Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3225/19 (K. D.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Krivični postupak
  • Lišavanje slobode
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3225/19

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3225/19, rješavajući apelaciju Kadrije Džinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Kadrije Džinovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine 03 0 K 019313 19 Kž od 25. jula 2019. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 019313 19 Kv od 17. jula 2019.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Kadrija Džinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Mirnes Ajanović, advokat iz Tuzle, podnio je 8. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 019313 19 Kž od 25. jula 2019. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 019313 19 Kv od 17. jula 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. augusta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 K 019313 19 Kv od 17. jula 2019. godine apelantu je produžen pritvor za dva mjeseca tako da pritvor po tom rješenju može trajati najduže do 17. septembra 2019. godine ili do nove odluke suda. Pritvor je apelantu produžen iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) u vezi sa članom 46. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZKP-a.

5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je Tužilaštvo podnijelo prijedlog za produženje pritvora prema apelantu iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tač. c) i d) ZKP-a u vezi sa članom 46. st. 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama ZKP-a jer smatra da i dalje postoje razlozi za mjeru pritvora i po istim pritvorskim osnovima. Kantonalni sud je našao da je prijedlog Tužilaštva djelimično osnovan.

6. U pogledu osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, Kantonalni sud je ukazao da ona proizlazi iz dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora, u koje je sud izvršio uvid (zapisnik o ispitivanju osumnjičenog – apelanta, zapisnik o saslušanju svjedoka – oštećene F. S., svjedoka H. H. i drugih materijalnih dokaza pojedinačno navedenih u rješenju). Oštećena F. S. je u svom iskazu detaljno opisala slijed događaja, a njen se iskaz podudara s izjavom svjedoka – ovlaštenog lica Policijske stanice Čelić. Kantonalni sud je naveo da iz svih tih dokaza proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant tokom noći 18. juna 2019. godine, u kući koja je vlasništvo oštećene, iako svjestan da upotrebom sile napada na život i tijelo osobe da bi je prisilio na spolni snošaj, što je i htio, kroz otvoren prozor kuhinje u prizemlju kuće ušao u kuću oštećene, koju je više puta udario bokserom u predio glave i na taj način je primorao na spolni odnos, kojom prilikom je oštećena zadobila običnu tešku tjelesnu povredu, da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio pod utjecajem alkohola s koncentracijom alkohola u krvi od 2,35 promila, da je bio u stanju srednje opijenosti i da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela njegova sposobnost da shvati značaj svog djela bila smanjena, ali ne bitno. To naročito proizlazi (ostaje na nivou osnovane sumnje) iz iskaza oštećene koja je navela da je apelant u inkriminiranom događaju prema njoj upotrijebio silu da bi je prisilio na spolni snošaj, kojom prilikom je fizički ozlijedio, što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka koji je objektivizirao navedene povrede, kako je to i navedeno u njegovom nalazu i mišljenju. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je utvrdio da postoji osnovana sumnja kao viši stepen sumnje, čime je ispunjen osnovni uvjet za produženje mjere pritvora prema osumnjičenom.

7. Kantonalni sud je našao neosnovanim apelantove navode da je osnovana sumnja zasnovana na izjavi oštećene bez ikakvih dokaza. Istaknuto je da, imajući u vidu sadržaj dokaza, a polazeći od činjenice da se u ovoj fazi krivičnog postupka utvrđuje postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje, odnosno produženje pritvora i da se ne radi o apsolutnoj dokazanosti činjenica za krivično djelo za koje se protiv njega vodi istraga, Kantonalni sud je našao da apelant neosnovano ističe da u konkretnom slučaju ne postoje nikakvi novi dokazi koji već nisu postojali u vrijeme određivanja pritvora, a koji ukazuju na osnovanu sumnju da je apelant počinio krivično djelo za koje se protiv njega vodi istraga.

8. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je, ispitujući postojanje i posebnog uvjeta za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a u vezi sa članom 46. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZKP-a, našao da postoji osnov za produženje pritvora prema apelantu iz tog zakonskog razloga. Istaknuto je da je odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a propisano da ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. S obzirom da je naredbom o provođenju istrage i naredbom o proširenju istrage apelantu stavljeno na teret da je počinio krivično djelo silovanja iz člana 203. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), za koje je propisana kazna zatvora najmanje tri godine, što ukazuje da se za krivično djelo za koje je apelant osnovano sumnjiv da ga je počinio može izreći kazna zatvora od tri godine ili veća kazna zatvora, čime je ispunjen objektivni uvjet za produženje mjere pritvora izražen u visini zaprijećene kazne. Dalje je navedeno da iz kaznene evidencije Policijske uprave Tuzla za apelanta proizlazi da do sada nije osuđivan, ali zakonska odredba za određivanje, odnosno produženje pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a ne zahtijeva raniju osuđivanost osumnjičenog, nego zahtijeva postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni boravkom na slobodi, između ostalog, ponoviti krivično djelo.

9. Kantonalni sud je stava da se naročite okolnosti u konkretnom slučaju ogledaju u činjenici da je apelant (sve na bazi osnovane sumnje) u alkoholiziranom stanju ušao u kuću oštećene, koju do tada nije poznavao, s namjerom da je silom primora da spolno opći s njim, što je i učinio uz iskazanu naročitu upornost jer je oštećena, prema njenom kazivanju, više puta molila apelanta da je ostavi na miru i da ode iz njene kuće uz obećanje da ga neće prijaviti policiji, što je apelant ignorirao i oštećenu silom natjerao na spolni odnos s njim, nakon spolnog općenja oštećenu je natjerao da se istušira zajedno s njim, a nakon toga i da legne u krevet pored njega, dakle pokazao upornost prilikom izvršenja krivičnog djela. Ovo posebno kad se ima u vidu nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra da je u apelantovoj strukturi ličnosti prisutno asocijalno ponašanje, odnosno psihopatski poremećaj ličnosti i da je sklon pijenju alkohola, kao i da je njegova sposobnost da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima u vrijeme izvršenja krivičnog djela, zbog strukture ličnosti i akutne alkoholne opijenosti, bila smanjena, ali ne bitno. Sve navedeno, smatra Kantonalni sud, jasno ukazuje na činjenicu da to jesu okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi nastavio s vršenjem istih krivičnih djela. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je i dalje aktuelan poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a i da je osnovano da se produži mjera pritvora iz navedenog zakonskog osnova jer navedene okolnosti jesu naročite okolnosti koje i dalje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni boravkom na slobodi ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo.

10. Kantonalni sud je naveo da je, ispitujući prijedlog Tužilaštva u odnosu na produženje mjere pritvora na osnovu pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP-a našao da prijedlog u tom dijelu ne sadrži jasne, konkretne i činjenično utemeljene razloge, i to pojedinačno za svaki od zakonom propisanih (kumulativno postavljenih) uvjeta, s obzirom na to da nije dovoljno elaborirati na temu postojanosti ili nepostojanosti uvjeta reguliranih članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, nego je u konkretnom slučaju potrebno svaki od tih navoda na osnovu kojih Tužilaštvo percipira ispunjenost propisanih uvjeta i dokazati (ili bar učiniti vjerovatnim), bez obzira na to da li se radi o „općepoznatim činjenicama” ili ne, imajući u vidu da se u cjelokupnom krivičnom zakonodavstvu nijedna odlučna činjenica ne podrazumijeva.

11. Dalje je navedeno da je razmotreno može li se ista svrha koja se želi postići pritvorom ostvariti izricanjem, odnosno primjenom neke od blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, pa je, upravo zbog težine predmetnog krivičnog djela silovanja i iteracijske opasnosti, okolnosti pod kojima je kriminalna aktivnost preduzeta, te apelantove iskazane upornosti, uvažavajući pri tome i zakonski razlog prema kojem mu se pritvor produžava, zaključio da je apelantovo daljnje zadržavanje neophodno. Dakle, Kantonalni sud je utvrdio da se nisu stekli uvjeti da se apelantu umjesto mjere pritvora odrede druge mjere zabrane jer se mjerama zabrane iz člana 140. ZKP-a, umjesto određivanja pritvora, ne bi moglo osigurati uspješno vođenje krivičnog postupka, imajući u vidu činjenicu da je apelantu pritvor određen i produžen iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, odnosno izricanjem neke od predloženih mjera zabrane ne bi se mogla otkloniti opasnost od počinjenja novog krivičnog djela.

12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 03 0 K 019313 19 Kž od 25. jula 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je apelant podnio protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 03 0 K 019313 19 Kv od 17. jula 2019. godine.

13. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelant žalbu protiv prvostepenog rješenja podnio zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredbi KZ-a.

14. U pogledu žalbenih navoda kojima apelant osporava zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo zbog kojeg se protiv njega vodi istraga, odnosno da se osnovana sumnja u prijedlogu Tužilaštva, a time i u pobijanom rješenju, zasniva na iskazu oštećene koji nije potkrijepljen drugim dokazima, ukazujući pri tome na Odluku Ustavnog suda broj AP 1885/13, Vrhovni sud je ukazao da nisu osnovani jer je prvostepeni sud postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo silovanja na štetu oštećene, i tom prilikom joj nanio tešku i više lakih tjelesnih povreda, zasnovao ne samo na iskazu oštećene nego i na drugim konkretnim dokazima navedenim na stranama od 2. do 6. pobijanog rješenja, koji su u prvostepenom rješenju analizirani i koji potkrepljuju iskaz oštećene.

15. U pogledu prigovora iz žalbe da ni Tužilaštvo u prijedlogu za produženje pritvora, niti sud u pobijanom rješenju nisu dokazali koje su to naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant u slučaju puštanja na slobodu počinio krivično djelo, i u vezi s tim pozivanja na Odluku Ustavnog suda broj AP 678/08 u kojoj je ukazano na praksu Evropskog suda za ljudska prava (aplikacija broj 33977/96 Iljkov protiv Bugarske; u daljnjem tekstu: Evropski sud), kao i da se u prijedlogu Tužilaštva samo pretpostavlja, odnosno iznosi vjerovatnoća da bi apelant puštanjem na slobodu mogao nastaviti s vršenjem krivičnih djela, Vrhovni sud je istakao da ni ti žalbeni prigovori ne dovode u pitanje pravilnost prvostepenog rješenja. Vrhovni sud je stava da je prvostepeni sud dao sasvim jasne i određene razloge za zaključak da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Tvrdnja iz žalbe da ni iz prijedloga tužioca, a niti iz osporenog rješenja ne proizlaze naročite okolnosti nema uporišta u spisu predmeta budući da je prvostepeni sud, rukovodeći se prijedlogom Tužilaštva, najprije pravilno utvrdio da je ispunjen objektivni uvjet propisan odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne, kao i da i dalje egzistiraju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja krivičnog djela, koje je konkretno i naveo u obrazloženju svog rješenja. Vrhovni sud je istakao da postojanje okolnosti koje je cijenio prvostepeni sud žalbom nije dovedeno u pitanje, kao ni tvrdnjom da u osporenom rješenju nije dokazano koje su to naročite okolnosti. Dalje, Vrhovni sud smatra da je bez osnova žalbeni navod da se pritvor ne može produžiti samo pozivanjem na objektivni uvjet koji se odnosi na zaprijećenu kaznu budući da prvostepeni sud nije tako ni postupio, kao što je bez osnova žalbena tvrdnja da je sud morao imati dokaz o opravdanoj bojazni da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo, te da se iz „naročitih okolnosti"' navedenih u osporenom rješenju ne može sa sigurnošću i bez svake razumne sumnje zaključiti da bi apelant puštanjem na slobodu ponovio krivično djelo jer se u smislu citirane zakonske odredbe ne traži postojanje izvjesnosti da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo, već postojanje bojazni od ponavljanja krivičnog djela.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da Tužilaštvo nije dokazalo ni postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, kao ni naročite okolnosti koje opravdavaju izrečenu mjeru pritvora, odnosno da ni sudovi nisu dokazali postojanje naročitih okolnosti, te da je mjera pritvora u odnosu na apelanta produkt proizvoljnosti, arbitrarnosti i nezakonitog postupanja sudova, što je rezultiralo kršenjem apelantovih prava.

17. Apelant je ukazao na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP 678/08 i AP 1885/13, te istakao da su „naročite okolnosti“ produkt iskaza oštećene, koji nije potkrijepljen drugim iskazima svjedoka. Dalje je ukazao na stav Vrhovnog suda da je bez osnova žalbeni navod da je sud morao imati dokaz o opravdanoj bojazni da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo budući da se „u smislu citirane zakonske odredbe ne traži postojanje izvjesnosti da će osumnjičeni ponoviti krivično djelo, već postajanje bojazni od ponavljanja krivičnog djela“ i ustvrdio da je zakonodavac propisao da se mjera pritvora (kumulativno) može odrediti „ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan“, a ne „postojanje bojazni“ kako Vrhovni sud pogrešno interpretira citiranu zakonsku odredbu.

II.Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neosnovana, kao i da je apelant ponovio navode koje je istakao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, te da Vrhovni sud ostaje pri razlozima koje je iznio u rješenju koje apelant osporava apelacijom.

19. Kantonalni sud je naveo da smatra da apelacija nije osnovana. Istaknuto je da je na osnovu izvršenog uvida u dokaze i njihove analize izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje i o njima dao razloge u osporenom rješenju. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog osnova navedeno je da su u obrazloženju rješenja ti razlozi navedeni, kao i da se sud očitovao na apelantove navode istaknute na ročištu održanom 17. jula 2019. godine.

20. Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana s obzirom na to da su u obrazloženju prvostepenog rješenja detaljno obrazloženi razlozi za produženje pritvora, iz kojih nesporno proizlazi da su ispunjeni kako opći tako i posebni uvjeti za određivanje pritvora apelantu, kao i da su u postupku produženja pritvora u potpunosti poštovana apelantova ljudska prava. V.Relevantni propisi

21. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14; za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst) u relevantnom dijelu glasi:

Član 146. stav 1. tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 03 0 K 019313 19 Kž od 25. jula 2019. godine protiv kojega nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 30. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 8. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant je naveo da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud nalazi da predmetna apelacija pokreće samo pitanja u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost jer apelant ni na koji način nije konkretizirao navode o povredi prava na pravično suđenje, pa će predmetnu apelaciju ispitati s aspekta prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

27. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

28. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(...)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

(...)

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

29. Apelant, u suštini, pobija rješenje o produženju pritvora, kao i rješenje Vrhovnog suda kojim je odbijena žalba protiv prvostepenog rješenja, tvrdeći da su u suprotnosti sa članom 5. Evropske konvencije, odnosno da su arbitrarna kako u pogledu zaključka redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje tako i u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.

30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.

31. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

32. Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

33. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca.

34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije instance utvrdili da postoje razlozi za određivanje pritvora apelantu, o čemu su u pobijanim rješenjima dati jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Naime, u prvostepenom rješenju taksativno su pobrojani dokazi koji upućuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, za što je sud dao jasne i argumentirane razloge. Ustavni sud, također, primjećuje da je drugostepeni sud ispitao apelantove žalbene navode i potvrdio odluku prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje, ukazujući da iz prikupljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da navodi iz apelacije ni na koji način nisu doveli u sumnju date razloge, te da se obrazloženja redovnih sudova ni u čemu ne čine proizvoljnim, nego upravo suprotno, vrlo su konkretna i argumentirana, pa Ustavni sud ne nalazi ništa što bi upućivalo na to da su apelantu garancije koje pruža član 5. Evropske konvencije na bilo koji način povrijeđene. Stoga je u ovoj fazi postupka, prema mišljenju Ustavnog suda, zaključak redovnih sudova da postoji osnovana sumnja kao preduvjet za određivanje pritvora apelantu u skladu sa standardima koje propisuje član 5. Evropske konvencije.

35. Dalje, u odnosu na postojanje posebne pritvorske osnove iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, Ustavni sud primjećuje da su prvostepeni i drugostepeni sud naveli naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, ponoviti ili dovršiti krivično djelo, dok apelant tvrdi da sudovi u ovom dijelu nisu dali adekvatno obrazloženje za produženje pritvora po ovom osnovu.

36. U vezi s posebnim pritvorskim uvjetima iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, Ustavni sud podsjeća da je potrebno, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i osobnosti osobe (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991. godine, stav 40, serija A, broj 225 i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Pri tome, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni krivični progon lica koje je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući i to jesu li prethodne činjenice i optužbe, s obzirom na prirodu ili stepen težine, uporedive s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008. godine i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Evropski sud, također, smatra prihvatljivim davanje značaja okolnostima kao što su preduzimanje nedopuštenih aktivnosti u dužem periodu, velika šteta prouzrokovana žrtvama i sklonost ka vršenju krivičnih djela (vidi Evropski sud, Matznetter protiv Austrije, presuda od 10. novembra 1969. godine, stav 9).

37. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i drugostepeni sud zaključili da okolnosti konkretnog slučaja, odnosno način na koji je izvršeno predmetno krivično djelo i druge okolnosti vezane za apelanta opravdavaju bojazan da će apelant u slučaju da bude pušten na slobodu nastaviti vršiti krivična djela ili ponoviti isto djelo. Naime, ocijenjeno je da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo, koje se ogledaju u činjenici da je apelant u alkoholiziranom stanju ušao u kuću oštećene, da ju je silom primorao da spolno opći s njim, uz iskazanu naročitu upornost, posebno kad se ima u vidu nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra iz kojeg proizlazi da je u apelantovoj strukturi ličnosti prisutno asocijalno ponašanje, odnosno psihopatski poremećaj ličnosti i da je sklon pijenju alkohola. Navedeno obrazloženje redovnih sudova, prema mišljenju Ustavnog suda, ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa Ustavni sud u vezi s tim nalazi da su neosnovani apelantovi navodi da mu je proizvoljno određen pritvor iz navedenog pritvorskog osnova.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada su redovni sudovi u odluci o produženju mjere pritvora apelantu dali relevantne i dovoljne razloge kako u pogledu postojanja osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora tako i u pogledu postojanja posebnih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3225/19 (K. D.) | Sudska praksa | Aktio