Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3201/19 (M. M.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3201/19
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP 3201/19, rješavajući zahtjev Mirsada Menzilovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Mirsada Menzilovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Menzilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, kojeg zastupa Senad Bilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 023906 18 Kžk od 5. jula 2019. godine i S1 1 K 023906 17 Kri od 5. jula 2018 godine. Apelant je također zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odgodilo izvršenje kazne zatvora apelantu koja je izrečena presudom Suda BiH od 5. jula 2019. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda BiH o podnesenoj apelaciji.
2. Presudom Suda BiH S1 1 K 023906 17 Kri od 5. jula 2018 godine apelant (E.M. i S.K), je oglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona SFRJ ( u daljnjem tekstu KZ SFRJ), za koje je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.
3. Rješenjem vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 1 K 023906 18 Krž od 30. novembra 2018. godine uvažena je žalba branioca E.M., a povodom iste, primjenom odredbi člana
309. Zakona o krivičnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZKP) i u odnosu na S.K. i apelanta presuda Suda BiH od 5. jula 2018. godine je zbog utvrđene bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 297. stav 1 tačka k) ZKP ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem Suda BiH.
4. Presudom Apelacionog vijeća Suda BiH broj S1 1 K 023906 18 Kžk od 5. jula 2019. godine apelant ( i S.K.) je oglašen krivim da je na način opisan u izreci presude kršeći pravila međunarodnog humanitarnog prava za vrijeme rata i oružanog sukoba, upotrebom sile i prijetnjom na život i tijelo prisilio(li) drugu osobu na seksualni odnos-silovanje, čime je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZ SFRJ, za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Istom presudom na osnovu člana 198. stav 2. ZKP, u vezi sa odredbama čl. 200. i 202. Zakona o obligacionim odnosima, usvojen je imovinskopravni zahtjev oštećene „A“ pa su S.K. i apelant obavezani da joj na ime nematerijalne štete solidarno isplate iznos od 30.000KM - na ime duševnih bolova zbog smanjenja opšte životne sposobnosti (iznos od 15.000,00 M) i duševnih bolova zbog povrede slobode i prava ličnosti (iznos od 15.000,00KM) , sve u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo iz čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1 tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član 14. stav 1. i stav 3. tačka e) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Apelant ukazuje da su osporene presude donijete proizvoljnom primjenom prava. Apelant najprije navodi da je odbrana onemogućena da provede dokaz vještačenjem metodom koju je odbrana predložila. Apelant ističe da je odbrana, suprotno Tužilaštvu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), prilikom provođenja dokaza vještačenjem bila ograničena da vještačenje izvrši metodom koju je predložila – neposrednim pregledom i intervjuom oštećene „A“. Odbrana apelanta je smatrala da se pitanje zdravstvenog stanja oštećene „A“ nije moglo utvrditi na osnovu službenih zabilješki i da je pitanje retraumatizacije medicinsko a ne pravno pitanje. Apelant dalje ukazuje, a što je navedeno u drugostepenoj presudi da oštećena „A“ nije pristala na vještačenje, a da je vještačenje trebalo da da odgovor na mnoga značajna pitanja ( koje navodi u apelaciji) bitna za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, zbog čega je došlo do povrede prava apelanta. Nadalje, apelant ukazuje da je i pred određenih dokaza koji postoje u spisu, koji su uloženi, drugostepeno vijeće postupilo krajnje arbitrarno i donijeli presudu bez sveobuhvatne ocjene svih dokaza. Takođe, apelant ukazuje da se cijela presuda zasniva na iskazu jednog svjedoka oštećene „A“, pri čemu ukazuje na njene različite i nedosljedne izjave. Takođe, apelant problematizira i što je sud usvojio, odnosno način na koji je odredio visinu imovinsko-pravnog zahtjeva oštećenoj, ukazujući da niti jedan dokaz pred prvostepenim sudom nije proveden na okolnost utvrđivanja visine pretrpljenih duševnih bolova i strah, niti na okolnost umanjenja životne sposobnosti. Apelant ukazuje da je stoga bilo nužno na okolnosti postojanja, vrste, trajanja i inteziteta duševnih bolova izraditi nalaz i mišljenje u skladu sa Orjentacionim kriterijima Vrhovnog suda Federacije BiH . Takođe, apelant ukazuje da se na ove primjedbe drugostepeni sud nije osvrnuo odnosno apelant problematizira dato obrazloženje drugostepenog suda u vezi sa navedenim. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant je tražio da Ustavni sud - imajući u vidu sve izloženo, te stepen ugrožavanja ustavom i konvencijom zagarantovanih prava i da je iz navoda apelacije jasno da su povrede učinjene – donese privremenu mjeru kojom se odgađa izvršenje kazne zatvora izrečene apelantu do donošenja konačne odluke.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjeru ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
8. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.
9. U konkretnom slučaju apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na tvrdnjama o kršenju ljudskih prava. S tim u vezi Ustavni sud ističe da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.
10. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je relevantnim odredbama Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 22/16; u daljnjem tekstu: ZIKS) propisan postupak izvršenja sankcija koje izrekne Sud BiH. Relevantnim odredbama ZIKS-a (od 145. do 147.) je propisana mogućnost odgađanja izvršenja kazne zatvora. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da apelant uz prijedlog za donošenje privremene mjere nije dostavio dokaze da se prethodno, u smislu relevantnih odredaba ZIKS-a, obraćao Sudu BiH radi odgađanja izvršenja kazne zatvora. Imajući to u vidu, Ustavni sud podsjeća na sadržaj odredbe člana 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda kojom je propisano da zahtjev za privremenu mjeru može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odgađanje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima.
11. Stoga, imajući u vidu navedeno, posebno okolnost da je apelant opravdanost zahtjeva za privremenu mjeru utemeljio isključivo na razlozima koji se suštinski odnose na meritum apelacije, o čemu Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka, te okolnost da apelant, kako proizilazi iz dostavljene dokumentacije, nije tražio odgađanje kazne zatvora u smislu relevantnih odredaba ZIKS-a, proizilazi da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio razloge i dokaze koji bi ukazali da je u datim okolnostima donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
12. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević