Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1780/18 (I. M.)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Propisano zakonom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1780/18

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1780/18, rješavajući apelaciju Ilije Mamića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ brij 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. rujna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Ilije Mamića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 019755 15 Gž od 5. rujna 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ilija Mamić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić, odvjetnik iz Livna, podnio je 17. ožujka 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 019755 16 Rev od 18. siječnja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 019755 15 Gž od 5. rujna 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom o dopustivosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3978/16 od 6. prosinca 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija broj AP 4046/16 koju je apelant podnio 20. listopada 2016. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 P 019755 15 Gž od 5. rujna 2016. godine zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom u povodu revizije izjavljene protiv osporene presude Kantonalnog suda. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod točkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i zastupnika Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. kolovoza 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 22. kolovoza 2019. godine, Kantonalni sud 26. kolovoza 2019. godine, a Općinski sud 2. rujna 2019. godine.

5. Zastupnici tuženog nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 12. listopada 2011. godine, zajedno sa L. M. podnio Općinskom sudu tužbu protiv tuženog radi naknade štete.

8. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 019755 11 P od 20. prosinca 2012. godine djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je tuženi obvezan apelantu na ime naknade materijalne štete koja je nastala na njegovom vozilu uslijed prometne nezgode isplatiti određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu koji je bliže preciziran u izreci presude, dok je apelant odbijen s viškom tužbenog zahtjeva. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev L. M. kojim je tražila da joj tuženi isplati određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpjelih fizičkih bolova, straha, duševnih boli i umanjenja životne aktivnosti, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da joj naknadi troškove postupka. Osim toga, apelant i L. M. su obvezani solidarno naknaditi troškove postupka tuženom u određenom novčanom iznosu uz zakonsku zateznu kamatu.

9. U odnosu na apelantov tužbeni zahtjev Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je tijekom dokaznog postupka izveo dokaze uvidom u brojnu dokumentaciju (fotodokumentacija, zapisnici i skice lica mjesta prometne nezgode, izvješće o šteti, nalaz i mišljenje vještaka prometne struke, strojarske struke i medicinske struke i sl.), te da su saslušane parnične stranke i jedan svjedok. Općinski sud je istaknuo da iz izvedenih dokaza nesporno proizlazi da se 2010. godine dogodila prometna nezgoda u kojoj je sudjelovalo apelantovo vozilo i neregistrirano vozilo kojim je upravljao Z. Š. Općinski sud je također istaknuo da je u konkretnom slučaju utvrđena podijeljena odgovornost između apelanta i Z. Š. u omjeru 80% : 20% , odnosno odgovornost apelanta od 80% , te odgovornost Z. Š. od 20%. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, Općinski sud je ukazao da je imao u vidu i cijenio nalaz i mišljenje vještaka strojarske struke koji je u svom nalazu utvrdio da je predmetna šteta na apelantovom vozilu iznosila 12.317,70 KM, a što je utvrđeno na temelju raspoložive dokumentacije iz spisa. Stoga je Općinski sud, imajući u vidu utvrđeni omjer odgovornosti sudionika navedene prometne nezgode i navedenu visinu predmetne štete na apelantovom vozilu, zaključio da je tuženi dužan apelantu isplatiti iznos od 2.463,40 KM, dok je višak apelantovog tužbenog zahtjeva valjalo odbiti kao neutemeljen.

10. Apelant je 14. siječnja 2013. godine izjavio žalbu protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude. Osim apelanta, žalbe su izjavili i L. M. te tuženi.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 019755 15 Gž od 5. rujna 2016. godine, između ostalog, odbijena je apelantova žalba i prvostupanjska presuda je potvrđena.

12. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, u obrazloženju presude naveo da se u konkretnom slučaju odgovornost u slučaju prometne nezgode izazivane motornim vozilom u pokretu, po odštetnom pozitivnom pravu, kada je u pitanju međusobno potraživanje naknade štete imalaca motornih vozila koju su jedni drugima pričinili u prometu, prosuđuje po pravilima o subjektivnoj odgovornosti. Kantonalni sud je ukazao da se svako postupanje korisnika motornih vozila koje je u suprotnosti s propisima iz Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06, 44/07, 84/09, 48/10 i 18/13; u daljnjem tekstu: ZOSP) i po podzakonskim propisima, te članku 158. Zakona o obligacijskim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZOO) smatra protupravnim i ima se pripisati krivnji imaoca motornog vozila. U svezi s tim, Kantonalni sud je istaknuo kada je prometna nezgoda i iz nje proistekla šteta posljedica obostrane krivnje imalaca motornih vozila koji su u njoj sudjelovali, kao u konkretnom slučaju, prema odredbi iz članka 178. stavak 2. ZOO, svaki od sudionika se pojavljuje u ulozi štetnika, pa će svaki od njih i odgovarati za štetu razmjerno utvrđenoj odgovornosti. Kantonalni sud je ukazao da je u predmetnom postupku utvrđeno da se apelant, suprotno odredbama čl. 69. i 73. stavak 1. točka 4. ZOSP zaustavio na samom raskrižju, dok drugi vozač Z. Š. nije prilagodio brzinu kretanja svog vozila karakteristikama, stanju puta, vidljivosti, atmosferskim prilikama, pa s obzirom na sve okolnosti danog slučaja glede razmjere odgovornosti koju je dao prvostupanjski sud, apelantu je pravilno dosuđena materijalna štetu u utvrđenom iznosu.

13. Apelant je 8. listopada 2016. godine izjavio reviziju protiv drugostupanjske presude.

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 68 0 P 019755 16 Rev od 18. siječnja 2018. godine odbačena je apelantova revizija.

15. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Vrhovni sud je istaknuo da, budući da u apelantovom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude ne prelazi navedeni cenzus, revizija je nedopuštena u smislu gore navedene zakonske odredbe, pri čemu odlučivanje o reviziji u konkretnom slučaju ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, pa revizija nije dopuštena ni po kriteriju propisanom odredbom članka 237. stavak 3. ZPP. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant, u biti, vidi u proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa od strane redovnih sudova. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je on doprinio nastanku prometne nezgode u omjeru od 80%, te da su sudovi, u svezi s tim, proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZOO, osobito članka 178. navedenog Zakona. Osim toga, apelant je istaknuo da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo. U svezi s tim, apelant je naveo da je u siječnju 2013. godine izjavio žalbu protiv prvostupanjske presude, te da je predugo čekao na odluku o svom pravnom lijeku budući da je odluka donesena tek u rujnu 2016. godine.

II.Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je istaknuo da u cijelosti ostaje pri stajalištima iz svoje Odluke broj 68 0 P 019755 16 Rev od 18. siječnja 2018. godine, te da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja ukazuje u predmetnoj apelaciji.

18. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na koja se poziva u predmetnoj apelaciji, te da je taj sud u svojoj Presudi broj 68 0 P 019755 15 Gž od 5. rujna 2016. godine naveo razloge kojima se rukovodio kada je, između ostalog, odbio apelantovu žalbu.

19. Općinski sud je istaknuo da je predmetni parnični postupak proveo u razumnom roku i u skladu s važećim zakonskim propisima, zbog čega nema povreda prava na koja apelant ukazuje. V.Relevantni propisi

20. Zakon o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17 i 9/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10 i 18/13), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 69.

Vozač ne smije zaustaviti ili parkirati vozilo na mjestu na kojem bi ono ugrožavalo sigurnost drugih sudionika u prometu ili predstavljalo smetnju za normalan tok prometa ili kretanje pješaka.

Članak 73.

Vozač ne smije zaustaviti ili parkirati vozilo osobito:

4) na raskrižju i na udaljenosti manjoj od 5 metara od najbližeg ruba popriječnog kolnika;

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji glasi:

Član 178. st. 1. i 2.

(1) U slučaju udesa izazvanog motornim vozilom u pokretu koji je prouzrokovan isključivom krivicom jednog imaoca, primenjuju se pravila o odgovornosti po osnovu krivice.

(2) Ako postoji obostrana krivica, svaki imalac odgovara za ukupnu štetu koju su oni pretrpeli srazmerno stepenu svoje krivice.

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi.

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

25. Budući da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 68 0 P 019755 16 Rev od 18. siječnja 2018. godine odbačena apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude, u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 68 0 P 019755 15 Gž od 5. rujna 2016. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 4046/16, koja je odbačena kao preuranjena. Ustavni sud neće utvrđivati točan datum kada je apelant primio navedenu presudu Kantonalnog suda od 5. rujna 2016. godine budući da je apelant protiv nje izjavio reviziju Vrhovnom sudu 8. listopada 2016. godine, a apelaciju u predmetu broj AP 4046/16 podnio je 20. listopada 2016. godine. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, uključujući „razuman rok“ kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2 ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

a) U odnosu na osporenu odluku

30. U odnosu na apelantove navode da je u osporenom odlukom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da, imajući u vidu da je utvrđena apelantova odgovornost u nastanku predmetne prometne nezgode u omjeru od 80%, a odgovornost Z. Š. u omjeru od 20%, apelantu, shodno tome, pripada dosuđeni iznos naknade materijalne štete, dok je preko dosuđenog iznosa njegov tužbeni zahtjev neutemeljen. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi o navedenim zaključcima dali dovoljno jasno i detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim navodima, ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOO u bilo kojem smislu proizvoljna. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na osporenu odluku neutemeljena.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku

32. U svezi s apelantovim navodima koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).

33. Ustavni sud, podržavajući praksu Europskog suda, podsjeća na to da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost organizirati svoje pravosudne sustave na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog članka, uključujući i obvezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Europski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. listopada 2005. godine).

34. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom apelanta i L. M. 12. listopada 2011. godine, a da je odluka o posljednjem pravnom lijeku (protiv presude Kantonalnog suda kao konačne odluke u ovoj pravnoj stvari) donesena 18. siječnja 2018. godine (rješenje Vrhovnog suda broj 68 0 P 019755 16 Rev). Dakle, postupak je ukupno trajao šest godina i tri mjeseca.

35. Analizirajući duljinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o postupku po tužbi apelanta i L. M., kojom je apelant tražio naknadu materijalne štete koja je nastala na njegovom motornom vozilu uslijed prometne nezgode, dok je L. M. tražila naknadu nematerijalne štete. S obzirom na sve navedeno, kao i dokaze koje je u predmetnom postupku trebalo izvesti (uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju, izvršena su tri vještačenja, saslušane parnične stranke i svjedok i sl.). Ustavni sud zaključuje da se radilo o složenom predmetu. Nadalje, u odnosu na apelantov doprinos trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da iz predmetnog spisa ne proizlazi da je apelant na bilo koji način doprinio duljini trajanja predmetnog postupka.

36. Glede ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku u razdoblju od šest godina i tri mjeseca donijeli tri odluke na tri sudske instance, od čega su dvije meritorne. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u roku od godinu i dva mjeseca donio prvostupanjsku presudu. Nadalje, Ustavni sud uočava neaktivnost drugostupanjskog suda kojem je, prema stanju spisa, trebalo tri godine i sedam mjeseci (računajući od dana kada je apelant izjavio žalbu) da donese odluku o žalbama apelanta, L. M. i tuženog. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao ukupno godinu i tri mjeseca (računajući od podnošenja revizije protiv drugostupanjske presude).

37. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, iako je na temelju navedenog primjetno da je drugostupanjski postupak pred Kantonalnim sudom trajao nešto dulje, Ustavni sud, posebno imajući u vidu okolnost da je apelant do konačne odluke u svom predmetu došao prije podnošenja apelacije, da se radilo o složenom postupku, te da su u predmetnom postupku u razdoblju od šest godina i tri mjeseca redovni sudovi donijeli tri sudske odluke, od čega dvije meritorne, zaključuje da se u okolnostima konkretnog predmeta ne može se smatrati da je predmetni postupak nerazumno dugo trajao pa, stoga, nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud, dakle, nalazi da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostala prava

39. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke kada su, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, zaključili da apelantu pripada dosuđeni iznos naknade materijalne štete shodno njegovom doprinosu u nastanku predmetne prometne nezgode, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je predmetni postupak, koji je bio složen, trajao šest godina i tri mjeseca, u okviru kojeg razdoblja su sudovi donijeli tri sudske odluke, od čega dvije meritorne, što se, u ocjeni duljine trajanja postupka u cjelini, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

41. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević