Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5272/17 („Cetaneks“ d.o.o. Brčko distrikt BiH)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni spor
- Porez
- Opća zabrana diskriminacije
- Upravni postupak
- Stečaj
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o uplatama na jedinstveni račun i raspodjeli prihoda · čl. 2
- Zakon o akcizama u Bosni i Hercegovini · čl. 56
- Zakon o uplatama na jedinstveni račun i raspodjeli prihoda
- Zakon o akcizama u Bosni i Hercegovini
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o akcizama u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 62/04)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5272/17
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5272/17, rješavajući apelaciju „Cetaneksa“ d.o.o. Distrikt Brčko BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Cetaneksa“ d.o.o. Distrikt Brčko BiH podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 097940 17 Už od 10. oktobra 2017. godine, Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 U 097940 16 U od 24. jula 2017. godine, rješenja Apelacione komisije Kancelarije gradonačelnika Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj UP-II-14-000046/16 od 2. juna 2016.
godine i broj 02/2-456/2-27-007/05-AP-119/05 od 29. juna 2005.
godine i Rješenja Porezne uprave Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 02/2-456/2-27-007/05 od 25. februara 2005. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Cetaneks“ d.o.o. Distrikt Brčko BiH (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik, podnio je 14. decembra 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U 097940 17 Už od 10. oktobra 2017. godine, Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 U 097940 16 U od 24. jula 2017. godine, rješenja Apelacione komisije Kancelarije gradonačelnika Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciona komisija) broj UP-II-14-000046/16 od 2. juna 2016. godine i broj 02/2- 456/2-27-007/05-AP-119/05 od 29. juna 2005. godine i Rješenja Porezne uprave Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Porezna uprava) broj 02/2-456/2-27-007/05 od 25. februara 2005. godine. U periodu od 8. februara 2018. do 11. jula 2019. godine apelant je u više navrata dopunio apelaciju.
2. Apelant je 5. augusta 2019. godine podnio zahtjev za određivanje privremene mjere kojim je zatražio da Ustavni sud naredi obustavljanje svih radnji u stečajnom postupku u predmetu Osnovnog suda broj 96 0 St 121370 19 St do donošenja odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Apelacione komisije zatraženo je 26. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Apelacioni i Osnovni sud, kao i Apelaciona komisija su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 4. do 17. aprila 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Postupak utvrđivanja obaveze po osnovu akciza
6. U ponovnom postupku Rješenjem Porezne uprave broj 02/2-456/2-27-007/05 od 25. februara 2005. godine o obračunu i plaćanju zakonskih obaveza koje je doneseno po službenoj dužnosti u postupku kontrole poslovanja apelanta kao pravnog lica, a shodno ovlaštenjima propisanim u Zakonu o Poreznoj upravi Distrikta Brčko BiH, naloženo je apelantu da izvrši uplatu dužnih zakonskih obaveza u ukupnom iznosu od 11.052.140,90 KM.
7. U obrazloženju rješenja Porezna uprava je navela da je u periodu od 14. do 18. februara 2005. godine izvršena kontrola apelantovog poslovanja kojom je obuhvaćen obračun akcize (posebnog poreza na naftu i naftne derivate) plaćene van Distrikta Brčko BiH. Kontroliran je period od 1. januara 2002. do 31. oktobra 2003. godine, kontrola je vršena na osnovu čl. 30. i 33. Zakona o Poreznoj upravi, te člana 108. Zakona o upravnom postupku Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: ZUP), nakon čega je sačinjen zapisnik od 18. februara 2005. godine. Istaknuto je da je finansijska inspekcija kontrolom utvrdila da apelant obaveze posebnog poreza na promet nafte i naftnih derivata nije uplatio u korist Jedinstvenog računa Distrikta Brčko BiH, što je u suprotnosti s odredbama člana 56. Zakona o akcizama i porezu na promet („Službeni glasnik RS“ br. 25/98 i 40/98), koji je preuzet Odlukom o načinu primjene propisa entiteta i utvrđivanja stopa u oblasti poreza i doprinosa Skupštine Distrikta Brčko BiH od 21. i 26. septembra 2000. godine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ broj 5/00). Navedenim članom je propisano da se akciza i porez na promet za akcizne proizvode plaćaju prema sjedištu obveznika. Odlukom o uplatnim računima prihoda budžeta i fondova Distrikta Brčko BiH, načinu uplaćivanja tih prihoda i načinu i rokovima izvještavanja korisnika prihoda definirano je da se akciza uplaćuje u korist Jedinstvenog računa Distrikta Brčko BiH otvorenog kod navedene banke, vrsta prihoda 715421. U obrazloženju rješenja Porezna uprava je također istakla da je apelantov zakonski zastupnik u postupku izjavio da je 31. decembra 2001. godine zatvoren most u Brčkom za promet visokoakciznih roba, te da su bili prinuđeni koristiti carinski prelaz RS u Gradišci, gdje su blagovremeno i plaćene obračunate akcize (koje su tako postale prihod budžeta RS).
8. Rješenjem Apelacione komisije broj 02/2-456/2-27-007/05-AP-119/05 od 29. juna 2005. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv navedenog rješenja Porezne uprave od 25. februara 2005. godine. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni upravni organ u ponovnom postupku pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Postupak za poništenje i ukidanje po osnovu nadzora i proglašavanja ništavim rješenja o utvrđivanja obaveze po osnovu akciza okončan osporenim presudama
9. Apelant je 26. aprila 2016. godine podnio zahtjev za poništenje Rješenja Porezne uprave broj 02/2-456/2-27-007/05 od 25. februara 2005. godine.
10. Rješenjem Apelacione komisije broj UP-II-14-000046/16 od 2. juna 2016. godine odbijen je apelantov zahtjev za poništenje i ukidanje po osnovu nadzora i proglašavanja ništavim navedenog rješenja Porezne uprave od 25. februara 2005. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je za poništavanje i ukidanje rješenja Porezne uprave od 25. februara 2005. godine po pravu nadzora na osnovu člana 243. stav 1. tač. 1, 2, 3. i 5. i stavu 2. istog člana ZUP-a protekao rok propisan odredbom člana 244. st. 3. i 5. navedenog zakona. Također je utvrđeno da iz spisa predmeta ne proizlazi da je navedeno rješenje Porezne uprave doneseno kao posljedica bilo koje nedopuštene radnje navedene u odredbi člana 243. stav 1. tačka 4. Zakona o upravnom postupku, niti su ostvareni razlozi propisani odredbom člana 247. stav 1. tač. od 1. do 5. istog zakona za proglašavanje tog rješenja ništavim.
11. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 U 097940 16 U od 24. jula 2017. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba kojom je pokrenuo upravni spor protiv Rješenja Apelacione komisije broj UP-II-14-000046/16 od 2. juna 2016. godine. U obrazloženju je istaknuto da je osporeno rješenje konačni upravni akt u predmetnom postupku, te da je doneseno na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava. Stoga je zaključeno da su neosnovane apelantove tvrdnje o tome da osporeno rješenje nije pravilno i na zakonu zasnovano.
12. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 U 097940 17 Už od 10. oktobra 2017. godine apelantova žalba je odbijena i presuda Osnovnog suda od 24. jula 2017. godine potvrđena. U obrazloženju presude je istaknuto da je apelant u žalbi kojom pobija prvostepenu presudu naveo da sud nije ispitao zakonitost rješenja tužene Apelacione komisije od 29. juna 2005. godine i rješenja Porezne uprave od 25. februara 2005. godine u granicama zahtjeva iz tužbe, zatim da Porezna uprava nije bila nadležna za donošenje rješenja od 25. februara 2005. godine kojim je apelant obavezan da plati akcizu na naftu i naftne derivate i da su, u smislu odredbe člana 243. stav 1. tačka 3) i tačka 4) ZUP-a ispunjeni uvjeti za poništavanje tog rješenja po pravu nadzora, odnosno za proglašavanje rješenja ništavim prema odredbi člana 247. stav 1. tačka 1) i tačka 5) navedenog zakona. U vezi s apelantovim žalbenim navodima da je upravni sud propustio ispitati zakonitost rješenja Porezne uprave od 25. februara 2005. godine (kojim je apelant obavezan da plati akcizu na naftu i naftne derivate) i rješenja Apelacione komisije od 29. juna 2005. godine (kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv navedenog rješenja Porezne uprave), Apelacioni sud je istakao da se istaknuti navodi ne mogu prihvatiti jer je protiv tih rješenja apelant mogao pokrenuti upravni spor u zakonom propisanom roku i u tom upravnom sporu tražiti da sud ispita njihovu zakonitost.
13. Dalje je navedeno da je tačna apelantova tvrdnja iznesena u žalbi da je prema odredbi člana
89. Zakona o Poreznoj upravi Distrikta Brčko BiH i odredbi člana 23. stav 1. Zakona o akcizama Distrikta Brčko BiH, u vrijeme inspekcijske kontrole apelantovog poslovanja, Uprava carina bila nadležna za kontrolu obračuna i naplate akcize prilikom uvoza akciznih roba, a ne Porezna uprava. Međutim, u smislu odredbe člana 243. stav 1. tačka 1) ZUP-a, rješenje koje je donio nenadležni organ uprave Apelaciona komisija može poništiti po pravu nadzora samo u roku propisanom odredbom člana 244. stav 3. istog zakona, odnosno u roku od pet godina od dana kada je rješenje postalo konačno u upravnom postupku. S obzirom na to da je rješenje Porezne uprave od 25. februara 2005. godine postalo konačno 24. septembra 2005. godine (jer je tog dana apelantu dostavljeno rješenje Apelacione komisije od 29. juna 2005. godine kojim je rješavano o žalbi), a da je predmetni zahtjev za poništavanje i ukidanje po pravu nadzora i proglašavanje rješenja ništavim apelant Apelacionoj komisiji podnio 26. aprila 2016. godine, Apelacioni sud je zaključio da je očigledno da je protekao zakonom propisani rok od pet godina (da se po pravu nadzora poništi rješenje od 25. februara 2005. godine zbog nenadležnosti Porezne uprave za njegovo donošenje). Imajući u vidu da je za poništavanje rješenja po pravu nadzora iz razloga propisanih odredbom člana 243. stav 1. tač. 1), 2), 3) i 5) ZUP-a protekao rok propisan odredbom člana 244. stav 3. istog zakona, a da radnje koje apelant smatra nedozvoljenim nemaju pravno relevantna obilježja „druge nedopuštene radnje“ iz odredbe člana 243. stav 1. tačka 4) ZUP-a, Apelacioni sud je smatrao da je tužena u obrazloženju konačnog upravnog akta pravilno zaključila da nisu ispunjeni zakonski uvjeti za poništavanje rješenja Porezne uprave od 25. februara 2005. godine po pravu nadzora. U odnosu na apelantove žalbene navode da su ispunjeni uvjeti propisani odredbom člana 247. tačka 1. i tačka
5. ZUP-a za proglašavanje ništavim rješenja Porezne uprave od 25. februara 2005. godine, Apelacioni sud je istakao da se prema navedenim zakonskim odredbama ništavim proglašava rješenje koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopće ne može rješavati u upravnom postupku (tačka 1), odnosno koje sadrži nepravilnosti koje su po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi „predviđene kao razlog ništavosti“ (tačka 5). Polazeći od odredbe člana 1. Zakona o akcizama, prema kojoj akciza predstavlja poseban oblik poreza, te kod toga da je rješenjem Porezne uprave od 25. februara 2005. godine apelantu naloženo da izvrši uplatu akcize na naftu i naftne derivate, to navedena stvar ima sva obilježja upravne stvari koja se rješava u upravnom postupku. Zaključeno je da zbog toga nisu ispunjeni uvjeti da se navedeno rješenje Porezne uprave proglasi ništavim primjenom odredbe člana 247. tačka 1) ZUP-a. Postupak u vezi s naplatom kamate zbog neplaćanja akcize u zakonom propisanom roku
14. Rješenjem Porezne uprave broj UP-I-14.8-04.3-2803-007/14 od 30. maja 2014. godine apelant je obavezan da izvrši uplatu kamate na poseban porez na naftu i naftne derivate u iznosu od 2.406.429,68 KM, a koja, prema obrazloženju navedenog rješenja, predstavlja zateznu kamatu za period od 11. februara 2005. do 30. juna 2006. godine „na utvrđen i neplaćeni iznos posebnog poreza na naftu i naftne derivate (akcize) plaćene van Distrikta Brčko BiH u periodu od 1. januara 2002. do 31. oktobra 2003. godine“.
15. Navedeno rješenje Porezne uprave je potvrđeno rješenjem Apelacione komisije od 15. jula 2014. godine.
16. U ponovnom postupku upravnog spora koji je apelant pokrenuo protiv navedenih upravnih rješenja Presudom Osnovnog suda broj 96 0 U 080656 18 U 3 od 19. novembra 2017. godine uvažena je tužba i poništeno rješenje Apelacione komisije od 15. jula 2014. godine i rješenje Porezne uprave od 30. maja 2014. godine.
17. U obrazloženju odluke Osnovni sud je naveo da je apelant u tužbi istakao da je Porezna uprava izvršila nezakonitu kontrolu i obračun akcize (posebnog poreza na naftu i naftne derivate), koju je apelant, primjenom važećih propisa, uredno platio, te izvršila grubu povredu postupka koja se ogleda u nepostupanju po jasnim uputama iskazanim u presudama suda, kao i povredu načela zakonitosti (član 4. stav 1. ZUP-a), a u vezi s činjenicom da je stupanjem na snagu Zakona o akcizama u Bosni i Hercegovini prestao da važi Zakon o akcizama Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 2/02 i 16/03). Istaknuto je da je apelant naveo da je porez – akcizu uredno i blagovremeno platio, a što i nije sporno, te da eventualni propusti i nezakonito postupanje u koordinaciji među državnim organima ne mogu i ne smiju biti na njegovu štetu. Rješavajući u ponovnom postupku, Osnovni sud je utvrdio da je rješenjem Porezne uprave od 30. maja 2014. godine apelantu naloženo da izvrši uplatu zatezne kamate na poseban porez na naftu i naftne derivate. Imajući u vidu činjenicu da zatezna kamata zbog (eventualno) neblagovremene uplate akcize ne može kao osnovni dug biti predmet posebnog rješenja, nego se mora obračunati u rješenju kojim je Porezna uprava pokrenula postupak prinudne naplate akcize, prema ocjeni tog suda, rješenje Porezne uprave od 30. maja 2014. godine je nepravilno i nezakonito s aspekta pravilne primjene relevantnih odredbi Zakona o akcizama kojima je propisana naplata kamate zbog neplaćanja akcize u zakonom propisanom roku.
18. Apelaciona komisija se protiv navedene presude Osnovnog suda žalila Apelacionom sudu koji je Presudom broj 96 0 U 080656 19 Už 3 od 25. juna 2019. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Osnovnog suda od 19. novembra 2018. godine.
19. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je Apelaciona komisija rješenjem od 15. jula 2014. godine (koje je u konkretnom slučaju konačni upravni akt) odbila kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja od 30. maja 2014. godine, te u obrazloženju u bitnom navela da je apelantov glavni dug po osnovu akcize utvrđen pravomoćnim i izvršnim rješenjem prvostepenog organa uprave od 25. februara 2005. godine, a kako taj dug nije plaćen u ostavljenom roku, prvostepenim upravnim aktom je obračunata kamata za dane kašnjenja u periodu od 11. februara 2005. do 30. juna 2006. godine. Također je navedeno da je apelant u žalbi Apelacionoj komisiji tvrdio da je prvostepeni organ uprave morao upotpuniti upravni postupak i pribaviti cio spis od špeditera koji je vodio postupak carinjenja uvezenih naftnih derivata, kao i od nadležnih državnih organa Republike Srpske i carinskih organa Bosne i Hercegovine, a nakon toga pozvati apelanta kao poreznog obveznika da se očituje na sve dokaze koji se nalaze u tim spisima.
20. Apelacioni sud je također istakao da je Porezna uprava 5. marta 2008. godine donijela rješenje o naplati porezne obaveze iz apelantovih novčanih sredstava kojim je protiv apelanta pokrenut postupak prinudne naplate utvrđenog iznosa akcize i kamate, te da je nakon toga rješenjem Porezne uprave od 13. marta 2008. godine usvojen apelantov prigovor i poništeno rješenje o naplati porezne obaveze iz novčanih sredstava, odnosno da je zaključcima istog organa od 1. jula 2008. i 29. decembra 2014. godine prekinut postupak prinudne naplate. Navedeni postupak je prekinut dok se pred Sudom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) pravomoćno ne okonča parnični postupak koji je Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine pokrenuo protiv Republike Srpske radi povrata predmetne akcize, koju je apelant prilikom uvoza nafte i naftnih derivata po nalogu carinskih organa uplatio na Jedinstveni račun Republike Srpske umjesto u korist budžeta Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine. Navedeni parnični postupak je okončan Presudom Suda BiH broj Si 3 P005417 07 P od 4. jula 2014. godine, koja je postala pravomoćna 17. aprila 2015. godine i kojom je odbijen tužbeni zahtjev Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine. Apelacioni sud je utvrdio da u spisu predmeta nema podataka da li je nakon toga nastavljen prekinuti postupak prinudne naplate akcize za koju je Porezna uprava zadužila apelanta.
Prijedlog za otvaranje stečajnog postupka
21. Porezna uprava je 5. februara 2019. godine Osnovnom sudu podnijela prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom shodno čl. 28, 29, 30. i 31. stav 3. u vezi sa članom 3. Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji Distrikta Brčko BiH. Osnovni sud je Rješenjem broj 96 0 St 121370 19 St od 29. maja 2019. godine odredio vještačenje od strane vještaka ekonomske struke. Navedenim rješenjem vještaku je naloženo da na osnovu kompletne dokumentacije u stečajnom spisu utvrdi da li su ispunjeni uvjeti za otvaranje stečajnog postupka, da li apelant ima više povjerilaca, te da li apelant kao dužnik ima imovinu iz koje se mogu namiriti troškovi stečajnog postupka. Apelant je 5. jula 2019. godine podnio zahtjev za odlaganje otvaranja stečajnog postupka.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da je osporenim odlukama prekršen član I/4. Ustava Bosne i Hercegovine (slobodno kretanje roba, usluga, kapitala i lica), te njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U konkretnom slučaju, prema apelantovom mišljenju, nezakonitost osporenog rješenja Porezne uprave od 25. februara 2005. godine se ogleda u povredama izričite odredbe člana 89. Zakona o Poreznoj upravi Distrikta Brčko BiH, povredi čl. 23. i 26. Zakona o akcizama Distrikta Brčko BiH, povredi člana 24. Zakona o akcizama BiH, povredi člana 39. stav 5. Zakona o akcizama RS i povredi Zakona o carinskoj politici BiH prema kojem su akcize dobile karakter carinskih uvoznih dažbina. Porezna uprava se u osporenom rješenju pozvala na Zakon o akcizama RS („Službeni glasnik RS“ broj 25/98), pri tome zanemarujući činjenicu da je odredbom člana 68. istog zakona propisano da je naplaćena akciza prihod RS, a ne prihod Distrikta Brčko BiH. Smatra da su osporenom odlukom Porezne uprave da se apelantu ponovo naplati akciza (ranije plaćena na Jedinstveni račun posredstvom ovlaštenih špeditera de facto poništeni pravni poslovi, špediterske usluge proglašene bez pravne važnosti na štetu apelantove imovine suprotno odredbi člana 27. Zakona o Poreznoj upravi kojom je špediterima priznat status posrednika prilikom uvoznog carinjenja. Apelant je naveo da je pokrenuo upravni spor po vanrednom pravnom lijeku za pobijanje rješenja Apelacione komisije od 29. juna 2005. godine i Porezne uprave od 25. februara 2005. godine nakon pravomoćno okončanog parničnog postupka po presudi Suda BiH od 17. aprila 2015. godine i prestanku pravnog dejstva zaključka od 29. decembra 2014. godine o prekidu postupka izvršenja rješenja od 25. februara 2005. godine. Apelant smatra da su opisane pravne i činjenične okolnosti očigledno i objektivno prekidale propisani rok zastare od pet godina. Smatra da su obje osporene sudske odluke donesene na štetu apelantove imovine jer mu je nametnuta obaveza plaćanja akcize koju je blagovremeno izmirio. Apelant se pozvao na uvjerenje Uprave za indirektno oporezivanje BiH – Regionalni centar Tuzla od 27. juna 2019. godine kojim se potvrđuje činjenica, s jedne strane, da apelant na dan 27. juni 2019. godine ima dospjelih, a neizmirenih obaveza po osnovu indirektnih poreza (akciza, koje su predmet apelacije), ostalih prihoda i taksi u ukupnom iznosu od 672,00 KM, a s druge strane, ista isprava dokazuje da je Direkcija za finansije Porezna uprava Distrikta Brčko BiH proizvoljno (bez pravnog osnova) utvrdila iznos obaveze po osnovu akciza od 7.957.770,10 KM, što s kamatama i troškovima prinudne dvostruke naplate prelazi iznos od 24 miliona KM.
23. U zahtjevu za određivanje privremene mjere apelant je zatražio da Ustavni sud naredi obustavljanje svih radnji u stečajnom postupku u predmetu Osnovnog suda broj 96 0 St 121370 19 St do donošenja odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji. Istakao je da bi se otvaranjem stečajnog postupka nad apelantom izgubila i sama svrha odlučivanja o predmetnoj apelaciji jer bi nastala promjena apelantovog pravnog statusa.
b) Odgovor na apelaciju
24. Apelacioni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji jer je presuda donesena u skladu s važećim propisima, i pravilnom primjenom čl. 243. i 247. ZUP-a.
25. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da taj sud ostaje pri svim navodima datim u svojoj odluci koja je donesena na osnovu pravilne primjene materijalnog i procesnog prava i na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. Apelaciona komisija je u odgovoru na apelaciju navela da odlukom tog organa nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o upravnom postupku Distrikta Brčko BiH – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 48/11 i 21/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ broj 48/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Poništenje i ukidanje rješenja po pravu nadzora Član 243. st. 1. i 2.
(1) Rješenje koje je konačno u upravnom postupku, Apelaciona komisija će poništiti po pravu nadzora:
1. ako je rješenje donio nenadležni organ uprave, odnosno pravni subjekt koji ima javna ovlaštenja ili nenadležno službeno lice organa uprave, odnosno pravnog subjekta koji ima javna ovlaštenja;
2. ako je o istoj stvari ranije doneseno pravosnažno rješenje kojim je ta upravna stvar drugačije riješena;
3. ako je rješenje donio organ bez saglasnosti, potvrde, odobrenja ili mišljenja drugog organa a ovo je potrebno po zakonu ili drugom propisu utemeljenom na zakonu;
4. ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, ucjene, pritiska ili druge nedopuštene radnje;
5. Ako ga je donio mjesno nenadležan organ.
(2) Rješenje koje je konačno u upravnom postupku može se ukinuti po pravu nadzora ako je njime očigledno povrijeđen materijalni zakon. U stvarima u kojima sudjeluju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima, rješenje se može ukinuti samo po pristanku zainteresiranih stranaka.
Član 244. st. 1, 3, 4. i 5.
(1) Apelaciona komisija može poništiti ii ukinuti rješenje po pravu nadzora.
(3) Rješenje o poništenju na osnovu tačaka 1, 2. i 3, stava 1. člana 243. ovog zakona može se donijeti u roku od pet godina, a na osnovu tačke 5. stava 1. tog člana – u roku od jedne godine od dana kad je rješenje postalo konačno u upravnom postupku.
(4) Rješenje o poništenju rješenja na osnovu člana 243. stav 1. točka 4. ovog zakona može se donijeti bez obzira na rokove utvrđene u stavu 3. ovog člana.
(5) Rješenje o ukidanju na osnovu stava 2. člana 243. ovog zakona može se donijeti u roku od jedne godine od dana kad je rješenje postalo konačno u upravnom postupku.
Oglašavanje rješenja ništavim Član 247.
Ništavim se oglašava rješenje:
1) koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudske nadležnosti ili u stvari o kojoj se uopće ne može rješavati u upravnom postupku;
2) koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati neko djelo kažnjivo po kaznenom zakonu;
3) čije izvršenje uopće nije moguće;
4) na koje stranka nije naknadno izričito ili prešutno pristala;
5) koje sadrži nepravilnosti koje je po nekoj izričitoj zakonskoj odredbi predviđena kao razlog ništavosti.
28. Zakon o akcizama i porezu na promet („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/98, 40/98, 18/99, 29/00 i 18/01). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o akcizama i porezu na promet („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 25/98 i 40/98) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 56.
Akciza se plaća prema sedištu obveznika.
29. Zakon o akcizama u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 62/04, 48/05 i 72/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Prihodi po osnovu akciza uplaćuju se na Jedinstveni račun Uprave za indirektno oporezivanje (u daljem tekstu: Uprava) a njihova raspodjela vrši se u skladu sa Zakonom o uplatama na jedinstveni račun i raspodjeli prihoda ("Službeni glasnik BiH", broj 55/04).
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. Ustavni sud, prije svega, napominje da su predmet apelacije isključivo odluke Apelacionog i Osnovnog suda i organa uprave donesene povodom apelantovog zahtjeva za poništenje i ukidanje po osnovu nadzora i proglašavanja ništavim rješenja Porezne uprave od 25. februara 2005. godine u kojem su organi uprave i sudovi Distrikta Brčko odlučivali isključivo o ispunjenosti uvjeta propisanih Zakonom o upravnom postupku. Dakle, predmet ovog apelacionog postupka nisu rješenja kojim je utvrđena apelantova obaveza na uplatu akciza. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se predmet konkretnog spora odnosi na pitanje dvostrukog oporezivanja apelanta budući da je apelant rješenjem Porezne uprave, čije je poništenje i ukidanje po osnovu nadzora i proglašavanja ništavim tražio u predmetnom postupku, obavezan da plati porezne obaveze koje su naplaćene van teritorije Distrikta Brčko BiH kao sjedišta apelanta. U tom kontekstu Ustavni sud treba, prije svega, imajući u vidu apelacione navode o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odgovoriti na pitanje je li se postupak koji je okončan osporenim odlukama odnosio na utvrđivanje apelantovih „građanskih prava i obaveza“.
33. Ustavni sud naglašava da je u dosadašnjoj praksi, u pravilu, u predmetima koji su se ticali određivanja poreznih i carinskih obaveza, apelacije u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije odbacivao kao ratione materie inkompatibilne s Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke br. AP 516/13 od 15. septembra 2016. godine, AP 283/14 od 3. marta 2016. godine, AP 4029/11 od 18. decembra 2014. godine, AP 1645/11 od 8. maja 2014. godine, AP 2368/08 od 21. jula 2011. godine, AP 382/04 od 23. marta 2005. godine).
34. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je konkretan predmet u bitnom različit od naprijed navedenih predmeta. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu u predmetu broj AP 5007/16 u kojem je Ustavni sud zaključio da je predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 6. stav
1. Evropske konvencije, a u kojem su bile osporene odluke kojima je odbijen apelantov zahtjev za povrat plaćenih poreznih obaveza (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5007/16 od 11. oktobra 2018. godine, tač. 27-30, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud, također, zapaža da je Evropski sud u predmetu National and Provincial Building Society protiv Ujedinjenog Kraljevstva (presuda od 27. septembra 1997. godine) koji se ticao zahtjeva za restituciju novca zbog isplaćenih poreznih obaveza smatrao da je primjenjiv član 6. Evropske konvencije. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, tj. da je apelant problematizirao rješenje kojim mu je utvrđena porezna obaveza, smatrajući da je dvostruko oporezovan, a da je postupak u kojem su donesene odluke po vanrednom pravnom lijeku u uskoj korelaciji s tim prethodnim postupkom, Ustavni sud smatra da se u specifičnim okolnostima apelantovog slučaja, u smislu naprijed navedene prakse, primjenjuju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 U 097940 17 Už od 10. oktobra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 14. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te da je prekršen član I/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
40. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
41. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
42. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi dali dovoljno jasne i precizne razloge za svoju odluku kojom su u upravnom postupku i postupku upravnog spora odbili kao neosnovan apelantov zahtjev za poništenje i ukidanje po osnovu nadzora i proglašavanja ništavim rješenja Porezne uprave od 25. februara 2005. godine. Naime, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi u konačnici odbili navedeni zahtjev jer su utvrdili da je protekao rok od pet, odnosno jedne godine propisan odredbom člana 244. st. 3. i 5. ZUP-a za podnošenje zahtjeva. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da je rješenje Porezne uprave od 25. februara 2005. godine postalo konačno 24. septembra 2005. godine (jer je tog dana apelantu dostavljeno rješenje Apelacione komisije od 29. juna 2005. godine kojim je rješavano o žalbi), da apelant nije pokrenuo upravni spor protiv navedenih rješenja, već je nakon više od deset i po godina, 26. aprila 2016. godine Apelacionoj komisiji podnio vanredni pravni lijek
– zahtjev za poništenje i ukidanje rješenja po pravu nadzora (član 243. ZUP-a) i proglašavanje rješenja ništavim (član 247. ZUP-a). Ustavni sud, također, zapaža da je u odnosu na član 244. stav
4. ZUP-a, koji ne propisuje rokove za poništenje rješenja, u postupku utvrđeno da iz spisa predmeta ne proizlazi da je navedeno rješenje Porezne uprave doneseno kao posljedica bilo koje nedopuštene radnje navedene u odredbi člana 243. stav 1. tačka 4. ZUP-a. Pored toga, utvrđeno je da nisu ostvareni ni razlozi propisani odredbom člana 247. stav 1. tač. od 1. do 5. istog zakona za proglašavanje rješenja ništavim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su se organi uprave i redovni sudovi u osporenim odlukama, ispitujući ispunjenost uvjeta propisanih ZUP-om za postupanje u postupku poništenja i ukidanja rješenja po pravu nadzora i proglašavanja rješenja ništavim, pozvali na relevantne odredbe zakona, te da su za svoje zaključke dali dovoljna i jasna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Nadalje, u odnosu na apelantove navode da su u konkretnom predmetu postojale pravne i činjenične okolnosti koje su očigledno i objektivno prekidale propisani rok zastare od pet godina (jer je upravni spor po vanrednom pravnom lijeku pokrenuo nakon pravomoćno okončanog parničnog postupka po presudi Suda BiH od 17. aprila 2015. godine i prestanku pravnog dejstva zaključka Porezne uprave od 29. decembra 2014. godine o prekidu postupka izvršenja rješenja od 25. februara 2005. godine), Ustavni sud zapaža da ZUP ne propisuje prekidanje roka zastare, te da su stoga istaknuti navodi neosnovani.
43. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
44. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova i organa uprave povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud zapaža da osporene odluke ne pokreću pitanje apelantovog prava na imovinu budući da su se organi uprave i redovni sudovi u osporenim odlukama bavili samo pitanjem ispunjenosti zakonskih uvjeta za poništenje, ukidanje i proglašavanje ništavim rješenja po vanrednom pravnom lijeku, odnosno nisu odlučivali o pravnoj valjanosti rješenja kojim je apelantu utvrđena porezna obaveza, pa se apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu pokazuju u cijelosti neosnovanim.
45. Ustavni sud, također, ističe da je apelant u dopuni apelacije dostavio odluke koje su donesene u upravnom postupku i postupku upravnog spora u pogledu kamate zbog neplaćanja akcize u zakonom propisanom roku. Međutim, u tom postupku je uvažena apelantova tužba u upravnom sporu i navedena rješenja su u konačnici poništena presudom Apelacionog suda od 25. juna 2019. godine.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Nediskriminacija
47. Apelant smatra da je osporenim odlukama prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugim u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razuman odnos.
48. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim navoda da je diskriminiran, nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi potkrijepili njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu neosnovani.
Ostali navodi
49. U odnosu na apelantove navode o kršenju člana I/4. Ustava BiH kojim je propisana sloboda kretanja roba, usluga, kapitala i lica, Ustavni sud zapaža da osporene odluke ne pokreću pitanja prema navedenoj odredbi Ustava BiH.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u provedenom postupku u kojem je odbijen apelantov zahtjev za poništenje i ukidanje rješenja po pravu nadzora i proglašavanje rješenja ništavim shodno odredbama ZUP-a ništa ne ukazuje na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primijeni materijalnog prava, pri čemu su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženju odluka za svoje stavove dali dovoljno jasne i logične razloge.
51. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada osporene odluke koje se tiču ispunjenosti zakonskih uvjeta za korištenje vanrednog pravnog lijeka prema odredbama ZUP-a ne pokreću pitanje prava na imovinu.
52. Nema povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu kada apelant, osim svojih navoda, nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi potkrijepili njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama.
53. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević