Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1270/18 (M.D.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1270/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1270/18, rješavajući apelaciju M. D., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. listopada 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija M. D.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 056294 16 Rev od 28. studenog 2017. godine.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, sukladno članku 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici M. D. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici M.D. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija M. D. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 056294 16 Rev od 28. studenog 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 056294 11 Gž od 3. prosinca 2015. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 056294 08 P od 25.
listopada 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.
stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. D. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa ZOU Davor Kovač i Lujo Herceg, odvjetnici iz Ljubuškog, podnijela je 26. veljače 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 056294 16 Rev od 28. studenog 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 056294 11 Gž od 3. prosinca 2015. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 056294 08 P od 25. listopada 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federalnog pravobraniteljstva, koje zastupa Federaciju Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 24. srpnja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 26. srpnja 2019. godine, Federalno pravobraniteljstvo 14. kolovoza 2019. godine, Općinski sud 16. kolovoza 2019. godine, a Kantonalni sud 28. kolovoza 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelantica je 22. prosinca 2008. godine podnijela tužbu protiv tužene radi naknade materijalne štete.
6. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 056294 08 P od 25. listopada 2011. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obveže tužena da joj na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 25.090,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 18. rujna 1997. godine, kao dana nastanka štete, pa do isplate, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je istaknuo da je 18. rujna 1997. godine u Mostaru došlo do aktiviranja eksplozivne naprave autobombe kojom prilikom je u potpunosti izgorjela videoteka u apelantičinom vlasništvu, te je uništen sav inventar koji se u njoj nalazio, čija je ukupna vrijednost u vrijeme nastanka štete bila 25.090,00 KM, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke. Također, ukazano je da tužena nije osporavala da se desila eksplozija autobombe, a što se može smatrati i općepoznatom činjenicom, kao i da taj čin predstavlja teroristički akt koji je kao takav utvrđen pravomoćnom presudom Vrhovnog suda od 18. travnja 2000. godine kojom je utvrđena kaznena odgovornost za njegove počinitelje. Nadalje, Općinski sud je naveo da je na temelju čl. 2. i 21. Zakona o unutarnjim poslovima Federacije BiH, te članka 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da je tužena pasivno legitimirana za naknadu nastale štete uslijed akta nasilja ili terora, ali da je utemeljen prigovor zastare potraživanja zbog toga što je šteta nastala 18. rujna 1997. godine, a tužba je podnesena 22. prosinca 2008. godine, što je izvan subjektivnog i objektivnog zastarnog roka iz članka 376. ZOO. Osim toga, istaknuto je da je, i kada bi se uzeo u obzir privilegirani zastarni rok, jer je šteta uzrokovana kaznenim djelom, i taj rok protekao obzirom na to da je za predmetno kazneno djelo bila predviđena kazna zatvora od najmanje godinu dana za koje je člankom 121. Kaznenog zakona Federacije BiH, važećeg u vrijeme nastanka kaznenog djela, predviđen rok zastare kaznenog gonjenja tri godine, pa je i taj rok protekao. Sukladno navedenom, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neutemeljen.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 056294 11 Gž od 3. prosinca 2015. godine apelantičina žalba je odbijena kao neutemeljena i potvrđena je prvostupanjska presuda.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istaknuo da je, i po ocjeni tog suda, potraživanje zastarjelo, ali ne zbog razloga propisanih odredbom članka 377. ZOO, odnosno primjenom privilegiranog zastarnog roka. Nadalje, ukazano je da zaključak suda da je presudom Vrhovnog suda od 18. travnja 2000. godine utvrđeno da eksplozija autobombe predstavlja kazneno djelo terorizma, te da je utvrđena kaznena odgovornost za njegove počinitelje, nema uporište u provedenim dokazima. Naime, navedeno je da je apelantičin opunomoćenik na glavnoj raspravi istaknuo da je spomenutom kaznenom presudom utvrđeno postojanje kaznenog djela i kaznene odgovornosti, ali ta presuda se ne nalazi u spisu, niti je predložena kao dokaz, tako da sud na toj presudi nije mogao temeljiti odluku o zastari potraživanja, jer sa sigurnošću ne može utvrditi da li se odnosi upravo na teroristički akt od 18. rujna 1997. godine, niti tko je počinitelj i za koje djelo. Prema tome, istaknuto je da apelantica u tijeku postupka nije dokazala (članak 123. u svezi sa člankom 126. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP) da postoji pravomoćna presuda kaznenog suda u pogledu postojanja kaznenog djela terorizma i kaznene odgovornosti počinitelja za ovo kazneno djelo, pa se nije mogao primijeniti privilegirani rok zastare iz članka
377. ZOO.
10. Također, Kantonalni sud je naveo da je, prema odredbi članka 12. stavak 3. ZPP, sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti počinitelja vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom je optuženi proglašen krivim. Isto tako, istaknuto je da pitanje postojanja kaznenog djela parnični sud nije ovlašten rješavati kao prethodno pitanje, već je samo iznimno ovlašten utvrđivati da li je šteta prouzročena kaznenim djelom i to u slučaju kada postoje procesne pretpostavke zbog kojih se protiv počinitelja djela ne može voditi kazneni postupak. Dakle, ukazano je da sud u parničnom postupku, osim u iznimnim slučajevima, nije ovlašten utvrđivati postojanje kaznenog djela i kaznene odgovornosti. Sukladno tome, Kantonalni sud je naveo da se na tuženu ne može primijeniti privilegirani rok iz članka 377. ZOO, već zastarni rok propisan odredbom članka 376. ZOO. Naime, tom odredbom je propisano da potraživanje naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila (subjektivni rok) a stavkom 2. je propisano da u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok). Također, istaknuto je da je sporna šteta nastala 18. rujna 1997.godine, što se ima smatrati kao početak roka zastarjelosti, jer je apelantica odmah znala za štetu i da je ta šteta prouzročena terorističkim aktom. Budući da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena sudu 22. prosinca 2008. godine, Kantonalni sud je ukazao da je predmetno potraživanje naknade štete zastarjelo na temelju članka 376. stavak 1. ZOO, protekom subjektivnog trogodišnjeg roka, kao i protekom objektivnog petogodišnjeg roka iz članka 376. stavak 2. ZOO, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 056294 16 Rev od 28. studenog 2017. godine apelantičina revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude je odbijena.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istaknuo da je predmet spora u konkretnoj pravnoj stvari apelantičin zahtjev za naknadu materijalne štete nastale posljedicom eksplozije autobombe, odnosno počinjenog kaznenog djela terorizma. Nadalje, navedeno je da apelantica neutemeljeno prigovor pogrešne primjene materijalnog prava zasniva na stajalištu da je istaknuti prigovor zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete trebalo raspraviti i razriješiti primjenom članka 377. ZOO. Naime, ukazano je da je odredbom članka 377. stavak 1. ZOO propisano da, kad je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost kaznenog gonjenja. Nadalje, istaknuto je da se navedena odredba može primijeniti samo ako je postojanje kaznenog djela utvrđeno pravomoćnom kaznenom presudom protiv osoba koje su konkretno počinile takva kaznena djela, a ne i prema onoj trećoj osobi (ovdje tuženoj) koja inače odgovara za štetu umjesto faktičkog počinitelja kaznenog djela. Dakle, Vrhovni sud je naveo da se u odnosu na tuženu mogla primijeniti samo odredba članka 376. ZOO.
13. Neovisno o navedenom, Vrhovni sud je ukazao da je za pitanje zastarnog roka u konkretnom slučaju odlučno to da za nastalu štetu uslijed terorističkih akata u smislu članka 180. ZOO tužena odgovora po principu društvene solidarnosti i pravičnosti prema žrtvama nasilja i terora, tako da ona postoji neovisno o tome je li štetnik poznat, dostupan organima gonjenja, kazneno gonjen ili proglašen krivim. Dakle, navedeno je da je za postojanje odštetne odgovornosti tužene, po članku
180. ZOO, odlučno samo pod kojim okolnostima je došlo do štetnog događaja, odnosno da li je riječ o aktu nasilja ili terora, te da to znači da se u odnosu na tuženu ne mogu primijeniti zastarni rokovi iz članka 377. ZOO, već rokovi iz članka 376. ZOO. Prema tome, Vrhovni sud je istaknuo da izneseno stajalište, u odnosu na prigovor zastarjelosti potraživanja, znači da se na tuženu nije mogao primijeniti zastarni rok iz članka 377. ZOO, već rok propisan člankom 376. ZOO, pa je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelantičinu žalbu odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. Naime, ukazano je da bi se u konkretnom slučaju kao početak zastarnog roka smatrao dan kad je oštećeni saznao za onu osobu koja odgovara za drugoga, a to je u konkretnom slučaju dan nastanka štetnog događaja 18. rujna 1997. godine, kada je apelantica i doznala da uz ispunjenje određenih pretpostavki za štetu odgovara tužena, pa kako je tužba podnesena 22. prosinca 2008. godine, što je izvan subjektivnog i objektivnog zastarnog roka iz članka 376. ZOO, potraživanje je zastarjelo, a kako su pravilno i zaključili nižestupanjski sudovi. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da je u postupku povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u suštini, tvrdi da je u predmetnom postupku, pokrenutom radi naknade štete nastale kao rezultat terorističkog čina proizvoljno primijenjeno materijalno pravo bez obzira na ustaljenu praksu Ustavnog suda, koja u cijelosti podupire stajalište Vrhovnog suda navedeno u osporenoj presudi. Nadalje, apelantica ukazuje da se u članku 180. ZOO regulira odgovornost društveno-političke zajednice, konkretno tužene, u slučaju ispunjenja uvjeta iz stavka 1. članka 180. ZOO. Naime, navedeno je da se država u ovom slučaju ne obvezuje na naknadu štete zbog krivnje, ne traži se njezino dokazivanje, odnosno ne polazi se od pretpostavke njezinog postojanja. Također, ukazano je da ZOO samo zahtijeva da je šteta nastala uslijed terorističkog akta koji je usmjeren prema državi, a ne i da je njegov počinitelj poznat i da je za takav proglašen odgovornim s obzirom na to da se na odgovornost poziva samo država, a ne izvršitelj kaznenog djela. Osim toga, apelantica je istaknula da članak 377. ZOO predviđa dulji zastarni rok za naknadu štete prema odgovornoj osobi, odnosno zastarjelost prema odgovornoj osobi nastupa kada istekne vrijeme za zastarjelost kaznenog gonjenja. U svezi s tim, apelantica je navela da se niti jednim tumačenjem prava/zakona ni na koji način ne može doći do zaključka da se odredba članka 377. stavak 1. ZOO može primijeniti samo protiv osoba koje su konkretno počinile takva kaznena djela, a ne i prema trećoj osobi (ovdje tuženoj).
15. U svezi s apelacijskim navodima koji se odnose na duljinu trajanja predmetnog postupka, apelantica je istaknula da je od 22. prosinca 2008. godine, kada je podnijela tužbu, pa do donošenja konačne odluke, presude Vrhovnog suda od 28. studenog 2017. godine, proteklo osam godina i 11 mjeseci, pa je, sukladno tome, istaknula i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.350,00 KM.
II.Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je istaknuo da je kod tog suda predmet primljen na postupanje po reviziji 8. ožujka 2016. godine, dok je odluka tog suda kojom je apelantičina revizija odbijena donesena 28. studenog 2017. godine, te da zbog toga apelantici Vrhovni sud nije mogao povrijediti pravo na donošenje odluke u razumnom roku.
17. Federalno pravobraniteljstvo je navelo da tužena nije proizvoljno primijenila materijalno pravo u odnosu na apelanticu, niti je povrijedila navedena apelantičina prava, niti su osporenim presudama ta prava apelantice povrijedili redovni sudovi, koji su pravilno primijenili materijalno pravo. Također, istaknuto je da se u konkretnom slučaju na tuženu ne može primijeniti zastarni rok iz članka 377. ZOO koji se može primijeniti samo u odnosu na izravnog počinitelja kaznenog djela koji za štetu odgovara po principu subjektivne odgovornosti, a nikako se ne može primijeniti u odnosu na treću osobu koja eventualno odgovara po principu pretpostavljene objektivne odgovornosti, pa i u slučaju pravomoćnog utvrđenja kaznene odgovornosti počinitelja kaznenog djela, kakav obvezujući pravni stav je zauzela sudska praksa u Bosni i Hercegovini, a i Ustavni sud. Na koncu, predloženo je da Ustavni sud odbaci ili odbije apelaciju.
18. Općinski sud je istaknuo da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena navedena apelantičina prava, niti su osporene odluke rezultat paušalne primjene materijalnog prava, jer su osporavane presude zakonito donesene na temelju ZOO, kao i sukladno zauzetom stajalištu sudske prakse. Naime, navedeno je da su redovni sudovi odbili apelantičin tužbeni zahtjev upravo pozivom na opći zastarni rok, jer se privilegirani zastarni rok predviđen člankom 377. ZOO nije mogao primijeniti u konkretnom slučaju u odnosu na tuženu, ali apelantici nije zbog toga onemogućeno da pred sudom štiti svoja prava, niti je povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje samim tim što nije uspjela u sporu. Na koncu, Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
19. Kantonalni sud je naveo da smatra da nisu povrijeđena apelantičina navedena prava i predložio je da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljivan u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Odgovornost usled terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija Član 180. st. (1) i (4) (1) Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usled akta nasilja i terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno - politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spreče takvu štetu.
(4) To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.
Opšti rok zastarelosti Član 371.
Potraživanja zastarevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.
Potraživanje naknade štete Član 376. st. (1) i (2) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.
Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim delom Član 377.
(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim delom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarelosti, zahtev za naknadu štete prema odgovornom licu zastareva kad istekne vreme određeno za zastarelost krivičnog gonjenja.
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 12. stav (3) (3) U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravnosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.
VI.Dopustivost
22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 056294 16 Rev od 28. studenog 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantičin opunomoćenik je primio 28. prosinca 2017. godine, a apelacija je podnesena 26. veljače 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantica smatra da joj je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
28. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi naknade štete. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
a) U odnosu na osporene odluke
30. U konkretnom slučaju apelantica smatra da je predmetna šteta nastala kao rezultat kaznenog djela, pa se u takvoj situaciji pri računanju rokova zastarjelosti ne mogu primijeniti zastarni rokovi iz članka 376. ZOO, već zastarni rokovi iz članka 377. ZOO, odnosno apelantica smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stajalištu, može iznimno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, obzirom na apelacione navode, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da se navedena odredba može primijeniti samo ako je postojanje kaznenog djela utvrđeno pravomoćnom kaznenom presudom protiv osoba koje su konkretno počinile takva kaznena djela, a ne i prema onoj trećoj osobi (ovdje tuženoj) koja inače odgovara za štetu umjesto faktičkog počinitelja kaznenog djela. Dakle, Vrhovni sud je naveo da se u odnosu na tuženu mogla primijeniti samo odredba članka 376. ZOO. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je, neovisno o navedenom, Vrhovni sud ukazao da je za pitanje zastarnog roka u konkretnom slučaju odlučno to da za nastalu štetu uslijed terorističkih akata, u smislu članka 180. ZOO, tužena odgovora po principu društvene solidarnosti i pravičnosti prema žrtvama nasilja i terora, tako da ona postoji neovisno o tome je li štetnik poznat, dostupan organima gonjenja, kazneno gonjen ili proglašen krivim. Dakle, navedeno je da je za postojanje odštetne odgovornosti tužene, po članku 180. ZOO, odlučno samo pod kojim okolnostima je došlo do štetnog događaja, odnosno da li je riječ o aktu nasilja ili terora, te da to znači da se u odnosu na tuženu ne mogu primijeniti zastarni rokovi iz članka 377. ZOO, već rokovi iz članka 376. ZOO. Budući da je šteta nastala 18. rujna 1997. godine, a kako je tužba podnesena 22. prosinca 2008. godine, to je u smislu članka 376. ZOO apelantičino potraživanje zastarjelo.
33. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 1486/10 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 23. prosinca 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) , gdje je, raspravljajući o pitanju zastare potraživanju u tom konkretnom slučaju, između ostalog, zaključio da su „Kantonalni i Vrhovni sud, iako su se suglasili da postoji odgovornost tužene u smislu članka 180. ZOO, jer je kuća apelanata uništena uslijed akta terora, pri tome ne kvalificirajući ovaj akt kao konkretno kazneno djelo, zaključili da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti rokovi iz članka 376. ZOO. U svezi s tim je ukazano da nije utvrđeno tko je minirao kuću apelanata, nije utvrđeno da je u povodu ovog događaja pokrenut kazneni postupak protiv bilo koga, pa pošto je naknada štete tražena od države kao tužene, koja odgovara u smislu članka 180. ZOO, imaju se primijeniti rokovi iz članka 376, a ne 377. ZOO, kako je učinio Općinski sud“.
34. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud ne nalazi da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno kada je u postupku apelantičin tužbeni zahtjev odbijen kao neutemeljen uz obrazloženje da se na tuženu ne mogu primijeniti zastarni rokovi iz članka 377. ZOO, već rokovi iz članka 376. ZOO.
35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantici nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na osporene odluke.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
36. U svezi sa apelantičinim navodima koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
37. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoj pravosudni sustav na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud će razmatrati razumnost duljine trajanja postupka od 22. prosinca 2008. godine, kada je apelantica pokrenula parnični postupak podnošenjem tužbe, pa do 28. studenog 2017. godine, kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan predmetni postupak. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni duljine trajanja predmetnog postupka jeste osam godina i 11 mjeseci.
Analiza duljine trajanja postupka
39. Imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, odnosno da je provedeno vještačenje vještaka financijske struke i da među strankama nije bilo sporno utvrđenje činjenica, već koji zastarni rok se ima primijeniti na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Osim toga, iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelantica na bilo koji način doprinijela duljini trajanja postupka.
40. U pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da je tužba podnesena 22. prosinca 2008. godine, te da je prvostupanjski postupak pred Općinskim sudom trajao dvije godine i deset mjeseci, da je žalbeni postupak trajao četiri godine i jedan mjesec (računajući od dana donošenja prvostupanjske presude), a da je revizioni postupak trajao jednu godinu i osam mjeseci (računajući od dana dostavljanja predmeta Vrhovnom sudu na postupanje po reviziji).
41. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku koji nije složen, a koji je trajao osam godina i 11 mjeseci, pretežnu odgovornost za duljinu trajanja predmetnog postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku donio nakon četiri godine i jedan mjesec za što Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije dao razloge kojima bi opravdao duljinu trajanja postupka.
42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantičinog prava na suđenje „u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
43. Apelantica je zatražila da joj se naknadi šteta zbog duljine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
44. Obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantici treba isplatiti iznos od 600,00 KM.
45. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
46. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istaknula u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantičinog prava na pravičan postupak u segmentu suđenja „u razumnom roku“ iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kada je postupak po tužbi za naknadu štete trajao osam godina i 11 mjeseci za što najveću odgovornost snosi Kantonalni sud, kojem su trebale četiri godine i jedan mjesec da odluči o izjavljenoj žalbi, a koji za to u odgovoru na apelaciju uopće nije dao razloge.
48. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u ostalim aspektima tog prava, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u predmetnom postupku kada su redovni sudovi odbili apelantičin tužbeni zahtjev za naknadu štete, zbog zastarjelosti potraživanja, sukladno odredbama članka 376. ZOO, uz obrazloženje zašto u konkretnom slučaju nije bilo moguće primijeniti odredbu članka 377. ZOO, koje ne ostavlja dojam proizvoljnosti.
49. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević