Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-47/18 (D.T., A.K., Z.T., H.T., H.G., S.B., V.A. i M.T.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-47/18

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 47/18, rješavajući apelaciju D. T. i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija D. T., A. K., Z. T., H. T., H. G., S. B., V. A. i M. T. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 015396 14 Rev od 5.

oktobra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. D. T., A. K., Z. T., H. T., H. G., S. B., V. A. i M. T. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kaknja, koje zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijeli su 30. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 015396 14 Rev od 5. oktobra 2017. godine. Apelacija je registrirana u upisniku za 2018. godinu pod brojem AP 47/18.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Kakanj“ d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je u periodu od 26. do 29. jula 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 30. jula do 27. augusta 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su 16. maja 2011. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi naknade štete. U tužbi su apelanti naveli da su suvlasnici stambenog objekta, bliže opisanog u tužbi (u daljnjem tekstu: predmetni objekt), na kojem je prouzrokovana šteta isključivo radnjama tuženog (vršio miniranje na površinskom kopu, te u fazi eksploatacije formirao vještačku akumulaciju sa većim količinama vode, čijim je nekontroliranim pražnjenjem došlo do trajnog narušavanja stabilnosti predmetnog objekta).

6. Presudom Općinskog suda broj 36 0 P 015396 11 P od 17. juna 2013. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obaveže tuženi da apelantima na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, sve precizirano u izreci presude.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među strankama sporno da li su radovi tuženog u uzročnoj vezi s oštećenjima na predmetnom objektu ili su posljedica prirodnih kliznih procesa koji se odvijaju na terenu na kojem je predmetni objekt. U vezi s tim, Općinski sud je citirao odredbe člana 154. stav 2, člana 155, člana 173, člana 174. stav 1, člana 177. st. 1, 2. i 3. i člana 185. st. 1. i 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje je obrazložio da radnja miniranja i ispuštanja akumulacije vještačkog jezera predstavlja opasnu djelatnost i u skladu s odredbom člana 173. ZOO šteta nastala u vezi s opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te djelatnosti (osim ako se dokaže da ona nije bila uzrok štete), te da za takvu štetu u skladu s odredbom člana 174. ZOO odgovara lice koje se bavi tom djelatnošću. Međutim, prema mišljenju Općinskog suda, da bi se mogle primijeniti navedene zakonske odredbe, na apelantima je da dokažu postojanje veze između nastale štete i opasne djelatnosti, tj. da dokažu mogućnost da je šteta nastala kao posljedica te opasne djelatnosti. Istaknuo je da tek kada apelanti dokažu tu mogućnost nastupa pretpostavka da šteta potječe od te djelatnosti, koji pravni stav je zauzet odlukama Vrhovnog suda br. 36 0 P 000156 11 Rev od 15. marta 2011. godine i 36 0 P 000599 11 Rev od 10. maja 2012. godine.

8. Općinski sud je citirao odredbu člana 123. stav l. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i obrazložio da je na apelantima teret dokazivanja činjenica koje im po materijalnom pravu idu u prilog, da su oštećenja na predmetnom objektu nastala kombiniranim uzrokom podzemne vode i seizmičkih efekata, koji su utjecali na stabilnost terena i oštećenja predmetnog objekta. Međutim, prema mišljenju Općinskog suda, apelanti nisu dokazali mogućnost da je šteta na predmetnom objektu mogla nastati u vezi s opasnom djelatnošću kojom se bavi tuženi, pa je samim tim isključena i pretpostavka da šteta potječe od opasne djelatnosti. Stoga je zaključeno da tuženi ne može biti odgovoran za štetu primjenom odredbe čl. 173. i 174. ZOO, niti primjenom bilo koje odredbe materijalnog prava. Općinski sud je istakao da su apelanti u obavezi da odgovarajućim dokazom dokažu mogućnost da je šteta nastala kao posljedica miniranja i ispuštanja akumulacije vještačkog jezera. Prema mišljenju Općinskog suda, to što je tuženi obavljao radove na udaljenosti od 500 metra od predmetnog objekta ne znači i da oštećenja na predmetnom objektu potječu od tih radova jer apelanti nisu dokazali mogućnost da je šteta nastala kao posljedica tih radova, tako da nema ni pretpostavke da šteta potječe od opasne djelatnosti. U vezi s tim, istakao je da se tuženi u ovoj pravnoj stvari protivio tužbenom zahtjevu apelanata obarajući pretpostavku uzročnosti tvrdnjama da njegova opasna djelatnost – miniranje i ispuštanje akumulacije vještački formiranog jezera u konkretnom slučaju nije uzrok nastalih oštećenja na predmetnom objektu, već da je jedan od mogućih uzroka nastanka oštećenja pokretanje klizišta. Dakle, prema mišljenju Općinskog suda, tuženi je tokom postupka osporavao da šteta potječe od njegovih radova i dokazao je da je na području Hausovića proglašeno stanje prirodne nesreće, što proizlazi iz odluka Općine Kakanj.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 36 0 P 015396 13 Gž od 26. februara 2014. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena presuda Općinskog suda.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da se odgovornost onog ko obavlja opasnu djelatnost pretpostavlja, ali se uzročnost dokazuje, odnosno apelanti su trebali dokazati mogućnost da je šteta na predmetnim objektima nastala kao posljedica opasne djelatnosti kako bi nastupila pretpostavka da je konkretna šteta posljedica te djelatnosti. Kako apelanti navedenu mogućnost nisu dokazali, Kantonalni sud je ocijenio da je njihov tužbeni zahtjev neosnovan, kako je pravilno utvrdio i prvostepeni sud. Prema mišljenju Kantonalnog suda, ne može se prihvatiti stav žalbe da je uz nespornu činjenicu miniranja i ispuštanja akumulacije vještačkog jezera bilo dovoljno dokazati postojanje štete na predmetnom objektu da bi tuženi za tu štetu odgovarao po načelu objektivne odgovornosti jer se radi o preširokom načinu tumačenja objektivne odgovornosti. U vezi s tim, obrazložio je da ako bi se prihvatio ovakav stav apelanata, proizlazi da bi za bilo kakvu štetu koja nastane na nečijem objektu bio odgovoran rudnik, pod uvjetom da rudnik postoji u tom mjestu, a rudnik bi u svakoj situaciji bio prinuđen dokazivati da njegova djelatnost nije uzrok nastanka štete. Prema ocjeni Kantonalnog suda, pravilnim tumačenjem odredbi iz člana 173, člana 174. stav 1. i člana 177. st. 1, 2. i 3. ZOO jedino se može zaključiti kako je prethodno navedeno, odnosno da je tužilac (apelanti) u obavezi dokazati da je šteta nastupila i dokazati mogućnost da je ta šteta nastupila kao posljedica opasne djelatnosti koju obavlja tuženi, a sve da bi nastupila pretpostavka da šteta potječe od te djelatnosti.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 36 0 P 015396 14 Rev od 5. oktobra 2017. godine odbijena je revizija apelanata podnesena protiv presude Kantonalnog suda.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelanti u reviziji neosnovano ukazuju da je samim tim što je tuženi vršio miniranje u neposrednoj blizini predmetnog objekta i ispuštanje vode iz velike akumulacije na taj način, njegovom opasnom djelatnošću, nastala šteta na predmetnom objektu. Dalje navodi da je tuženi u postupku dokazao da je na tom području bilo proglašeno stanje prirodne nesreće zbog koje je Općina Kakanj donijela odluke o dislokaciji stambenih objekata, između ostalog i sa područja Hausovića 10. marta 2009. godine, gdje se nalazi predmetni objekt, kao i rješenje o preuzimanju zemljišta, koje je zahvaćeno klizištem na istom području. Vrhovni sud je istakao da iako tuženi nije osporio da je u šestom mjesecu 2005. godine dva puta vršio eksploataciju uz minimalnu količinu eksploziva i vještačku akumulaciju, osporavao je da je to uzrok nastanka štete apelantima. Prema ocjeni Vrhovnog suda, kako su pravilno zaključili i nižestepeni sudovi, apelanti u ovom postupku nisu dokazali pretpostavku uzročnosti da je šteta nastala u vezi s opasnom djelatnošću tuženog. Vrhovni sud je dalje obrazložio da ako bi se prihvatio stav apelanata da tuženi odgovara samim tim što se nalazi u blizini predmetnog objekta i da obavlja svoje radove kao opasnu djelatnost, tuženi bi u svakoj situaciji bio prinuđen dokazivati da njegova djelatnost nije uzrok nastanka štete, pri čemu bi se radilo o širem načinu tumačenja objektivne odgovornosti od zakonom propisane. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, osim što su apelanti u postupku dokazivali visinu štete vještačenjem, trebali su dokazati i pretpostavku uzročnosti, odnosno da im je šteta nastala u vezi s opasnom djelatnošću tuženog (član 173. ZOO), što je u ovom slučaju izostalo. Kako vještačenjem nije utvrđen osnov nastanka štete nego samo visina štete, Vrhovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata pravilno odbijen primjenom odredbi člana 173, člana 174. stav 1. i člana 177. st. 1, 2. i 3. ZOO. Istakao je da ostali revizioni prigovori apelanata nemaju utjecaja na drugačije rješenje ove pravne stvari, pa ih nije posebno obrazlagao.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te povredi načela pravne sigurnosti. Apelanti smatraju da nije na njima teret dokazivanja da je šteta na predmetnom objektu nastala u vezi s opasnom djelatnošću kojom se bavi tuženi, nego samo da je šteta nastala, što su apelanti i dokazali. Ističu da se tuženi nije oslobodio odgovornosti za nastalu štetu u smislu člana 177. ZOO jer nije predložio niti jedan dokaz na okolnost utvrđivanja nepostojanja utjecaja na predmetni objekt. Osim navedenog, ističu i da su redovni sudovi tokom postupka propustili utvrditi da je tuženi tokom miniranja načinio niz propusta, što su bliže opisali u apelaciji. Kako se Vrhovni sud „uopće ne osvrće na revizione prigovore apelanata“ o povredi odredaba Zakona o rudarstvu i Pravilnika o tehničkim normativima pri rukovanju eksplozivnim sredstvima i miniranju u rudarstvu, apelanti smatraju da im je povrijeđeno i pravo na pristup sudu. U pogledu primjene materijalnog prava, apelanti ističu da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 154. stav 2, člana 173, člana 174. stav 1. i člana 177. ZOO, a u pogledu procesnog prava ističu proizvoljnu primjenu čl. 7, 8. i 123. ZPP. Apelanti smatraju da je Vrhovni sud povrijedio načelo pravne sigurnosti jer je već zauzeo pravni stav o teretu dokazivanja kod objektivne odgovornosti u svojoj odluci – Rješenje broj 07 0 Rev 08 001356 od 23. februara 2010. godine, a osporena odluka je suprotna stavu zauzetom u navedenoj odluci. U vezi s tim, pozivaju se i na Odluku Ustavnog suda broj AP 1228/10 od 23. decembra 2013. godine, kao i na još neke odluke Ustavnog suda (AP 531/06, AP 138/08, AP 1076/09). Smatraju da je Vrhovni sud morao obrazložiti zašto zauzima drugačiji stav o teretu dokazivanja kod objektivne odgovornosti od stava izraženog u svom rješenju od 23. februara 2010. godine i navedenoj odluci Ustavnog suda. Apelanti navode da su pretrpjeli i nematerijalnu štetu zbog dužine postupka, koji je trajao od 2001. do kraja 2017. godine, te je postupak po reviziji trajao duže od tri godine. Traže naknadu nematerijalne štete u visini od po 1.000,00 KM.

II.Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje pri osporenoj odluci i razlozima na koje se pozvao, te da smatra da je presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonom, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

15. Kantonalni sud navodi da je od dana dostavljanja spisa (4. septembra 2013. godine) do donošenja odluke i njenog dostavljanja strankama protekao period od šest mjeseci, koji se može definirati kao „razuman rok“. Ističe da je pretežan dio činjenične i prave argumentacije koji su apelanti naveli u apelaciji cijenio u svojoj odluci i za takvu ocjenu dao jasne razloge u obrazloženju. Smatra da nisu povrijeđena prava apelanata.

16. Općinski sud smatra navode apelanata neosnovanim zato što je postupao u skladu s važećim propisima. Također smatra neosnovanom apelaciju i u dijelu usmjerenom na dužinu trajanja postupka s obzirom na to da su odluke donesene u realno mogućem razumnom roku.

17. Tuženi apelacione navode smatra neosnovanim, te da apelanti preširoko tumače odredbe o objektivnoj odgovornosti ZOO, što je u suprotnosti s načinom tumačenja odredbi ZOO. Predlaže da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 2. stav 1.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 123. stav 1.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Osnovi odgovornosti Član 154. stav 2.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

Pretpostavka uzročnosti Član 173.

Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom delatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno delatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

Ko odgovara za štetu Član 174.

(1) Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne delatnosti odgovara lice koje se njom bavi.

(2) Imaocem se smatra sopstvenik stvari, kao i društveno pravno lice koje ima pravo raspolaganja, odnosno kome je stvar data na privremeno korišćenje.

Oslobođenje od odgovornosti Član 177. st. 1., 2. i 3.

(1) Imalac se oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka koji se nalazio van stvari, a čije se dejstvo nije moglo predvideti, ni izbeći ili otkloniti.

(2) Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvideti i čije posledice nije mogao izbeći ili otkloniti.

(3) Imalac se oslobađa odgovornosti delimično, ako je oštećenik delimično doprineo nastanku štete.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 36 0 P 015396 14 Rev od 5. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu zastupnik apelanata je primio 16. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 30. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

27. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu materijalne štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

28. U konkretnom slučaju apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili izvedene dokaze i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo, te da je postupak dugo trajao. Apelanti, također, smatraju da je osporenom odlukom povrijeđeno i načelo pravne sigurnosti, kao i pravo na pristup sudu.

29. U vezi s primjenom prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. Također, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

31. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju, saslušao jednog od apelanata, te da je izvršeno vještačenje. U vezi s tim, suprotno navodima apelacije, u obrazloženju odluka detaljno su opisani sadržaji izvedenih dokaza, te je obrazloženo zbog kojih razloga i kakav zaključak je proizašao iz izvedenih dokaza. Pri tome su redovni sudovi detaljno obrazložili i teret dokazivanja u konkretnom slučaju, kao i razloge zašto su apelanti u konkretnom slučaju bili dužni dokazati postojanje pretpostavke uzročnosti. Kako apelanti nisu dokazali pretpostavku uzročnosti da je šteta nastala u vezi s opasnom djelatnošću tuženog, njihov tužbeni zahtjev je odbijen primjenom odredbi člana 173, člana 174. stav 1. i člana 177. st. 1, 2. i 3. ZOO. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih propisa na štetu apelanata. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao apelaciju sličnog pravnog i činjeničnog stanja, te u vezi s tim zaključio da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 7089/18 od 24. aprila 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

32. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer se Vrhovni sud „uopće ne osvrće na revizione prigovore apelanata“ o povredi odredaba Zakona o rudarstvu i Pravilnika o tehničkim normativima pri rukovanju eksplozivnim sredstvima i miniranju u rudarstvu. U tom kontekstu, Ustavni sud u prvom redu ističe da je apelantima na tri sudske instance bilo omogućeno da ravnopravno učestvuju pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne odluke. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi odgovorio na svaki navod apelanata koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, za svoj stav dao valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pri čemu je istakao da ostali revizioni prigovori apelanata nemaju utjecaja na drugačije rješenje ove pravne stvari, pa ih nije posebno obrazlagao. Imajući u vidu navedeno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanata o povredi prava na pristup sudu.

33. U pogledu apelacionih navoda da je Vrhovni sud povrijedio načelo pravne sigurnosti jer je u osporenoj odluci zauzeo stav koji je suprotan zauzetom stavu o teretu dokazivanja kod objektivne odgovornosti u jednoj drugoj odluci Vrhovnog suda (Rješenje broj 07 0 Rev 08 001356 od 23. februara 2010. godine), kao i pozivanja na Odluku Ustavnog suda broj AP 1228/10 od 23. decembra 2013. godine, Ustavni sud u prvom redu ističe da apelanti uz apelaciju nisu dostavili navedeno rješenje Vrhovnog suda. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se i u Odluci broj AP 1228/10 radilo o predmetu bitno drugačijeg činjeničnog i pravnog stanja – radilo se o šteti na kući koja je bila u režimu napuštene imovine koja je regulirana Zakonom o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana, te je pravni osnov objektivne odgovornosti tužene za štetu u konkretnom slučaju predviđen Zakonom o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1228/10 od 23. decembra 2013. godine, tačka 29, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da postoji bilo kakva veza između navedene odluke i konkretnog predmeta. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je njegova nadležnost da u svakom konkretnom slučaju utvrđuje jesu li odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Ustavni sud naglašava da je prethodno ispitao je li u konkretnom slučaju došlo do kršenja ustavnih prava apelanata i zaključio da se u razlozima osporene odluke ne mogu naći elementi koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporene odluke i primjeni relevantnih zakonskih propisa na štetu apelanata. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanata neosnovani.

34. U vezi s navodima apelanata koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da su apelanti 16. maja 2011. godine podnijeli tužbu i da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 5. oktobra 2017. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste šest godina i pet mjeseci. Ustavni sud uočava da su u tom periodu redovni sudovi donijeli tri presude. Nadalje, imajući u vidu dokaze koji su provedeni u postupku (saslušanje jednog od apelanata kao parnične stranke, vještačenje, uvid u materijalnu dokumentaciju) i predmet spora, Ustavni sud smatra da se radilo o složenijem predmetu. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni postupak nakon podnošenja tužbe pred Općinskim sudom trajao oko dvije godina, drugostepeni postupak pred Kantonalnim sudom oko pet mjeseci, a revizioni postupak pred Vrhovnim sudom oko tri godine i osam mjeseci. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu činjenicu da se radi o složenijem predmetu i da su redovni sudovi donijeli tri meritorne odluka, te okolnost da su apelanti do konačne odluke u predmetu došli prije podnošenja apelacije, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. Apelanti smatraju da im je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se tvrdnje apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su sudovi utvrdili da apelanti u postupku nisu dokazali pretpostavku uzročnosti, odnosno da im je šteta nastala u vezi s opasnom djelatnošću tuženog i odbili tužbeni zahtjev apelanata, a pri tome su nesporno imali pristup sudovima pune jurisdikcije koji su meritorno odlučili o njihovom tužbenom zahtjevu i detaljno i jasno obrazložili svoje odluke. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku u kojem su redovni sudovi u okviru relevantnog perioda od šest godina i pet mjeseci donijeli tri meritorne odluke, što se pri ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-47/18 (D.T., A.K., Z.T., H.T., H.G., S.B… | Sudska praksa | Aktio