Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4681/17 (F. D.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravo na odbranu
  • Pretpostavka nevinosti
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokaz
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4681/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4681/17, rješavajući apelaciju Fatime Durak, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. oktobra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Fatime Durak podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 005846 17 Kž 6 od 31. avgusta 2017. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 005846 16 K od 18. aprila 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Fatima Durak (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Đorđe Vasić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 10. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 005846 17 Kž 6 od 31. avgusta 2017. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 005846 16 K od 18. aprila 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 14. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Svi pozvani su odgovorili na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 12 0 K 005846 16 K od 18. aprila 2017. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 12 0 K 005846 17 Kž 6 od 31. avgusta 2017. godine, apelantkinja je proglašena krivom zato što je radnjama opisanim u izreci prvostepene presude počinila krivično djelo teškog ubistva iz člana 149 stav 1 tačka 6 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), pa ju je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od 17 godina.

6. Naime, apelantkinja je proglašena krivom „zato što je 16. avgusta 2016. godine, u kući […], koju je koristila kao podstanar zajedno s vanbračnim suprugom Mijatom Stankićem i maloljetnom djecom Slađana Rebića i Rose Stankić L. R., rođenim 19. novembra 2014. godine (u daljnjem tekstu: oštećeno dijete), i M. R., rođenim 14. novembra 2015. godine (u daljnjem tekstu: brat oštećenog djeteta), o kojima su ona i Mijat Stakić preuzeli obavezu staranja, u vrijeme dok je Mijat Stakić bio na poslu i ona sama s djecom boravila u kući, do oko 16.30 časova, svjesna životne dobi – uzrasta oštećenog djeteta, u namjeri lišiti ga života, preduzela u presudi opisane radnje […] koje povrede su prouzrokovale […] smrt oštećenog djeteta“, dakle dijete lišila života.

7. Okružni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je Mijat Stankić, nakon povratka kući, mrtvo tijelo oštećenog djeteta prenio i zakopao na opisano mjestu (u blizini stare kuće svog oca), te je apelantkinja iste noći, svjesna usmrćenja oštećenog djeteta, bez ikakve naznake ili javljanja, neopaženo napustila zajedničku kuću i prebacila se do Živinica.

8. Okružni sud je naveo da je zaključke o međusobnim odnosima apelantkinje i Mijata Stankića, vremenu zasnivanja, periodu trajanja i mjestu zajedničkog života – vanbračne zajednice, vremenu faktičkog preuzimanja obaveze staranja nad djecom od strane apelantkinje, biološkim roditeljima i starosnoj dobi – uzrastu oštećenog djeteta i njegovog brata, vremenu i mjestu, kao i prisutnim licima u vrijeme događaja, sredstvu, broju, intenzitetu i mehanizmu nanošenja povreda i vremenu i uzroku usmrćenja oštećenog djeteta, kasnijem odnošenju i mjestu zakopavanja leša i iznenadnom udaljenju apelantkinje zasnovao na materijalnim dokazima koji su opisani na strani 3 prvostepene presude, zatim na pismenim nalazima i neposrednim svjedočenjima vještaka medicinske struke (specijaliste za sudsku medicinu i neuropsihijatra) i svjedočenjima lica koja su imala neposredna ili posredna saznanja o događaju ili njegovim bitnim okolnostima (Mijat Stankić, Slađan Rebić, Petar Tešić, Nevenka Bunjevac, Miro Nikolić, Aleksandar Golubović i Stefan Mitrović).

9. U obrazloženju presude je dalje navedeno da tokom postupka, osim generalijskih podataka i prihvatanja završne riječi branioca, apelantkinja nije progovorila ni riječ, ali da je njen branilac prigovarao da izvedenim dokazima, s aspekta njihove formalnopravne valjanosti, optužba nije dokazala da je apelantkinja počinila djelo za koje se tereti.

10. Navedeno je da neposrednih očevidaca događaja nema (fizičko prisustvo događaju brata oštećenog djeteta, starog oko 10 mjeseci, procesno-pravno ne utiče na prednji zaključak), no svjedoci optužbe Mijat Stankić i Slađan Rebić, kao i svjedok odbrane Petar Tešić su svjedočenjima na glavnom pretresu, u većoj ili manjoj mjeri, zavisno od objektivno dostupnih mogućnosti i načina sticanja saznanja (posredno ili neposredno), potvrdili činjenične navode optužbe o bitnim okolnostima prije, u vrijeme i poslije događaja, kao i jedan od zaključaka obducenta (brojni, truležno izmijenjeni krvni podlivi, različite starosti, u predjelu trupa i ekstremiteta, zasigurno, zaživotno nanijeti, ukazuju na postojanje ranijeg povređivanja oštećenog djeteta).

11. Okružni sud je zatim detaljno interpretirao izjave Mijata Stankić, apelantkinjinog vanbračnog supružnika i ujaka, te formalno-pravno staratelja oštećenog djeteta i njegovog brata (strana 4 presude). Navedeno je da je Mijat Stankić, između ostalog, naveo: „Ja sam dobrovoljno, bez ikakvih pritisaka ispričao policiji sve i odveo sam ih i pokazao mjesto gdje sam leš zakopao“, te su zatim u presudi interpretirani i iskazi oca oštećenog djeteta Slađana Rebića i Mijata Tešića, koji je živio u blizini kuće u kojoj se desio inkriminisani događaj. Okružni sud je dalje naveo da je na glavnom pretresu saslušana radnica Centra za socijalni rad u Zvorniku Nevenka Bunjevac, koja je svjedočila da je posredovala prilikom povjeravanja djece na vaspitanje Mijatu Stankiću i apelantkinji i da je apelantkinja, prema njenim saznanjima, dobro brinula o djeci, kao i Miro Nikolić koji je svjedočio da su 17. avgusta 2016. godine oko 7.15 časova Petar Tešić i Mijat Stankić došli s mlađim djetetom u prostorije Centra za socijalni rad i prijavili nestanak apelantkinje i starijeg djeteta, te ovlašćena službena lica MUPRS, pripadnici CJB Zvornik, koji su preduzimali pojedine istražne radnje Aleksandar Golubović i Stefan Mitrović, a koji su potvrdili da im je Mijat Stakić sam, dobrovoljno, sve ispričao o događaju iz optužbe i svojim preduzetim radnjama, te da ih je odveo i pokazao im mjesto gdje je zakopao leš oštećenog djeteta.

12. Okružni sud je naveo da prikupljeni i na glavnom pretresu izvedeni materijalni dokazi optužbe, posebno pismeni nalaz sa fotodokumentacijom o izvršenoj ekshumaciji i obdukciji mrtvog tijela oštećenog djeteta i konačni zaključci vještaka sudske medicine dr Željka Karana, iznijeti u neposrednom svjedočenju na glavnom pretresu, o vrsti, težini, broju i intenzitetu udaraca i mehanizmu nanošenja povreda isključuju postojanje bilo kakve razumne sumnje u pogledu uzroka smrti oštećenog djeteta (oštećenje moždanog tkiva). Istaknuto je da objektivna nemogućnost preciznog utvrđenja vremena smrti, uslovljena poodmaklim truležnim promjenama (opisanim u presudi), posve jasnim ukazuje da se ni neki drugi vještak sudske medicine ne bi mogao preciznije izjasniti o uzroku i vremenu smrti oštećenog djeteta, iz kojih razloga je prijedlog odbrane u tom smislu i odbijen kao neosnovan.

13. Okružni sud je naveo da je, osim konkretizacije i preciziranja pojedinih činjenica u radnji izvršenja (subjektivnog elementa djela, sredstva nanošenja i opisa povreda, broja udaraca i uzroka usmrćenja), izmijenjena optužnica apelantkinji ne stavlja na teret novu količinu kriminalne djelatnosti (kako tvrdi odbrana), te je ona, prema nalaženju Okružnog suda, slijedom opšteprihvaćenog pravnog stava sudske prakse u BiH (izmijenjena optužnica tokom glavnog pretresa može biti i rezultat drugačije subjektivne ocjene istih dokaza od strane tužioca) procesno prihvatljiva za donošenje presude. Navedeno je da je naredbu o ekshumaciji i obdukciji mrtvog tijela oštećenog djeteta donio sudija za prethodni postupak Okružnog suda 24. avgusta 2016. godine nasuprot tvrdnjama odbrane da su ekshumacija i obdukcija izvršene bez naredbe.

14. Okružni sud je ocijenio neosnovanim navode apelantkinjinog branioca o nezakonitim dokazima, istakavši da su ti navodi bez podrške u sveobuhvatnoj analizi sadržaja i vrijednosnog značaja i, posebno, o procesnoj neprihvatljivosti (ili prihvatljivosti) dokaza izvedenih i uvrštenih u dokazni materijal na glavnom pretresu. Naime, navedeno je da je apelantkinjin branilac isticao da je izjava Mijata Stankića pripadnicima policije u Zvorniku i pokazivanje mjesta zakopavanja leša kao dio te izjave data u vrijeme dok je Mijat Stankić bio osumnjičen kao saizvršilac djela iz optužbe za koje je propisana kazna od najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora, bez prisustva branioca, što je čini „izvorno“ nezakonitim dokazom. Slijedom toga, taj dokaz je logikom instituta „plodovi otrovnog drveta“ kontaminirao i dokaze proizašle iz njega – pronalazak leša, zapisnike o uviđaju, ekshumaciju i obdukciju leša, kao i svjedočenje specijaliste za sudsku medicinu – koji su, dosljednom primjenom ekskluzijskog prava, trebali da budu izdvojeni iz dokaznog materijala, u kojem slučaju, na osnovu ostalih, pravno valjanih dokaza ne bi bilo moguće izvesti pouzdan zaključak o apelantkinji kao počiniocu djela iz optužbe.

15. Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 10 stav 3 ZKPBiH i Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), ilustrativno nazvana doktrina „plodovi otrovne voćke“, kao rezultat prakse sudova u SAD, prihvaćena i u krivično-procesnim zakonima BiH i RS, no, osim u članu 248 stav 2 ZKPRS, nije propisana obaveza suda o primjeni ekskluzijskog prava (lat. excludere – isključiti), izdvajanja svih dokaza proizašlih iz izvorno nezakonitog dokaza, već samo, zanemarivanja onih koji su direktno proizašli iz nezakonitog dokaza, odnosno, ako se do izvedenih dokaza došlo i iz drugih, valjanih, zakonitih izvora – dokaza, izvedeni dokaz se ne može smatrati nezakonitim. U vezi s tim je ukazano da bi se u konkretnoj pravnoj stvari do otkrića leša oštećenog djeteta zasigurno došlo i na osnovu svjedočenja Mijata Stankića na glavnom pretresu kao neupitno zakonitog dokaza. Na kraju, procesno svojstvo nekog lica u krivičnom postupku (osumnjičeni – optuženi, svjedok, oštećeni i dr.) određuje, prije svega, karakter preduzetih radnji istog lica u događaju koji je predmet krivičnog postupka i eventualno njegov odnos (bračni, vanbračni, krvni, porodični i sl.) prema drugom licu (licima) involviranom u isti događaj, a ne poznavanje ili nepoznavanje normi materijalnog i procesnog krivičnog prava od strane organa gonjenja (policije i tužioca). Pretpostavljena sadržina prve izjave Mijata Stankića pripadnicima policije ukazuje da je prilikom njenog sačinjavanja on trebao da bude saslušan u svojstvu svjedoka.

16. Okružni sud je dalje naveo da u dokazni materijal nije uvrštena niti jedna izjava Mijata Stankića data u fazi istrage (fotokopiju njegove izjave od 7. septembra 2016. godine date u svojstvu svjedoka u spis je uložio branilac), te je u donošenju presude kao jedan od dokaza isključivo korišćeno neposredno svjedočenje Mijata Stankića na glavnom pretresu pošto je prethodno izričito odbio koristiti zakonom propisanu pogodnost (odbiti svjedočenje protiv apelantkinje kao vanbračne supruge).

17. Slijedom prednjih zaključaka o sadržaju, rezultatima i procesnoj prihvatljivosti izvedenih dokaza, Okružni sud je našao potvrđenim odlučne činjenične i pravne navode izmijenjene optužnice, te je apelantkinju, ne nalazeći postojanje zakonom propisanih osnova koji bi isključivali ili umanjivali njenu odgovornost (uračunljivost – prema nalazu neuropsihijatra, kojem odbrana nije prigovarala), proglasio krivom za počinjenje krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149 stav 1 tačka 6 KZRS, nalazeći da izvedeni dokazi van svake razumne sumnje potvrđuju zaključak o njenoj krivici.

18. Vrhovni sud je u svojoj presudi naveo da je prihvaćen dokazni prijedlog odbrane, te je izvršeno neuropsihijatrijsko vještačenje apelantkinje od strane dr Petka Grubača, koji je nalaz i mišljenje izložio u uslovima neposrednosti. Prihvaćen je i dokazni prijedlog odbrane za saslušanje svjedoka Petra Tešića. Cijeneći navedeno, činjenica da prvostepeni sud nije uvažio sve dokazne prijedloge odbrane, odbijajući prijedlog da se, pored izvršenog medicinskog vještačenja od strane dr Željka Karana, odredi novo medicinsko vještačenje po vještaku dr Zdenku Cihlaržu, suprotno argumentima iz žalbe, ne daje osnov za zaključak da je povrijeđen princip jednakosti sadržan u članu 14 ZKPRS i time pravo na odbranu. Naime, pravo suda da odbije izvođenje dokaza kada ocijeni da je ponuđeni dokaz nepotreban sadržano je u odredbi člana 278 stav 2 ZKPRS, tako da je, u skladu s citiranom zakonskom odredbom, u konkretnom predmetu predsjednik vijeća na glavnom pretresu odbio izvođenje navedenog predloženog dokaza, te u obrazloženju pobijane presude u skladu sa članom 304 stav 7 ZKPRS, dao razloge čime se rukovodio za takvu odluku, ukazujući na rezultate vještačenja iznesene u nalazu i mišljenju vještaka dr Željka Karana, te njegovom pojašnjenju na glavnom pretresu koje se odnosi na način povređivanja oštećenog djeteta, težinu povreda u predjelu kosti glave, te u toj presudi pojašnjene razloge zbog kojih je objektivno nemoguće precizno utvrditi vrijeme smrti oštećenog djeteta i tačno odrediti dio moždanog tkiva na kojem je povreda nastala.

19. Nadalje, neosnovanim su ocijenjeni argumenti iz žalbe kojima se u vezi s navedenim nalazom ukazuje na njegove nedostatke s tvrdnjom da na njemu ne postoji pečat zdravstvene ustanove JZU Zavod za sudsku medicinu Republike Srpske, već samo pečat i potpis jednog od obducenata dr Željka Karana; da Vidak dr Simić, koji je zajedno sa dr Karanom radio obdukciju, nije zaposlen u navedenoj zdravstvenoj ustanovi i da je taj nalaz na glavnom pretresu izložio samo dr Karan, ali ne i Vidak dr Simić, koji razlozi su, prema stavu žalbe, bili opravdani uslovi da se uvaži dokazni prijedlog i izvrši novo, predloženo vještačenje. Naime, u konkretnom slučaju, u skladu s odgovarajućom naredbom tužioca, vještačenje je povjereno dr Željku Karanu, a ne JZU Zavod za sudsku medicinu Republike Srpske kao ustanovi u smislu odredbe člana 161 stav 2 ZKPRS. Nalaz i mišljenje je na glavnom pretresu izložio vještak dr Karan, pa kako niti jedna procesna odredba ne propisuje obavezu da svi vještaci, koji su učestvovali u izradi nalaza i mišljenja kao zajedničkog, moraju taj nalaz izložiti u uslovima neposrednosti, bez osnova su izneseni žalbeni argumenti kojima se, u okviru tvrdnje o povredi prava na odbranu i time bitnoj povredi odredbi krivičnog postupka iz člana 311 stav g) ZKPRS, ukazuje na navedene nedostatke nalaza i postupka njegovog izlaganja na glavnom pretresu.

20. Nadalje, u skladu s odredbom člana 295 stav 2 ZKPRS utvrđeno je da je Okružni sud ocijenio svaki dokaz optužbe i odbrane pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, te za izvedene zaključke o odlučnim činjenicama dao razloge u obrazloženju pobijane presude tako da se, objektivno posmatrano, ne može steći utisak o postojanju uslova u kojima je odbrana stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na tužioca u postupku i time povredi principa jednakosti iz člana 14 ZKPRS.

21. Vrhovni sud je istakao da su činjenične izmjene u optužnici izvršene u skladu s pravom tužioca koje je sadržano u članu 290 ZKPRS. Te izmjene izvršene su u okviru istog događaja i genusno istog krivičnog djela i ono što je od odlučnog značaja, s aspekta prava na odbranu i prava na pravično suđenje, u odnosu na argumente iznesene u žalbi je činjenica da je u konkretnom slučaju, nakon izmjene optužnice (kako to proizlazi iz zapisnika sa glavnog pretresa od 17. marta 2017. godine), po zahtjevu odbrane (sa vremenom koje je apelantkinjin branilac odredio kao dovoljno za pripremu odbrane), odgođen glavni pretres i na taj način odbrani omogućeno da se izjasni na izmijenjenu optužnicu i, po potrebi i sopstvenoj procjeni, predloži izvođenje dokaza.

22. Nadalje, Vrhovni sud je, suprotno iznesenim prigovorima, zaključio da izreka pobijane presude sadrži jasan činjenični opis apelantkinjine realne djelatnosti u pogledu mehanizma povređivanja, intenziteta i lokacije, životne dobi oštećenog djeteta, s opisom nanesenih povreda, te opisom uzročne veze između povređivanja i smrti oštećenog djeteta. U navedenom činjeničnom opisu jasno su ugrađeni bitni elementi bića krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149 stav 1 tačka b) KZRS, za koje je apelantkinja proglašena krivom pobijanom presudom. Nadalje, suprotno argumentima iz žalbe, pobijana presuda, kako to proizlazi iz njenog obrazloženja, zasnovana je na dokazima izvedenim na glavnom pretresu, u skladu s odredbom člana 295 stav 1 ZKPRS. Zasnovana je na iskazu svjedoka Mijata Stankića koji je dao neposredno na glavnom pretresu tako da u konkretnom slučaju nije korišćen njegov iskaz iz istrage kada je imao status osumnjičenog (iskaz dao bez prisustva branioca). Zbog toga su bez osnova tvrdnje iz žalbe da su nezakoniti svi ostali materijalni dokazi proizašli iz njegovog iskaza iz istrage i da je zasnivanjem pobijane presude na tim dokazima počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka z) ZKPRS.

23. Pored toga, na glavnom pretresu su prihvaćeni i izvedeni kao materijalni dokazi zapisnici o ekshumaciji i obdukciji, iz kojih se jasno vidi da je ekshumacija izvršena 25. avgusta 2016. godine na opisanoj lokaciji po Naredbi Okružnog suda broj 12 0 K 005846 16 Kpp od 24. avgusta 2016. godine, a obdukcija po Naredbi Okružnog tužilaštva broj T140 Kt 0017848 16 od 25. avgusta 2016. godine, zbog čega su bez osnova tvrdnje iz žalbe da je van glavnog pretresa, suprotno odredbi člana 295 stav 1 ZKPRS, izvršen uvid u spis predmeta Kpp radi utvrđenja odgovarajućih naredbi (suda i tužioca) u smislu člana 230 ZKPRS, na koje naredbe se poziva prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude.

24. Analizom i ocjenom provedenih dokaza optužbe i odbrane, i to iskaza svjedoka koji imaju neposredna ili posredna saznanja o djelu ili o njegovim bitnim okolnostima, te materijalnim dokazima (zapisnik o uviđaju, ekshumaciji i obdukciji), rezultatima stručne obrade, pismenim nalazima vještaka medicinske struke (specijaliste za sudsku medicinu i neuropsihijatra), pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, na način kako to propisuje odredba člana 295 stav 2 ZKPRS, prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilan zaključak da je apelantkinja 16. avgusta 2016. godine, u kući koju je koristila, kao podstanar, zajedno s vanbračnim suprugom Mijatom Stankićem, lišila života oštećeno dijete, o kojem su ona i Mijat preuzeli obavezu staranja, na način da je rukom ili nekim tupo-tvrdim predmetom snažno udarila oštećeno dijete u predjelu glave, nanijevši mu masivni pukotinasti prelom kostiju krova lobanje sa djelimičnim rasgavljenjem čeono-tjemenskog šava lobanjskih kostiju, koje povrede su, uz utisnuti prelom desne tjemene kosti nastao, najvjerovatnije, prilikom pada kao posljedice prethodnog udarca u glavu i udara glave oštećenog djeteta o podlogu ili neki drugi tvrdi predmet, prouzrokovale krvarenje unutar lobanjske duplje, otok i oštećenje moždanog tkiva i smrt oštećenog djeteta, i time počinila krivično djelo teškog ubistva iz člana 149 stav 1 tačka

5 KZRS.

25. U pobijanoj presudi je na pravilan način ocijenjen iskaz svjedoka Mijata Stankića, apelantkinjinog vanbračnog supruga i formalno-pravnog staratelja oštećenog djeteta (i M. R., djece Mijatove sestre), koji je, prema odluci Centra za socijalni rad Zvornik, prihvatio djecu na vaspitanje u svoju hraniteljsku porodicu. S aspekta vjerodostojnosti i vrijednosnog značaja iskaz ovog svjedoka je pravilno ocijenjen. Njegove tvrdnje u vezi s izvršenjem djela i neposrednim uočavanjem povreda oštećenog djeteta da je, nakon dolaska s posla i razgovora s apelantkinjom u kući u kojoj su zajedno živjeli, našao oštećeno dijete u krevetu, koje nije davalo znake života i po njenom zahtjevu tijelo oštećenog odnio i zakopao, nisu dovedene u sumnju dokazima odbrane u toku postupka pred prvostepenim sudom, niti je žalbenim prigovorima doveden u sumnju zaključak pobijane presude o vjerodostojnosti njegovog iskaza. Ovo posebno, kako je dalje istakao Vrhovni sud, kada se, s aspekta sadržaja, cijene iskazi svjedoka Slađana Rebića, oca oštećenog djeteta (da je i ranije viđao modrice po glavi oštećenog djeteta i ogrebotine po licu), svjedoka Petra Tešića, čija je kuća u blizini kuće u kojoj su živjeli apelantkinja i Mijat Stankić, i njegove reakcije („Zašto ga tučeš?“), koje su vremenski prethodile vremenu izvršenja djela, iskazane apelantkinji.

26. Kada se iskazi ovih svjedoka dovedu u vezu s nalazom i mišljenjem vještaka Željka dr Karana, te dati zaključak da je smrt djeteta nasilna i nastupila neposredno usljed oštećenja moždanog tkiva nastalog djelovanjem intenzivne tupe mehaničke sile, najvjerovatnije kombinacijom udaraca u predjelu glave nekom tupom mehaničkom silom, a zatim moguće i padom, te kontaktom glave s podlogom, te da je smrt s maksimalnim stepenom sigurnosti ubilačkog karaktera, da su povrede na tijelu (u predjelu trupa i ekstremiteta) truležno izmijenjeni krvni podlivi različite starosti koji ukazuju na ranije povređivanje, onda nema sumnje u pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključak pobijane presude da je apelantkinja lišila života dijete – oštećeno dijete na način kako je to opisano u izreci pobijane presude i time počinila krivično djelo teškog ubistva iz člana 149 stav 1 tačka 6 KZRS.

27. Iskaz svjedokinje Nevenke Bunjevac, radnice Centra za socijalni rad Zvornik, koja nema ni neposredna niti posredna saznanja o djelu, te svjedoka Aleksandra Golubovića i Stefana Mitrovića, radnika CJB Zvornik, koji su postupali kao ovlašćena službena lica, s aspekta njihovog značaja za utvrđenje odlučnih činjenica, suprotno argumentima iz žalbe, nije zahtijevao veću analizu i ocjenu od one koju je dao prvostepeni sud (strana 5 pasus 2) tako da su bez osnova argumenti iz žalbe kojima se tvrdi da su ovi dokazi ocijenjeni suprotno odredbi člana 295 stav 2 ZKPRS i da je time počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 311 stav 2 ZKPRS.

28. Slijedom navedenog, Vrhovni sud nalazi da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen krivični zakon kada su apelantkinjine radnje, činjenično opisane u izreci pobijane presude, kvalifikovane kao krivično djelo teškog ubistva iz člana 149 stav 1 tačka 6 KZRS.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

29. Apelantkinja tvrdi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja smatra da je do navedene povrede došlo zbog bitnih povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 311 st. 1 i 2 ZKPRS. Tvrdi da postupak u konkretnom predmetu nije bio pravičan zbog povrede prava na „procesnu ravnopravnost“. U tom smislu ističe da je „bez pravnog osnova“ odbijen njen prijedlog za izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku iz oblasti sudske medicine, te u apelaciji analizira, prema njenom stavu, nepravilnosti u radu i, slijedom toga, sačinjeni nalaz i mišljenje vještaka dr Željka Karana. Apelantkinja, takođe, navodi da joj je „procesna ravnopravnost“ povrijeđena zbog toga što „su naredbe za ekshumaciju i za vještačenje leša oštećenog pročitane van glavnog pretresa“ tako da nije bilo moguće utvrditi da li je ekshumacija leša preduzeta u skladu s odredbama člana 230 ZKP-a, ni da li je obdukcija leša preduzeta u skladu s odredbama člana 161 stav 1 ZKP-a. Međutim, obje naredbe su navedene u obrazloženju presude Okružnog suda, što znači da je postupajuće vijeće van glavnog pretresa, a bez znanja stranaka i branioca, izvršilo njihovo čitanje, što je protivno principu neposrednosti iz člana 295 stav 1 ZKP-a, prema kojem sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Apelantkinja, dalje, navodi da je dozvoljena izmjena optužnice na njenu štetu jer je Okružno tužilaštvo na glavnom pretresu od 17. marta 2017. godine izmijenilo optužnicu dodajući subjektivni elemenat bića krivičnog djela navođenjem da je apelantkinja bila svjesna životne dobi oštećenog djeteta, te navođenjem novog sredstva izvršenja krivičnog djela nakon što je predsjednik vijeća objavio da je dokazni postupak završen. Ovakvom izmjenom optužnice je apelantkinji stavljena na teret nova kriminalna količina, što je definitivno otežalo njen procesni položaj. Apelantkinja je već u trenutku dostavljanja optužnice morala da bude u cijelosti obaviještena kako o činjeničnim tako i o pravnim navodima koji joj se stavljaju na teret da bi imala mogućnost da se efikasno brani, tako da ovo ne može predstavljati izmjenu optužnice, nego se radi o njenom proširenju na njenu štetu. U tom smislu, apelantkinja tvrdi da na okolnosti njene svijesti o životnoj dobi oštećenog nije izveden nijedan dokaz da bi izmjena optužnice bila dozvoljena. Apelantkinja, dalje, tvrdi da su presude zasnovane na dokazima na kojima se po odredbama ZKPRS ne može zasnivati presuda – leš oštećenog djeteta je pronađen isključivo na osnovu „iskaza osumnjičenih koji su dati bez prisustva branioca“ iako je odbrana bila obavezna. To što na glavnom pretresu nije korišćen nezakonit iskaz iz istrage ne znači da taj iskaz tokom istrage nije korišćen radi pribavljanja drugih dokaza (a u ovom slučaju je potvrđeno da jeste jer je svjedok Stefan Mitrović, policijski službenik, potvrdio da je leš oštećenog pronađen isključivo na osnovu iskaza i pokazivanja lica mjesta od strane tada osumnjičenog Mijata Stankića). Takođe je povrijeđeno apelantkinjino pravo na obrazloženu sudsku odluku – nije odlučeno o prigovorima nezakonitosti koji se odnose na ključne dokaze i ključne činjenice u postupku, što je dovelo do očigledno proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja na apelantkinjinu štetu i, konačno, do osuđujuće presude. Osporava valjanost obrazloženja presude Vrhovnog suda u vezi sa žalbenim prigovorima i u tom dijelu, u okviru prava na obrazloženje, ukazuje na izostanak razloga, a zatim ukazuje na povredu odredbe člana 295 ZKPRS i time na bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 311 stav 2 ZKPRS. Vrši analizu činjeničnog stanja i ocjenu provedenih dokaza i osporava zaključak o odlučnim činjenicama te, u konačnom, osporava pravilnost primjene krivičnog zakona. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno i pravo na pretpostavku nevinosti jer je Okružni sud iznio stav da apelantkinjino ćutanje predstavlja priznanje izvršenja djela, odnosno da je apelantkinja dužna da u krivičnom postupku dokazuje svoju nevinost, čime je povrijeđeno njeno pravo na odbranu, kao i njena privilegija protiv samooptuživanja. Konačno, ističe da joj je povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost, „što građane u istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji stavlja u poziciju nejednakosti pred zakonom“, te u tom smislu ističe da su stavovi iz osporenih presuda Okružnog suda i Vrhovnog suda suprotni stavu Vrhovnog suda Federacije BiH koji je u Rješenju broj 01 0 K 006240 12 Kž 6 od 23. maja 2013. godine utvrdio povredu prava na procesnu ravnopravnost stranaka odbijanjem prijedloga odbrane da izvodi dokaze pod istim uslovima kao i tužilac.

b) Odgovor na apelaciju

30. Vrhovni sud je naveo da su argumenti iz apelacije bili predmet razmatranja u žalbenom postupku, o čemu su dati razlozi u osporenoj Presudi broj 12 0 K 005846 17 Kž 6 od 31. avgusta 2017. godine, te da se na iznesenim argumentima iz apelacije ne može osnovano uspostaviti povreda prava na pravično suđenje, na koje se ukazuje u apelaciji.

31. Okružni sud je naveo da navodi izneseni u apelaciji nisu osnovani jer je u prvostepenoj i drugostepenoj presudi dato obrazloženje svih navoda apelacije koji su isticani tokom prvostepenog i drugostepenog postupka.

32. Okružno tužilaštvo je istaklo da su navodi iz apelacije u cijelosti neosnovani, posebno da odbrani nije data mogućnost da angažuje svog vještaka medicinske struke jer to niko nije osporio, a posebno što je ekshumaciju, obdukciju, kao i samo vještačenje izvršio prof. dr Željko Karan, direktor Zavoda za sudsku medicinu RS, koja ustanova je, shodno odredbama člana 169 stav 1 ZKPRS, ovlašćena da vrši obdukciju leša. Negirani su navodi da su naredbe za ekshumaciju i vještačenje leša pročitane van glavnog pretresa. U odnosu na navod da je dozvoljena izmjena optužnice nakon što je dokazni postupak završen, ukazano je da je uobičajena praksa, koja je bila prihvaćena i po ranijem ZKPSFRJ, da sudija, prije završne riječi, da tužiocu mogućnost izmjene optužnice, a nakon toga se odbrana pita da li ima primjedbi na izmjene, da li je potreban dodatni rok da bi se o izmjenama mogla izjasniti. U ovom slučaju sud je ispoštovao ovu proceduru. Navedeno je i da je tačno da je leš oštećenog djeteta pronađen kada je Mijat Stankić, ujak oštećenog djeteta, rekao gdje ga je zakopao, te da je on u tom trenutku bio mogući osumnjičeni jer se nije znala njegova uloga u tom događaju, ali je u toku istrage utvrđeno da je on samo pomagač nakon izvršenog krivičnog djela, zbog čega je protiv njega postupak i obustavljen s obzirom na to da mu je apelantkinja bila nevjenčana supruga.

V.Relevantni propisi

33. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:

Teško ubistvo Član 149. stav (1) tačka (6) (1) Zatvorom najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kazniće se:

6) ko liši života dijete, maloljetno lice ili žensko lice za koje zna da je bremenito, Pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela Član 363. st.(1), (3) i (5) (1) Ko krije učinioca krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti ili mu prikrivanjem oruđa, tragova ili na drugi način pomaže da ne bude otkriven, […], kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine.

(3) Ko pruži pomoć učiniocu krivičnog djela za koje je propisana kazna doživotnog zatvora, kazniće se zatvorom od jedne do osam godina.

(5) Nema krivičnog djela iz st. 1. do 3. ovog člana ako je pomoć pružilo lice kome je učinilac bračni drug, lice koje sa njim živi u vanbračnoj zajednici, srodnik po krvi u pravoj liniji, brat, sestra, usvojilac ili usvojenik, kao i bračni drug nekog od navedenih lica, odnosno lice koje sa nekim od njih živi u trajnoj vanbračnoj zajednici.

34. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17 i 66/18). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Zakonitost dokaza Član 10.

(1)Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3)Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca.

Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca Član 53. stav (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluv ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.

Pravo suda da ne dozvoli pitanje ili dokaz Član 278. stav (2) (2)Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac želi da dokaže, nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.

Izmjena optužnice Član 290.

Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 12 0 K 005846 17 Kž 6 od 31. avgusta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 12. septembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 10. novembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelantkinja pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

41. Član 6 st. 1, 2 i 3a), b) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odlaganja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

42. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelantkinja proglašena krivom i osuđena za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelantkinje, pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenjivi. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje na način na koji to apelantkinja tvrdi.

43. Apelantkinja smatra da joj je u sprovedenom postupku prekršen princip ravnopravnosti strana u postupku, da je činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno, da je sud odluku zasnovao na dokazima koji su proizašli iz nezakonitog dokaza, da joj je povrijeđeno pravo na odbranu zbog izmjene optužnice, da Vrhovni sud nije dao relevantno obrazloženje njenih žalbenih navoda, te da je povrijeđeno njeno pravo na presumpciju nevinosti, osporava pravilnost primjene krivičnog zakona, te smatra da joj je povrijeđeno i „pravo na pravnu sigurnost“.

44. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6 Evropske konvencije garantuje pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prevashodno pitanje koje se reguliše domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140 i Teixeira de Castro protiv Portugalije, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava – mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti je da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine, Allan protiv Ujedinjene Kraljevine broj 48539/99, stav 42, ECHR 2002-IX).

45. Pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan takođe se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korišćenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stav 90 i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Evropski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stav 42 i Bykov, stav 90).

46. U pogledu apelantkinjinih navoda da su provedeni dokazi „sekundarno“ nezakoniti, to jest „plod otrovne voćke“ jer su proizašli iz nezakonitog dokaza, Ustavni sud zapaža da su i Okružni i Vrhovni sud detaljno razmotrili identične prigovore o nezakonitosti provedenih dokaza istaknute tokom prvostepenog i drugostepenog postupka, te zaključili da su svi prigovori neosnovani, davši o tome detaljno, jasno i logično obrazloženje koje Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja, kako u prvostepenom postupku tako i u postupku po žalbi, koristila mogućnost osporavanja, prema njenom stavu, nezakonitih dokaza i protivila se njihovoj upotrebi. Iz osporenih presuda proizlazi da su Okružni sud i Vrhovni sud veoma detaljno ispitali osnovanost svih istaknutih tvrdnji, te da su, nakon pozivanja na relevantne odredbe ZKPRS, zaključili da su ti navodi neosnovani. Ustavni sud, dalje, zapaža da apelantkinja nije iznijela tvrdnje koje osporavaju pouzdanost pribavljenih dokaza, za koje tvrdi da su nezakoniti, nego je svoje prigovore ograničila na njihovu formalnu valjanost, dakle na način njihovog prikupljanja. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u vezi s ovim prigovorom naveo da u dokazni materijal nije uvrštena niti jedna izjava Mijata Stankića data u fazi istrage, da je fotokopiju njegove izjave od 7. septembra 2016. godine, u svojstvu svjedoka, u spis uložio branilac, te je, u donošenju presude, kao jedan od dokaza, isključivo korišćeno neposredno svjedočenje Mijata Stankića na glavnom pretresu pošto je prethodno izričito odbio koristiti zakonom propisanu pogodnost (odbiti svjedočenje protiv apelantkinje kao vanbračne supruge).

47. Okružni sud je takođe ukazao da je odredbama člana 10 stav 3 ZKPBiH i ZKPRS ilustrativno nazvana doktrina „plodovi otrovne voćke“, kao rezultat prakse sudova u SAD, prihvaćena i u krivično-procesnim zakonima BiH i RS, no, osim u članu 248 stav 2 ZKPRS, nije propisana obaveza suda o primjeni ekskluzijskog prava, to jest izdvajanja svih dokaza proizašlih iz izvorno nezakonitog dokaza, već samo zanemarivanja onih koji su direktno proizašli iz nezakonitog dokaza, odnosno, ako se do izvedenih dokaza došlo i iz drugih, valjanih, zakonitih izvora – dokaza, izvedeni dokaz se ne može smatrati nezakonitim. U vezi s tim je ukazano da bi se u konkretnoj pravnoj stvari do otkrića leša oštećenog djeteta zasigurno došlo i na osnovu svjedočenja Mijata Stankića na glavnom pretresu kao neupitno zakonitog dokaza.

48. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud, za razliku od apelantkinjinih tvrdnji, razmotrio ovaj prigovor i zaključio da je neosnovan, te da je, suprotno argumentima iz žalbe, pobijana presuda zasnovana na dokazima izvedenim na glavnom pretresu u skladu s odredbom člana 295 stav 1 ZKPRS. Zasnovana je na iskazu svjedoka Mijata Stankića, koji je on neposredno dao na glavnom pretresu, tako da u konkretnom slučaju nije korišćen njegov iskaz iz istrage kada je imao status osumnjičenog (iskaz dao bez prisustva branioca). Zbog toga su bez osnova tvrdnje iz žalbe da su nezakoniti svi ostali materijalni dokazi proizašli iz njegovog iskaza iz istrage i da je, zasnivanjem pobijane presude na tim dokazima, počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka z) ZKPRS. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je Okružno tužilaštvo u odgovoru pojasnilo da je tačno da je leš oštećenog djeteta pronađen kada je Mijat Stankić, ujak oštećenog, rekao gdje ga je zakopao i da je tada bio mogući osumnjičeni jer se nije znala njegova uloga u tom događaju, ali je u toku istrage utvrđeno da je on samo pomagač nakon izvršenog krivičnog djela, zbog čega je protiv njega postupak i obustavljen s obzirom na to da mu je apelantkinja bila nevjenčana supruga. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na odredbe KZRS kojim je propisano krivično djelo pomoć učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela. Naime, članom 363 st. (1), (3) i (5) propisano je: „(1) Ko krije učinioca krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti ili mu prikrivanjem oruđa, tragova ili na drugi način pomaže da ne bude otkriven, […], kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine; (3) Ko pruži pomoć učiniocu krivičnog djela za koje je propisana kazna doživotnog zatvora, kazniće se zatvorom od jedne do osam godina.“ Te konačno stavom (5): „ Nema krivičnog djela iz st. 1. do 3. ovog člana ako je pomoć pružilo lice kome je učinilac bračni drug, lice koje sa njim živi u vanbračnoj zajednici[…].“ Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantkinjini prigovori u vezi sa zakonitošću dokaza, a naročito da je Mijat Stankić bio osumnjičen da je počinio krivično djelo teškog ubistva u kojem slučaju bi prilikom njegovog prvog ispitivanja, u smislu člana 53 stav (1) ZKPRS, morao imati branioca jer se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora, te da su navodi o tome da je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima neosnovani.

49. Ustavni sud će dalje ispitati apelantkinjine navode da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je sud dozvolio izmjenu optužnice, kako ona smatra, „na njenu štetu“, te da je već u trenutku dostavljanja optužnice morala da bude u cijelosti obaviještena kako o činjeničnim tako i o pravnim navodima koji joj se stavljaju na teret da bi imala mogućnost da se efikasno brani.

50. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da član 6 stav 3 tač. a) i b) Evropske konvencije garantuje da svako ko je optužen za krivično djelo ima, u okviru ostalih minimalnih prava, pravo „da bez odlaganja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega“, te „da mu se obezbijede vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene stavom 3 člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3 člana 6 Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247- B (1992), 15 EHRR 417, st. 33–34). S obzirom na to, Ustavni sud će apelantkinjine navode koji pokreću pitanje specifičnih garancija iz stava 3 tač. a) i b) razmotriti u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije.

51. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantkinjinim žalbenim navodima, u obrazloženju svoje presude jasno ukazao da su činjenične izmjene u optužnici izvršene u skladu s pravom tužioca koje je sadržano u članu 290 ZKPRS. Vrhovni sud je utvrdio da su te izmjene izvršene u okviru istog događaja i genusno istog krivičnog djela i ono što je od odlučnog značaja, s aspekta prava na odbranu i prava na pravično suđenje, u odnosu na argumente iznesene u žalbi, jeste činjenica da je u konkretnom slučaju, nakon izmjene optužnice (kako to proizlazi iz zapisnika s glavnog pretresa od 17. marta 2017. godine), po zahtjevu odbrane (s vremenom koje je apelantkinjin branilac odredio kao dovoljno za pripremu odbrane), odgođen glavni pretres. Na taj način je, kako je istakao Vrhovni sud, odbrani omogućeno da se izjasni na izmijenjenu optužnicu i, po potrebi i sopstvenoj procjeni, predloži izvođenje dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je objektivni identitet optužbe i presude (eadem res) u pravnom smislu posljedica primjene optužnog principa (ili principa akuzatornosti), tako da činjenični opis djela u optužnici (iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela) omogućava optuženom da pripremi odbranu, te da se na glavnom pretresu izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je osporenom presudom apelantkinja proglašena krivom za inkriminisane radnje koje su joj optužnicom stavljene na teret, te da je imala mogućnost da se na glavnom pretresu izjasni o svim činjenicama i dokazima koji je terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji joj idu u korist.

52. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da je svojoj praksi već razmatrao slična pravna pitanja (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 4868/15 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 35), te istakao da prema krivičnopravnoj teoriji i praksi objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopšteni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, pod uslovom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. Naime, prema odredbi člana 290 ZKPRS, tužilac je ovlašćen da na glavnom pretresu izmijeni optužnicu kada ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, u kom slučaju se ne vrši potvrđivanje optužnice, a glavni pretres se može odložiti radi pripremanja odbrane. Prema ovoj zakonskoj odredbi, izmjena optužnice se odnosi na glavni pretres, što uključuje i mogućnost izmjene i u završnoj riječi tužioca kao sastavnom dijelu završne faze glavnog pretresa i uslovljena je izmjenom činjeničnog stanja iznesenog u optužnici. U konkretnom slučaju, navedena izmjena nije dovela do povrede objektivnog identiteta optužbe, te imajući u vidu citirane zakonske odredbe, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantkinjini navodi kojim ukazuje na povredu prava na pravičan postupak u vezi s izmjenom optužnice. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da je izmjena činjeničnog opisa djela u pogledu svijesti o životnoj dobi oštećenog djeteta, te navođenjem novog sredstva izvršenja krivičnog djela, na način kako je to učinio prvostepeni sud, uticala na apelantkinjinu mogućnost da pripremi svoju odbranu u predmetnom postupku koji se vodio protiv nje za predmetno krivično djelo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantkinjini navodi izneseni u tom pravcu ne dovode u pitanje poštovanje garancija na pravično suđenje iz stav 3 tač. a) i b) u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije.

53. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja problematizovala i pitanje jednakosti u postupanju strana u predmetnom krivičnom postupku. Ovi navodi se, prema ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju suštinski tiču same ocjene dokaza, koje pravo se u krivičnim postupcima ujedno nerijetko podudara s pravom na „jednakost oružja“ kao podrazumijevanim elementom pravičnog suđenja po članu 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na „jednakost oružja“ nalaže da se svakoj strani pruži razumna (procesna) mogućnost da predoči svoj slučaj pod uslovima koji je ne dovode u suštinski nepovoljniji položaj u odnosu na drugu stranu. Pri tome, neka manja nejednakost koja ne utiče na pravičnost postupka u cjelini neće dovesti do kršenja člana 6 Evropske konvencije (Verdú protiv Španije, st. 23–29). Takođe, Ustavni sud je u svojoj praksi, slijedeći praksu Evropskog suda, zauzeo stav da član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno pozvati određene svjedoke, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bili relevantni za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Iagijuipuap protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora da ima određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine, tačka 24).

54. Ustavni sud zapaža da apelantkinja, u konkretnom slučaju, nije ničim dokazala da su njeni prijedlozi proizvoljno odbijeni ili da bi upravo dokaz – novo vještačenje po vještaku iz oblasti sudske medicine – bitno uticao na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantkinjinu štetu. Naprotiv, razloge za ovakvo postupanje sudovi su jasno i detaljno obrazložili, naročito ukazujući zašto apelantkinjin prijedlog za sprovođenje novog vještačenja po vještaku iz oblasti sudske medicine, s obzirom na rezultate vještačenja iznesene u nalazu i mišljenju vještaka dr Željka Karana, te njegovom pojašnjenju na glavnom pretresu, iz kojeg proizlazi objektivna nemogućnost preciznog utvrđenja vremena smrti oštećenog i tačnog određenja dijela moždanog tkiva na kojem je povreda nastala koje se odnose na način povređivanja oštećenog djeteta. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud ne može postupanje sudova u vezi s ovim pitanjem ocijeniti suprotnim standardima prava na pravično suđenje. Osim toga, Okružni sud je o svim dokazima koje je prihvatio, kao i o onima koje je odbio izvesti dao detaljno obrazloženje koje ni na koji način ne može dovesti u pitanje pravo na pravično suđenje.

55. Iz navedenih razloga Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantkinjine navode kojima ukazuje na povredu pravne sigurnosti jer je Vrhovni sud Federacije BiH u drugom predmetu utvrdio povredu prava na procesnu ravnopravnost stranaka odbijanjem prijedloga odbrane da izvodi dokaze pod istim uslovima kao i tužilac. Naime, Ustavni sud podsjeća da je krivični postupak individualizovan, te procesne odluke suda, uključujući odluku o odbijanju prijedloga optuženog za provođenje dokaza, u svakom konkretnom predmetu zavise od više faktora. Budući da je, kako je već utvrđeno u prethodnom dijelu ove odluke, Okružni sud dao valjane razloge za odbijanje apelantkinjinog prijedloga za ponovno medicinsko vještačenje, to Ustavni sud zaključuje da se stav iz citirane odluke, koju je apelantkinja dostavila u prilog svojim tvrdnjama, ne može primijeniti na konkretan slučaj, te slijedom toga zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na „pravnu sigurnost“ na koju se apelantkinja poziva.

56. U vezi s apelantkinjinim navodima kojima ukazuje da je Vrhovni sud propustio da suštinski odluči o njenim žalbenim navodima, Ustavni sud podsjeća da kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog suda ili suda koji sudi tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC). Suštinski zahtjev je da viši sud ukaže da je razmotrio pitanja istaknuta u žalbi koja su bila od suštinskog značaja, da je u slučaju neslaganja s odlukom nižestepenog suda neslaganje zasnovao na njenoj procjeni (vidi Evropski sud, Helle protiv Finske, 1997-VIII, 26 EHRR 159) i da žalbu nije odbio, a da je prethodno nije razmotrio (vidi Evropski sud, Lindner i Hammermayer protiv Rumunije, HUDOC, 2002). Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u žalbenom postupku bavio identičnim prigovorima koje apelantkinja ponavlja u apelaciji, te da je navedeni sud, shodno žalbenim prigovorima, izvršio dodatnu analizu izvedenih dokaza baveći se posebno apelantkinjinim prigovorima, zaključivši da je Okružni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, za šta je, suprotno apelantkinjinim tvrdnjama, dao jasno i argumentovano obrazloženje. Imajući u vidu principe navedene u obrazloženju odluke Okružnog suda u okolnostima konkretnog slučaja, te obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda koje u potpunosti slijedi ove principe, Ustavni sud zaključuje da su apelantkinjini navodi i u ovom dijelu neosnovani.

57. Apelantkinja tvrdi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti jer je Okružni sud „iznio stav da apelantkinjino ćutanje predstavlja priznanje izvršenja djela [...]“. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da se zabrana principa samooptuživanja, prije svega, odnosi na poštovanje prava optuženog da se brani ćutanjem. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda i predočenih dokumenata ne uočava da je u odnosu na apelantkinju na bilo koji način došlo do kršenja navedenog principa. Štaviše, iz osporenih presuda proizlazi da su osporene presude rezultat izvedenih dokaza i njihovog dovođenja u međusobnu vezu, a nikako rezultat apelantkinjinog ćutanja, koje je u prvostepenoj presudi konstatovano. Stoga, Ustavni sud i ove apelantkinjine navode smatra neosnovanim.

58. S obzirom na elaboraciju iz prethodnih tačaka ove odluke u kojima je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud i apelantkinjine navode o kršenju ovog prava smatra neosnovanim.

59. Konačno, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koji se odnose na cjelokupan postupak protiv apelantkinje, te imajući u vidu apelantkinjine veoma opširne i obimne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer nalazi da je Vrhovni sud kao redovni sud dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantkinjine prigovore, kao i da apelantkinjini navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv nje. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao razloge zašto apelantkinjini navodi, koje ona ponavlja u apelaciji, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari i da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

60. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda utvrdio da apelantkinjina krivično-pravna odgovornost za krivično djelo za koje je proglašena krivom i osuđena nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza, niti na osnovu nezakonitih dokaza, već upravo suprotno, nakon neposredne i sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, iz kojih je van razumne sumnje proistekao zaključak da je apelantkinja počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret i na osnovu kojih niti jedno značajno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa presumpcije nevinosti.

61. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4681/17 (F. D.) | Sudska praksa | Aktio