Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5152/17 (S. T.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Apelacija preuranjena
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5152/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5152/17, rješavajući apelaciju Staniše Todorovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Staniše Todorovića podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. 96 0 P 004068 17 Rev od 26. septembra 2017. godine i 96 0 P 004068 16 Gž 5 od 23. marta 2017. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 004068 16 P 4 od 27. maja 2016. godine (u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za naknadu štete).

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Staniše Todorovića podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. 96 0 P 004068 17 Rev od 26. septembra 2017. godine i 96 0 P 004068 16 Gž 5 od 23. marta 2017. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 004068 16 P 4 od 27. maja 2016. godine (u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka), zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Staniša Todorović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Mirko Simić, advokat iz Brčkog, podnio je 5. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 P 004068 17 Rev od 26. septembra 2017. godine i 96 0 P 004068 16 Gž 5 od 23. marta 2017. godine i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 004068 16 P 4 od 27. maja 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koji je u postupku u kojem su donesene osporene odluke imao procesnu poziciju tuženog (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 6. juna 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 17. do 24. juna 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je 16. novembra 2009. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete. Postupajući po nalogu Osnovnog suda sa ročišta od 9. decembra 2010. godine, apelant je 30. decembra 2010. godine uredio tužbeni zahtjev.

6. Rješenjem Osnovnog suda od 10. januara 2011. godine odbačena je apelantova tužba u dijelu kojim je traženo da se tuženi obaveže da apelantu na ime naknade štete za korištenje njegovih nekretnina, preciziranih u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine, predmetna parcela ili predmetno zemljište), isplati određeni novčani iznos počev od 8. maja 2008. godine, pa do presuđenja sa zakonskom zateznom kamatom zbog postojanja dvostruke litispendencije.

7. Rješenjem Apelacionog suda od 9. juna 2011. godine apelantova žalba je uvažena, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

8. Rješenjem Osnovnog suda od 5. septembra 2012. godine odbačena je apelantova tužba u dijelu kojim je traženo da se tuženi obaveže da apelantu na ime naknade štete za korištenje predmetne nekretnine isplati određeni novčani iznos, i to u dijelu kojim se traži naknada nastale štete na ime korištenja te nekretnine za vremenski period od 1. januara 1984. godine do 8. maja 2008. godine.

9. Rješenjem Apelacionog suda od 15. marta 2013. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.

10. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta od 9. oktobra 2014. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade štete zbog korištenja predmetne nekretnine isplati određeni novčani iznos počev od 8. maja 2008. godine, pa do 9. oktobra 2014. godine, zajedno sa troškovima parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

11. Rješenjem Apelacionog suda od 22. januara 2015. godine usvojena je žalba tuženog, presuda Osnovnog suda od 9. oktobra 2014. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

12. Apelant je podnescima od 17. februara i 6. marta 2015. godine predložio provođenje novih dokaza pored onih koji se nalaze u spisu.

13. Apelant je podneskom od 24. maja 2016. godine precizirao tužbeni zahtjev.

14. Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 96 0 P 004068 16 P 4 od 27. maja 2016. godine kojom je (stav 1. izreke presude) odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade zbog korištenja predmetnih nekretnina isplati određeni novčani iznos počevši od 8. maja 2008. godine, pa do presuđenja sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom (st. 2. i 3. izreke presude) obavezani su apelant i raniji tužilac (Čedo Todorović) da tuženom na ime troškova parničnog postupka solidarno isplate određeni novčani iznos, dok je raniji tužilac obavezan da tuženom na ime troškova parničnog postupka samostalno isplati određeni novčani iznos (sve preciznije navedeno u izreci presude).

15. U obrazloženju presude je konstatovano da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari verzijski zahtjev iz člana 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno naknada za korištenje apelantovog zemljišta u ukupnoj površini od 2.000 m2. Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da je apelant deposjediran u pogledu predmetne parcele početkom osamdesetih godina prošlog vijeka od pravnog prednika tuženog, odnosno tadašnje Opštine Brčko, s obzirom na to da je provedena eksproprijacija susjednih parcela za potrebe izgradnje magistralnog vodovoda i crpilišta Plazulje. Nadalje, Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je, iako predmetne nekretnine nisu eksproprisane, tuženi tada nesporno stupio u njihov posjed, koristio ga za potrebe obližnje crpne stanice i ogradio, a nakon osnivanja JP „Komunalno Brčko“ d.o.o. Brčko kompleks crpne stanice predao u posjed komunalnom preduzeću. Tom prilikom je predmetna nekretnina ostala van ograđenog kruga kompleksa crpne stanice, te sada faktički služi, uslijed konfiguracije terena, kao prirodni kopneni odvojak koji razdvaja rijeku Savu i retenziju. Utvrđeno je i da se predmetne nekretnine jednim dijelom nalaze u potopljenom i plavnom pojasu rijeke Save, dok većim dijelom predstavljaju ravnu površinu, da je predmetna parcela nasuta granulacijom šljunka i da na njoj nema izgrađenih nadzemnih objekata, dok se ispod predmetne parcele proteže podzemni cjevovod. Nadalje, Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je u postupku izlaganja podataka o nekretninama i utvrđivanju prava na zemljištu predmetna parcela uknjižena u apelantovu korist sa 1/1 dijela, dok je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 17. novembra 2014. godine utvrđeno (izrekom presude) „da je cijela sporna parcela dobro u općoj upotrebi“. Osnovni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geološke struke A.Đ. utvrdio da je predmetna parcela vodno zemljište (u cijelosti), da se jedan dio nalazi u vodnom priobalnom dijelu, odnosno zaštićenom vodnom pojasu između tri vodoprivredna objekta (korita rijeke Save, obaloutvrde i retenzije), a preostali dio u kosini obale koji pripada koritu rijeke Save - vodoprivrednom objektu, kao i da je predmetna parcela dobila svojstvo dijela rijeke Save i njenog obalnog dijela, sasvim sigurno, još 1948. godine (tada se navodi kao „šumica pored Save“) pri čemu su promjene nastale do tada rezultat prirodnih procesa.

16. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da je predmetna parcela i u vremenskom intervalu iz tužbe imala svojstvo dobra u opštoj upotrebi, zbog čega je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je stjecanjem svojstva dobra u opštoj upotrebi, po sili zakona, prestalo pravo apelantove svojine (i njegovih pravnih prednika) na spornoj parceli, dok osnovni uslov za primjenu ustanove verzijskog zahtjeva iz člana

219. ZOO jeste da je okorišteno lice neovlašteno koristilo tuđu stvar. Pri tome Osnovni sud je istaknuo da nije mogao da zanemari postojanje pravomoćne presude od 17. novembra 2014. godine (kojom je konstatovano da je sporna nekretnina dobro u opštoj upotrebi) u pravnom poretku (res iudicata pro veritate habetur), a na drugačiji ishod ne može utjecati niti činjenica da navedena presuda nije, u vrijeme donošenja osporene presude, uknjižena u zemljišnoknjižnim evidencijama. Prilikom odlučenja Osnovni sud je naveo da je poklonio i vjeru nalazima i mišljenjima vještaka, jer nisu osporeni drugim vještačenjima, a nalazi su dati stručno i argumentovano. Pri tome Osnovni sud je naveo da je odbio apelantov dokazni prijedlog za saslušanje određenih svjedoka, budući da se činjenice o kojima ti svjedoci imaju saznanja mogu crpiti i iz isprava u spisu, a zbog istih razloga je odbijen i apelantov dokazni prijedlog za izdavanje dopunskog zadatka vještaku geodetske struke za izjašnjenje da li je uknjižena presuda Osnovnog suda od 17. novembra 2014. godine u zemljišnoj knjizi i da li je bilo kakvih promjena u zemljišnoj knjizi nakon donošenja navedene presude.

17. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom člana 119. stav 1. u vezi sa čl. 116. i 129. st. 1. i 2. ZPP o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani osam obrazloženja.

18. Odlučujući o apelantovoj žalbi Apelacioni sud je donio Presudu broj 96 0 P 004068 16 Gž 5 od 23. marta 2017. godine kojom je žalbu izjavljenu protiv prvog stava izreke presude Osnovnog suda od 27. maja 2016. godine odbio i prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio, dok je žalbu izjavljenu protiv drugog i trećeg stava izreke presude usvojio i prvostepenu presudu u tom dijelu (odluka o troškovima postupka sadržana u navedenim stavovima) ukinuo i u ukinutom dijelu predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

19. Apelacioni sud je u obrazloženju presude konstatovao da prvostepena presuda nije donesena povredom odredaba parničnog postupka na koje je ukazao apelant u žalbi. Pri tome Apelacioni sud je naveo da se prvi stav izreke prvostepene presude ne razlikuje od tužbenog prijedloga s obzirom na to da označavanjem Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kao tuženog, navođenjem imena i prezimena apelanta, navođenjem tačne ukupne površine parcele i iznosa KM koji je zahtijevan po m ne ukazuje na razliku na koju upućuje apelant i time na povredu odredbe člana 288. stav 2. ZPP. Također, Apelacioni sud je naveo da odluka o apelantovom tužbenom zahtjevu u konkretnom sporu nije uslovljena provođenjem presude Osnovnog suda od 17. novembra 2014. godine [kojom je konstatovano da je sporna nekretnina dobro u opštoj upotrebi]. Osim toga, Apelacioni sud je naveo da sud, prema odredbama važećeg procesnog zakona, može odlučiti da ne prihvati prijedlog za dopunu vještačenja tako da se očituje o razlozima zbog kojih prijedlog za dopunu nije prihvatio, kako je to i učinio prvostepeni sud. Pored toga, Apelacioni sud je u obrazloženju presude, također, ocijenio da nije osnovan ni apelantov žalbeni navod da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Pri tome Apelacioni sud je imao u vidu odredbe čl. 7. i 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koje je citirao, naglasivši da je prvostepeni sud odluku o tužbenom zahtjevu utemeljio na činjenicama za koje je imao podlogu u provedenim dokazima (detaljnije o tome na strani 5. i 6. obrazloženja presude).

20. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 17. novembra 2014. godine, primjenom člana 13. stav 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu) u vezi sa odredbom člana 6. st. 5. i 6. Zakona o vodama, utvrđeno da je predmetna parcela dobro u opštoj upotrebi, te da je zbog stjecanja tog svojstva apelantovo pravo vlasništva na predmetnoj parceli prestalo. Apelacioni sud je pojasnio da je u predmetnom postupku, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geološke struke i na osnovu dopune nalaza tog vještaka, utvrđeno da je predmetno zemljište dobilo svojstvo dobra u opštoj upotrebi 1948. godine (u zaključku nalaza i mišljenja dopune vještak je navela da je predmetna parcela u cijeloj svojoj površini, po položaju i strukturi, stekla svojstvo dijela rijeke Save i njenog obalnog dijela u vodnom zemljištu od 1948. godine kao vremenskom periodu od kada je i vještak geodetske struke koristio podatke za svoj nalaz i koje ima i nakon urađene obaloutvrde). Apelacioni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda zakonita, jer činjenica da je apelant i sada upisan kao vlasnik predmetnog zemljišta nije zapreka za utvrđenje iz pravosnažne odluke Osnovnog suda od 17. novembra 2014. godine, niti za utvrđenje u konkretnom postupku kada je predmetna nekretnina postala dobro u opštoj upotrebi. Slijedom nesumnjivog utvrđenja da je predmetna parcela to svojstvo svakako imala 1948. godine (na osnovu navedenog relevantnog dokaza), apelantovom tužbenom zahtjevu se nije moglo udovoljiti, kako je to osnovano zaključio i prvostepeni sud.

21. Apelacioni sud je osnovanost žalbenih prigovora u dijelu odluke o troškovima postupka detaljno pojasnio na strani 7. i 8. obrazloženja presude.

22. Reviziono vijeće Apelacionog suda je donijelo Presudu broj 96 0 P 004068 17 Rev od 26. septembra 2017. godine kojom je odbijena apelantova revizija kao neosnovana.

23. Apelacioni sud je u obrazloženju presude konstatovao da obrazloženje drugostepene presude sadrži pravilne i dovoljne odgovore na sve odlučne žalbene navode istaknute u okviru žalbenih razloga, čime je drugostepeni sud odgovorio obavezi propisanoj u odredbi člana 340. ZPP, da u obrazloženju svoje odluke ocijeni one žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

24. Apelacioni sud je ocijenio da nižestepeni sudovi, u okviru tužbenog prijedloga, činjenica navedenih u tužbi i činjenica utvrđenih u postupku, za koje je vezan revizioni sud, nisu povrijedili pravila od kojih zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva, kada apelantu nisu pružili zahtijevanu pravnu zaštitu, budući da im to nisu dozvoljavale odredbe relevantnih propisa materijalnog prava. Pri tome Apelacioni sud je pojasnio da institut upotrebe tuđe stvari u svoju korist (versio in rem) propisan odredbom člana 219. ZOO, što je pravni osnov tužbenog zahtjeva, postoji kad neko tuđu stvar upotrijebi u svoju korist i u tom slučaju postoji obaveza na naknadu koristi koju je imao od takve upotrebe (u konkretnom slučaju to je apelantov zahtjev da mu tuženi naknadi zakupninu), dakle, uslov je da je u pitanju neovlašteno (protivpravno) korištenje tuđe stvari. To podrazumijeva da je stvar sposobna biti predmet stvarnog prava, odnosno sposobna da bude objekat prava vlasništva, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Naime, ukoliko stvar po svojim prirodnim osobinama nije sposobna biti objekat prava vlasništva i drugih stvarnih prava, onda je riječ o dobru u opštoj upotrebi za koje je u odredbi člana 13. Zakona o vlasništvu propisano da su to, između ostalog, rijeke i obale i one ne mogu biti u vlasti fizičkih i pravnih osoba, već o njima vodi brigu i upravlja Distrikt ukoliko posebnim zakonom nije drugačije propisano.

25. Kako je u postupku utvrđeno da je predmetno zemljište postalo vodno zemljište, da je članom 6. stav 14. Zakona o vodama propisano da je vodno zemljište korito i obala vodotoka i da je pravosnažnom presudom od 17. novembra 2014. godine utvrđeno da predmetna parcela predstavlja dobro u opštoj upotrebi i da registrovanje te presude u javnim knjigama ima, također, deklaratorni značaj, Apelacioni sud je zaključio da su neosnovani revizioni prigovori da predmetno zemljište nije dobro u opštoj upotrebi, „jer se u katastru nepokretnosti apelant vodi kao vlasnik“ i da pravosnažna presuda od 17. novembra 2014. godine „ne može imati retroaktivno dejstvo“, već da djeluje od pravosnažnosti. Stoga, to što je presuda od 17. novembra 2014. godine (kojom je utvrđeno da su predmetne nekretnine dobro u opštoj upotrebi) deklaratorna presuda kojom je prihvaćen pozitivni deklaratorni protivtužbeni zahtjev, znači da ona samo deklariše (potvrđuje) postojeći režim zemljišta, odnosno potvrđuje da je po svojoj prirodi postalo dio obale i rijeke Save za koje je Zakon o vlasništvu propisao da je dobro u opštoj upotrebi. Dakle, tom presudom nisu konstituisani novi, niti su preinačeni postojeći odnosi i ona se prisilno ne izvršava, pa i njena registracija u javnim knjigama ima, također, deklaratorno značenje.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

26. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvorni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

27. Apelant tvrdi da drugostepeni sud nije odlučio o svim navodima žalbe, niti je naveo da je odlučio samo o onim navodima žalbe koji su od odlučnog značaja. S tim u vezi, apelant je naveo da nije ista sadržina opredijeljenog tužbenog zahtjeva, konačno preciziranog podneskom od 24. maja 2016. godine, i izreka prvostepene presude. Također, tvrdi da prvostepeni sud nije prihvatio njegov prijedlog za dopunu vještačenja vještaka geodetske struke, kojim bi se dodatno utvrdile odlučne činjenice, na koji način je prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje, pristup sudu i djelotvoran pravni lijek. Ističe da je svojstvo predmetne nekretnine riješeno vještačenjem vještaka geološke struke koji je zasnovan na hipotezi i netačnim, te neosnovanim navodima tužene strane. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbu člana 13. Zakona o vlasništvu na način kako je to učinio prvostepeni sud, a prihvatio drugostepeni sud, kao i da prvostepeni i drugostepeni sud nisu pravilno primijenili odredbu člana 219. ZOO.

28. Konačno, apelant je naveo da je Osnovni sud „u toku postupka donosio nekoliko procesnih rješenja koja su irelevantna za [predmetnu] apelaciju, osim u aspektu da je zbog toga postupak trajao znatno duže“.

b)Odgovor na apelaciju

29. Apelacioni sud je naveo da apelant povredu prava navedenih u apelaciji obrazlaže, u suštini, istim navodima kojima je u okviru revizionih razloga pobijao drugostepenu presudu. S tim u vezi, Apelacioni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga datih u presudi koja je osporena apelacijom. Apelacioni sud je istaknuo da nije (kao ni nižestepeni sudovi) počinio propuste materijalnopravne naravi (da nije povrijedio pravila o osnovanosti tužbenog zahtjeva kod sadržaja relevantnih odredaba Zakona o vlasništvu, ZOO, Zakona o vodama), kao ni propuste procesne naravi (da je zbog pogrešne ocjene dokaza izveo pogrešne činjenične zaključke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, ili da je učinio povrede odredaba postupka koje su bile od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite presude). Nadalje, Apelacioni sud je naveo da je reviziona presuda (ali i nižestepene presude) donesena u skladu sa relevantnim odredbama materijalnog prava, ali i odredbama ZPP (o tužbenom zahtjevu, o žalbi i o reviziji riješeno je meritornim presudama, a u obrazloženjima presuda je objašnjeno zbog kojih činjeničnih i pravnih razloga je riješeno o tužbenom zahtjevu, odnosno o žalbi i o reviziji kao u izreci svake od presuda), a činjenica da u povodu njegovog pravnog lijeka nije riješeno u njegovu korist sama po sebi ne predstavlja kršenje tih prava.

30. Osnovni sud je naveo da su u osporenoj presudi dati jasni razlozi o odbijanju tužbenog zahtjeva, te da apelantov subjektivni stav da to „njemu nije jasno“ nije od odlučnog značaja u konkretnom predmetu. Pri tome Osnovni sud je ukazao da predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari jeste verzijski zahtjev iz člana 219. ZOO, odnosno naknada za korištenje predmetnog zemljišta, a tada se mora dokazati najprije apelantovo vlasništvo na navedenoj parceli. No sud ne može zanemariti postojanje pravomoćne presude Osnovnog suda od 17. novembra 2014. godine (donesene između istih stranaka) kojom je utvrđeno da je predmetno zemljište, u stvari, dobro u opštoj upotrebi. Navedena presuda egzistira u pravnom poretku i činjenica da li je i kada navedena odluka evidentirana u zemljišnoj knjizi nije od odlučnog značaja. Stjecanjem ovog svojstva, po sili zakona, jeste prestalo pravo apelantove svojine (i njegovih pravnih prednika) na spornoj parceli. Nadalje je Osnovni sud naveo da je navedena odluka imala deklaratorni karakter, pa je dalje bilo potrebno pouzdano razjasniti kada je navedena parcela dobila svojstvo dobra u opštoj upotrebi. Geološkim vještačenjem je utvrđeno da sporna parcela ima, u hidro-geološkom smislu, još od 1948. godine pa sve do danas - po svojoj površini, položaju i strukturi - svojstvo dijela rijeke Save i njenog obalnog dijela, zbog čega je sud zaključio da je navedena parcela i u periodu od 8. maja 2008. godine pa i kasnije (vremenski interval iz tužbe) svakako imala isto svojstvo dobra u opštoj upotrebi (drugim riječima, i tada je imala ista svojstva kao i onda kada je ovaj sud donio presudu od 17. novembra 2014. godine). Slijedom toga, kod takvog stanja stvari, ukazuje se neosnovanim postavljeni tužbeni zahtjev. Također, Osnovni sud je naveo da je razloge za odbijanje izvođenja pojedenih dokaznih prijedloga naveo u osporenoj presudi. Pored toga, Osnovni sud je naveo da je tačno da je postupak dugo trajao zbog promjena procesnog zakona, izmjene u sastavu suda, ali i nekoliko zahtjeva za izuzeće, te zbog apelantovog upornog predlaganja novih dokaza, zahtjeva da se pribavljaju „novi dokazi“ po službenoj dužnosti, ulaganja irelevantnih isprava u spis, više izjavljenih žalbi protiv procesnih rješenja, složenosti predmeta i tako dalje.

31. Tuženi smatra da apelacija ne ukazuje da postoje navedene povrede ustavnih prava u predmetnom parničnom postupku, odnosno da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi. Ukazuje da su apelacioni navodi isti kao i navodi koje je iznosio u postupku povodom pravnih lijekova pred redovnim sudovima, a da Ustavni sud nije redovni sud. Također, tvrdi da su relevantne činjenice utvrđene na pravilan i potpun način u redovnom parničnom postupku. Nadalje, tuženi je naveo da u situaciji kada predmetna nekretnina nije apelantovo vlasništvo, tada se drugo lice, konkretno tuženi, ne može okoristiti tom nekretninom u odnosu na apelanta, pa su odluke nižestepenih redovnih sudova u potpunosti zasnovane na pravilnom utvrđenju relevantnih činjenica i pravilnoj primjeni normi materijalnog prava.

V.Relevantni propisi

32. Zakon o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3 stav 2).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

33. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 13. st. 1. i 2.

(1) Dobra u opštoj upotrebi kao što su vazduh, voda u rijekama i jezerima, obale, rudna bogatstva i sl., nisu podobna da budu objekt prava vlasništva i drugih stvarnih prava, niti mogu biti u vlasti fizičkih i pravnih lica.

(2) O dobrima u opštoj upotrebi vodi brigu i njima upravlja Distrikt, ukoliko posebnim zakonom nije drugačije određeno.

Član 21.

(1) Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva.

Nikome se ne može oduzeti ili ograničiti vlasništvo osim u javnom interesu u skladu sa Ustavom BiH, Statutom Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i pod uslovima određenim zakonom.

(2) U slučaju ograničavanja ili oduzimanja vlasništva, vlasnik ima pravo na naknadu u skladu sa propisima o eksproprijaciji, ali ne manju od tržišne vrijednosti oduzete stvari u momentu plaćanja naknade.

34. Zakon o vodama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 10/98 i 51/01), koji se u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine primjenjuje na osnovu aneksa uz nalog Supervizora za Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine od 4. avgusta 2006. godine („Službeni glasnik Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine “ broj 23/06), u relevantnom dijelu glasi: Član 6. st. 5, 6. i 14.

Pojedini izrazi, upotrebljeni u ovom zakonu, imaju sledeće značenje:

5) Vodoprivredni bilans je kvantitativni i kvalitativni odnos raspoloživih i potrebnih količina površinskih i podzemnih voda u određenom periodu i na određenom području.

6) Izvorište je prostor na kome se zahvata voda radi javnog snabdevanja stanovništva (izvor, bunar, deo reke ili jezera, akumulacija ili njen deo).

14) Vodno zemljište je korito i obala vodotoka, jezera i akumulacije.

35. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) u relevantnom dijelu glasi:

Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

VI.Dopustivost

36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. a)U odnosu na osporene presude u dijelu kojima je odlučeno o troškovima postupka

38. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na osporene presude (u dijelu kojim je predmet vraćen na ponovno suđenje) Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda.

39. Član 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(l) apelacija je preuranjena;

40. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant podnio apelaciju protiv presuda Apelacionog suda br. 96 0 P 004068 17 Rev od 26. septembra 2017. godine i 96 0 P 004068 16 Gž 5 od 23. marta 2017. godine i Presude Osnovnog suda broj 96 0 P 004068 16 P 4 od 27. maja 2016. godine. Ustavni sud zapaža da je drugostepenom presudom od 23. marta 2017. godine (koja je potvrđena presudom od 26. septembra 2017. godine) djelimično usvojena apelantova žalba i prvostepena presuda od 27. maja 2016. godine u dijelu odluke o troškovima postupka ukinuta, te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno suđenje. Budući da je, dakle, postupak o predmetu apelacije (u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka) u toku pred Osnovnim sudom, slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.

42. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu. b)U odnosu na osporene presude u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za naknadu na ime korištenja predmetnih nekretnina

43. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 004068 17 Rev od 26. septembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 10. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 5. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

45. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 13. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje

46. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

47. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

48. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na spor između apelanta i tuženog o pravu na naknadu na ime korištenja predmetnih nekretnina, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

U odnosu na osporene presude

49. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog povrede pravila postupka i proizvoljne ocjene dokaza, te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Pored toga, apelant tvrdi da prvostepeni sud nije prihvatio njegov prijedlog za dopunu vještačenja vještaka geodetske struke na koji način mu je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku. Također, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo i zbog toga što drugostepeni sud nije odlučio o svim navodima žalbe.

50. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

51. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

52. Ustavni sud zapaža dalje da je u konkretnom parničnom postupku sporno bilo pitanje da li je predmetna parcela postala dobro u opštoj upotrebi u smislu odredaba Zakona o vlasništvu i da li apelant ima pravo na naknadu na ime korištenja predmetne parcele. Ustavni sud zapaža da, nasuprot apelantovom mišljenju, iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u skladu sa relevantnim procesnim zakonom i da je, u smislu relevantnih odredaba ZPP vezanih za provođenje dokaza, ocijenio sve dokaze provedene u postupku pred tim sudom kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te da je nakon takve ocjene dokaza utvrđeno činjenično stanje na osnovu kojeg je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge za svoju odluku da poklone vjeru nalazu i mišljenju vještaka geološke struke A.Đ. na osnovu kojeg je utvrđeno da se predmetna parcela nalazi u vodnom zemljištu, u smislu člana 6. st. 5, 6. i 14. Zakona o vodama, koje, u smislu člana 13. stav 1. Zakona o vlasništvu, ne može biti predmet prava vlasništva, a kojim kao dobrom u opštoj upotrebi upravlja tuženi u smislu stava 2. istog člana, zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu obrazloženja osporenih presuda sa odredbama propisa na koje su se ti sudovi pozvali u osporenim odlukama, kao i odredbama propisa na koje se pozvao apelant u apelaciji, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima osporenih odluka nema elemenata koji ukazuju na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je redovni sud prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu zloupotrijebio dokazni postupak a koje okolnosti bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

53. U vezi sa apelacionim navodima kojima apelant ističe da mu je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom („jednakost oružja“). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud za ljudska prava naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, u kontekstu građanskog postupka da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. maja 2002. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, tačka 24, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine , tačka 21). Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je do povrede ovog principa došlo u konkretnom slučaju zbog toga što prvostepeni sud nije prihvatio njegov prijedlog za dopunu vještačenja vještaka geodetske struke. U vezi s tim, te apelantovim istaknutim prigovorima, Ustavni sud, prije svega, naglašava da činjenica da redovni sud nije prihvatio dokaze jedne strane u postupku sama po sebi ne znači da ta strana nije ravnopravno tretirana u odnosu na suprotnu stranu u postupku. Zatim, Ustavni sud zapaža da je apelant ove navode isticao u žalbenom postupku pred Apelacionim sudom, te da iz obrazloženja presude tog suda, koja je potvrđena osporenom presudom, proizlazi da apelantovi navodi i dokazi na koje je upućivao nisu bili od značaja za predmetni postupak, ocijenivši da provođenje tih dokaza ne bi bilo cjelishodno kada je u predmetnom postupku provedeno vještačenje vještaka geodetske struke, jer su irelevantni kod postavljenog obligacionog zahtjeva (budući da nema spora o identitetu predmetnog zemljišta). Stoga, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu propustili da ocijene apelantov predmetni prigovor, već upravo suprotno, on je ocijenjen i dato je obrazloženje zbog čega ga sudovi nisu smatrali osnovanim. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak u kojem su saslušani apelant, svjedoci, vještaci, te su analizirani i ocijenjeni i materijalni dokazi, a apelant je imao mogućnost da predlaže izvođenje dokaza, što je i činio, te je ukazano na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana. Shodno navedenom, te imajući u vidu da apelant, osim tvrdnji koje je isticao u postupku pred Apelacionim sudom, ničim nije dokazao svoje navode da nije ravnopravno tretiran u postupku, te imajući u vidu da u priloženoj dokumentaciji nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantu uskraćena mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da osporava i komentariše dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani njegovi navodi da nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

54. Povredu prava na pravično suđenje apelant nalazi u tome što drugostepeni sud nije odlučio o svim navodima žalbe, niti je naveo da je odlučio samo onim navodima žalbe koji su od odlučnog značaja, čime je povrijedio njegovo pravo na efektivno dvostepeno odlučivanje, odnosno efektivno ulaganje pravnog lijeka. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorio na svaki žalbeni, odnosno revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

55. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Suđenje u razumnom roku

56. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i zbog njegove dužine trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i sa tog aspekta.

57. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

58. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav

1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

59. Ustavni sud konstatuje da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 16. novembra 2009. godine i da je postupak okončan presudom Apelacionog suda od 26. septembra 2017. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko osam godina.

60. Nadalje, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o nešto složenijem predmetu, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na utvrđivanje naknade zbog korištenja predmetnih nekretnina. Naime, tokom predmetnog postupka je proveden obiman dokazni postupak u kojem su saslušani apelant, svjedoci, vještaci, te su analizirani i ocijenjeni i materijalni dokazi (između ostalih, rješenje Vijeća za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na zemljištu Brčko Distrikta BiH, zemljišnoknjižni izvodi za predmetne nekretnine, zapisnik o preuzimanju fabrike vode, presudu Osnovnog suda od 17. novembra 2014. godine, presudu Apelacionog suda od 21. aprila 2015. godine, dnevni hidrološki bilten na 10. januar 2016. godine, pregled vodostaja za stanicu Slavonski Šamac, pregled vodostaja za stanicu Gunja, nalaz i mišljenje vještaka geološke struke A.Đ., nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke D.J., nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke G.N., nalaz vještaka ekonomske struke M.Ž.). Osim toga, iz odgovora na apelaciju Osnovnog suda proizlazi da je apelant u izvjesnoj mjeri doprinio dužini trajanja predmetnog postupka zahtjevima za izuzeće, predlaganjem novih dokaza, zahtjevima da se pribave „novi dokazi“ po službenoj dužnosti, ulaganjem irelevantnih isprava u spis, izjavljivanjem žalbi protiv procesnih rješenja i slično. Nadalje, kako se tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje naknade zbog korištenja predmetnih nekretnina, Ustavni sud zaključuje da je postupak za apelanta značajan.

61. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku doneseno devet odluka od čega je prvostepeni sud donio dva procesna rješenja i dvije meritorne odluke (10. januara 2011. godine, 5. septembra 2012. godine, 9. oktobra 2014. godine i 27. maja 2016. godine), drugostepeni sud u žalbenom postupku tri procesna rješenja i jednu meritornu odluku (9. juna 2011. godine, 15. marta 2013. godine, 22. januara 2015. godine i 23. marta 2017. godine) i u revizionom postupku jedna meritorna odluka (26. septembra 2017. godine). Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud nakon jedne godine od podnošenja tužbe donio rješenje kojim je tužbu odbacio zbog litispendencije, dok je Apelacionom sudu bilo potrebno pet mjeseci da donese rješenje kojim je uvažio apelantovu žalbu, rješenje Osnovnog suda ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je nakon toga Osnovni sud donio rješenje nakon jedne godine kojim je odbačena apelantova tužba u dijelu kojim je apelant tražio naknadu štete za vremenski period od 1. januara 1984. godine do 8. maja 2008. godine. Postupajući po apelantovoj žalbi, Apelacioni sud je nakon šest mjeseci donio rješenje kojim je potvrdio prvostepeno rješenje. Nakon toga Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud donio presudu nakon jedne i po godine kojom je obavezao tuženog da apelantu isplati naknadu štete zbog korištenja predmetnih nekretnina, a koja je rješenjem Apelacionog suda, koje je doneseno nakon tri mjeseca, ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u ponovnom postupku donio presudu nakon jedne godine i četiri mjeseca, koja je u žalbenom postupku potvrđena presudom Apelacionog suda nakon 10 mjeseci i presudom Apelacionog suda donesenom u revizionom postupku nakon šest mjeseci.

62. Sagledajući navedeno, evidentna je kontinuirana aktivnost redovnih sudova u ovoj pravnoj stvari, koji su u relativno kratkom vremenu donosili odluke iz svoje nadležnosti i gdje u okolnostima konkretnog predmeta ponovno razmatranje jednog predmeta poslije upućivanja na nižu sudsku instancu samo po sebi nije posljedica ozbiljnog sistemskog nedostatka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Stevanović protiv Srbije, presuda od 9. oktobra 2007. godine, broj predstavke 26642/05, stav 54), već određenih propusta procesne prirode koje su učinili nižestepeni sudovi, a na koje je, radi zaštite apelantovih prava u ovom postupku, odnosno donošenja pravilne i zakonite sudske odluke, ukazala viša sudska instanca - Apelacioni sud. Stoga, iako je postupak trajao oko osam godina, imajući u vidu sve navedene okolnosti konkretnog predmeta, posebno da se radilo o složenom predmetu, koje su zajedno sa apelantovim ponašanjem doprinijele ukupnoj dužini ove parnice, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili predmetni postupak, niti ima elemenata koji ukazuju da su oni zloupotrijebili svoja ovlaštenja, te na takav način suštinski ugrozili načelo efikasnog rukovođenja (kontrolisanja) postupka na apelantovu štetu.

63. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina trajanja predmetnog postupka sagledanog u cjelini prešla granice „razumnog roka“, zbog čega nije došlo do povrede apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)Pravo na efektivni pravni lijek

64. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku i da je protiv osporenih odluka podnio žalbu Apelacionom sudu, odnosno reviziju revizionom vijeću Apelacionog suda, koji je, postupajući povodom žalbe, odnosno revizije, osporenim presudama potvrdio presude Osnovnog, odnosno Apelacionog suda, te koji je dao dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odluke u čijem obrazloženju Ustavni sud nije našao elemente proizvoljnosti. Činjenica da žalba, odnosno revizija nije rezultirala uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također, neosnovani.

c)Pravo na imovinu

65. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to da su navodi o kršenju tog prava, u suštini, isti kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

66. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na kršenje principa ravnopravnosti u postupku, proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno ocjeni izvedenih dokaza, te primjeni materijalnog i procesnog prava redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka, kada su redovni sudovi u svojima presudama odgovorili na svaki žalbeni, odnosno revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju odluka, na tri sudske instance, za svoje stavove dali dovoljno jasne i logične razloge. Pri tome Ustavni sud zaključuje da dužina trajanja predmetnog postupka (oko osam godina), sagledana u cjelini, nije prešla granice „razumnog roka“ iz navedenog člana zbog složenosti predmeta i apelantovog doprinosa, te zbog kontinuirane aktivnosti redovnih sudova u ovoj pravnoj stvari.

67. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju u predmetnom postupku.

68. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

69. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5152/17 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio