Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2136/19 (H. Đ., vlasnik Agencije za poslovanje nekretninama "ĐULIĆ" Gračanica)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2136/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-2136/19, rješavajući apelaciju Halida Đulića, vlasnika Agencije za poslovanje nekretninama "ĐULIĆ" Gračanica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Halid Đulić, vlasnik Agencije za poslovanje nekretninama "ĐULIĆ" Gračanica protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Ps 090513 16 Rev od 21. februara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 090513 15 Pž od 30. avgusta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 090513 11 Ps od 13.
novembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Halid Đulić, vlasnik Agencije za poslovanje nekretninama "ĐULIĆ" Gračanica iz Gračanica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mesud Duvnjak advokat iz Bugojna, podnio je 16. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 090513 16 Rev od 21. februara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 090513 15 Pž od 30. avgusta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 090513 11 Ps od 13. novembra 2014. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obavežu prvotuženi („Raiffeisen leasing” d.o.o. Sarajevo), drugotužena (Općina Tuzla) i trećetužena (A.K., notar) da apelantu na ime troškova koje je imao u projektu zvanom ”Hukića kuća“, koji troškovi čine finansijski gubitak u predmetnom poslu, te na ime izgubljene dobiti zbog izgubljene mjesečne zakupnine za 16 mjeseci po Ugovoru o zakupu sa firmom "SAM SHOP Group“ d.d. Sarajevo od 18. avgusta 2008. godine solidarno isplate određene novčane iznose. Također, obavezan je apelant da prvotuženom i trećetuženoj naknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su prvotuženi (kupac) i porodica Hukić (prodavci) 28. decembra 2007. godine zaključili Ugovor o kupoprodaji (notarski ga obradila trećetužena) zemljišta i zgrade, te da su apelant (korisnik) i prvotuženi zaključili ugovor o finansijskom leasingu čiji su predmet ove nekretnine (kojim se apelant obavezao plaćati najamninu, pribaviti neophodne dozvole u postupku privođenja nekretnina namjeni), te ugovor o zajmu. Vrhovni sud je dalje naveo da je rješenjem nadležne službe drugotužene obustavljen postupak za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju poslovnog objekta na mjestu postojećeg objekta iz ugovora o finansijskom leasingu jer apelant nije u roku postupio po nalogu prvostepenog organa, te da je rješenjem Službe za inspekcijske poslove naređeno prvotuženom (investitoru) da obustavi sve radove na rekonstrukciji i adaptaciji predmetnog stambenog objekta, jer nije pribavljeno rješenje o odobrenju takve gradnje. Također, Vrhovni sud je naveo da je prvotuženi 8. jula 2009. godine obavijestio nadležnu službu drugotužene da su navedeni ugovori raskinuti istog datuma (ranije slao opomene apelantu da plati dugove po ovim ugovorima). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili član 126. u vezi s članom 123. Zakona o parničnom postupku i čl. 132. stav l., 154. stav l., 155., 158., 172. stav l. i 189. stav l. i 3. Zakona o obligacionim odnosima kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev. Naime, Vrhovni sud je naveo da je do raskida ovih ugovora došlo apelantovom krivnjom (nije pribavio građevinsku dozvolu ni urbanističku suglasnost prije preduzimanja pripremnih radova i rušenja objekta, niti je plaćao ugovorene rate po ovim ugovorima). Vrhovni sud je naveo da nema osnova ni za odgovornost drugotužene jer apelant nije dokazao da je organ drugotužene nepravilnim i nezakonitim radom u vršenju svoje funkcije prouzrokovao apelantu štetu, te naglasio da je pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev i u odnosu na trećetuženu jer apelantu nije dokazao da je ona zaključila nezakonit ugovor o kupoprodaji nekretnina. Vrhovni sud je naveo da samo zaključenje predugovora s društvom „Sam shop group” o podzakupu poslovnog prostora koji će se izgraditi (apelant odustao od projekta i izgradnje poslovnog prostora) ne može predstavljati osnov za naknadu izmakle koristi, jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 189. stav 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud analizirao već utvrđene činjenice u prvostepenom postupku i potvrdio prvostepenu odluku, pa nema osnova apelantov prigovor povrede člana 8. u vezi s članom 191. stav
4. Zakona o parničnom postupku.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te traži da mu Ustavni dosudi pravičnu naknadu štete koja mu je pričinjena. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava (npr., prava iz Univerzalne deklaracija o ljudskim pravima itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda vezano za primjenu odredaba procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević