Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3210/19 (I.R.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3210/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3210/19, rješavajući apelaciju I. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I. R. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 003930 16 Uvp od 15. maja 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. I. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Damir Sprečo, advokat iz Doboja, podnio je 6. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 U 003930 16 Uvp od 15. maja 2019. godine.
2. Zaključkom Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banjaluka, Područna jedinica Doboj od 25. maja 2015. godine odbačen je apelantov zahtjev za prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na parceli (pobliže označenoj u izreci predmetnog zaključka), uz obrazloženje da apelant, kao podnosilac zahtjeva, nema stranačku legitimaciju.
3. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banjaluka od 16. septembra 2015. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv zaključka Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banjaluka, Područna jedinica Doboj od 25. maja 2015. godine.
4. U upravnom sporu apelanta, kao tužioca, protiv rješenja tuženog organa (Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banjaluka) od 16. septembra 2015. godine, Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio presudu od 31. marta 2016. godine kojom je predmetnu tužbu odbio kao neosnovanu.
5. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 31. marta 2016. godine, Vrhovni sud je donio osporenu presudu od 15. maja 2019. godine kojom je predmetni zahtjev odbio. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da se apelantu u konkretnom slučaju može priznati samo svojstvo zainteresovanog lica koje radi zaštite svojih prava i pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku, ali da mu se ne može priznati svojstvo aktivno legitimisane stranke. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da svojstvo aktivno legitimisane stranke ima lice koje je u vrijeme prelaska građevinskog zemljišta u društveno, sada državno vlasništvo imalo uknjiženo pravo vlasništva u katastar nekretnina u zemljišnoj knjizi, te da apelant ne spori da je u konkretnom slučaju O. D. imao uknjiženo pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je predmetno građevinsko zemljište izuzeto od korisnika M. R. (oca apelanta), a za koje zemljište mu je određena naknada za izuzimanje, te da je naloženo brisanje prava korištenja koje je stekao ugovorom o davanju istog na korištenje. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da je M. R. izgubio sva prava na navedenom zemljištu, zbog čega se nije mogao izvršiti promet predmetne nekretnine u korist apelanta i upis u katastarskom operatu, kao i da su apelant i M. R. samo formalno bili upisani u katastarskom operatu, zbog čega aktivnu stranačku legitimaciju za pokretanje postupka brisanje društvenog, odnosno državnog vlasništva i uspostavu ranijeg vlasničko-pravnog odnosa u konkretnom slučaju ima samo O. D. ili eventualno njegovi nasljednici, odnosno pravni slijednici.
Apelacioni navodi
6. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.
9. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporena odluka donesena u postupku u kojem je odlučivano samo o procesnim pitanjima tj. o procesnoj dopustivosti predmetnog zahtjeva za prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenim odlukama nije odlučivalo o «građanskim pravima ili obavezama» apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Nadalje, u pogledu navoda apelanta o povredi prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se osporenim odlukama nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević