Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5197/17 (N. M.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Otkaz
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Disciplinska mjera
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5197/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5197/17, rješavajući apelaciju Nedima Mutapčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nedima Mutapčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Rs 127225 15 Rev od 19. septembra 2017.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nedim Mutapčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 11. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 127225 15 Rev od 19. septembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od Tuzlanskog kantona, Vlade TK, MUPTK (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 6. juna 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 14. do 25. juna 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 32 0 Rs 127225 14 Rs2 od 22. oktobra 2014. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje prvostepene disciplinske komisije tuženog od 6. februara 2012. godine, rješenje drugostepene disciplinske komisije tuženog od 23. marta 2012. godine, odluka Vlade Tuzlanskog kantona od 17. aprila 2012. godine o smjeni policijskog komesara, rješenje v. d. policijskog komesara Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUPTK) od 20. aprila 2012. godine o prestanku radnog odnosa apelantu, rješenje Policijskog odbora MUPTK od 1. juna 2012. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelantov prigovor i potvrđeno rješenje od 20. aprila 2012. godine, te da se naloži tuženom da apelanta vrati na posao na radno mjesto policijskog komesara u MUPTK i uspostavi mu sva prava po osnovu radnog odnosa, uz povezivanje radnog staža, da mu za sporni period isplati neisplaćene plaće s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom uz uplatu odgovarajućih doprinosa u Federalnom zavodu za PIO, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. Prvostepeni sud je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da je apelant bio zaposlenik tuženog na radnom mjestu policijskog komesara MUPTK. Zatim je navedeno da je protiv apelanta vođen disciplinski postupak, te da je apelantu rješenjem tuženog od 20. aprila 2012. godine utvrđen prestanak radnog odnosa zbog izrečene disciplinske sankcije, a odlučujući o apelantovom prigovoru tuženi je svojim rješenjem odbio prigovor i potvrdio prvostepeno rješenje. Općinski sud je utvrdio da je disciplinski postupak protiv apelanta pokrenut i vođen zbog povreda službene dužnosti, koje su decidirano navedene u tačkama 1–4, te odluke Vlade TK od 3. februara 2012. godine o godišnjoj ocjeni rada apelanta kao policijskog komesara, koji je ocijenjen ocjenom „ne zadovoljava“, zbog čega je Vlada TK i podnijela prijedlog od 21. marta 2012. godine za apelantovu smjenu s mjesta policijskog komesara, sa kojim prijedlogom se saglasio Nezavisni odbor na sjednici od 16. aprila 2012. godine, nakon čega je uslijedilo donošenje odluke o apelantovoj smjeni s mjesta policijskog komesara. Također je utvrđeno da je odlukom Vlade Tuzlanskog kantona od 17. aprila 2012. godine apelant smijenjen s mjesta policijskog komesara. U toku disciplinskog postupka je utvrđeno da postoji apelantova disciplinska odgovornost s obzirom na to da je za vođenje disciplinskog postupka formirana prvostepena i drugostepena disciplinska komisija, da je apelant imao pravo na odbranu tokom disciplinskog postupka i da mu je u zakonskom roku i pravilno dostavljena odluka, odnosno njegovom punomoćniku, a da je sasvim irelevantno u odnosu na utvrđeno činjenično stanje iz toka disciplinskog postupka kako je izgledao spis disciplinske komisije, da li je žurnaliziran, odnosno da li je postupljeno u skladu sa uredbama kancelarijskog poslovanja, jer i ako postoje navedeni propusti oni u bitnom nisu utjecali na drugačiju odluku suda.

7. Nadalje, Općinski sud je ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da proizlazi da je apelant u odnosu na prvu tačku iz zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka ispoljio neprofesionalnost u radu u prvih šest mjeseci 2011. godine s obzirom na to da se radilo o netačnom i lažnom prikazivanju stanja sigurnosti na području TK jer apelant nije prikazao povećanje broja krivičnih djela, te na taj način obmanuo javnost i institucije Skupštine TK, kao i Nezavisni odbor, čime je počinio težu povredu službene dužnosti, shodno članu 107. stav 1. tačka 19. Zakona o policijskim službenicima TK i članu 5. stav 1. tačka 19. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika TK (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je apelantov prezentirani izvještaj, te sigurnosna situacija data sa netačnim podacima, zbog čega se pojavio ogroman nesrazmjer u broju izvršenih krivičnih djela, a koja pojava je utvrđena i inspekcijskim nadzorom i u drugim policijskim upravama, ali u manjem broju.

8. Nadalje, u odnosu na drugu tačku disciplinskog prekršaja koja je stavljena apelantu na teret, Općinski sud je utvrdio da je bez saglasnosti i ovlaštenja MUPTK, na zahtjev Ministarstva sigurnosti BiH, produžio mandat V. S. u Mirovnoj misiji Ujedinjenih naroda u Libiji, na koji način je počinio težu povredu službene dužnosti propisanu članom 107. stav 1. tačka 23. Zakona o policijskim službenicima TK i članom 5. stav 1. tačka 23. Pravilnika. U odnosu na treću tačku disciplinskog prekršaja, Općinski sud je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je na Kolegiju ministara MUPTK apelant bio upoznat s problemom neriješenog statusa dva službenika – pripravnika u Upravi policije MUPTK, te da je donesen zaključak da Uprava policije do 15. jula 2011. godine treba riješiti status navedenih službenika, što je bila obaveza apelanta kao rukovodioca Uprave policije MUPTK, bez obzira na činjenicu da su pripravnici primljeni prije njegovog mandata. Općinski sud je zaključio da je apelant, postupajući suprotno zaključku Kolegija, omogućio da navedeni pripravnici u pripravničkom stažu budu nezakonito duže od godinu dana jer im nije riješio pripravnički status. U odnosu na četvrtu tačku disciplinskog prekršaja koja se odnosi na to da je apelant kao policijski komesar u ugostiteljskom objektu ,,Ječmište“ u Tuzli potpisao račun za pružene ugostiteljske usluge u određenom novčanom iznosu također je zaključeno da ona predstavlja težu povredu službene dužnosti, u smislu člana 107. stav 1. tačka 23. Zakona o policijskim službenicima TK s obzirom na činjenicu da je u to vrijeme apelant zvanično bio na godišnjem odmoru. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju nije postojala saglasnost ministra za potpisivanje spornog računa, zbog čega je apelantovo postupanje bilo suprotno odredbama Zakona o izvršenju budžeta TK za 2011. godinu, prema kome je ministar odgovoran za budžetska sredstva, a apelant je postupio suprotno i odredbama Općeg uputstva koje se tiče trošenja sredstava ministarstva, kojim je regulirano da službenicima nije dopušteno trošiti novčana sredstva bez prethodnog saznanja i odobrenja ministra. Pored toga, Općinski sud je zaključio da je, osim disciplinskih prekršaja, nezadovoljavajuća ocjena koju je apelant kao policijski komesar MUPTK dobio u 2011. godini rezultirala donošenjem odluke o njegovoj smjeni, koja nije bila predmet tužbenog zahtjeva. Kako izvedenim dokazima apelant nije dokazao da su odluke tuženog čije poništenje traži nezakonite, Općinski sud je zaključio da je neosnovan i tužbeni zahtjev koji se odnosi na uspostavljanje prava iz radnog odnosa, prije svega povratka na radno mjesto policijskog komesara uz isplatu svih pripadajućih neisplaćenih plaća.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 Rs 127225 14 Rsž 2 od 1. juna 2015. godine odbio žalbu i potvrdio osporenu presudu.

10. Kantonalni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori neosnovani, te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i zaključke tog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, pri čemu nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni prava (detaljnije o tome na str. 5. i 6. obrazloženja presude). Pri tome, Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantovi žalbeni prigovori da je u toku postupka prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka jer ih nije konkretizirao, niti je ukazao na to koju to odredbu postupka prvostepeni sud nije primijenio, ili je nepravilno primijenio, a da je to bilo od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite presude, tako da se taj žalbeni razlog nije mogao ni ispitati. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio da je apelant obrazlažući žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ponovio navode s glavne rasprave, te sam vršio ocjenu izvedenih dokaza, izvodeći vlastite zaključke o dokazanosti ili nedokazanosti odlučnih činjenica, ali svojim zaključcima ni na koji način nije doveo u sumnju činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostepeni sud. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je osporavanje zakonitosti vođenja disciplinskog postupka, zakonitosti rješenja i odluke tuženog paušalno jer ne odgovara činjeničnim i pravnim zaključcima do kojih je došao prvostepeni sud, savjesnom i brižljivom ocjenom izvedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori da u obrazloženju presude prvostepeni sud nije izložio zahtjeve i navode parničnih stranaka o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, te da nije obrazložio dokaze, čime je postupio suprotno odredbi člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naprotiv, prema ocjeni Kantonalnog suda, obrazloženje prvostepene presude sadrži sve objektivne i subjektivne elemente spora, te razloge činjenične i pravne naravi zbog kojih je odlučeno kao u izreci, radi čega je prvostepeni sud pravilno obrazložio koje činjenice su utvrđene u toku spora i kojim dokaznim sredstvima, odnosno obrazložio je činjenično stanje koje je uzeo za podlogu svoje odluke. Konačno, Kantonalni sud je ocijenio da su paušalni i apelantovi žalbeni navodi da je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo zaključivši da je u konkretnom slučaju na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe Zakona o policijskim službenicima TK i Pravilnika kada je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, za što je dao valjane razloge.

11. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 Rs 127225 15 Rev od 19. septembra 2017. godine odbio reviziju.

12. Vrhovni sud je neosnovanost revizionih prigovora u pogledu ocjene izvedenih dokaza (član

8. ZPP), u pogledu povrede parničnog postupka (član 191. stav 4. ZPP), kao i u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava, detaljno pojasnio na str. 2. i 3. obrazloženja presude. Pri tome, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno izveli zaključak da je apelant učinio teže povrede službene dužnosti davanjem netačnih podataka koje utječu na donošenje odluka nadležnih organa ili izazivaju druge štetne posljedice, te zloupotrijebio službeni položaj, čime je počinio težu povredu radne dužnosti propisanu članom 107. Zakona o policijskim službenicima TK. Naime, Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da je protiv apelanta vođen disciplinski postupak u kojem je utvrđeno da je apelant izvršio radnje koje su Zakonom o policijskim službenicima TK propisane kao teže povrede radne dužnosti koje imaju za posljedicu prestanak radnog odnosa u smislu člana 122. stav 1. tačka h) navedenog zakona. Budući da je tuženi na osnovu izvedenih dokaza dokazao da je apelant učinio teže povrede radne dužnosti koje mu se stavljaju na teret (da je kao policijski komesar nezakonito postupao davanjem netačnih podataka i da je zloupotrijebio službeni položaj), te da samim tim postoji i osnov za donošenje odluke o smjeni policijskog komesara, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant smatra da redovni sudovi nisu poštovali ni odredbe čl. 13. i 14. Evropske konvencije.

14. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. Smatra da su sudovi prilikom donošenja odluka povrijedili, odnosno proizvoljno primijenili odredbe Zakona o policijskim službenicima TK, Zakona o učešću i Zakona o unutrašnjim poslovima TK. Osim toga, apelant, u suštini, smatra da njegovi navodi i dokazi nisu podvrgnuti analizi, te da osporena presuda ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama i razlozima za odbijanje tužbenog zahtjeva.

15. Naime, apelant navodi, između ostalog, da je postupao ispravno prilikom sačinjavanja izvještaja o stanju sigurnosti na području TK, a da je stav tadašnjeg ministra MUP-a B. G, prije svega, rezultat njegove nedovoljne edukacije o problemu o kojem je htio da odlučuje i odlučivao bez dovoljno znanja. Ističe da tokom postupka nijednim dokazom nije utvrđena njegova namjera da obmane javnost o stanju sigurnosti (kriminaliteta) na području TK, niti je prvostepeni sud u osporenoj presudi tu činjenicu na bilo koji način utvrdio, niti je potkrijepio pozivom na bilo koji dokaz, pa ni pogrešnim i površnim tumačenjem iskaza saslušanih svjedoka ne dovodeći ih u vezu s provedenim materijalnim dokazima. Apelant navodi da kao policijski komesar u smislu člana 21. Zakona o unutrašnjim poslovima ima ovlaštenje da upućuje zaposlenike u operacije podrške mira i druge aktivnosti u inozemstvu jer je na to ovlašten članom 13. Zakona o učešću pripadnika Oružanih snaga BiH, policijskih službenika, državnih službenika i ostalih zaposlenika u operacijama podrške miru i drugim aktivnostima u inozemstvu (u daljnjem tekstu: Zakon o učešću). U odnosu na tačku tri disciplinskog postupka u vezi s neriješenim statusom dva službenika – pripravnika, apelant je naveo da iz provedenih dokaza i nespornih utvrđenja redovni sudovi ne elaboriraju šta je preduzeo apelant s ciljem rješavanja tog problema, kao i da ga je tadašnji ministar MUP-a B. G. zaustavio u rješavanju tog problema. U odnosu na tačku četiri disciplinskog postupka koja se odnosi na to da je apelant kao policijski komesar u ugostiteljskom objektu „Ječmište“ bez saglasnosti ministra MUP-a potpisao račun za pružene ugostiteljske usluge, na koji način je povrijedio službenu dužnost, apelant ističe da redovni sudovi nisu utvrđivali činjenice koje su od utjecaja na pravilnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, apelant navodi propust redovnih sudova da u smislu člana 191. stav 4. ZPP u obrazloženju osporenih presuda cijene iskaze određenih svjedoka, niti se obrazlažu materijalni dokazi koji govore zbog čega je taj nalog za plaćanje neispravan.

16. Nadalje, apelant je naveo da spis disciplinske komisije nije bio žurnaliziran, odnosno nije postupljeno u skladu sa Uredbom o kancelarijskom poslovanju organa uprave i službi za upravu FBiH, niti Uputstvom o načinu vršenja kancelarijskog poslovanja u organima za upravu u FBiH, a to je omogućilo da se u spis ubacuju i iz njega iznose dokumenti koji su od utjecaja na ishod postupka. Slijedom navedenog, smatra da je cjelokupan disciplinski postupak nezakonit. b)Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude i suprotno apelantovom stanovištu smatra da nisu povrijeđena prava na imovinu i pravično suđenje. Vrhovni sud je istakao da je osporena odluka donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Kantonalni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani i u svemu ostaje pri datim razlozima iznesenim u presudi od 1. juna 2015. godine, koja je zakonita i pravilna, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Općinski sud je opisao hronologiju predmetnog postupka istakavši da ne nalazi da je u konkretnoj predmetnoj pravnoj stvari opravdan apelantov zahtjev, odnosno da predočene činjenice mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava i sloboda zaštićenih Ustavom ili da se za stranke u postupku može utvrditi da snose posljedice kršenja Evropske konvencije u okviru tog suda. Nadalje, Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi izneseni u apelaciji s obzirom na činjenicu da su u predmetnom postupku usvojeni i izvedeni na glavnoj raspravi svi predloženi dokazi koje je apelant naveo posredstvom punomoćnika shodno čemu mu nije uskraćeno pravo na pravično suđenje, a što proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka Općinskog, Kantonalnog i Vrhovnog suda. Općinski sud je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

20. Tuženi je naveo da se osporena presuda zasniva na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te smatra da su navodi iz apelacije u cijelosti neosnovani, da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva i da je revizioni sud pravilno primijenio materijalno pravo u odnosu na apelantovo predmetno potraživanje uz poštovanje prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine. Smatra da su u obrazloženju osporenih presuda dati detaljni, jasni i precizni razlozi, da primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu nije proizvoljna, te da ne postoji povreda prava na pravično suđenje. Slijedom navedenog, tuženi je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi

21. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine TK“ br. 6/06, 11/07, 16/11, 14/16 i 14/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine TK“ br. 6/06, 11/07, 16/11 i 14/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 34. stav 2.

Evidencije (2) Uz evidencije iz stava 1. ovog člana, policijski organ može radi efikasnog obavljanja poslova voditi druge evidencije koje ne sadrže lične podatke u skladu sa članom 33. ovog zakona.

Član 107. stav 1. tač. 19. i 23.

Teže povrede službene dužnosti (1) Teže povrede službene dužnosti jesu:

19. davanje netačnih podataka koji utiču na donošenje odluka nadležnih organa ili izazivaju druge štetne posljedice;

23. zloupotreba službenog položaja;

Član 122. stav 1. točka h) Osnove prestanka radnog odnosa (1) Radni odnos policijskog službenika prestaje u sljedećim slučajevima:

h) kada je policijskom službeniku izrečena pravosnažna disciplinska sankcija prestanka radnog odnosa zbog povrede službene dužnosti.

22. Zakon o učešću pripadnika Oružanih snaga BiH, policijskih službenika, državnih službenika i ostalih zaposlenika u operacijama podrške miru i drugim aktivnostima u inozemstvu („Službeni glasnik BiH“ broj 14/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.

Policijski službenici, državni službenici i ostali zaposlenici upućuju se u operacije podrške miru i druge aktivnosti u inozemstvu na osnovu odluke nadležnog ministra, odnosno rukovodioca državne upravne organizacije, u skladu s ovim zakonom.

23. Zakon o unutarnjim poslovima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 4/10, 5/11, 14/11, 2/12, 8/13, 10/14, 9/15, 13/16, 14/17, 11/18 i 14/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o unutarnjim poslovima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 4/10, 5/11, 14/11, 2/12, 8/13, 10/14, 9/15 i 13/16) kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima i koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 21.

(Ovlaštenja policijskog komesara u rukovođenju Upravom policije) (1) Policijski komesar rukovodi Upravom policije.

(2) Policijski komesar odgovoran je za svoj rad ministru i Vladi Kantona.

(3) U rukovođenju Upravom policije, policijski komesar:

a) predstavlja Upravu policije;

b) nadgleda i usmjerava aktivnosti Uprave policije;

c) odlučuje u upravnim stvarima iz nadležnosti Uprave policije;

d) predlaže ministru nacrte i prijedloge propisa ili izmjene i dopune postojećih propisa iz nadležnosti Uprave policije;

e) odlučuje o pravima, obvezama i odgovornostima iz radnog odnosa policijskih službenika, državnih službenika i namještenika zaposlenih u Upravi policije;

f) odlučuje o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika za lakšu povredu službene dužnosti;

g) priprema prijedloge potrebnih financijskih i drugih sredstava za rad Uprave policije;

h) odlučuje o korištenju sredstava i vrši nabavku opreme i materijalno-tehničkih sredstava sukladno namjeni odobrenih sredstava na proračunskoj poziciji Uprave policije;

i) priprema tromjesečna izvješća i preporuke u svezi sa realizacijom proračuna, koje podnosi ministru;

j) predlaže ukupan broj zaposlenika u Upravi policije;

k) obrazuje stručne komisije i odgovarajuća radna tijela;

l) utvrđuje potrebe, određuje i implementira programe stručnog osposobljavanja i usavršavanja zaposlenika Uprave policije;

m) organizira jedinstven sustav izvještavanja i obrade podataka neophodnih za vršenje poslova Uprave policije;

n) raspisuje kantonalne potrage i oglašava raspisane potrage;

o) osigurava suradnju sa drugim policijskim organima i agencijama za sprovođenje zakona u BiH;

p) priprema programe, informacije, analize i druge materijale iz djelokruga rada Uprave policije na zahtjev ministra, Vlade Kantona ili na vlastitu inicijativu;

q) redovno izvještava ministra o poduzetim aktivnostima Uprave policije;

r) obavještava javnost o radu Uprave policije,

s) podnosi informacije i statističke podatke Federalnom ministarstvu, u svezi sa poslovima iz zajedničke nadležnosti Kantona i Federacije, kao i poslova iz nadležnosti Federacije koji su povjereni Ministarstvu,

t) odlučuje o načinu osiguranja određenih ličnosti i objekata,

u) vrši druga ovlaštenja koja su mu ovim zakonom i drugim propisima data u nadležnost.

(4) Policijski komesar može ovlastiti načelnika Sektora uniformisane policije i načelnika Sektora kriminalističke policije da vrše određene poslove iz stavka (3) ovog članka.

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 191. stav 4.

(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

Član 240. stav 1. točka 2.

(1) Revizija se može izjaviti:

2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 127225 15 Rev od 19. septembra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 11. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i čl. 13. i 14. Evropske konvencije.

a)Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

32. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odnosio na zaštitu prava iz radnog odnosa u kojem je apelant pokušao osporiti zakonitost odluka na osnovu kojih mu je izrečena disciplinska mjera prestanak radnog odnosa. S obzirom na to da se radi o zaštiti prava iz radnog odnosa, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv, te će Ustavni sud, u okviru svojih nadležnosti i u skladu sa svojom praksom, te praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ispitati da li je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

33. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog povrede pravila postupka i proizvoljne ocjene dokaza, te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene procesnog i materijalnog prava. Osim toga, iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo i zbog toga što osporena presuda ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama i razlozima za odbijanje tužbenog zahtjeva. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

35. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen apelantov tužbeni zahtjev za poništenje rješenja prvostepene i drugostepene disciplinske komisije, odluke Vlade Tuzlanskog kantona o smjeni policijskog komesara, rješenja v. d. policijskog komesara MUPTK o prestanku radnog odnosa apelantu i rješenja Policijskog odbora MUPTK kojim je odbijen kao neosnovan apelantov prigovor, kao i zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da ga vrati na posao i uspostavi mu sva prava po osnovu radnog odnosa, uz povezivanje radnog staža, te da mu isplati neisplaćene plaće. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je apelant učinio teže povrede službene dužnosti davanjem netačnih podataka koje utječu na donošenje odluka nadležnih organa ili izazivaju druge štetne posljedice, te je zloupotrijebio službeni položaj, čime je počinio teže povrede radne dužnosti propisane članom 107. Zakona o policijskim službenicima TK koje imaju za posljedicu prestanak radnog odnosa u smislu člana 122. stav 1. tačka h) istog zakona. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance utvrdili da su pobijane odluke disciplinskih organa zakonite jer je u njima pravilno utvrđeno da je apelant počinio povredu službene dužnosti koja mu je stavljena na teret i pri tome se pozvali na relevantne odredbe Zakona o policijskim službenicima TK, Zakona o učešću i Zakona o unutrašnjim poslovima TK. Dovodeći u vezu relevantne odredbe Zakona o policijskim službenicima TK, Zakona o učešću i Zakona o unutrašnjim poslovima TK sa odlučenjem redovnih sudova na sve tri instance, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, kao i zaključku da nije osnovan apelantov tužbeni zahtjev. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda također proizlazi da je apelantov rad ocijenjen ocjenom „ne zadovoljava“, te da je zbog toga donesena odluka o njegovoj smjeni s mjesta policijskog komesara, koja i nije bila predmet tužbenog zahtjeva. Dovodeći u vezu obrazloženja osporenih presuda sa odredbama propisa na koje su se ti sudovi pozvali u osporenim odlukama, kao i odredbama propisa na koje se pozvao apelant u apelaciji, Ustavni sud smatra da u obrazloženjima osporenih odluka nema elemenata koji ukazuju na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, ni da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je redovni sud prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu zloupotrijebio dokazni postupak, a koje okolnosti bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogle biti osnov da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

36. Ustavni sud primjećuje da apelant tvrdi da je cjelokupan disciplinski postupak nezakonit. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi bavili ovim pitanjima, te iz obrazloženja presuda slijedi da je osporavanje zakonitosti vođenja disciplinskog postupka, zakonitosti rješenja i odluke tuženog paušalno jer ne odgovara činjeničnim i pravnim zaključcima do kojih je došao prvostepeni sud savjesnom i brižljivom ocjenom izvedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi. Također, Ustavni sud zapaža da apelant navodi da je kao policijski komesar imao ovlaštenje da upućuje zaposlenike u operacije podrške mira i druge aktivnosti u inozemstvu jer je na to ovlašten članom 13. Zakona o učešću. Međutim, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi bavili i tim pitanjem, te da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je bez saglasnosti i ovlaštenja MUPTK, na zahtjev Ministarstva sigurnosti BiH, produžio mandat V. S. u Mirovnoj misiji Ujedinjenih naroda u Libiji, na koji način je počinio težu povredu službene dužnosti propisanu članom 107. stav 1. tačka 23. Zakona o policijskim službenicima TK i članom 5. stav 1. tačka 23. Pravilnika. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je apelant obavljao poslove policijskog komesara TK, dok navedena odredba člana 13. Zakona o učešću, na koju upućuje apelant, propisuje da se policijski službenici, državni službenici i ostali zaposlenici upućuju u operacije podrške miru i druge aktivnosti u inozemstvu na osnovu odluke nadležnog ministra, odnosno rukovodioca državne upravne organizacije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi neosnovani.

37. U odnosu na navode iz apelacije da osporene presude ne sadrže obrazloženje o odlučnim činjenicama i razlozima za odbijanje tužbenog zahtjeva, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud, suprotno navodima iz apelacije, u svojim presudama odgovorili na svaki žalbeni, odnosno revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud ocijenili da obrazloženje prvostepene i drugostepene presude sadrži apelantov zahtjev i njegove navode na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, dokaze i ocjenu dokaza, kao i propise na kojima sud zasniva presudu kako je propisano odredbom člana 191. stav 4. ZPP. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

38. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

b)Ostala prava

39. Apelant, također, tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i čl. 13. i 14. Evropske konvencije. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovih prava, već svoje navode zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je, razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu i djelotvoran pravni lijek, te zabrana diskriminacije, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud potvrdio stav nižestepenih sudova da je apelant učinio teže povrede službene dužnosti koje su imale za posljedicu prestanak radnog odnosa i pri tome u obrazloženjima dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene odredaba Zakona o policijskim službenicima TK, Zakona o učešću i Zakona o unutrašnjim poslovima TK, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u svojim presudama odgovorili na svaki žalbeni, odnosno revizioni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te kada su za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge.

41. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i čl. 13. i 14. Evropske konvencije kada apelant kršenje tih prava vezuje za utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević