Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3385/19 (M. S.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3385/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-3385/19, rješavajući apelaciju Mladena Sušca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mladen Sušac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 010614 16 Uvp od 13. juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mladen Sušac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čitluka, kojeg zastupa Gordan Stojić advokat iz Mostara, podnio je 23. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 010614 16 Uvp od 13. juna 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, ukinuto je rješenje Općinske službe za društvene djelatnosti, opću upravu i branitelje općine Čitluk od 22. maja 2006. godine na koje je u postupku revizije data suglasnost Uprave za pitanja branitelja u Mostaru, Sektor za pitanja branitelja od 4. septembra 2006. godine, te je apelantu utvrđen prestanak svojstva ratnog vojnog invalida i prava na ratnu vojnu invalidninu zaključno s 30. aprilom 2009. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je ranijim prvostepenim rješenjem od 22. maja 2006. godine apelantu bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida V grupe sa 70% vojnog invaliditeta, dok je u ponovnom postupku (u izvršenju ranije prvostepene presude od 3. maja 2012. godine) Ljekarska komisija za nadzor i medicinsko vještačenje (formirana u skladu s članom 47. stav 4. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica) u postupku nadzora medicinskog vještačenja u nalazu i mišljenju od 1. februara 2013. godine utvrdila da se ukupni apelantov vojni invaliditet cijeni ispod 20%. Vrhovni sud je dalje naveo da je navedena Ljekarska komisija u obrazloženju ovog nalaza i mišljenja navela da su nepravilne ocjene vojnog invaliditeta od strane prvostepene i revizione ljekarske komisije primjenom tačke 174.b u visini od 30% (jer se kontakt sa tužiteljem uspostavljao potpuno uredno bez upotrebe slušnog amplifikatora), tačke 149.b u visini od 40% (jer se na pregledu nije našao nijedan simptom posttraumatske encefalopatije), te tačke 201.b u visini od 40% (jer je funkcija kičmenog stuba u cijelosti uredna). Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su prvostepeni i tuženi organ (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata) na osnovu navedenog nalaza i mišljenja donijeli rješenja od 29. marta 2013. godine (kojim se apelantu utvrđuje prestanak svojstva ratnog vojnog invalida i pravo na ratnu vojnu invalidninu zaključno s 30. aprilom 2009. godine) i od 24. marta 2014. godine (potvrđeno presudom prvostepenog suda od 27. januara 2016. godine) kojim je izmijenjeno rješenje prvostepenog organa utoliko da je ukinuto ranije rješenje Općinske službe za društvene djelatnosti, opću upravu i branitelje općine Čitluk od 22. maja 2006. godine. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da tuženi nije povrijedio zakon na štetu apelanta kada je shodno članu 52 stav 2. Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica, tač. 7. i 8. Uputstva o primjeni člana 52. navedenog zakona u obnovljenom postupku na osnovu navedenog nalaza i mišljenja posebne ljekarske komisije utvrdio da apelant ne ispunjava uslove za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida propisane članom 3. navedenog zakona.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Također, apelant navodi da je „rješenje iz obnove postupka doneseno 15. februara 2010. godine, dakle po proteku 30 dana koji je propisan ZUP-om“, te da se „obnova postupka pokrenula rješenjem koje je doneseno nakon 5 godina od dostavljanja konačnog rješenja stranci“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda vezano za primjenu odredaba materijalnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević