Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2461/19 ("JAĆIMOVIĆ" d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 15. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2461/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-2461/19, rješavajući apelaciju "JAĆIMOVIĆ" d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "JAĆIMOVIĆ" d.o.o. Banja Luka protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 108978 18 Pž 2 od 27. marta 2019.
godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 108978 18 Ps 2 od 31. avgusta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "JAĆIMOVIĆ" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ljubiša Dragičević advokat iz Banjaluke, podnio je 10. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 108978 18 Pž 2 od 27. marta 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 108978 18 Ps 2 od 31. avgusta 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, obavezan je apelant da tužitelju ("Vasko Prom” d.o.o. Bijeljina) isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud (pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza) utvrdio da je apelant bio uvoznik robe a tužitelj njegov zastupnik (jedinstvena carinske isprava od 29. novembra 2012. godine), da je i na osnovu generalnog ovlaštenja od 29. novembra 2012. godine (bilo i osnov za dostavljanje naloga za plaćanje izvršenih špediterskih usluga i troškova u vezi s carinjenjem apelantove robe) tužitelj u tom svojstvu bio legitimisan kod UIO BIH. Dalje je prvostepeni sud utvrdio da nema značaja činjenica da apelantov potpis i pečat nije odgovarao autentičnom potpisu apelantovog direktora niti njegovom pečatu koji je u upotrebi jer to tužitelj nije mogao ni morao znati a da su bitnije činjenice da je apelantovo ovlaštenje bilo dato na njegovom memorandumu i da je UIO BIH pravilno prihvatila tužitelja (podnosilac JCI) kao osobu ovlaštenu od strane apelanta, te da je i na računu od 29. novembra 2012. godine navedeno da je apelant uvoznik a da je tužitelj njegov zastupnik. Također, prvostepeni sud je utvrdio da je tužitelj 7. decembra 2012. godine platio sve takse i carinske dažbine prilikom carinjenja robe u ime i za račun apelanta, da je 15. decembra 2012. godine izdao apelantu i fiskalni račun na određeni iznos (troškovi carinjenja, izrade JCI i taksene marke), da je isti iznos bio naveden i u poreskoj fakturi koju je tužitelj ispostavio apelantu s valutom plaćanja 22. decembra 2012. godine, te da je apelant vratio tužitelju račun tvrdeći da je tužitelja angažovao „Špedal” d.o.o. Banjaluka (a ne apelant) i da taj račun treba da ispostavi tom društvu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je prvostepena odluka pravilna, te da su navedene činjenice bile osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je naveo da se ovakvom činjeničnom i pravnom utvrđenju nisu mogle uspješno suprotstaviti apelantove tvrdnje koji je (putem svjedoka) dokazivao postojanje navodnog ugovornog odnosa između tužitelja (podšpeditera) i „Špedal” d.o.o. (špeditera) jer nije bilo dokaza o postojanju takvog ugovora niti ugovora o zastupanju, niti validnih dokaza o navodnim razlozima takvog angažmana tužitelja. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nisu dokazane apelantove tvrdnje da je postojao ugovorni odnos između apelanta i društva „Špedal” niti apelantova ovlaštenja koje bi bilo dato tom trećem licu za obavljanje usluga carinjenja robe. Vrhovni sud je naveo da (kada se radi o apelantovim navodima da je isplatio ove usluge društvu „Špedal”) da apelantova analitička kartica nije dokaz da je ova platna transakcija izvršena (validan dokaz bi bio izvod s računa banke, kojeg nije bilo) te da faktura „Špedala” od 29. novembra 2012. godine i fiskalni račun kao i tvrdnja da je uplata izvršena avansnom uplatom od 200.000,00 KM (28. novembra 2012. godine, dan prije ispostavljenog računa) ne mogu potvrditi ove navode s potrebnim stepenom istinitosti. Također, Vrhovni sud je naveo da se u spornom odnosu radilo o ugovoru o špediciji (član 827. Zakona o obligacionim odnosima) i da je apelant dužan ispuniti obavezu koja proizlazi iz konkretnog pravnog posla. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević