Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5178/17 (Opština Kotor Varoš)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prekid postupka
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stečaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5178/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-5178/17, rješavajući apelaciju Opštine Kotor Varoš, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Opštine Kotor Varoš podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 001583 17 Gž 3 od 11. septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Opština Kotor Varoš (u daljnjem tekstu: apelant), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske – Sjedište zamjenika u Banjaluci, podnijela je 8. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 001583 17 Gž 3 od 11. septembra 2017. godine.
Uvodne napomene
2. Apelant je 26. novembra 2008. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv i tuženih AD „Proleks“ Kotor Varoš u stečaju, Vukana Šelver, Ljiljane Šelver, Slobodana Đukić i Rosanke Đukić (u daljnjem tekstu: tuženo preduzeće u stečaju, drugotuženi, trećetužena, četvrtotuženi i petotužena ili tuženo preduzeće u stečaju i ostali tuženi), radi utvrđivanja ništavosti Ugovora o prenosu prava korištenja zemljišta od 19. septembra 2008. godine i radi predaje u posjed zemljišta.
3. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 001583 14 P 2 od 31. januara 2014. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta na način pobliže definisan izrekom presude. Odlučujući o žalbi ostalih tuženih Okružni sud je Presudom broj 73 0 P 001583 14 Gž 2 od 22. septembra 2014. godine žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kao u izreci presude dok je u preostalom usvajajućem dijelu navedenu presudu potvrdio. Istom presudom predmetni parnični postupak je prekinut u odnosu na tuženo preduzeće u stečaju.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 73 0 P 001583 14 Rev od 8. juna 2016. godine revizija ostalih tuženih je usvojena presuda Okružnog suda od 22. septembra 2014. godine i Presuda Osnovnog suda od 31. januara 2014. godine su ukinute i predmet je vraćen Osnovnom sudu na ponovno suđenje.
Osporena rješenja
5. Postupajući u ponovnom postupku shodno rješenju Vrhovnog suda od 8. juna 2016. godine Osnovni sud je Rješenjem broj 73 0 P 001583 17 P 3 od 17. marta 2017. godine postupak u ovoj pravnoj stvari prekinuo.
6. Osnovni sud je naveo da je postupajući u ponovnom postupku imao u vidu okolnost da je rješenjem Okružnog privrednog suda u Banjaluci od 28. septembra 2011. godine nad tuženim preduzećem u stečaju zaključen stečajni postupak, da je stečajni dužnik brisan iz Registra privrednih subjekata po pravosnažnosti rješenja o zaključenju postupka stečaja. S obzirom na to, Osnovni sud je ukazao na sadržaj člana 378. tačka 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojim je propisano da se postupak prekida kada stranka koja je pravno lice prestane postojati. Imajući u vidu da je u predmetnoj parnici osnovni tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje ništavosti ugovora o prenosu prava korištenja zemljišta zaključenog između pravnog prednika tuženog preduzeća u stečaju sa jedne strane i ostalih tuženih sa druge strane, a koji se u smislu odredbe člana 366. ZPP smatraju jedinstvenim suparničarima, Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju predmetni spor mogao riješiti samo na jedan način u odnosu na sve tužene, prekidom postupka. Slijedom navedenog Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.
7. Rješenjem Okružnog suda broj 73 0 P 001583 17 Gž 3 od 11. septembra 2017. godine žalba apelanta je odbijena i Rješenje Osnovnog suda od 17. marta 2017. godine potvrđeno. Istim rješenjem je odbijen kao neosnovan zahtjev četvrtotuženog i petotužene za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.053,00 KM.
8. Okružni sud je u obrazloženju naveo da apelant žalbom osporava rješenje prvostepenog suda ukazujući da je zaključak tog suda u suprotnosti sa važećim zakonskim propisima jer smatra da je rješenjem Vrhovnog suda od 8. juna 2016. godine jasno ukazano da je prestankom postojanja tuženog preduzeća u stečaju kao pravnog subjekta, prvostepeni sud bio u obavezi da apelantu saglasno odredbi člana 295. ZPP, naloži uređenje predmetne tužbe, na način da kao tuženo preduzeće u stečaju označi stečajnu masu navedenog preduzeća primjenom člana 133. Zakona o stečajnom postupku (u daljnjem tekstu: ZSP). Ispitujući prvostepeno rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, u smislu člana 221. i u vezi sa članom 236. ZPP, Okružni sud je zaključio da žalbeni razlozi na koje je apelant ukazao nisu od uticaja na pravilnost odluke prvostepenog suda. U vezi s tim je navedeno da je apelant 22. septembra 2016. godine primio rješenje Vrhovnog suda od 8. juna 2016. godine, „u kojem je izražen stav da je dužnost prvostepenog suda bila da donese odluku o prekidu postupka, jer su postupak mogli nastaviti pravni slijednici [tuženog preduzeća u stečaju], ali kako je u toku ovog postupka zaključen stečajni postupak nad prvotuženim čime je prestala i njegova stranačka sposobnost, to je [apelant] imao mogućnost da kao prvotuženog označi stečajnu masu, jer se u ime i za račun te mase mogu voditi sporovi, te vršiti naknadna dioba po okončanju stečajnog postupka u smislu odredbe člana 133. [ZSP]“. Dalje, Okružni sud je naveo, da budući da se apelanta kao tužitelju „zastupa zastupnik po zakonu Pravobranilaštvo Republike Srpske, to je istom kao stručno osposobljenom“ bilo jasno pod kojim uslovima se može nastaviti predmetni postup. Stoga je Okružni sud istakao da nije bilo potrebno da prvostepeni sud vraća tužbu na uređenje, jer je apelant odmah po prijemu rješenja Vrhovnog suda, imao mogućnost da postupi u skladu sa stavom i uputama sadržanim u rješenju i uredi tužbu. Također, taj sud je ukazao da prvostepeni sud nije pozivom na odredbu člana 382. b ZPP obustavio postupak, iako se radi o prestanku postojanja pravnog lica, a na koji način bi onemogućio apelanta da uređenjem tužbe nastavi postupak, već je postupak prekinuo pozivom na odredbu člana 378. tačka 3. tog zakona, na koji način je apelantu ostavljena mogućnost da tužbu uredi saglasno navedenom i nakon toga zatraži nastavak postupka. Ukazano je da se prekinuti postupak, saglasno odredbi člana 381. ZPP, nastavlja kada pravni sljednik pravnog lica preuzme postupak. Međutim, kako u konkretnom slučaju nema pravnog sljednika, to se postupak nastavlja kada tužitelj u konkretnom postupku apelant, uredi tužbu u skladu sa uputama Vrhovnog suda. Stoga je ocijenjeno da su bez osnova žalbeni navodi apelanta da je prvostepeni sud eliminisao tuženo preduzeće u stečaju iz postupka. Imajući u vidu navedeno Okružni sud je na osnovu člana 235. stav 1. tačka 2. ZPP odlučio kao u izreci rješenja.
9. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda prava na pravično suđenje se kako navodi ogleda u pogrešnoj primjeni odredbi ZPP, jer smatra da je uskraćen u ostvarivanju svojih prava, jer mu osporenom odlukom nije ostavljena mogućnost nastavka postupka. S tim u vezi apelant navodi da je Vrhovni sud dao jasne upute nižestepenim sudovima u pogledu postupanja u konkretnom predmetu, koje upute isti nisu uvažili, i jer Okružni sud osporenu odluku temelji na pretpostavkama u pogledu postupanja stranaka u konkretnom predmetu. Također apelant smatra da je sud dužan po službenoj dužnosti da pazi na stranačku i parničnu sposobnost učesnika u postupku primjenom relevantnih odredbi ZPP, a što u konkretnom predmetu nije učinjeno. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 295. ZPP decidno propisano, da sud kada utvrdi da lice koje se pojavljuje kao stranka to ne može biti i kada se taj nedostatak ne može otkloniti, da će pozvati tužitelja da izvrši potrebne ispravke u tužbi ili će preduzeti druge mjere da bi se postupak mogao nastaviti sa licem koje može biti stranka u postupku. Apelant dakle smatra da sud u okolnostima konkretnog predmeta nije nikad postupio u skladu sa odredbom navedenog člana, a što je prema uputi Vrhovnog suda od 8. juna 2016. godine bio u obavezi učiniti. Relevantni propisi
10. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 295. stav 1.
Kad sud utvrdi da lice koje se pojavljuje kao stranka ne može biti stranka u postupku, a taj se nedostatak može otkloniti, pozvaće tužioca da izvrši potrebne ispravke u tužbi ili će preduzeti druge mjere da bi se postupak mogao nastaviti sa licem koje može biti stranka u postupku.
Član 378. stav 1. tačka 3.
Postupak se prekida:
3) kad stranka koja je pravno lice prestane postojati, odnosno kad nadležni organ pravosnažno odluči o zabrani rada;
11. Zakon o stečajnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 26/10) u relevantnom dijelu glasi:
Rješenje o zaključenju stečajnog postupka Član 131. stav 1. i 2.
(1)Odmah nakon okončanja glavne diobe stečajni sudija donosi rjšenje o zaključenju stečajnog postupka.
(2)Rješenje kao i razlozi za zaključenje stečajnog postupka javno se objavljuju u „Službenom glasniku Republike Srpske“.
Naknadna dioba Član 133. stav 1. i 2.
(1)Stečajni sudija će na prijedlog stečajnog upravnika, stečajnih povjerilaca ili po službenoj dužnosti odrediti naknadnu diobu ako se nakon zaključnog ročišta: 1. ispune uslovi da se zadržani iznosi podijele stečajnim povjeriocima, 2. iznosi koji su plaćeni iz stečajne mase vrate nazad u stečajnu masu, 3. naknadno pronađe imovina koja ulazi u stečajnu masu.
(2)Zaključenje stečajnog postupka ne sprečava određivanje naknadne diobe.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. S obzirom na to da je apelant nositelji javne vlasti , Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine(vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud u okolnostima predmetnog slučaja zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primjenio procesno pravo, relevantne odredbe ZPP, jer smatra da mu osporenom odlukom nije ostavljena mogućnost za nastavak postupka, odnosno jer postupanjem navedenog suda uskraćen u ostvarivanju svojih prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35), i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da je Okružni sud, suprotno navodima apelanta dao detaljne jasne razloge za svoje odlučenje odnosno zaključak da su se u datim okolnostima stekli uvjeti za prekid postupka, u čemu Ustavni sud, imajući u vidu činjenice predmeta, ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud odlučivao o identičnim žalbenim navodima i u vezi istih dao jasno i argumentirano obrazloženje, vezano za primjenu relevantnih odredbi ZPP o prekidu postupka i odredbi ZSP, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević