Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1309/18 (A. Č.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Izdržavanje
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 235
- Zakon o parničnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Saopćenje o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje s obzirom na troškove života · čl. 215
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1309/18
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1309/18, rješavajući apelaciju Adema Čolakovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. rujna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Adema Čolakovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 143852 17 Gž od 21. prosinca 2017. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 143852 17 P od 26. listopada 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Adem Čolaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 3. ožujka 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 143852 17 Gž od 21. prosinca 2017. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 143852 17 P od 26. listopada 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 19. i 22. srpnja 2019. godine zatraženo je od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene Z. Č. (u daljnjem tekstu: tužena) da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. srpnja 2019. godine, a Općinski sud 6. kolovoza 2019. godine. Tužena u ostavljenom roku nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 143852 17 P od 26. listopada 2017. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obveže da na ime svog doprinosa za apelantovo izdržavanje plaća mjesečno iznos od 340,00 KM, počevši od određenog datuma pa sve dok za to postoje zakonski uvjeti. Također, navedenom presudom apelant je oslobođen plaćanja sudske pristojbe na tužbu i presudu.
6. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je obrazložio što proizlazi iz provedenih dokaza, odnosno da iz nalaza, ocjene i mišljenja Instituta za medicinsko vještačenje Tuzla od 18. kolovoza 2009. godine proizlazi da apelant ima utvrđeno oštećenje organizma u iznosu od 100%, te da kod apelanta postoji potreba za ortopedskim dodatkom. Zatim, iz analitičkih kartica BH Telecoma d.d. Sarajevo na ime H. P. (apelantova izvanbračna supruga, u daljnjem tekstu: apelantova supruga) i na apelantovo ime proizlazi da su apelantova supruga i apelant korisnici usluga BH Telecoma d.d. Sarajevo, te da nema dospjelih a neplaćenih računa, a iz određenih računa Telemach d.o.o. Sarajevo na apelantovo ime proizlazi da je apelant korisnik usluga Telemach d.o.o. Sarajevo. Nadalje, iz određenog računa za akumulator gel-invalidska kolica i fiskalnog računa SOLE d.o.o. Posušje proizlazi da su oni izdani 22. rujna 2015. godine za dva komada akumulator gela u ukupnom iznosu od 424,83 KM. Također, iz analitičke kartice izdate od Podružnice elektrodistribucije Tuzla na ime apelantove supruge za 2015., 2016. i 2017. godinu proizlazi da nema dospjelih a neplaćenih računa za isporučenu električnu energiju na ime apelantove supruge.
7. Općinski sud je ukazao da je apelant u svom iskazu, u svojstvu parnične stranke, naveo da 20 godina živi u obiteljskoj kući svoje izvanbračne supruge, sa kojom je u zajednici 28 godina. Nadalje, da žive od primanja koje apelant ima po temelju osobne invalidske mirovine u iznosu od 326,00 KM i 403,00 KM, koja su socijalna davanja po temelju invalidnosti. Također, apelantova supruga ima primanja u istim iznosima, s obzirom na to da je i ona 100% invalid, da ima 61 godinu, a 40 godina je već u invalidskim kolicima. Nadalje je apelant istaknuo da S. M. (rođak apelantove supruge) dolazi svaki dan da im pomogne da se dignu iz kreveta i da se raspreme za spavanje, te da njegovoj supruzi pomaže i ženska osoba prilikom kupanja i održavanja higijene, dok S. M. pomaže apelantu. Zatim, da je od svog oca apelant naslijedio 30 duluma zemlje i 120 m² kuće, da je njegova majka-tužena naslijedila od njegovog brata 15 duluma zemlje i 60 m² kuće. Apelant je istaknuo da godišnje izdvaja oko 500,00 KM za ogrjev, a što nije u mogućnosti potkrijepiti dokazima, da ima izdatke za korištenje interneta u iznosu od 15,00 KM i kablovske televizije u iznosu od 14,00 KM, da na ime zdravstvenog osiguranja apelant i njegova supruga izdvajaju po 20,00 KM, na ime članarine za vjersku zajednicu ukupno 50,00 KM, te da nisu u mogućnosti održavati kućanstvo kao ni okućnicu zbog čega su primorani angažirati treće osobe za obavljanje tih poslova, za što im je potrebno otprilike 200,00 KM godišnje, te da im nitko financijski ne pomaže jer nema tko da im pomogne.
8. Općinski sud je ukazao da je tužena u svom iskazu navela da su njezina mjesečna primanja oko 700,00 KM, kad se zbroje njemačka i bosanska mirovina, a koju je naslijedila od muža. Zatim, da živi u kući koja je na dva kata, lijepo uređena sa okućnicom, ali da je dio u kojem ona živi istrošen, da nema vode, kupatila, televizora, radija, da se sve od kućanskih aparata nalazi na drugom katu kuće u kojem trenutno živi njezina kćerka sa kojom se ne slaže. Nadalje, tužena je istaknula da kada ima novca da plati susjedi da je okupa, očisti kuću, spremi ručak, svaka dva-tri dana, a kada je bolesna i svaki dan, te da joj za to plati ponekad 10,00 KM, a nekad 20,00 KM. Također je tužena istaknula da se kreće na štakama, odnosno da je lošeg zdravstvenog stanja.
9. Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant 100% invalid i kolika su njegova mjesečna primanja (po temelju invalidske mirovine i drugih naknada), da živi u zajedničkom kućanstvu sa izvanbračnom suprugom, koja je također bolesna i koja ima primanja u istim iznosima kao i apelant, da je apelant naslijedio 30 duluma zemlje i 120 m² kuće, te koliku mirovinu prima tužena, koju je naslijedila od svog muža, apelantovog oca.
10. Općinski sud je istaknuo da je odredbom članka 216. stavak 2. Obiteljskog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Obiteljski zakon) propisano da ako je punoljetno dijete zbog bolesti, fizičkih ili psihičkih nedostataka nesposobno za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, roditelji su dužni izdržavati ga dok ta nesposobnost traje. Nadalje je istaknuo da iz provedenih materijalnih dokaza, nespornih činjenica među strankama, te saslušanja apelanta i tužene kao parničnih stranaka proizlazi da apelant ima dovoljno sredstava za život i da ih može ostvariti iz svoje imovine, zbog čega nije nužno da ga tužena izdržava.
11. Naime, apelant ima primanja po temelju osobne invalidske mirovine u iznosu od 326,00 KM i naknadu za njegu i pomoć od druge osobe, invalidnine i ortopedskog dodatka (u daljnjem tekstu: naknada za njegu i pomoć) u ukupnom iznosu od 403,00 KM, naslijedio je imovinu nakon smrti oca, te ima osigurane normalne uvjete za život, s obzirom na to da živi s nevjenčanom suprugom u izvanbračnoj zajednici, koja ima ista primanja po temelju istih naknada. Općinski sud je ukazao da apelant navodi da od naknada koje prima ne može voditi normalan život, niti plaćati režije, održavati ortopedska pomagala, kupovati ogrjev i održavati okućnicu. Međutim, iz provedenih dokaza proizlazi da apelant i njegova supruga uredno izmiruju režijske troškove, kao i da apelant koristi i uživa one pogodnosti koje za normalne životne potrebe u ovom slučaju nisu toliko nužne (internet), tako da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da nema dovoljno sredstava za život. Općinski sud je istaknuo da apelant u svom posjedu ima i imovinu (30 duluma zemlje i 120 m² kuće) od koje može da privređuje, odnosno da uživa naknadu za izdavanje ili prodaju, a apelant u konkretnom postupku nije dokazao da je navedene nekretnine pokušao prodati ili izdati u zakup. U svezi s tim je istaknuto da se apelant ponašao pasivno vezano za poboljšanje svoje financijsko-materijalne situacije, odnosno u konkretnom slučaju nije učinio ništa od navedenog, iz čega proizlazi da apelant nije dokazao da ne može ostvariti sredstva za život iz svoje imovine. Općinski sud je naveo da, imajući u vidu apelantova primanja, te činjenicu da potrebe osobe koja traži izdržavanje iznose 30% od prosječne isplaćene neto plaće u FBiH za prethodnu godinu, odnosno 251,70 KM, a prema saopštenju o prosječnim potrebama osobe koja traži izdržavanje s obzirom na troškove života, apelant ima dovoljno sredstava za normalan život.
12. Općinski sud je naglasio da je tužena u poodmakloj starosnoj dobi i kao takvoj ima potrebe za pomoć trećih osoba za čiju naknadu sama snosi troškove, zbog čega sud smatra da bi obvezivanjem tužene da doprinosi izdržavanju apelanta bio ugrožen životni standard tužene.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 143852 17 Gž od 21. prosinca 2017. godine odbijena je apelantova žalba i prvostupanjska presuda potvrđena.
14. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je istaknuo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant rođen 4. listopada 1967. godine, te da je zbog urođene mišićne distrofije 100% invalid. Kantonalni sud je ukazao da iz socijalne anamneze JU Centra za socijalni rad (u daljnjem tekstu: JUCSR) Općine Živinice od 13. rujna 2017. godine proizlazi, između ostalog, da apelant živi već 28 godina sa izvanbračnom suprugom H. P., te da je uživatelj invalidske mirovine od 326,00 KM, te naknade za njegu i pomoć u ukupnom iznosu od 403,00 KM, a da je apelantova supruga također uživatelj obiteljske mirovine u iznosu od 326,00 KM, kao i naknade za njegu i pomoć u ukupnom iznosu od 403, 00 KM. Zatim, da apelant posjeduje oko 30 duluma zemlje, te ½ dijela obiteljske kuće (115 m²), u kojoj trenutno boravi njegova majka-tužena. Nadalje, da apelant živi sa izvanbračnom suprugom u njezinoj obiteljskoj kući, da stambeni prostor svojom kvadraturom i opremljenošću zadovoljava apelantove stambene potrebe. Također proizlazi da je apelantovo stanje izuzetno loše, da samostalno nije pokretan, već se služi invalidskim kolicima i da mu je nužna pomoć druge osobe, te da kod apelantove supruge postoji tjelesni invaliditet, tako da je i ona vezana za invalidska kolica i nužna joj je njega druge osobe, zbog čega su zdravstvene prilike imenovanih izuzetno loše.
15. Kantonalni sud je istaknuo da iz anamneze JUCSR Općine Zenica od 5. listopada 2017. godine proizlazi da je tužena rođena 10. svibnja 1932. godine, te da je lošeg zdravstvenog stanja, teško se kreće uz pomoć štaka, slabovidna, dijabetičar sa oboljelim bubrezima i kičmom, sa pravom doživotnog uživanja na nekretninama koje su iza umrlog supruga naslijedili apelant i S. Č. Zatim, da tužena prima mjesečnu mirovinu iz inozemstva u iznosu od 658,47 KM i mirovinu u BiH od 66,00 KM, da nema drugih izvora prihoda, niti nekretnina od kojih bi ostvarila prihode, kao i da pored režijskih troškova i troškova za medicinske usluge ima izdatke za prijevoz s obzirom na to da je slabo pokretna, kao i za plaćanje usluga drugim osobama koje ona ne može obavljati.
16. Kantonalni sud je nadalje naveo što proizlazi iz iskaza apelanta i tužene, te istaknuo da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da su parnične stranke u lošim odnosima, da je apelant 100% invalid, kolika su mu mjesečna primanja, da živi u zajedničkom kućanstvu sa izvanbračnom suprugom koja također boluje od mišićne distrofije i prima mirovinu i istu naknadu kao apelant, te u istim iznosima. Također, navedeno je da je apelant naslijedio 30 duluma zemlje i 120 m² kuće, te kolika su primanja tužena.
17. Kantonalni sud je ukazao što je propisano odredbama čl. 215., 216., 235., 236. i člankom
245. Obiteljskog zakona, te je istaknuo da iz saopćenja Federalnog ministarstva rada i socijalne politike o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje s obzirom na troškove života („Službene novine FBiH“ broj 20/17) proizlazi da prosječne potrebe osobe koja zahtijeva izdržavanje iznose 30% od prosječne isplaćene neto plaće u FBiH „iz 2010. godine“, a što iznosi 251,70 KM.
18. Kantonalni sud je istaknuo da kako apelant prima invalidsku mirovinu koja iznosi 326,00 KM i naknadu za njegu i pomoć u iznosu od 403,00 KM, a koje iznose prima i njegova supruga, posjeduje nekretnine, tj. ½ kuće u kojoj ne živi, kao i oko 30 duluma zemlje, da je prvostupanjski sud pravilno zaključio kada je odbio apelantov zahtjev za izdržavanje, odnosno da nisu ispunjeni uvjeti jer apelant nije dokazao, iako mu je to bila obveza prema članku 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da iz imovine koju posjeduje ne može ostvariti dovoljna sredstva za život (prodajući ili iznajmljujući nekretninu).
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je u pobijanom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelant je istaknuo da je ispunio oba kumulativna uvjeta propisana odredbom članka 216. stavak 2. Obiteljskog zakona (nesposobnost za rad zbog bolesti, fizičkih ili psihičkih nedostataka i da nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine). Naime, navedeno je da je tužena još u odgovoru na tužbu priznala da je apelant zbog teške bolesti nesposoban za rad, a da je dokazima koje je proveo u postupku utvrđeno postojanje i drugog kumulativnog uvjeta, ali da su sudovi u odnosu na apelantove životne potrebe dokaze cijenili suprotno općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja, logike i iskustva, na što ih obvezuje odredba članka 8. ZPP. Također je istaknuo da su prava koja ostvaruje iz Zakona o socijalnoj zaštiti utvrđena u novčanim iznosima utvrđenim tim zakonom, a ne naspram stvarno nužnih troškova, što redovni sudovi potpuno zanemaruju. Zatim, apelant je istaknuo da je tokom postupka utvrđeno da, kad je u pitanju ½ kuće koju posjeduje, u njoj stanuje tužena jer ima pravo doživotnog uživanja te nekretnine, pa je apelant lišen mogućnosti da njom raspolaže, proda je ili iznajmi, kako navode redovni sudovi. Što se tiče 30 duluma zemlje, apelant je u određenom podnesku (odgovoru na tužbu) pojasnio o kakvom se zemljištu radi, te da od njega ostvaruje godišnji prihod od 100,00 KM, ali neredovno, te da te navode tužena nikad nije učinila spornim, tako da ih nije trebalo dokazivati, shodno relevantnim odredbama ZPP. Također, u konkretnom slučaju cijenjene su mogućnosti tužene, a za što nema uporišta u odredbi članka 216. stavak 2. Obiteljskog zakona.
20. Apelant je istaknuo da se povreda prava na pravično suđenje ogleda i u činjenici da je pobijana presuda Kantonalnog suda utemeljena na dokazu koji nije proveden na ročištu za glavnu raspravu i koji je zapravo nastao nakon zaključenja tog ročišta. Naime, slijedom odredbe članka 284. stavak 2. Obiteljskog zakona, Općinski sud je od JUCSR Zenica i Živinice zatražio dostavu socioanamnestičkih podataka za parnične stranke, JUCSR Živinice je Općinskom sudu dostavio te podatke prije održavanja glavne rasprave, a JUCSR Zenica nakon održavanja glavne rasprave, ali ti podaci niti su dostavljeni apelantu niti su provedeni kao dokaz tijekom postupka. Apelant je naveo da je upravo na tim podacima utemeljena presuda Kantonalnog suda, a da nedostavljanje navedenih podataka strankama u postupku, njihovo neprovođenje na ročištu za glavnu raspravu i temeljenje odluke na takvim dokazima je suprotno odredbama Obiteljskog zakona i ZPP.
21. U svezi s povredom prava na imovinu, apelant je istaknuo da je uslijed opisanog postupanja Kantonalnog suda uskraćen za potraživani novčani iznos na ime doprinosa njegovom izdržavanju, koji mu je zagarantiran odredbom članka 216. stavak 2. Obiteljskog zakona.
II.Odgovor na apelaciju
22. Kantonalni sud je istaknuo da smatra da pobijanom odlukom tog suda, koja je donesena u skladu s „predmetnim zakonom“, nije moglo biti povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, da iz apelacijskih navoda proizlazi da se apelant ne slaže sa stavom Kantonalnog suda izraženim u pobijanoj presudi, a da se različita pravna shvaćanja ne bi mogla dovoditi u svezu s povredama navedenih prava. Nadalje je citirao obrazloženje iz svoje odluke, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
23. Općinski sud je naveo da smatra da prvostupanjskom presudom, a ni tijekom postupka, nisu povrijeđena prava na koja se apelant poziva, da je u konkretnom slučaju primijenjena odredba članka 216. stavak 2. Obiteljskog zakona, te da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelant ima dovoljno sredstava za život i da ih može ostvariti iz svoje imovine, zbog čega mu nije nužno izdržavanje od njegove majke-tužene. Općinski sud je predložio da se apelantova apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
25. Obiteljski zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravak i 31/14) u relevantnom dijelu glasi:
Uzdržavanje djece, roditelja i drugih srodnika Članak 216. stavak (2) (2) Ako je punoljetno dijete zbog bolesti, fizičkih ili psihičkih nedostataka nesposobno za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, roditelji su dužni uzdržavati ga dok ta nesposobnost traje.
Određivanje uzdržavanja Članak 235.
(1) U postupku za uzdržavanje sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za uzdržavanje.
(2) Prigodom utvrđivanja potreba osobe koja zahtijeva uzdržavanje, sud će uzeti u obzir njezino imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost uposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih ovisi ocjena njenih potreba.
(3) Prigodom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati uzdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stječe povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obveze uzdržavanja.
(4) Federalni ministar rada i socijalne politike objavit će jednom godišnje, najkasnije do 1. ožujka tekuće godine, podatke o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva uzdržavanje s obzirom na troškove života, koje će sud uzeti u obzir u postupku za uzdržavanje.
Članak 236. stavak (1) (1) Kad se uzdržavanje zahtijeva za dijete, sud će pored okolnosti iz članka 235. ovog zakona uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje. Članak 284.
(1) Organ skrbništva je dužan na zahtjev suda prikupiti podatke o osobnim i obiteljskim prilikama djeteta i stranaka u postupku, kada sud smatra da je to potrebno za donošenje odluke.
(2) U postupku u kojem odlučuju o uzdržavanju malodobnog djeteta i punoljetnog djeteta iz stavka 2. članka 216. ovog zakona, organ skrbništva je dužan na zahtjev suda prikupiti i ispitati podatke o osobnim i obiteljskim prilikama djeteta i stranaka u postupku, te imovinske prilike stranaka, a naročito da li prikazani prihodi odgovaraju stvarnom stanju.
26. Na temelju članka 235. stavak 4. Obiteljskog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05, 31/14), federalni ministar rada i socijalne politike objavljuje Saopćenje o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje s obzirom na troškove života („Službene novine Federacije BiH“ broj 20/17) koje glasi: Prosječne potrebe osobe koja zahtijeva uzdržavanje, s obzirom na troškove života, koje će sud sukladno odredbama Obiteljskog zakona Federacije Bosne i Hercegovine uzimati u obzir u postupku za uzdržavanje iznose 30% od prosječne isplaćene mjesečne neto plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine za 2016. godinu, a što iznosi 251,70 KM.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 P 143852 17 Gž od 21. prosinca 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 3. siječnja 2018. godine, a apelacija je podnesena 3. ožujka 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
30. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant smatra da su mu u pobijanom parničnom postupku povrijeđena prava iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te prava iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
32. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
33. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
34. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor povodom apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio izdržavanje od svoje majke-tužene. Dakle, nesumnjivo je riječ o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da apelant u konkretnom predmetu uživa garancije članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
35. Iz apelacijskih navoda proizlazi da apelant, u biti, smatra da je u pobijanom parničnom postupku pogrešno i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te da su proizvoljno primijenjene i relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava.
36. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
37. U svezi sa apelacijskim navodima, Ustavni sud konstatira da je predmet pobijanog parničnog postupka bio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da ga tužena izdržava, a na temelju članka 216. stavak 2. Obiteljskog zakona. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u konkretnom slučaju utvrdio da je nesporno među parničnim strankama da je apelant 100% invalid, odnosno da je nesposoban za rad, te kolika su primanja parničnih stranaka i apelantove supruge s kojom živi u zajedničkom kućanstvu, kao i da je apelant naslijedio, odnosno da apelant posjeduje i 30 duluma zemlje i kuću određene površine. Ustavni sud primjećuje i da je Općinski sud na temelju ocjene provedenih dokaza zaključio da apelant nije dokazao drugi kumulativni uvjet propisan odredbom članka 216. stavak 2. Obiteljskog zakona, odnosno da iz svoje imovine ne može ostvariti dovoljno sredstava za život. Imajući u vidu obrazloženje Općinskog suda, Ustavni sud smatra da je taj sud dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoj zaključak da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da su ispunjeni uvjeti propisani odredbom članka 216. stavak 2. Obiteljskog zakona. Proizlazi da je prvostupanjski sud u obrazloženju prvostupanjske odluke detaljno i jasno obrazložio sve izvedene dokaze, odnosno da je jasno obrazložio primjenu relevantnih zakonskih propisa u konkretnom slučaju, što je kao pravilno prihvatio i drugostupanjski sud, pa Ustavni sud, nasuprot apelacijskim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu.
38. U svezi sa apelacijskim navodima da se pobijana presuda Kantonalnog suda temelji na socioanamnestičkim podacima (za parnične stranke) dostavljenim od JUCSR Zenica i JUCSR Živinice, a koji nisu provedeni kao dokaz pred prvostupanjskim sudom i nisu dostavljeni apelantu, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da su točni apelacijski navodi da navedeni podaci nisu izvedeni pred prvostupanjskim sudom. Međutim, to što je Kantonalni sud u svojoj odluci citirao socijalne anamneze JUCSR Općine Živinice i Općine Zenica, koji nisu izvedeni pred prvostupanjskim sudom, ne predstavlja povredu apelantovih ustavnih prava jer je Kantonalni sud za svoj zaključak o neutemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva dao potpuna i logična obrazloženja utemeljena na utvrđenju prvostupanjskog suda, jasno ukazujući da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da apelant u predmetnom postupku nije dokazao, shodno odredbama članka 123. ZPP, da ne može ostvariti dovoljna sredstva za život iz imovine koju posjeduje (prodajući je ili iznajmljujući). Ustavni sud posebno naglašava da su navedenim podacima koje je citirao Kantonalni sud samo potvrđene činjenice koje je utvrdio i prvostupanjski sud iz drugih dokaza (u svezi sa apelantovim invaliditetom, njegovim primanjima i imovinom, kao i primanjima apelantove supruge i tužene), a da ne proizlazi da apelant nije imao mogućnost te dokaze pobijati, odnosno nisu utvrđene nikakve nove odlučne činjenice.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
40. Apelant smatra da mu je u pobijanom parničnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant posebno ne obrazlaže tvrdnje o kršenju ovog prava, nego ih temelji na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu neutemeljeni.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, kao ni povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su redovni sudovi u pobijanom parničnom postupku dali dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje za zaključak da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da su ispunjeni uvjeti propisani odredbom članka 216. stavak 2. Obiteljskog zakona, odnosno da nije dokazao da iz svoje imovine ne može ostvariti sredstva za život.
42. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević