Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2912/19 (M. A.)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Otkaz
- Prava iz radnog odnosa
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2912/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-2912/19, rješavajući apelaciju Muamere Alibašić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Muamera Alibašić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 490139 17 Rsž od 17. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muamera Alibašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. jula 2019 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 490139 17 Rsž od 17. aprila 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, poništeno je kao nezakonito rješenje o prestanku ugovora o radu od 3. februara 2015. godine, te nalaženo tuženom (Tvornica čarapa Ključ dd Sarajevo) da apelantici uspostavi radno-pravni status na poslovima referent prodaje od 5. marta 2015. godine pa nadalje, te da apelantici isplati naknade plaća za period od 1. februara do 31. jula 2015. godine u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, te da u apelantičinu korist uplati FZ PIO doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za isti period u određenom novčanom iznosu, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantičin zahtjev za isplatu naknade plaća s doprinosima za penzijsko i invalidsko osiguranje. Također, odbijen je dio apelantičinog tužbenog zahtjeva za isplatu štete zbog pretrpljenog straha i zbog povrede ugleda i časti u određenim novčanim iznosima sa zakonskim zateznim kamatama, te odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je apelantica od marta 2006. godine bila zaposlenik tuženog na radnom mjestu rukovodioca prodaje, a od 1. januara 2009. do 3. februara 2015. godine na radnom mjestu referenta prodaje. Zatim, da je tuženi rješenjem od 3. februara 2015. godine otkazao apelantici ugovor o radu zbog težeg prestupa i teže povrede radnih obaveza iz člana 49. tačka 18. Pravilnika o radu tuženog (apelantica 31. marta 2014. godine u prostorijama tuženog štakom udarila J.S. uposlenika tuženog, a kasnije direktora društva) za koji prekršaj je rješenjem Općinskog suda u Sarajevu od 6. novembra 2014. godine proglašena odgovornom. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je otkaz ugovora o radu nezakonit, jer je otkazivanje ugovora o radu u slučajevima iz člana 88. Zakona o radu (što je konkretno slučaj) ograničeno prekluzivnim rokom od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz iz člana 89. Zakona o radu, te naglasio da je apelantica počinila težu povredu radnih obaveza 31. marta 2014. godine dok je apelantici ugovor o radu otkazan 3. februara 2015. godine. Kantonalni sud je naveo da je, stoga, pravilno prvostepeni sud obavezao tuženog da apelanticu vrati na poslove na kojima je radila (član 96. Zakona o radu), te naglasio da apelantici pripada naknada fiksnog dijela plaće za period od 6. marta do 31. jula 2015. godine s pripadajućim doprinosima koliko bi iznosila prema Općem kolektivnom ugovoru (član 3. Općeg kolektivnog ugovora), kao i naknada za vrijeme bolovanja za period 1. februara do 4. mart 2015. godine s doprinosima za PIO u ukupnom iznosu navedenom u izreci osporene odluke. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da nije dovoljan osnov za naknadu nematerijalne štete samo utvrđenje da je poslodavac nezakonito otkazao ugovor o radu zaposleniku, te naglasio da bi odgovornost tuženog za naknadu eventualno nastale nematerijalne štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o radu postojala samo da je tuženi postupao s namjerom da apelanticu šikanira, ponižava na radnom mjestu, ugrozi njen ugled (što nije dokazano), zbog čega je odbio ovaj apelantičin zahtjev. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud provedene dokaze cijenio u skladu s članom 8. Zakona o parničnom postupku, pa su neosnovani apelantičini navodi u tom pogledu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija itd.), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentovala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević