Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-557/18 (Č.J.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prava iz radnog odnosa
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-557/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-557/18, rješavajući apelaciju Č.J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Č.J. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 Rs 003797 16 Rev od 25. oktobra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 003797 15 Rsž2 od 18. februara 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju-Odjeljenje Nevesinje broj 95 1 Rs 003797 15 Rs2 od 31. jula 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Č.J. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gacka, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 26. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 Rs 003797 16 Rev od 25. oktobra 2017. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Rs 003797 15 Rsž2 od 18. februara 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju-Odjeljenje Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 1 Rs 003797 15 Rs2 od 31. jula 2015. godine.
Uvodne napomene
2. Odlukom o dopustivosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1851/16 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) odbačena je kao preuranjena apelacija broj AP 2661/16 koju je apelant podnio 21. juna 2016. godine protiv Presude Okružnog suda u broj 95 0 Rs 003797 15 Rsž2 od 18. februara 2016. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Okružnog suda.
3. Apelant je shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP 1851/16, nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda, koji je Rješenjem 95 0 Rs 003797 16 Rev od 25. oktobra 2017. godine apelantovu reviziju odbacio, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnio novu apelaciju u kojoj je naveo prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime je osigurana mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba ).
Postupak okončan osporenim odlukama
4. Presudom Osnovnog suda broj 95 1 Rs 003797 15 Rs2 od 31. jula 2015. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Opština Gacko (u daljnjem tekstu: tužena) da mu isplati određene novčane iznose na ime dijela regresa za korištenje godišnjeg odmora i dijela toplog obroka za periode koji su precizirani u izreci presude, dok je odbijen apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na isplatu zimnice i ogreva za period od 2011. do 2013. godine. Istom presudom obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 344,52 KM.
5. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je u dokaznom postupku izveo dokaze uvidom u brojnu dokumentaciju (Sporazum za isplatu zaostalih primanja za zaposlene za 2011. godine, Odluku o izvršenju Budžeta opštine Gacko za 2011., 2012. i 2013. godinu, Sporazum o ostvarivanju materijalnih prava zaposlenih i sl.), te da je izvršeno vještačenja po vještaku finansijske struke. Osnovni sud je istakao da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrdio da je tužena obavezna apelantu, kao svom zaposleniku, ispatiti naknade na ime regresa i toplog obroka, a sve u skladu sa Opštim kolektivnim ugovorom („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 40/10), te Kolektivnim ugovorom za zaposlene u oblasti lokalne samouprave Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 114/07). Osim toga, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio isplatu zimnice i ogreva valjalo odbiti jer je ova naknada predviđena kao mogućnost, a ne kao obaveza poslodavca i pod uslovom da poslodavac raspolaže sredstvima za tu namjenu, odnosno kad postoje za to sredstva, pri čemu se isplata vrši svim radnicima tog poslodavca. Nadalje, Osnovni sud je istakao da je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa članom 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tj. s obzirom na uspjeh apelanta u parnici (22%), ističući da se su se apelantovi troškovi sastojali od troškova za zastupanja od strane punomoćnika advokata na ročištima, odsustva iz kancelarije i troškova vještačenja. Osnovni sud je, također, istakao da je odbio zahtjev punomoćnika apelanta sa naknadu troškova sastava pismenog podneska-uređenja tužbe, jer ovaj podnesak nije obavezujući, kao i da nije prihvatio zahtjev punomoćnika apelanta za naknadu troškova prevoza, jer se putni troškovi advokata čije je sjedište van područja suda pred kojim se vodila parnica priznaju samo do visine troškova koje bi stranka imala da je zastupa advokat čije je sjedište u mjestu suda.
6. Presudom Okružnog suda broj 95 0 Rs 003797 15 Rsž2 od 18. februara 2016. godine odbijene su žalbe apelanta i tužene izjavljene protiv prvostepene presude i prvostepena presuda je potvrđena.
7. Okružni sud je u obrazloženju presude, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv odbijajućeg dijela prvostepene presude, naveo da pravo na ogrev i zimnicu radnik može imati samo ako je i ostalim radnicima ta naknada isplaćena, a kod utvrđene činjenice da u konkretnom slučaju ni ostalim radnicima nije isplaćivana ova naknada za ogrev i zimnicu, onda nije pravično dosuditi takvu naknadu apelantu kao pojedincu. Okružni sud je istakao da je nesporno prema odredbama Kolektivnog ugovora za zaposlene u administrativnoj službi opštine Gacko predviđena isplata sredstava za zimnicu i ogrev, ali je sporno pitanje isplate, s obzirom da se radi o isplatama za koje u utuženom periodu, ali ni prethodnih godina nisu postojala materijalna sredstava i koje naknade nisu isplaćene ni ostalim zaposlenim u administrativnim službama tužene. Stoga, prema stavu Okružnog suda, pravilna je odluka prvostepenog suda u dijelu kojim je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom za naknadu na ime ogreva i zimnice. Nadalje, Okružni sud je zaključio da nisu osnovani ni žalbeni prigovori apelanta u pogledu odluke o troškovima postupka, koja se zasniva na tvrdnji da je tužena u obavezi nadoknaditi apelantu cjelokupne troškove, a naročito troškove finansijskog vještačenja. Okružni sud je zaključio da kod činjenice da je apelant u sporu uspio samo djelimično, pravilno je postupio prvostepeni sud kada je prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka uzeo u obzir uspjeh stranaka u parnici, pri čemu su u konačan obračun ušli i troškovi finansijskog vještačenja.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 95 0 Rs 003797 16 Rev od 25. oktobra 2017. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, jer nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku.
9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući pravo na pristup sudu, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno pravnih propisa. Apelant, između ostalog, smatra da je proizvoljan zaključak sudova da je tužena dokazala da nije dužna apelantu isplatiti naknade koja se odnose na ogrev i zimnicu, kao i da je pogrešna odluka sudova u pogledu troškova postupka, jer smatra da mu je tužena bila dužna nadoknaditi sve troškove postupka.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, te da apelant nije imao pristup sudu.
13. U vezi sa navodima da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, najprije, zapaža da apelant nije posebno obrazlagao ove navode. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu osporene odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. jula 2004. godine i AP 1521/16 od 17. jula 2018. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
14. Nadalje, u vezi sa navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud napominje da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka koje su osporene predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su obavezali tuženu da apelantu isplati naknade na ime regresa i toplog obroka, dok su u pogledu isplate zimnice i ogreva zahtjev odbili zaključujući da u utuženom periodu, ali ni prethodnih godina, nisu postojala materijalna sredstava za isplatu ovih naknada, te da ovakve naknade nisu isplaćene ni ostalim zaposlenim u administrativnim službama tuženog. Osim toga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili i svoju odluku u pogledu troškova postupka. Ustavni sud u zaključcima redovnih sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant, osim što ponavlja navode koje je ranije isticao u toku postupka po žalbi, koje je Okružni sud imao u vidu i obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević