Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5416/17 (S. A.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Mobing
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5416/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5416/17, rješavajući apelaciju Seada Ahmetagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Seada Ahmetagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 179659 17 Rev od 23. oktobra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 179659 16 Rsž od 20. aprila 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 179659 13 Rs od 19.

oktobra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Sead Ahmetagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Faruk Smajlović, advokat iz Gračanice, podnio je 20. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 179659 17 Rev od 22. decembra 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 179659 16 Rsž od 20. aprila 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 179659 13 Rs od 19. oktobra 2015. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Azijade Sinanović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 17. maja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 22. maja 2019. godine, Kantonalni sud 3. juna 2019. godine, Općinski sud 6. juna 2019. godine, a tužiteljica 10. juna 2019. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Rs 179659 13 Rs od 19. oktobra 2015. godine (koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 179659 16 Rsž od 20. aprila 2017. godine i protiv koje je odbijena revizija Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 179659 17 Rev od 22. decembra 2017. godine) usvojen je tužiteljicin tužbeni zahtjev i utvrđeno da je apelant povrijedio njeno pravo na jednako postupanje u procesu zapošljavanja, rada i radnih uvjeta, uključujući i napredovanje u službi i otpuštanje s posla, stalno stručno usavršavanje, odnosno da je postojala diskriminacija u vidu uznemiravanja i mobinga na način što je apelant kontinuirano i u dužem periodu vrijeđao, ponižavao i omalovažavao tužiteljicu, prijetio joj otkazom i dovodio je u nepovoljniji položaj u odnosu na ostale ljekare-specijaliste na Klinici za zarazne bolesti JZU Univerzitetski klinički centar Tuzla (stav 1). Presudom je apelantu zabranjeno da dalje preduzima radnje kojima se krši ili može da se krši tužiteljicino pravo na jednako postupanje u procesu rada i radnih uvjeta, uključujući napredovanje u službi i stalno stručno usavršavanje (stav 2). Presudom je obavezan apelant da preduzme neophodne, zakonom predviđene korake s ciljem da prestane s daljnjim kršenjem tužiteljicinog prava na jednako postupanje, te da tužiteljici omogući nesmetano obavljanje poslova po osnovu ugovora o radu koji tužiteljica ima zaključen sa JZU Univerzitetski klinički centar Tuzla, Klinika za infektivne bolesti (stav 3). Presudom je apelant obavezan da tužiteljici na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od ukupno 13.910,00 KM, i to za pretrpljene duševne bolove i strah u pojedinačnim iznosima preciziranim u presudi (stav 4). Apelant je obavezan da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi (stav 5).

6. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu brojnih dokaza preciziranih u presudi (uključujući iskaze svjedoka i neuropsihijatrijsko vještačenje) utvrđeno da je apelant kao načelnik Klinike za zarazne bolesti bio dužan da se stara o radnoj disciplini svih zaposlenika na Klinici, da zaštiti tužiteljicu u incidentima koji su se desili i da protivzakonita ponašanja sankcionira. Apelant je svojim nepostupanjem, kako je obrazloženo, dopustio da tužiteljica bude uznemiravana sa svrhom da joj se povrijedi dostojanstvo, kao i da se stvori ponižavajući i degradirajući ambijent protiv nje. Naime, utvrđeno je da je tužiteljica u dužem kontinuiranom periodu, tj. tokom 2012. i 2013. godine radila istovremeno na dva odjeljenja na Klinici za zarazne bolesti, a da apelant kao rukovodilac nije ponudio valjano pojašnjenje zbog čega je bilo potrebno da tužiteljica u jednom dužem periodu radi na dva odjeljenja i da jedina od ljekara ima dva odjeljenska šefa. Također je navedeno da je utvrđeno da su tužiteljicine stvari izbačene iz ljekarske sobe u hodnik kod toaleta, a da apelant ništa nije preduzeo da se otkrije ko je to učinio i zašto, te da je tužiteljici ljekarska soba ponovno dodijeljena tek nakon intervencije tadašnjeg generalnog direktora Kliničkog centra. Nadalje je utvrđeno da je tužiteljica bez ikakvog objašnjenja sa svog radnog mjesta prebačena na drugo radno mjesto, a da je na njeno dotadašnje radno mjesto primljena osoba (ljekar) koja u momentu unapređenja nije imala specijalizaciju. Općinski sud je istakao da nije našao opravdane razloge za takvo apelantovo ponašanje, te da smatra da je u konkretnom slučaju došlo do njegovog nejednakog postupanja prema tužiteljici u odnosu na ostale ljekare specijaliste. Navedeno je da je iz iskaza poimenično navedenih svjedoka i provođenja materijalnih dokaza utvrđeno i da je apelant bez odobrenja uprave kaznio tužiteljicu zabranom ljekarske pripravnosti u trajanju od jedne godine, čime ju je profesionalno degradirao. Istaknuto je i da je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno da apelant osim namjere da ponizi tužiteljicu pred kolegama nije imao drugih namjera. Obrazloženo je i da apelant nije osporio tužiteljicin iskaz u kojem je ona tvrdila da joj nikada nije želio omogućiti određenu profesionalnu edukaciju, niti joj dopustio plaćeno ili neplaćeno odsustvo s posla radi edukacije iz oblasti ultrazvuka, dok su ostale kolege na klinici dobijale plaćeno odsustvo. Utvrđeno je i da je tužiteljica kontinuirano u dužem periodu trpjela strah da će ostati bez posla.

7. U vezi s tim je navedeno da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra utvrđeno da je takvo apelantovo diskriminatorsko ponašanje kod tužiteljice dovelo do PTSP-a (prolongiranog), sa poremećajem prilagođavanja, s niskim pragom na frustracije i umjerenom redukcijom vitalnih mehanizama PTSP-a i povišenog krvnog tlaka uslijed nepodnošljivog radnog okruženja. Obrazloženo je da je vještak svoj nalaz dao na osnovu cjelokupne medicinske dokumentacije, materijalnih dokaza u spisu, te pregleda tužiteljice, a sve na osnovu svog dugogodišnjeg iskustva. S obzirom na to da je vještak odredio i dužinu trajanja i intenzitet fizičkih bolova i straha koji je tužiteljica trpjela, to je na osnovu toga i dosuđena naknada za nematerijalnu štetu. Istaknuto je da se apelant u toku postupka nije protivio izboru vještaka, da bi nakon održanog pripremnog ročišta u spis suda dostavio zahtjev za izuzeće vještakinje Nurke Pranjić zbog toga što je, kako je naveo, ta vještakinja učestvovala u tužiteljicinom liječenju, što, prema navodima tuženog, dovodi u sumnju objektivnost vještačenja. U vezi s tim je navedeno da je Općinski sud 8. aprila 2014. godine donio rješenje kojim je odbio apelantov zahtjev za izuzeće navedene vještakinje medicinske struke jer je zaključio da činjenica da je navedena vještakinja liječila tužiteljicu ne dovodi u sumnju njenu pristrasnost, niti je takve prirode da bi se ona morala izuzeti. Općinski sud je istakao da nije mogao prihvatiti ni tvrdnju da vještakinja medicinske struke nije podobna za vještačenje u ovoj pravnoj stvari zbog svoje, kako je to navodio apelant, apsolutne subjektivnosti i namjere da zaštiti žrtvu, a u smislu člana 16. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije. U vezi s navedenim, Općinski sud je istakao da je navedena vještakinja medicinske struke, kako je obrazloženo, na listi stalnih sudskih vještaka medicinske struke koju je objavilo Federalno ministarstvo pravde i u ovom predmetu je, prema mišljenju tog suda, dala svoj stručan i nezavisan nalaz i mišljenje u skladu sa zadanim zadatkom vještačenja.

8. Nadalje, Općinski sud je obrazložio da je, prema članu 15. Zakona o zabrani diskriminacije, apelant imao dužnost da sudu pruži dokaze koji kod suda treba da stvore uvjerenje u istinitost njegovih navoda (subjektivni teret dokazivanja), odnosno da je apelantova dužnost bila da tim sredstvima dokaže svoje činjenične navode jer će u protivnom snositi rizik nedokazanosti navoda (objektivni teret dokazivanja), tj. izgubiti parnicu ako sud ne dođe do uvjerenja o postojanju sporne činjenice. Navedeno je da u konkretnom postupku redovni sudovi smatraju da apelant nije dokazao da nije vršio diskriminaciju tužiteljice u obliku mobinga i uznemiravanja, a da je tužiteljica svojim dokazima učinila vjerovatnijom činjenicu da su mobing i uznemiravanje u odnosu na nju postojali. Zajedničke karakteristike mobinga i diskriminacije, kako su obrazložili redovni sudovi, su: povreda prava jednakosti, povreda prava ličnosti (ugleda, časti, dostojanstva) i ugrožavanje života i zdravlja. Bez obzira na pojmovne razlike između mobinga (šikana, zlostavljanje, psihičko maltretiranje) i diskriminacije (razlikovanje, nejednako postupanje), i kod mobinga i kod diskriminacije, kako je obrazloženo, prisutno je u osnovi nedopušteno i neopravdano različito postupanje u odnosu na grupu ili pojedinca čije se pravo ne vrijeđa. Prema obrazloženju redovnih sudova, mobing postoji kada takvo različito postupanje (nedopušteno i neopravdano) dovede do povrede dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta, zdravlja, položaja zaposlenog ili izaziva strah ili stvara neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, pogoršava uvjete rada ili dovodi do toga da se zaposleni izolira ili navede da na vlastitu inicijativu raskine radni odnos ili otkaže ugovor o radu ili drugi ugovor.

9. U žalbenom postupku Kantonalni sud je istakao da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi prema kojima je Općinski sud pogrešno i nezakonito odbio provođenje dokaza vještačenjem koje bi obavila vještakinja psihijatrica Esmina Avdagić na okolnosti koje bi razjasnile stvarne uzroke eventualnog psihičkog poremećaja kod tužiteljice i da je nepravilno poklonio vjeru nalazu vještakinje Nurke Pranjić. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, koje je prihvatio i Vrhovni sud, Općinski sud je detaljno obrazložio zašto je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje medicinske struke Nurke Pranjić budući da apelant nije pružio valjane dokaze koji bi doveli u sumnju pristrasnost ove vještakinje, a istaknuta činjenica da je ona liječila tužiteljicu nije takve prirode da bi se ona morala izuzeti. Prema mišljenju tog suda, apelant nije nikako dokazao kako vještakinja Nurka Pranjić ima pravni interes da tužiteljica kao stranka ne izgubi spor, niti da se kao vještakinja bavi zaštitom od diskriminacije osoba ili grupe osoba o čijim se pravima odlučuje u postupku. Kao vještakinja medicinske struke koja se nalazi na listi stalnih sudskih vještaka koju je objavilo Federalno ministarstvo pravde, i prema ocjeni tog suda, ona je dala svoj nalaz stručno i nezavisno u skladu sa zadanim zadatkom vještačenja, kao i da iz spisa predmeta proizlazi da je ona na ročištu za glavnu raspravu pojasnila i sve nejasnoće i dodatno dala obrazloženja. Pravilno je, prema ocjeni tog suda, odbijen i apelantov prijedlog da vještačenje provede vještakinja psihijatrica prof. dr. Esmina Avdagić, a s obzirom na okolnosti koje je naveo apelant – radi utvrđivanja stvarnih uzroka eventualnog psihičkog poremećaja kod tužiteljice, ne samo u vezi s psihičko-zdravstvenim stanjem tužiteljice nego i kakva je struktura ličnosti tužiteljice jer je to već utvrđeno.

10. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, koje je prihvatio i Vrhovni sud, pravilno je Općinski sud odbio i provođenje dokaza saslušanjem poimenično navedenih svjedoka čije je saslušanje predložio apelant jer iz spisa predmeta, kao i ostalih provedenih dokaza proizlazi da se iskazi tih svjedoka ne odnose na predmetni slučaj, nego da sam apelant navodi da su to okolnosti kada je u nervnoj bolnici dječak preminuo od sepse. Osim toga, nakon odbijanja tog apelantovog prijedloga, kako je obrazloženo, apelant do završetka prvostepenog postupka nije ponovo tražio saslušanje ovih svjedoka i nije na drugi način obrazložio potrebu njihovog saslušanja. Navedeno je da je tačno da je prvostepeni sud propustio da obrazloži odbijanje tog apelantovog prijedloga, ali da prema ocjeni tog suda navedeno nije razlog koji bi utjecao na donošenje drugačije odluke povodom tužiteljicine tužbe. Navedeno je da je pravilan i zaključak Općinskog suda, a sve na osnovu provedenih dokaza, kako je tužiteljica pravilno zbrinula pacijente u slučaju trovanja gljivama, te da nije tačan apelantov iskaz u vezi s tužiteljicinim postupanjem suprotno pravilima struke.

11. Kantonalni sud je istakao (što je prihvatio i Vrhovni sud) i da zbog svega ovoga nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud nepotpuno i nepravilno utvrdio činjenično stanje, pa zbog toga i pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava jer je, prema ocjeni tog suda, Općinski sud pravilno donio zaključak da je nalaz vještakinje medicinske struke prof. dr. sc. Nurke Pranjić valjan nalaz na osnovu kojeg je prvostepeni sud pravilno izveo zaključak da je apelant u jednom dužem periodu od najmanje godinu dana postupao diskriminatorski prema tužiteljici, i to svojim radnjama u odnosu na druge zaposlenike, čime je tužiteljica stavljena u nepovoljniji položaj, te je pravilno donijeta i odluka o naknadi nematerijalne štete na osnovu člana 200. ZOO-a i u skladu sa Orijentacionim kriterijima Vrhovnog suda. Kantonalni sud je obrazložio da je apelant u svojoj žalbi nejasno ukazivao na nekakvu suprotnost odluke o naknadi štete sa odredbom člana 200. stav

2. ZOO-a kojom se propisuje da sud vodi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada u vezi s čim je taj sud mišljenja da su pravilno primijenjene odredbe navedenog člana prilikom odluke o utvrđivanju naknade na ime nematerijalne štete koju apelant treba da isplati. Imajući u vidu navedeno, redovni sudovi su donijeli presude kao u dispozitivima.

12. U osporenoj presudi Vrhovni sud je zaključio da je, imajući u vidu sve navedeno, te činjenicu da radnje koje je apelant preduzimao prema tužiteljici imaju ponižavajući efekt i da njihova svrha ili posljedica jeste bila degradacija tužiteljicinih radnih uvjeta i njenog profesionalnog statusa (član 4. stav 3. Zakona o zabrani diskriminacije), tužiteljica kao stranka na tim činjenicama dokazala i materijalnopravne pretpostavke i uzročnu vezu o postojanju obaveze tuženog za naknadu i nematerijalne štete uzrokovane nezakonitom povredom prava na jednako postupanje, zbog čega su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su usvojili tužiteljicin tužbeni zahtjev.

IV. Apelacija

I.Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da mu nije omogućen ravnopravan tretman u postupku s tužiteljicom, te da njegovi dokazi nisu prihvaćeni za razliku od tužiteljicinih i ističe da mu nije dopušteno da sasluša poimenično navedene svjedoke na okolnost smrti pacijenta – dječaka čiji je ljekar bila tužiteljica. Apelant navodi da je nezakonito postupanje redovnih sudova vidljivo i u tome što je odbijen njegov zahtjev za izuzeće vještakinje jer je nesporno da je navedena vještakinja morala biti izuzeta s obzirom na to da je liječila tužiteljicu i samim time bila pristrasna i u sukobu interesa, a osim toga bez ikakvog razloga je odbijen njegov prijedlog za vještačenje iz oblasti psihijatrijske struke.

II.Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je, shodno relevantnim odredbama Zakona o zabrani diskriminacije prema kojem je teret dokazivanja drugačiji u odnosu na druge zakonske propise, dužnost tužiteljice koja je tvrdila da je žrtva mobinga bila da stepenom pretežne vjerovatnoće dokaže da je bila žrtva mobinga, dok je apelantova obaveza bila da stepenom sigurnosti dokaže da do mobinga nije došlo. Kako je u konkretnom postupku tužiteljica s pretežnom vjerovatnoćom dokazala da je do mobinga došlo, a apelant nije stepenom sigurnosti dokazao da mobinga nije bilo, to, kako je u odgovoru naveo Vrhovni sud, nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

15. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva, što je vidljivo iz iscrpnog i argumentiranog obrazloženja presude tog suda.

16. Općinski sud je u opširnom odgovoru ponovio utvrđene činjenice i proces njihovog izvođenja, te istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.

17. Tužiteljica je navela da je nesporno da je dokazala da je diskriminirana i da je bila žrtva mobinga koji je nad njom provodio apelant, koji u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi i reviziji, a na koje su redovni sudovi dali detaljne i argumentirane odgovore u osporenim presudama. Smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o zabrani diskriminacije („Službeni glasnik BiH“ br. 59/09 i 66/16) relevantne odredbe glase:

Član 4. st. 1. i 3.

(Ostali oblici diskriminacije) (1)Uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekom od osnova iz člana 2. stav (1) ovog Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe i stvaranje zastrašujućeg, neprijateljskog, degradirajućeg, ponižavajućeg ili uvredljivog okruženja.

(3)Mobing je oblik nefizičkog uznemiravanja na radnom mjestu koji podrazumijeva ponavljanje radnji koje imaju ponižavajući efekat na žrtvu čija je svrha ili posljedica degradacija radnih uslova ili profesionalnog statusa zaposlenog.

Član 6.stav 1. tač. a) i e) (Oblast primjene) Ovaj zakon primjenjuje se na postupanje svih javnih tijela na nivou države, entiteta, kantona i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, općinskih institucija i tijela, te pravnih lica s javnim ovlaštenjima, kao i na postupanje svih pravnih i fizičkih lica, u svim a posebno u sljedećim oblastima:

a) zapošljavanja, rada i radnih uslova, uključujući pristup zaposlenju, zanimanju i samozapošljavanju kao i radne uslove, naknade, napredovanja u službi i otpuštanja s posla;

e) obuke uključujući početno osposobljavanje i stalno stručno usavršavanje, sve vrste i sve nivoe profesionalnog usmjeravanja, naprednog stručnog usavršavanja, dokvalifikacije i prekvalifikacije, uključujući i sticanje praktičnog radnog iskustva; Član 12. stav 1. tač. a), b) i c) (Posebne tužbe za zaštitu od diskriminacije) (1) Lice ili grupa lica koja su izložena bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlašteni su da podnesu tužbu i traže: a) utvrđivanje da je tuženi povrijedio tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je preduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđivanje diskriminacije);

b) zabranu preduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiočevo pravo na jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njene posljedice (tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije);

c) da se nadoknadi materijalna i nematerijalna šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih ovim zakonom (tužba za naknadu štete);

Član 15. stav 1) (Teret dokazivanja) 1) Kada lice ili grupa lica u svim postupcima predviđenim ovim zakonom, na osnovu njima raspoloživih dokaza, učine vjerovatnim da je došlo do diskriminacije, teret dokazivanja da nije došlo do diskriminacije leži na suprotnoj strani.

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7. st. 1. i 2.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 149.

(1) Vještačenje obavlja jedan vještak.

(2) Sud može na prijedlog stranke odrediti više vještaka za različite vrste vještačenja. (3) Vještaci se određuju prvenstveno iz reda imenovanih sudskih vještaka za određenu vrstu vještačenja.

(4) Složenija vještačenja povjerit će se prvenstveno stručnim ustanovama kao što su bolnice, hemijski laboratoriji, fakulteti i slično.

Član 153. st. 1, 2, 3. i 4.

(1) Vještak će biti izuzet iz istih razloga iz kojih može biti izuzet sudija, ali se izuzetno za vještaka može uzeti i osoba koja je ranije bila saslušana kao svjedok.

(2) Stranka je dužna podnijeti zahtjev za izuzeće vještaka čim sazna da postoji razlog za izuzeće, a najkasnije prije početka izvođenja dokaza vještačenjem.

(3) U zahtjevu za izuzeće vještaka stranka je dužna navesti okolnosti na kojima temelji svoj zahtjev za izuzeće.

(4) O zahtjevu za izuzeće odlučuje sud.

Član 357. stav 2.

(2) Sudija može biti izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće).

Član 358.

(1) Stranka podnosi zahtjev za isključenje, odnosno izuzeće sudije čim sazna da postoji neki od razloga za isključenje, odnosno izuzeće, a najkasnije do završetka rasprave, a ako nije bilo rasprave, do donošenja odluke.

(2) Stranka može u pravnom lijeku ili u odgovoru na pravni lijek poimenično navesti sudiju koji ne bi mogao učestvovati u donošenju odluke zbog razloga iz člana 357. ovog zakona.

(3) U zahtjevu se mora navesti zakonski razlog zbog kojeg se traži isključenje ili izuzeće, okolnosti iz kojih proizilazi da je prijedlog pravovremeno podnijet i činjenice na kojima se zasniva postojanje razloga za isključenje ili izuzeće.

(4) Stranka može tražiti isključenje ili izuzeće samo poimenično određenog sudije koji u predmetu postupa.

20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 200.

1)Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

2)Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 179659 17 Rev od 22. decembra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. novembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 20. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

28. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanja koja se tiču mobinga i diskriminacije na radnom mjestu iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

31. Dovodeći u kontekst citirane zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje s apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, dali jasna i argumentirana obrazloženja zašto nisu prihvaćeni apelantovi zahtjevi za izuzeće vještaka-neuropsihijatra, za imenovanje drugog poimenično navedenog vještaka i za saslušanje svjedoka koje je apelant predložio, a koji razlozi su prezentirani u prethodnim tačkama ove odluke i koje Ustavni sud neće ponavljati. Ustavni sud upućuje na sadržaj odredbi ZPP kojim je regulirano pitanje izuzeća (primjenjuju se ista pravila za izuzeće sudije i izuzeće vještaka), a prema kojima će vještak biti izuzet ukoliko postoje opravdani razlozi koji ukazuju na njegovu pristrasnost u predmetu. Dakle, navedeno pravilo je neposredno vezano za pravila o teretu dokazivanja u parničnom postupku. Kako je u konkretnom slučaju iz stanja spisa i obrazloženja osporenih presuda vidljivo da apelant nije dokazao da je zbog toga što je imenovana vještakinja liječila tužiteljicu ona bila pristrasna u konkretnom slučaju i da postoji neki razlog zbog kojeg bi ta činjenica utjecala na nastojanja vještakinje da svojim nalazom i mišljenjem pomogne tužiteljici u dobijanju konkretnog spora, a što je bio obavezan dokazati odnosno učiniti vjerovatnim, to Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi u odnosu na ovo pitanje proizvoljno primijenili pravo kada su odbili apelantov zahtjev za izuzeće navedene vještakinje. Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi dali argumentirana obrazloženja i u pogledu neprihvatanja apelantovog prijedloga za provođenje novog vještačenja sa drugim vještakom medicinske struke (koje je vezano za obrazloženje neprihvatanja izuzeća vještaka čiji je nalaz i mišljenje prihvaćeno) i za saslušanje poimenično navedenih svjedoka. Pri tom ukazuje da iz činjenica predmeta proizlazi da iskazi navedenih svjedoka ne bi bili vezani za konkretan slučaj, odnosno predmet spora kako je i prezentirano u prethodnim tačkama ove odluke i da su iz tog razloga odbijeni kao nesvrsishodni. I u odnosu na apelantove navode da je iznos naknade nematerijalne štete previsoko određen, Ustavni sud upućuje na obrazloženja redovnih sudova i njihovo pozivanje na relevantne zakonske odredbe Zakona o diskriminaciji, ZOO-a i Orijentacione kriterije Vrhovnog suda za postupanje u ovakvim slučajevima. Navedena obrazloženja redovnih sudova u odnosu na konkretno pitanje, kao i na sva prethodno elaborirana postavljena pitanja su, prema mišljenju Ustavnog suda, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Kako apelant svojim apelacionim navodima nije doveo u pitanje navedene zaključke i obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud i te navode smatra neosnovanim.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

33. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je naveo u vezi s pravom na pravično suđenje, dakle na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navode o kršenju tog prava Ustavni sud je već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio je da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

VIII. Zaključak

34. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ničega što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili procesno ili materijalno pravo kada su utvrdili da je tužiteljicin tužbeni zahtjev osnovan i da je apelant nad tužiteljicom duži kontinuirani period vršio radnje koje su zakonskim odredbama okarakterizirane kao mobing i diskriminacija, te obavezali apelanta da tužiteljici naknadi nematerijalnu štetu.

35. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5416/17 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio