Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2053/19 (M. H.)

Odluka donesena 10. 09. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2053/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP 2053/19, rješavajući zahtjev Mirze Huskanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Mirze Huskanovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirza Huskanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gračanice, kojeg zastupa Mensur Radončić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 001251 18 Kž 4 od 14. marta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 001251 18 K 4 od 3. oktobra 2018. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se „obavezuje Kantonalni sud da prekine postupak izvršenja kazne zatvora“ protiv apelanta do donošenja odluke Ustavnog suda po apelaciji. Apelant (osobno) je potom, 27. avgusta 2019. godine, Ustavnom, sudu podnio zahtjev za ponovno odlučivanje o prijedlogu za donošenje privremene mjere.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2053/19 od 11. juna 2019. godine (dostupna na: www.ustavnisud.ba) odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere, kao neosnovan.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 001251 18 K 4 od 3. oktobra 2018. godine, apelant je proglašen krivim što je radnjama opisanim u izreci presude učinio u sticaju dva krivična djela ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa mu je taj sud primjenom navedene zakonske odredbe i uz primjenu čl. 33., 37. st. 1. i 2, 40. stav 1., 41. stav 2. i 42. stav 1. tačka 1. KZ FBiH, za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav

1. KZ FBiH učinjeno prema oštećenom E.S. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest mjeseci), a za isto krivično djelo učinjeno prema oštećenom M.S., kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 7 (sedam) mjeseci, pa je apelanta, primjenom člana 46. stav 1. KZ FBiH, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine. U izrečenu kaznu zatvora, apelantu je, na osnovu člana 48. stav 1. KZ FBiH, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Istom presudom, na osnovu člana 68. stav 1. KZ FBiH, apelantu je izrečena mjera sigurnosti oduzimanje predmeta i to automatske puške opisane u izreci presude, kao sredstva kojim je krivično djelo učinjeno. Na osnovu člana 91. stav 1. u vezi sa članom 88. stav 2. tač. 6. i 7. i u vezi sa članom 89. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka i to sudski paušal u iznosu od 100,00 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, dok će o visini ostalih troškova postupka biti odlučeno posebnim rješenjem. Također su u smislu člana 101. stav 2. ZKP FBiH, porodice oštećenih E.S. i M.S. sa imovinskopravnim zahtjevom upućene na parnični postupak.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 001251 18 Kž 4 od 14. marta 2019. godine, žalba apelantovog branitelja je odbijena kao neosnovana, a žalbe kantonalnog tužitelja i punomoćnika oštećenih S.S. i M.S. su uvažene u pogledu odluke o visini kazne. Slijedom toga, Presuda Kantonalnog suda broj 03 0 K 001251 18 K 4 od 3. oktobra 2018. godine je preinačena u odluci o kazni, tako da je apelantu, za krivična djela za koja je tom presudom oglašen krivim, i to za krivično djelo učinjeno na štetu oštećenog E.S., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, a za isto krivično djelo učinjeno na štetu oštećenog M.S., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, pa je uz primjenu odredbi člana 54. st. 1. i 2. tačka b) KZ FBiH, apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) godina, u koju mu je na osnovu člana 57. stav 1. KZ F BiH, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 23. juna do 17. avgusta 1992. godine. U ostalom dijelu je prvostepena presuda potvrđena.

5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz „člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2., čl. 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“. Također, apelant se pozvao i na pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu, apelant ukazuje da je Kantonalni sud nezakonito postupao jer je u izreku presude unio više činjeničnih navoda, koji nisu bili sadržani u izmijenjenoj optužnici Kantonalnog tužilaštva od 1. oktobra 2018. godine te da je, na taj način, povrijeđen objektivni identitet presude i optužnice, odnosno da je sud prekoračio optužbu. Dalje, apelant smatra da je izreka presude nerazumljiva jer sadrži tvrdnje koje nisu navedene u optužnici tužioca po kojoj se vodio predmetni postupak. Apelant ukazuje da je u inkriminisanoj situaciji postupao u nužnoj odbrani. Dalje, apelant navodi da nezakonitosti Kantonalnog suda nije ispravio ni Vrhovni sud mada je on u žalbi na iste ukazao, te je stoga i Vrhovni sud propustio da pravilno primijeni odredbe ZKP FBiH, budući da je propustio da utvrdi da je Kantonalni sud prekoračio optužbu i povrijedio objektivni identitet presude i optužnice. Stoga apelant smatra da u ovom predmetu nije imao „fer suđenje“. Apelant je u apelaciji postavio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se „obavezao Kantonalni sud da prekine postupak izvršenja kazne zatvora“ protiv apelanta do donošenja odluke Ustavnog suda po apelaciji.

6. Apelant je u ponovnom zahtjevu za donošenje privremene mjere od 27. avgusta 2019. godine istakao da je Općinski sud u Gračanici donio Rješenje broj 27 0 K 042068 19 Iks od 26. avgusta 2019. godine, kojim je njegova molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora odbijena kao neosnovana, te da mu je naloženo da se javi u KPZ radi izvršenja kazne zatvora. Istakao je da mu je Sud svojim ranijim rješenjem dozvolio odgađanje izvršenje kazne zatvora u trajanju od tri mjeseca, jer su bili ispunjeni zakonski uvjeti iz člana 27. stav 1 tačka 4 Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZIKS), te mu je u tom rješenju naloženo da se 27. avgusta 2019. godine javi na izvršenje kazne zatvora. Pojašnjava da je 23. avgusta 2019. godine ponovo podnio molbu za odlaganje izvšenja kazne zatvora u kojoj je naveo da i dalje postoje razlozi za odgađanje izvšenja kazne zatvora iz istih razloga, jer se u međuvremenu nisu promijenile okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja ranije odluke. Nezavisno od činjenice da ima pravo da podnese žalbu protiv Rješenja Općinskog suda u Gračanici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 26. avgusta 2019. godine, koje pravo će i iskoristiti, ističe da je vrlo vjerovatno da će njegova molba za odlaganje izvšenja kazne zatvora biti odbijena. Stoga, cijeneći sve okolnosti koje su navedene u podnijetoj apelaciji, apelant moli Ustavni sud da ponovo razmotri mogućnost donošenja privremene mjere kojom se odgađa izvšenje kazne zatvora do donošenja odluke po podnijetoj apelaciji ili, da odluku po podnijetoj apelaciji donese u što kraćem roku.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud naglašava da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravomoćnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.

10. U konkretnom slučaju apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji isključivo na tvrdnjama o kršenju ljudskih prava (ako bi se uputio na izdržavanje kazne) upućujući na razloge iz osporenih presuda koji su po njegovom mišljenju neprihvatljivi i proizvoljni. S tim u vezi Ustavni sud ističe da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere, što u konkretnom slučaju nije učinio.

11. Iz navedenog proizilazi da apelant očigledno smatra da navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2053/19 (M. H.) | Sudska praksa | Aktio