Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5096/17 (S.P. „Globo“ Brčko vl. Kelava Zdravko i Z. K.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 23
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5096/17
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5096/17, rješavajući apelaciju SP „Globo“ Brčko vl. Zdravka Kelave i Zdravka Kelave, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. listopada 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija SP „Globo“ Brčko vl.
Zdravka Kelave i Zdravka Kelave podnesena protiv presuda Apelacijskog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine br. 96 0 P 040497 17 Rev od 18. rujna 2017. godine i 96 0 P 040497 17 Gž od 22. veljače 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. SP „Globo“ Brčko vl. Zdravka Kelave (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i Zdravko Kelava (u daljnjem tekstu: drugoapelant, zajedno apelanti), koje zastupa Milenko Mihajlović, odvjetnik iz Brčkog, podnijeli su 2. prosinca 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacijskog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacijski sud) br. 96 0 P 040497 17 Rev od 18. rujna 2017. godine i 96 0 P 040497 17 Gž od 22. veljače 2017. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Apelacijskog suda i tuženog Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Pravobraniteljstvo Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo), zatraženo je 28. svibnja 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Apelacijski sud, Osnovni sud i tužitelj dostavili su odgovor na apelaciju u razdoblju od 29. svibnja do 3. lipnja 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 040497 11 P od 4. ožujka 2016. godine stavkom I. izreke apelanti su obvezani tužitelju predati u posjed poslovni prostor preciznije označen u izreci presude (točka 1.), te mu na ime zakupnine za razdoblje od 30. srpnja 2008. godine do 15. studenog 2015. godine isplatiti određeni novčani iznos (točka 2.). Istom presudom (stavak II. izreke) odbijen je drugoapelantov protutužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužitelj obveže da mu isplati iznos od 118.071,00 KM na ime novoizgrađene površine u zgradi štamparije ukupne površine 87,46 m²; novčani iznos od 3.791,60 KM na ime izvršenih građevinsko-zanatskih radova na ogradi betonskog stepeništa, keramičkim pločicama i inoks zaštitnoj ogradi, a što sve služi za pristup uredima na katu, te iznos od 64.922,00 KM na ime ulaganja za novoizgrađeni rekonstruirani prostor koji predstavlja poslovni prostor površine 130,42 m , a što ukupno predstavlja novčani iznos od 186.784,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom kao u izreci presude. Osim toga, apelanti su (stavak III. izreke) obvezani tužitelju nadoknaditi troškove postupka.
6. Osnovni sud je zatim u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj vlasnik spornog poslovnog prostora, da je drugoapelant ušao u posjed na temelju ugovora o zakupu zaključenog između parničnih stranaka 15. svibnja 2002. godine (površine 534 m ) te po osnovi ugovora o podzakupu od 24. lipnja 2003. godine zaključenog između drugoapelanta kao zakupca i ODP „Grafam“ Brčko kao zakupodavca (površina 137 m ), koji je zaključen na određeno vrijeme do okončanja postupka privatizacije. Poduzeće DD „Grafam“ privatizirano je 2004. godine, a presudom Apelacijskog suda od 21. svibnja 2010. godine raskinut je ugovor o zakupu od 15. svibnja 2002. godine, te je utvrđena obveza tužitelja da drugoapelantu na ime neutemeljenog bogaćenja isplati određeni novčani iznos po osnovi izvršenih radova na objektu (u čijem sastavu je sporni poslovni prostor) koji su bili nužni za održavanje objekta u ispravnom stanju, a korisni za tužitelja. Tužba za raskid ugovora o zakupu zaključenog između stranaka u tom predmetu podnesena je 12. kolovoza 2006. godine. Drugoapelant je predao u posjed tužitelju dio poslovnog prostora površine od 406 m , dok preostali dio prostora nije predao. Navedeno je da su radovi na objektu za koji drugoapelant traži naknadu vršeni bez tužiteljeve suglasnosti tijekom 2009. i 2010. godine, kao i da drugoapelant prema sadržaju zaključenog ugovora o zakupu nije bio ovlašten vršiti bilo kakve prepravke ili adaptaciju bez tužiteljeve pismene suglasnosti i da te troškove ako ih izvrši i po odobrenju zakupodavca snosi on. Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke G. N. koji je izvršio identifikaciju poslovnog prostora koji nije vraćen tužitelju utvrđeno je koje je građevinske radove izveo drugoapelant radi spajanja dva poslovna prostora i točna površina dva spojena poslovna prostora koje koristi drugoapelant i koji su predmet ovog spora, te je konstatirao da tužitelju nije vraćen prostor ukupne površine 227,68 m koji se sastoji od prostorija detaljnije navedenih u obrazloženju presude. Također je utvrđeno da je vrijednost radova koji se mogu odvojiti od objekta bez oštećenja opreme u iznosu od 34.435,00 KM, dok su neodvojivi od objekta bez oštećenja određeni radovi u iznosu od 30.487,00 KM.
7. U svezi sa drugoapelantovim protutužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu tužitelj isplati iznos od 118.071,00 KM na ime novoformiranog prostora u površini od 87,46 m², Osnovni sud je istaknuo da je drugoapelant te radove obavio tijekom 2009. i 2010. godine, što znači da je vršio prepravke u zakupljenom poslovnom prostoru bez suglasnosti vlasnika objekta nakon podnošenja tužbe za raskid ugovora o zakupu od 2. kolovoza 2006. godine i nakon 2004. godine kada je privatizirana firma DD „Grafam“. Imajući to u vidu, Osnovni sud je zaključio da je neutemeljen drugoapelantov protutužbeni zahtjev jer se radi o poslovnom prostoru koji je tužiteljevo vlasništvo u kojem je preuređenja vršio tuženi bez suglasnosti tužitelja kao vlasnika.
8. Osnovni sud je dalje naveo da drugoapelant neutemeljeno traži novčani iznos od 3,791.60 KM na ime izvršenih građevinsko-zanatskih radova na ogradi betonskog stepeništa, keramičkim pločicama i inoks zaštitnoj ogradi, a što sve služi za pristup uredima na katu, te iznos od 63.372,00 KM (u izreci presude naveden je iznos od 64.922,00 KM) na ime ulaganja za novoizgrađeni rekonstruirani prostor koji predstavlja poslovni prostor površine 130,42 m . Za odluku o naknadi troškova koji se odnose na ulaganja u poslovni prostor bitna je savjesnost drugoapelanta kao posjednika. U svezi s tim, Osnovni sud je citirao odredbu čl. 43. i 44. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o vlasništvu), te je istaknuo da je drugoapelant postao nesavjestan najkasnije 7. veljače 2007. godine kada je posredstvom punomoćnika dostavio odgovor na tužbu s protutužbom za poslovni prostor koji mu je izdat prema ugovoru od 15. svibnja 2002. godine. Za poslovni prostor koji mu je izdan u podzakup drugoapelant je nesavjestan od 30. srpnja 2008. godine, odnosno nakon pokušaja primopredaje poslovnog prostora kojoj je prisustvovao i drugoapelant i koji nije htio potpisati zapisnik o primopredaji. Naposljetku, Osnovni sud je naveo da se radi o radovima koji su učinjeni radi uljepšavanja poslovnog prostora i koji nisu bili nužni niti od koristi za tužitelja. Svi nužni radovi za održavanje objekta u ispravnom stanju i koji su bili korisni i za tužitelja bili su predmet raspravljanja u postupku koji se vodio pred Apelacijskim sudom u predmetu broj 096-0-P-06- 000398, a ostali radovi rađeni su isključivo radi uljepšavanja poslovnog prostora koji je nastavio koristiti drugoapelant i nisu od koristi za tužitelja.
9. Presudom Apelacijskog suda 96 0 P 040497 16 Gž od 22. veljače 2017. godine žalba apelanata izjavljena protiv točke 1. stavka I. izreke (predaja u posjed), kao i protiv stavka II. izreke (odluka o protutužbenom zahtjevu) odbijena je i prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđena. Suprotno tome, žalba apelanata izjavljena protiv tačke 2. stavka II. izreke prvostupanjske presude (o obvezivanju apelanata na plaćanje iznosa po osnovi zakupnine) usvojena je, presuda je u tom dijelu ukinuta i predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu.
10. Apelacijski sud je naveo da drugoapelant žalbenim navodima nije doveo u pitanje zakonitost odluke prvostupanjskog suda u pogledu njegovog protutužbenog zahtjeva. Naime, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da drugoapelant nema pravo zahtijevati naknadu troškova imajući u vidu odredbe ugovora o zakupu, te činjenicu da su svi radovi izvršeni tijekom 2009. i 2010. godine bez suglasnosti tužitelja kao vlasnika kada je već bila podnesena tužba za raskid ugovora o zakupu, te kada izvršeni radovi nisu korisni i za vlasnika. Ocjenu jesu li ti radovi korisni i nužni za vlasnika donosi sud prema tome koji su konkretno radovi u pitanju. U svezi s tim, Apelacijski sud je citirao odredbe čl. 5., 14–17., 20. i 23. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu: Zakon o zakupu). Zatim je istaknuo da kako nije sporan sadržaj odredaba ugovora o zakupu od 15. svibnja 2002. godine i da nije sporno da je drugoapelant bez suglasnosti (odobrenja) faktički vršio prepravke poslovnog prostora koji je predmet ugovora, a kada nije dokazao i da sa aspekta članka
210. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ima pravo na novčana sredstva zahtijevana protutužbenim zahtjevom jer uložena sredstva u konačnom nisu bila nužna i korisna za poslovni prostor koji je tužiteljevo vlasništvo, onda je prvostupanjski sud utemeljeno zaključio da se protutužbenom zahtjevu tuženog ne može udovoljiti. S obzirom na to da apelanti u žalbi posebno ukazuju da će izdvajanjem onog što je ugradio doći do oštećenja zgrade u kojoj je poslovni prostor, Apelacijski sud je istaknuo da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude naveo i da se odvajanje može izvršiti ako to ne dovodi do oštećenja stvari. Međutim, u svezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim su apelanti obvezani na uplatu preciziranog iznosa po osnovi zakupnine (točka 2. stavka I. izreke), Apelacijski sud je ukazao da odluka prvostupanjskog suda u tom dijelu nije donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na utvrđene činjenice, zbog čega je odluku u tom dijelu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.
11. Presudom Apelacijskog suda broj 96 0 P 040497 17 Rev od 18. rujna 2017. godine revizije apelanata koje su izjavili protiv drugostupanjske presude (u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda) odbijene su kao neutemeljene.
12. Apelacijski sud je naveo da nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, kako je u postupku utvrđeno da su troškovi u svezi s radovima na poslovnom prostoru za koje tuženi potražuje naknadu nastali u vrijeme kada je drugoapelant bio nesavjestan korisnik poslovnog prostora, a te činjenice se ne dovode u sumnju navodima revizije, tuženi kao nesavjestan posjednik nema pravo na naknadu tih troškova. Ti troškovi nisu korisni za samu stvar, odnosno oni ne bi bili nužni da se stvar nalazila u posjedu vlasnika – tužitelja, u smislu članka 43. st. 4. i 5. Zakona o vlasništvu. Stoga ni navodi revizije, koji upućuju na nalaz i mišljenje vještaka, ne daju osnovu za donošenje drukčije odluke koja je utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, očito je da su ti troškovi nastali u svrhu obavljanja djelatnosti apelanata i nakon što je prestala pravna osnova korištenja poslovnog prostora, a tiču se prepravki poslovnog prostora. Prema tome, dovodeći u svezu izvršene radove (detaljno navedene u obrazloženju prvostupanjske presude) sa odredbama ugovora o zakupu, koje su jasne, i prema ocjeni revizijskog vijeća nisu ispunjene pretpostavke za primjenu odredbe članka 210. ZOO-a jer bi se u tom slučaju nesavjesnom posjedniku priznalo pravo na naknadu troškova koji se ne nadoknađuju ni poštenom posjedniku prema odredbi članka 42. Zakona o vlasništvu. Nije utemeljeno ni drugoapelantovo pozivanje da je stav iz ranijih presuda suprotan stavu iz Presude Apelacijskog suda broj 097-0-GŽP-07-000035 od 21. svibnja 2010. godine prilikom primjene odredbe članka 210. ZOO-a jer pravo na pravično suđenje podrazumijeva da se na jednako utvrđene činjenice, koje su rezultat dokaznog postupka, jednako primijeni materijalno pravo, a drugoapelant nije dokazao da su redoviti sudovi na jednako utvrđeno činjenično stanje istu pravnu normu različito primijenili.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno uslijed proizvoljne primjene materijalnog prava. Apelanti tvrde da je vještak građevinske struke u svom nalazu naveo da su radovi koji su bili predmet protutužbe bili nužni da bi se mogla obavljati djelatnost i istodobno korisni za vlasnika prostora, te da navedena ulaganja povećavaju vrijednost zgrade, kao i da bi skidanje metalne konstrukcije koja je postavljena kao pod galerije nanijelo štetu cjelokupnom objektu i njegovoj stabilnosti. Dalje, apelanti ukazuju da se pogrešna primjena materijalnog prava ogleda u pogrešnom tumačenju članka 210. ZOO-a jer su se stekli svi elementi za primjenu instituta za stjecanje bez osnove, a koji se svode na to da je imovina tuženog prešla u imovinu tužitelja. Apelanti ističu da je takav stav apelacijskog vijeća izražen u Presudi broj 097-0-GŽP-07-000035 gdje je zauzet stav da se radi o institutu stjecanja bez osnove i gdje sud navodi da za institut stjecanja bez osnove nema značaja to je li uloženim sredstvima navedeni objekt saniran, adaptiran ili je u pitanju rekonstrukcija, a o pravu na naknadu za izvršenu sanaciju, adaptaciju ili rekonstrukciju kojom je uvećana vrijednost objekta odlučuje se prema pravilima stjecanja bez osnove, „za što tuženi nije ni morao imati pismenu suglasnost tužitelja“ koji je znao da tuženi vrši ulaganja i nije se tome protivio zabranom izvođenja radova na objektu. S obzirom na to, apelanti smatraju da bi i u konkretnom slučaju trebao biti isti stav apelacijskog vijeća, posebno za isplatu iznosa na ime novoizgrađene površine, na koji način je izravno doprinio povećanju vrijednosti objekta. Naposljetku, apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu jer su izravno oštećeni za dio ulaganja u poslovni prostor kojim je tužitelju izgradio nove površine koje je dužan po presudi predati.
b)Odgovori na apelaciju
14. Apelacijski sud je istaknuo da revizijsko vijeće tog suda u cijelosti ostaje pri zaključcima iznesenim u revizijskoj odluci, te smatra da je pri donošenju odluke postupio u skladu sa zakonskim propisima koje je trebalo primijeniti. S obzirom na navedeno, Apelacijski sud je naveo da apelantima nisu povrijeđena prava na koja su se pozvali u apelaciji, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
15. Tužitelj je naveo da su apelacijski navodi isti ili slični onima koje su apelanti iznosili tijekom postupka, te da su relevantne činjenice kada je u pitanju institut neutemeljenog bogaćenja dane u obrazloženju pobijanih odluka, zbog čega smatra da su sudovi iznijeli dovoljno razloga zbog kojih nisu usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 2.
(1)U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2)Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
17. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 11/01, 8/03, 40/04 i 19/07) u relevantnom dijelu glasi: Članak 42 st. (3) i (4) (3) Savjestan posjednik ima pravo na naknadu nužnih troškova za održavanje stvari, kao i na naknadu korisnih troškova u mjeri u kojoj je vrijednost stvari povećana.
(4) Savjestan posjednik ima pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšanja stvari samo ukoliko je njena vrijednost povećana. Ako se ono to je učinjeno radi zadovoljstva ili uljepšavanja stvari može odvojiti od stvari bez njenog oštećenja, savjestan posjednik ima pravo da to odvoji i zadrži za sebe.
Članak 43. st. (4) do (6) (4) Nesavjestan posjednik ima pravo zahtijevati naknadu nužnih troškova koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega.
(5) Nesavjestan posjednik ima pravo zahtijevati naknadu korisnih troškova samo ako su korisni osobno za vlasnika.
(6) Nesavjestan posjednik nema pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari. Ako se ono to je u činjeno radi zadovoljstva ili uljepšanja stvari može odvojiti od stvari bez njenog oštećenja, nesavjestan posjednik ima pravo da to odvoji i zadrži za sebe.
Članak 44 Savjestan posjednik postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savjestan posjednik postao nesavjestan i prije dostavljanja tužbe.
18. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 12/87 i 30/90; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Zakupodavac je dužan da preda zakupcu poslovnu prostoriju u stanju u kome se ona može upotrijebiti za svrhu određenu ugovorom i u tom stanju je održavati, ako nije drukčije ugovoreno.
Član 15.
Ako zakupodavac ne preda zakupcu poslovnu prostoriju u stanju u kome je bio dužan predati, zakupac ima pravo da odustane od ugovora ili da traži srazmjerno smanjenje zakupnine, ili da na teret zakupodavca dovede poslovnu prostoriju u takvo stanje.
Pravo izbora po stavu 1. ovog člana ima zakupac samo ako je zakupodavcu prethodno odredio primjeran rok da poslovnu prostoriju dovede u stanje u kome je bio dužan da mu je preda.
Član 20.
Zakupac ima pravo poslovnu prostoriju da koristi samo za svrhu određenu ugovorom i prema ostalim uslovima iz ugovora.
Pri korišćenju poslovne prostorije zakupac je dužan da postupa sa svom potrebnom pažnjom.
Član 23.
Zakupac nema pravo bez odobrenja zakupodavca da vrši prepravke poslovne prostorije.
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:
Član 210.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrednost postignute koristi.
(2) Odredba prethodnog stava shodno se primenjuje kad je neki dio imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
(3) Pod prelazom društvenog sredstva, odnosno imovine podrazumeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.
(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju apelant pobija Presudu Apelacijskog suda broj 96 0 P 040497 17 Rev od 18. rujna 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je pobijana presuda Apelacijskog suda dostavljena punomoćniku apelanata 3. listopada 2017. godine, a da je apelacija podnesena 2. prosinca 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
23. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelanti smatraju da im je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
a)Pravo na pravično suđenje
25. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima, i druga prava vezana za kaznene postupke.
26. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio po tužbi radi predaje u posjed i isplatu zakupnine te o protutužbi radi neutemeljenog bogaćenja, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
28. Navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u biti se temelje na tvrdnjama da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo.
29. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati je li tijekom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovitih sudova.
31. Dovodeći u svezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili pobijane odluke, dajući za svoja stajališta jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi prilikom odlučivanja o protutužbenom zahtjevu utvrdili da je apelant bio nesavjestan posjednik i da je bez tužiteljeve suglasnosti izvršio prepravke poslovnog prostora, te ulaganja u sporni poslovni prostor nisu bila nužna i korisna za tužitelja, zbog čega je odbijen njegov protutužbeni zahtjev. Ustavni sud smatra da obrazloženja koja su redoviti sudovi dali u svezi s tim zaključcima (kako je prikazano u točkama 7., 8. 10. i 12. ove odluke) ne ukazuju na proizvoljnost u primjeni članka 43. st. 3. i 4. Zakona o vlasništvu kojima je propisano koji troškovi pripadaju nesavjesnom posjedniku stvari. U svezi s tim, Ustavni sud nije mogao zaključiti da radovi koji se odnose na preinaku poslovnog prostora, odnosno izvršena ulaganja u poslovni prostor, a koji su detaljnije navedeni u obrazloženjima pobijanih odluka, ukazuju na to da su zaključci redovitih sudova u pogledu primjene članka 43. Zakona o vlasništvu proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem navedene odredbe zamijenio zaključke koji su navedeni u pobijanim odlukama.
32. Pored toga, neutemeljeni su i navodi apelanata da se proizvoljnost u primjeni materijalnog prava ogleda u pogrešnom tumačenju članka 210. ZOO-a kojim je propisan institut stjecanja bez osnove. Naime, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja odredbe članka 210. ZOO-a proizlazi da je neutemeljeno ono bogaćenje koje nema pravnu osnovu – iustus titulus, bilo u formi punovažnog ugovora, testamenta, sudske odluke ili pak zakonskog temelja kada subjektivna prava nastaju stjecanjem određenih pravnih činjenica, tj. po sili samog zakona. Dovodeći u svezu to sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je za prijelaz imovine s drugoapelanta na tužitelja u vidu učinjenih ulaganja u poslovni prostor postojala pravna osnova u odredbama članka
43. Zakona o vlasništvu kojima je propisano koji troškovi pripadaju, odnosno ne pripadaju nesavjesnom posjedniku stvari, a što su redoviti sudovi imali u vidu donoseći odluku o protutužbenom zahtjevu i u čemu Ustavni sud nije našao elemente proizvoljnosti. Naime, propisujući koji troškovi (ulaganja u konkretnom slučaju) ne pripadaju nesavjesnom posjedniku zakonodavac je implicitno omogućio i prijenos imovine s nesavjesnog posjednika na vlasnika stvari, zbog čega su apelacijski navodi istaknuti u tom smislu neutemeljeni. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da ni sadržaj odluke apelacijskog vijeća na koju se apelant poziva (u kojoj se također odlučivalo o protutužbenom zahtjevu istog apelanta za naknadu troškova za ulaganje u poslovni prostor) ne ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, niti na postojanje različite prakse Apelacijskog suda, s obzirom na to da se presuda na koju se apelant pozvao odnosila na neutemeljeno bogaćenje zbog ulaganja koja je apelant učinio za vrijeme dok je bio savjestan posjednik, za koja apelantu prema Zakonu o vlasništvu pripada naknada, pa bi bilo neutemeljeno zadržavanje tako učinjenih troškova od tužitelja, za razliku od troškova čiju naknadu je apelant tražio protutužbenim zahtjevom u ovom predmetu.
33. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava, konkretno odredbi članka 210. ZOO-a u svezi sa člankom 43. Zakona o vlasništvu, posebno zato što apelanti osim ponavljanja svojih navoda koje su isticali tijekom postupka pred redovitim sudovima, a koje su redoviti sudovi imali u vidu donoseći pobijane odluke i dajući razloge zašto su neutemeljeni, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju, zbog čega su neutemeljeni njihovi navodi o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da pobijanim presudama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
b)Pravo na imovinu
34. Razmatrajući navode apelanata da im je pobijanim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava, u biti, vežu za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a ti navodi su već razmotreni prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su redoviti sudovi odbijajući protutužbeni zahtjev kojim je tražena naknada troškova na ime izvršenih ulaganja u poslovni prostor koji su apelanti koristili dali jasno i argumentirano obrazloženje pozivajući se na odredbe članka 43. Zakona o vlasništvu i članka 210. ZOO-a, iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost u primjeni odredaba tih zakona na koje su apelanti neutemeljeno ukazivali.
36. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava temelje na tvrdnjama koje su apelanti isticali u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njihovog prava u tom pogledu.
37. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević