Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3423/19 ("RAIDL CO" d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3423/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3423/19, rješavajući apelaciju "RAIDL CO" d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "RAIDL CO" d.o.o. Banjaluka protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 122931 19 Pž od 29. jula 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 122931 17 Ps od 26. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "RAIDL CO" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Svetozar Ivetić advokat iz Banjaluke, podnio je 27. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 122931 19 Pž od 29. jula 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 122931 17 Ps od 26. novembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant isključivi vlasnik i posjednik pokretnih stvari, kojima obavlja registrovanu djelatnost (pobliže označenih u izreci prvostepene presude), da je slijedom toga nedopušteno izvršenje koje je dozvoljeno u predmetu broj 71 0 Ip 137830 12 Ip Osnovnog suda u Banjaluci, određeno popisom i zapljenom pokretnih stvari izvršenika „Igo-stell Company“ d.o.o. Laktaši, koje je sudski izvršilac popisao, zaplijenio i procijenio 10. maja 2016. godine, te da se poništava zapljena i prodaja ovih stvari izvršena po rješenju Osnovnog suda u Banjaluci od 18. novembra 2015. godine na usmenom ročištu za prodaju pokretnosti, održanom 10. maja 2016. godine u korist tuženog („Abis” d.o.o. Kotor Varoš), što je tuženi dužan priznati te trpjeti i dozvoliti da se na osnovu ove presude izvrši brisanje izvršenja i izvršene prodaje ovih apelantovih stvari. Također, apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je tuženi (kao tražitelj izvršenja) kod Osnovnog suda u Banjaluci 2012. godine pokrenuo izvršni postupak protiv „Igo- Stell-Company“ d.o.o. Laktaši. Zatim, da je sudski izvršilac kod izvršenika popisao samo pokretne stvari na kojima se nije nalazila oznaka da stvari pripadaju nekom trećem licu (cjepači i viljuškari), da je popisu prisustvovao D.L. (direktor i vlasnik izvršenika) čiji sin (I.L.) je apelantov direktor (osnovna djelatnost apelanta cijepanje ogrjevnog drveta), te da je apelant (treće lice) izjavio prigovor tvrdeći da su popisane stvari njegovo vlasništvo, zbog čega je upućen da pokrene parnični postupak. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da apelant nije dokazao da na popisanim stvarima posjeduje bilo kakvo pravo koje bi spriječilo izvršeni postupak na njima (član 51. Zakona o izvršnom postupku). Viši privredni sud je naveo da su svjedok D.L. i njegov sin osnivači tri povezana lica (apelanta, izvršenika te preduzeća „Latin drvo”), da su se popisane stvari nalazile u posjedu izvršenika, zbog čega je neosnovan apelantov zahtjev da se utvrdi da je posjednik popisanih stvari niti je ovu činjenicu dokazao, te naglasio da apelant nije dokazao (s obzirom da tvrdi da se radi o njegovim stvarima) po kom osnovu se te stvari nalaze kod izvršenika. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da je apelant imao obavezu da dokaže osnov sticanja prava vlasništva na popisanim stvarima (smatra da izvršenje nije dopušteno jer je vlasnik tih stvari), a što nije dokazao, zbog čega ovaj apelantov zahtjev nije osnovan. Viši privredni sud je naveo da, pri tome, stvari koje je apelant obuhvatio tužbenim zahtjevom nisu nisu bile predmet popisa i izvršenja u predmetnom izvršnom postupku, pa je i zbog toga apelantov zahtjev neosnovan, te naglasio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da apelant nije dokazao osnovanost zahtjeva niti da postoji identitet predmeta izvršenja i predmeta navedenih u tužbi (čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno procesno i materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno procesno i materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Viši privredni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević