Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3229/19 (A. H.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3229/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP 3229/19, rješavajući zahtjev Almira Hadžiahmetovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Almira Hadžiahmetovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Almir Hadžiahmetović (u daljnjem tekstu: apelant) sa Ilidže, kojeg zastupa Adna N. Dobojlić Ucoglan, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 022096 19 Kž 2od 10. maja 2019. godine i S1 3 K 022096 18 K od 20. februara 2019. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se „odlaže izvršenje pravomoćne presude“ protiv apelanta do donošenja odluke Ustavnog suda po apelaciji.

2. Prvostepenom presudom Suda BiH broj S1 3 K 022096 18 K od 20. februara 2019. godine apelant je skupa sa saoptuženim E.T. proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio produženo krivično djelo međunarodno navođenje na prostituciju iz člana 187. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), u vezi sa čl. 54. i 31. KZ BiH, pa ga je sud na osnovu navedene zakonske odredbe i uz primjenu čl. 39., 42. i 48. KZ BiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na osnovu člana 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), apelant i saoptuženi su obavezani na naknadu troškova krivičnog postupka, čiji će iznos sud utvrditi posebnim rješenjem po pribavljanju relevantnih podataka.

3. Drugostepenom presudom Suda BiH broj S1 3 K 022096 19 Kž 2od 10. maja 2019. godine, žalbe branilaca apelanta i saoptuženog E.T. su odbijene su kao neosnovane, dok je žalba Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) djelomično uvažena pa je Presuda Suda broj S 1 3 K 022096 18 K od 20. februara 2019. godine preinačena u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji na način da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci a saoptuženi E.T. na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.

4. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana „II/3.d) i e)“ Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju te člana 14. međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant navodi da su osporene presude bazirane na nizu bitnih povreda krivičnog postupka, neutvrđenim činjenicama, na dokazima koji su nezakoniti ili onima koji su proizašli iz nezakonitih dokaza provedenih u istrazi, zatim na dokazima koji nisu uvedeni niti izneseni na glavnom pretresu o čemu ni prvostepena niti drugostepena presuda i nakon mnogih prigovora i ukazivanja na isto kako u toku postupka odnosno glavnog pretresa tako i u žalbenim navodima nije zauzela jasan stav te posebno obrazložila i u skladu sa zakonskim odredbama riješila navedeno. U tom kontekstu, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično i fer suđenje zbog arbitrarne primjene odredaba čl. 25. i 26. i

306. ZKP BiH koje se odnose na spajanje i razdvajanje postupka. Pojašnjava da se optužnicom Tužilaštva BiH broj T20 0 KT 0012239 16 od 27. decembra 2017. godine tereti da je počinio produženo krivično djelo međunarodno navođenje na prostituciju iz člana 187. stav 1 KZ BiH u vezi sa članom 54. KZ BiH i to pod tač. 1. i 2. optužnog akta u periodu 2016. godine. Osnov za podizanje optužnice su dokumentovani razgovori iz drugog predmeta koji se vodio protiv apelanta i to predmeta broj T20 0 KTA 0012019 16, u kojem se vodi istraga protiv apelanta za isto krivično djelo te za isti vremenski period u svojstvu organizatora. Dakle, proizilazi da za istu radnju u istom vremenskom periodu, apelant u isto vrijeme bio i izvršilac-organizator (u predmetu Tužilaštva BiH broj: T20 0 KTA 0012019 16) i pomagač u ovom predmetu koji se osporava apelacijom. Takav stav je nemoguć jer apelant ne može istovremeno imati svojstvo i izvršioca i pomagača. Smatra da na ovaj način Tužilaštvo BiH koristeći svoju funkciju arbitrarno razdvaja i spaja predmete bez uporišta u odredbama ZKP BiH i KZ BiH. O navedenim okolnostima u osporavanim presuda nema posebnog obrazloženja. Zatim, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično i fer suđenje zbog arbitrarne primjene odredaba čl. 3., 10., 14. 51., 60., 62.,71., 274., 281. i 306. ZKP BiH koje se odnose na zakonitost dokaza, radnje dokazivanja odnosno pretresanje stana. prostorija i pokretnih stvari, otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta dokumentacije, zapisnike o dokaznom materijalu o pretresanju, te dokazima na kojima se zasniva presuda. Slijedom toga, apelant ističe da je osporavana prvostepena presuda zasnovana na dokazima koji nisu provedeni niti uvedeni u sudski spis u skladu sa pozitivnim zakonskim procesnim propisima, te na procesnim povredama poput ne sačinjenog zapisnika o pretresanju memorije telefona, memorijskih kartica i drugih uređaja za pohranjivanje podataka te da su slijedom navedenog svi ostali dokazi koji su proizašli iz navedenog plod otrovne voćke. Također, apelant pojašnjava da ni u drugostepenoj presudi Suda BiH, navedeni prigovori odbrane koji su isticani u žalbenim navodima nisu posebno obrazloženi, čime je povrijeđeno pravo na pravično i fer suđenje kao i član 2. Protokola 7. Evropske konvencije, a u vezi čl. 281., 299.. i 306. ZKP BiH. Potom, apelant navodi da je odlučujući o njegovoj žalbi Sud BiH protivno članu 306. ZKP BiH i članu 2. Protokola 7. uz Evropsku konvenciju vršio selektivno ispitivanje žalbenih razloga, pri čemu ili pojedine žalbene razloge nije cijenio niti u tome pravcu dao bilo kakvo obrazloženie ili pak pojedinim žalbenim razlozima dao drugi smisao od onoga koji isti imaju, pri čemu te žalbene razloge, klasifikuje prema vlastitom nahođenju. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na koja je ukazao te ukine osporene odluke. Pored toga, apelant je zatražio da Ustavni sud do donošenja konačne odluke po apelaciji „donese privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje pravosnažne presude Suda BiH broj S1 3 K 022096 18 Kž 2 od 10. maja 2019. godine“, kao i da Ustavni sud BiH odredi hitno postupanje u ovome predmetu.

5. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjeru ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

8. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.

9. U konkretnom slučaju apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na tvrdnjama o kršenju ljudskih prava (ako bi se uputio na izdržavanje kazne) upućujući na razloge iz osporenih presuda koji su po njegovom mišljenju neprihvatljivi i proizvoljni. S tim u vezi Ustavni sud ističe da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.

10. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je relevantnim odredbama Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 22/16; u daljnjem tekstu: ZIKS) propisan postupak izvršenja sankcija koje izrekne Sud BiH, čak i kad se sankcije izvršavaju u entitetskom zavodu (član 1. st. 1. i 6. ZIKS-a). Relevantnim odredbama ZIKS-a (od 145. do 147.) je propisana mogućnost odgađanja izvršenja kazne zatvora pri postojanju okolnosti pod kojima je moguće odgađanje izvršenja kazne osuđenom licu koje se nalazi na slobodi, podnošenjem molbe o kojoj odlučuje Krivično odjeljenje Suda BiH. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da apelant uz prijedlog za donošenje privremene mjere nije dostavio dokaze da se prethodno, u smislu relevantnih odredaba ZIKS-a, obraćao Sudu BiH radi odgađanja izvršenja kazne zatvora. Imajući to u vidu, Ustavni sud podsjeća na sadržaj odredbe člana 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda kojom je propisano da zahtjev za privremenu mjeru može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odgađanje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima.

11. Stoga, imajući u vidu navedeno, posebno okolnost da je apelant opravdanost zahtjeva za privremenu mjeru utemeljio isključivo na razlozima koji se suštinski odnose na meritum apelacije, o čemu Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka, te okolnost da apelant, kako proizilazi iz dostavljene dokumentacije, nije tražio odgađanje kazne zatvora u smislu relevantnih odredaba ZIKS-a iako tu mogućnost ima na raspolaganju, proizilazi da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio razloge i dokaze koji bi ukazali da je u datim okolnostima donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

12. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3229/19 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio