Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4392/18 (A.S.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4392/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-4392/18, rješavajući apelaciju A. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela A. S.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 2 P 000546 18 Rev od 22. maja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 P 000546 16 Gž 2 od 27. juna 2016. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje u Tomislavgradu broj 68 2 P 000546 14 P od 23. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Klana, Republika Hrvatska, podnijela je 30. jula 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 2 P 000546 18 Rev od 22. maja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 P 000546 16 Gž 2 od 27. juna 2016. godine i Presude Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje u Tomislavgradu broj 68 2 P 000546 14 P od 23. oktobra 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno je da je tužiteljica (M.K.) temeljem dosjelosti vlasnik i posjednik sa dijelom 1/1 nekretnine pobliže označene u izreci prvostepene odluke, te određeno da će se slijedom toga izvrši uknjižba prava vlasništva na ovoj nekretnini na ime tužiteljice, dok su prvotuženi (M.I.) i apelantica obavezani da tužiteljici naknade troškove parničnog postupka. Također, odbijen je protivtužbeni zahtjev prvotuženog i apelantice kojim su tražili da se naloži tužiteljici da im preda u posjed nekretninu pobliže označenu u izreci prvostepene presude na način da ukloni građevine na nekretnini i istu oslobodi od lica i stvari, uz naknadu troškova postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je B.K. kupio od J.G. (ugovor od 5. marta 1969. godine) nekretninu (njiva zv. ,,Podvornica“), da su iste stranke 15. februara 1971. godine zaključile ugovor o prodaji i ustupanje prava vlasništva kupcu dvije katastarske čestice (koji je izvršen, potpisi stranaka ovjereni kod Općinskog suda u Duvnu, ali nije proveden u zemljišnim knjigama), te da je prvotuženi upisan kao suvlasnik na spornim nekretninama sa ¾ suvlasničkog dijela a apelantica sa ¼. Vrhovni sud je dalje naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tužiteljica zakonski nasljednik iza B.K. na nekretninama iz dva precizirana zemljišnoknjižna uloška sa dijelom 1/1, da su na parceli (navedena u izreci prvostepene presude) posjednika B.K. sagrađeni objekti tužiteljice i njenog prednika (stara kuća sagrađena 1972. godine, štala po prilici sagrađena 1976. godine, garaža, sušara i šupa sagrađeni po prilici osamdesetih godina i nova kuća započeta sa izgradnjom 2008. godine), te da je izvršeno cijepanje parcele 1878 na tri parcele. Također, nižestepeni sudovi na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke utvrdili da katastarskoj čestici (na kojoj se nalaze tužiteljičini objekti) odgovara gruntovna čestica prema zk. stanju površine 5.577 m2 koja je nastala cijepanjem matične parcele (1878). Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužiteljičin tužbeni zahtjev (član 32. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe), te naglasio da je za sticanje prava vlasništva dosjelošću dovoljno da tužiteljica dokaže vršenje savjesnog i zakonitog posjeda kroz zakonom određeno vrijeme, što je tužiteljica i učinila jer su ona i njen prednik bili u neometanom posjedu spornih nekretnina (od 1971. do 1981.godine). Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud ocijenio sve apelantičine odlučne navode (čl. 231. Zakona o parničnom postupku). Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Osim toga, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovni suda vezano za primjenu odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nalazi da nema mjesta zaključku da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević