća od one koju je tuženi procijenio.

4. Općinski sud je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza, te navoda iznesenih u toku postupka, utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan u djelu u kojem je udovoljeno. Zatim je istakao, da je tuženi u odgovoru ne tužbu istakao prigovor nedostatka aktivne i pasivne legitimacije, te osporio pravni osnovi i visinu tužbenog zahtjeva.

5. Općinski sud je ukazao, da je u toku dokaznog postupka utvrdio da je apelant određenog datuma pretrpio štetu na svom putničkom automobilu (bliže opisanom u navedenoj presudi), uslijed štetnog događaja-saobraćajne nezgode. Nadalje, iz provedenog dokaza čitanja police osiguranja od automobilske odgovornosti od 19. avgusta 2011. godine, Općinski sud je utvrdio da je apelant bio osiguranik kod tuženog po predmetnoj polici osiguranja, za određeni period osiguranja. Zatim, da iz podneska tuženog od 28. decembra 2011. godine, koji je dostavljen apelantu, proizlazi da je tuženi, po apelantovom odštetnom zahtjevu, donio odluku o njegovoj odgovornosti za naknadu štete, na način što je utvrdio da je odštetni zahtjev apelanta pravno osnovan, pri čemu je tuženi ponudio određeni novčani iznos, pa je obzirom na navedeno, po ocjeni Općinskog suda, neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog. Takođe, neosnovan je i prigovor aktivne legitimacije istaknut od strane tuženog, a obzirom da je iz provedenog dokaza čitanja određene potvrde o registraciji (bliže opisane u prvostepenoj presudi), Općinski sud utvrdio da je predmetno motorno vozilo u apelantovom vlasništvu. Općinski sud je istakao da je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio vještačenjem po vještaku saobraćajno-mašinske struke.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 256956 14 Gž od 15. novembra 2017. godine, uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena, na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.

7. U obrazloženju navedene odluke, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud prilikom utvrđivanja osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva utvrdio da su apelant i tuženi sklopili ugovor o kasko osiguranju motornog vozila, te da iz tog osnova proizlazi pravo apelanta na naknadu materijalne štete. Međutim, tuženi osnovano u žalbi navodi da je prednji zaključak prvostepenog suda pogrešan.

8. Kantonalni sud je obrazložio šta je ugovor o osiguranju, a šta ugovor o kasko osiguranju motornog vozila, te istakao da iz dokaza-police osiguranja od 19. avgusta 2011. godine, na koju se poziva prvostepeni sud, proizlazi da su ugovor o osiguranju od automobilske odgovornosti zaključili pravno lice „Proming“ d.o.o. Bugojno i tuženi. Dakle, iz navedene police proizlazi da se radi o osiguranju od automobilske odgovornosti, a nikako o kasko osiguranju predmetnog motornog vozila. Takođe, Kantonalni sud je naglasio da se iz navedene police osiguranja ne može utvrditi ni da su apelant i tuženi sklopili bilo kakav ugovor o osiguranju putničkog vozila, a kako je to pogrešno utvrdio prvostepeni sud. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je cijenio kao osnovane navode tuženog, da u konkretnoj pravnoj stvari ne postoji pravni osnov na osnovu kojeg bi tuženi bio obavezan da apelantu nadoknadi materijalnu štetu. Nadalje je navedeno, da je odredbom člana

123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je svaka strana dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da apelant u konkretnoj pravnoj stvari nije dokazao da postoji pravni osnov za isplatu materijalne štete na osnovu kasko osiguranja.

9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da Kantonalni sud u konkretnom slučaju nije cijenio sve izvedene dokaze, te da je pogrešno i proizvoljno primijenio ZPP. Apelant je, između ostalog, istakao da Kantonalni sud potencira da je prvostepeni sud utvrdio da su apelant i tuženi sklopili ugovor o kasko osiguranju motornog vozila, a da prvostepeni sud to nije utvrdio, već je na osnovu priznanja apelantovih potraživanja od strane tuženog, pravni osnov tužbe zasnovao na istom. Zatim, da je nesporno da je tuženi u svom odgovoru na apelantov odštetni zahtjev i odgovoru na tužbu priznao osnov tužbenog zahtjeva, postojanje predmetne police i svoju odgovornost, a da se protivio isključivo visini potraživanja. Apelant je takođe naveo, da s obzirom „da je tuženi priznao svoju odgovornost i da je utvrdio da je apelantov zahtjev pravno osnovan, kao i na činjenicu da tokom čitavog postupka nije isticao prigovor pasivne legitimacije, kao što je tek naknadno osporio i pravni osnov iste, to je isticanje prigovora u žalbi shodno članu 125. ZPP neosnovano“. Pored navedenog, apelant je istakao da je osporenom odlukom Kantonalnog suda evidentno došlo do kršenje njegovih prava, te između ostalog i „prava na suđenje u razumnom roku“.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene procesnog prava, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, na osnovu izvedenih dokaza u predmetnom parničnom postupka, zaključio da apelant u toku postupka nije dokazao da postoji pravni osnov za isplatu materijalne štete u konkretnom slučaju. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem Kantonalnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena presuda.

14. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji naveo da mu je povrijeđeno i „pravo na suđenje u razumnom roku". Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku koji u skladu sa relevantnim zakonskim propisima nije hitne prirode, koji postupak je na dvije sudske instance meritorno okončan za pet godina i šest mjeseci, te da je apelant prije podnošenja apelacije došao do konačne odluke, pa Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, smatra da su i ovi navodi apelanta očigledno neosnovani.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-359/18 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio