Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1001/18 (Š. M.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
  • Naknada
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1001/18

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1001/18, rješavajući apelaciju Šefika Mušanovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. rujna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Šefika Mušanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 049036 13 Rsž od 10. studenog 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 049036 13 Rs od 18. srpnja 2013.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Šefik Mušanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 16. veljače 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 049036 17 Rev od 5. prosinca 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 049036 13 Rsž od 10. studenog 2016. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 049036 13 Rs od 18. srpnja 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 4002/16 od 19. travnja 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 186/17 koju je apelant podnio 16. siječnja 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 049036 13 Rsž od 10. studenog 2016. godine, jer je apelant protiv navedene presude Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod točkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog pravobraniteljstva Tuzla, kao zakonskog zastupnika tuženog Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 18. i 22. srpnja 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 25. srpnja do 2. rujna 2019. godine, dok zastupnik tuženog nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelant je 22. siječnja 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate naknade na ime jubilarne nagrade.

7. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 049036 13 Rs od 18. srpnja 2013. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi da apelantu na ime jubilarne nagrade za navršenih 15 godina neprekidnog radnog staža isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama.

8. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je istaknuo da je među parničnim strankama nesporno da je apelant od 5. siječnja 1997. godine neprekidno uposlen u Ministarstvu unutarnjih poslova Tuzlanskog kantona - PU Živinice na poslovima ovlaštene službene osobe, da je 5. siječnja 2012. godine navršio 15 godina neprekidnog rada u organima uprave, te da apelantu nije isplaćena naknada na ime jubilarne nagrade.

9. Općinski sud je obrazložio što je propisano člankom 94. stavak 1. točka i. Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona, člankom 9. stavak 9. Pravilnika o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće i drugih osobnih primanja policijskih službenika MUP-a Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Pravilnik MUP-a TK), člankom 4. Uredbe o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika Tuzlanskog kantona, člankom 10. stavak 1. točka 10. Uredbe o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave, kao i odredbom članka 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU iz 2000. godine). U svezi sa navedenim odredbama je istaknuto da je spomenutim Zakonom o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona utvrđeno pravo na jubilarnu nagradu. Međutim, navedenom uredbom o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave, kao i Pravilnikom MUP-a Tuzlanskog kantona propisano je da policijski službenici imaju pravo na naknade koje nemaju karakter plaće sukladno zakonu, uredbi ili kolektivnom ugovoru, pa kako Kolektivnim ugovorom za teritorij FBiH (u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine), koji je stupio na snagu 8. rujna 2005. godine, nije predviđeno pravo na jubilarnu nagradu, niti njezina visina, Općinski sud je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog toga što apelant tijekom postupka nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva.

10. Općinski sud je istaknuo da se u konkretnoj pravnoj stvari apelant neutemeljeno poziva na odredbu članka 28. GKU iz 2000. godine, jer se navedeni kolektivni ugovor ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, tuženi nije bio među pet kantona koji su dali suglasnost na usuglašeni tekst GKU iz 2000. godine, niti je tom ugovoru naknadno pristupio sukladno njegovom članku 73. stavak 2, a što je, kako je to ukazano i u Odluci Ustavnog suda broj AP 1315/06, bio jedini način da tuženi postane njegova ugovorna strana. Pored toga, navedeni kolektivni ugovor se ne primjenjuje od 8. rujna 2005. godine, kada je stupio na snagu OKU iz 2005. godine o čemu je svoj stav dao Vrhovni sud u određenoj presudi.

11. Općinski sud je ukazao da ni Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH nije predviđeno pravo uposlenika u organima državne službe na jubilarnu nagradu, a člankom 69. navedenog zakona propisano je da sa danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena odredaba Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika i odredbe Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, a koje se odnose na plaće i naknade namještenika i kojim zakonom je u članku 45. bilo utvrđeno pravo na jubilarnu nagradu. U konačnici Općinski sud je naglasio da je, sukladno odredbi članka 28. GKU iz 2000. godine, isplata jubilarne nagrade uvjetovana materijalnim mogućnostima poslodavca (na što se tuženi u tijeku postupka pozivao), pa kako se iz Odluke Vlade Tuzlanskog kantona o usvajanju godišnjeg obračuna za 2012. godine vidi da je tuženi ostvario višak rashoda i izdataka nad prihodima i primicima (koji su objavljeni u službenim novinama), to tuženi nije bio u financijskoj mogućnosti vršiti isplatu naknade na ime jubilarne nagrade, te stoga nije bio ni obvezan isplatiti apelantu novčani iznos po ovoj osnovi.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 049036 13 Rsž od 10. studenog 2016. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda.

13. U obrazloženju navedene presude Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno odlučio u konkretnoj pravnoj stvari, te je to obrazložio ukazujući što je propisano odredbama članka 94. stavak 1. točka i. i člankom 95. Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona, te člankom 4. Uredbe o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika Tuzlanskog kantona. Također je istaknuo da, prema odredbi članka 28. GKU iz 2000. godine, pravo na jubilarnu nagradu ovisi o materijalnim mogućnostima tuženog, pa pošto je tuženi u 2012. godini iskazao gubitak, tuženi ni zbog tog razloga nije bio obvezan isplatiti traženu naknadu na ime jubilarne nagrade.

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 049036 17 Rev od 5. prosinca 2017. godine odbačena je apelantova revizija.

15. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom članka 237. stavak

2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Kako u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi imovinski cenzus, istaknuto je da uvjet dopuštenosti revizije iz članka 237. stavak 2. ZPP nije ostvaren. Najzad, Vrhovni sud je naveo da odlučivanje o predmetnoj reviziji ne bi imalo utjecaja na usvajanje određenog pravnog shvaćanja koje je od značaja za jedinstvenu pravilnu primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija nije dopuštena ni po kriteriju propisanom odredbom članka 237. stavak 3. ZPP. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije.

17. Apelant je naveo da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka povrijedili odredbe procesnog zakona i pogrešno primijenili materijalno pravo. Navodi da je proizvoljan stav Kantonalnog suda da tuženi slijedom odredbe članka 28. GKU iz 2000. godine nije bio obvezan apelantu isplatiti traženu naknadu na ime jubilarne nagrade, jer je, između ostalog, apelantu pravo na jubilarnu nagradu zagarantirano samim Zakonom o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona, pri čemu navedeno pravo nije uvjetovano poslovanjem tuženog. Također je ukazao na Presudu Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 026305 12 Rsž od 15. srpnja 2015. godine u kojoj je zauzeto stajalište da se visina jubilarne nagrade, u slučaju da ona nije regulirana zakonom (kao što u konkretnom slučaju nije regulirana Zakonom o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona), ima odrediti sukladno članku 28. GKU iz 2000. godine. Apelant je istaknuo da je u navedenom postupku i u konkretnom postupku zajedničko što je i apelantu i tužitelju (iz navedenog postupka) zakonom propisano pravo na jubilarnu nagradu a da nije propisana visina naknade, te su i apelant i tužitelj pravo na jubilarnu nagradu ostvarili kod poslodavca sa područja Tuzlanskog kantona. Naime, iz navedene presude proizlazi različito postupanje Kantonalnog suda bez ikakvog razumnog opravdanja, čime je na apelantovu štetu došlo do povrede načela zabrane diskriminacije.

18. Nadalje, apelant je istaknuo da mu je pravo na imovinu povrijeđeno, jer je uskraćen za novčanu naknadu na ime jubilarne nagrade uz odgovarajuću zateznu kamatu.

19. Apelant, također, smatra da je Vrhovni sud morao dopustiti njegovu reviziju, jer su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za iznimno odlučivanje prema odredbi članka 237. stavak 3. ZPP, imajući u vidu da je Kantonalni sud, postupajući u predmetima sa bitno istom činjeničnom i pravnom situacijom, donosio različite odluke o načinu primjene članka 28. GKU iz 2000. godine. Obzirom na različito postupanje Kantonalnog suda, te imajući u vidu svrhu revizije kao pravnog lijeka, jasno slijedi da je Vrhovni sud morao ne samo dopustiti nego i usvojiti apelantovu reviziju.

20. U svezi s apelacijskim navodima koji se odnose na duljinu trajanja predmetnog postupka, apelant je istaknuo kronologiju predmetnog postupka, odnosno koliko je predmetni postupak trajao u svakoj fazi postupka, odnosno pred svakim sudom, pa je sukladno tome istaknuo i zahtjev za naknadu nematerijalne štete.

II.Odgovor na apelaciju

21. Općinski sud je opisao kronologiju predmetnog postupka i naveo da je tužba podnesena 22. siječnja 2013. godine, te da je, nakon dostavljanja tužbe na odgovor, održavanja pripremnog ročišta i ročišta za glavnu raspravu, 18. srpnja 2013. godine donesena prvostupanjska presuda. Zatim, navedeno je da je nakon podnesene žalbe na prvostupanjsku presudu predmetni spis 18. rujna 2013. godine dostavljen na postupanje Kantonalnom sudu, a nakon što je Kantonalni sud donio drugostupanjsku presudu protiv koje je izjavljena revizija, predmetni spis je dostavljen 3. veljače 2017. godine Vrhovnom sudu na postupanje. Općinski sud je istaknuo da je sud ročišta zakazivao redovno, u kontinuitetu i u kratkim rokovima, te da smatra da nije povrijedio apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku, niti bilo koje odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. Također je istaknuo da su provedene radnje i donesena prvostupanjska presuda bile predmetom preispitivanja u žalbenom postupku i da je Kantonalni sud, kao viša instanca, potvrdio prvostupanjsku presudu, zbog čega smatra da nisu pogrešno primijenjeni ni materijalni propisi u konkretnom slučaju. Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena ili odbaci kao nedopuštena.

22. Kantonalni sud je istaknuo da na građanskom referatu kod tog suda ima veliki broj neriješenih starih predmeta zbog čega je taj referat obuhvaćen Planom rješavanja starih predmeta, sukladno kojem je riješen i konkretni predmet. Kantonalni sud smatra da pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji zbog kojih razloga predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

23. Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da u cijelosti ostaje kod razloga danih u obrazloženju svoje odluke, da je svoju odluku donio u roku koji zadovoljava standarde suđenja u razumnom roku, te da su apelantovi navodi neutemeljeni, pa je predložio da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

25. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 23/00, 50/00 – ispravak, 97/13, 18/16 i 89/16) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 23/00, 50/00 – ispravak), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 28.

Službeniku će se isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, sukladno njihovim materijalnim mogućnostima, i to za navršenih:

• 5 godina 0,50 prosječne mjesečne plaće

• 10 godina 1 prosječna mjesečna plaća

• 15 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće

• 20 godina 1,25 prosječne mjesečne plaće

• 25 godina 1,75 prosječne mjesečne plaće

• 30 godina 2 prosječne mjesečne plaće

• 35 godina 2,5 prosječne mjesečne plaće.

Osnovica za utvrđivanje visine jubilarne nagrade je prosječna plaća ostvarena u Federaciji u prethodna tri mjeseca.

26. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (“Službene novine TK” br. 6/06, 11/07, 16/11, 14/16 i 14/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (“Službene novine TK” br. 6/06, 11/07 i 16/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 94. stav (1) tačka i) Druge vrste naknada (1) Policijski službenici imaju pravo i na sljedeće naknade:

i) jubilarne nagrade.

Član 95.

Podzakonski akt o platama i naknadama Vlada Kantona podzakonskim aktom utvrđuje koeficijente za činove iz člana 85.

stav 4. ovog zakona, te kriterijume, uslove i iznose naknada iz Odjeljka 4.

Poglavlje IX. ovog zakona.

27. Uredba o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 14/06, 4/07, 6/07, 2/08, 4/08, 11/09, 4/12 i 5/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Uredba o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 14/06, 4/07, 6/07, 2/08, 4/08, 11/09 i 4/12) koja je važila u vrijeme donošenja osporenih odluka a koja u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Naknadu plaće, druge vrste naknada i materijalna prava koja nemaju karakter plaće, policijski službenici ostvaruju u skladu sa Uredbom o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave (“Službene novine Tuzlanskog kantona”, br.

15/03, 4/04,8/04, 1/05, 11/05 i 13/05), zakonom i kolektivnim ugovorom.

28. Uredba o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave (“Službene novine Tuzlanskog kantona” br. 15/03, 4/04, 8/04, 1/05, 11/05 i 13/05) u relevantnom djelu glasi:

Član 10.

Službeniku i namješteniku pripada:

10. Druge naknade koje nemaju karakter plaće u slučajevima predviđenim zakonom i kolektivnim ugovorom.

VI.Dopustivost

29. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 049036 17 Rev od 5. prosinca 2017. godine kojim je odbačena njegova revizija kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 049036 13 Rsž od 10. studenog 2016. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, sukladno svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 186/17, koja je odbačena kao preuranjena (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4002/16 od 19. travnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Apelant je primio navedenu presudu Kantonalnog suda 7. prosinca 2016. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova, a apelaciju u predmetu broj AP 186/17 podnio je 16. siječnja 2017. godine. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kao i da je povrijeđen članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članak 14. Europske konvencije, te članak 17. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

35. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […].

U odnosu na osporene presude

36. U pogledu apelacijskih navoda o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud u prvom redu ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

37. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, u obrazloženju osporenih odluka odgovorili na apelantove navode koje je iznosio u tijeku osporenog postupka, a koje ponavlja i u apelaciji, pri tome se pozivajući na relevantne zakonske odredbe, te da su detaljno i jasno obrazložili svoje zaključke, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom smislu bila proizvoljna. Pri tome Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista i slična činjenična i pravna pitanja, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4776/16 od 1. veljače 2017. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 3683/17 od 15. studenog 2017. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4888/17 od 22. svibnja 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, u svezi sa navodima o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

U odnosu na duljinu trajanja predmetnog postupka

38. U svezi sa apelantovim navodima koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

39. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut apelantovom tužbom 22. siječnja 2013. godine, a da je odluka o posljednjem pravnom lijeku (protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 049036 13 Rsž od 10. studenog 2016. godine, kao konačne odluke u ovoj pravnoj stvari) donesena 5. prosinca 2017. godine (Rješenje Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 049036 17 Rev). Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao oko četiri godine i 10 mjeseci.

40. Analizirajući duljinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud, najprije, zapaža da se u predmetnom postupku radilo o isplati naknade na ime jubilarne nagrade za navršenih 15 godina neprekidnog radnog staža. Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da se radilo o složenom postupku. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao šest mjeseci, a da je drugostupanjska presuda donesena nakon tri godine i dva mjeseca od dana zaprimanja predmeta po žalbi, odnosno da je reviziona odluka donesena nakon 10 mjeseci od dana dostavljanja predmetnog spisa na odlučivanje Vrhovnom sudu po izjavljenoj reviziji. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje duljinu trajanja postupka u cjelini pri čemu posebnu pozornost posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je na temelju navedenog primjetno da je drugostupanjski postupak pred Kantonalnim sudom trajao nešto dulje, Ustavni sud, sagledajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelant došao do konačne odluke u svom predmetu prije podnošenja apelacije, da su u postupku u okviru analiziranog perioda redovni sudovi donijeli dvije meritorne i jednu procesnu odluku, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta koji je, istina, po svojoj naravi žuran i koji iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

41. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu

42. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje u svezi sa proizvoljnom primjenom pozitivnopravnih propisa, pa obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi i u odnosu na pravo na imovinu.

Zabrana diskriminacije

43. Članak II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovim člankom ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovom Ustavu, osigurano je za sve osobe u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, vezivanje za neku nacionalnu manjinu, imovina, rođenje ili drugi status.

44. Članak 14. Europske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

45. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

46. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Europski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stavak 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

47. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da apelant, u suštini, tvrdi da je Kantonalni sud donio različite odluke postupajući u predmetima sa bitno istom činjeničnom i pravnom situacijom, odnosno različite odluke u svezi sa primjenom članka 28. GKU iz 2000. godine, ukazujući na Presudu Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 026305 12 Rsž od 15. srpnja 2015. godine. Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. Obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da je relevantni zakon u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjen, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni. Zabrana zloupotrebe prava

48. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi neutemeljeni.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je duljina postupka u ukupnom trajanju od četiri godine i 10 mjeseci, u okviru kojeg perioda su donesene dvije meritorne i jedna procesna odluka, prešla granice „razumnog roka“.

50. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio nikakve argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.

51. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije kada ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.

52. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1001/18 (Š. M.) | Sudska praksa | Aktio