Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3833/17 (SB „Invest“ d.o.o. Banja Luka)

Odluka donesena 19. 09. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Mjera obezbjeđenja
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3833/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3833/17, rješavajući apelaciju SB „Invest“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio SB „Invest“ d.o.o. Banja Luka protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Ps 113233 17 Pž od 16. augusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. SB „Invest“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu apelant), kojeg zastupa Aleksandar V. Popović, advokat iz Banja Luke, podnio je 11. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 113233 17 Pž od 16. augusta 2017. godine.

2. Apelant je podnio tužbu protiv „Heta Asset Resolutions AG“ iz Austrije (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete i zatražio je donošenje privremene mjere obezbjeđenja. Rješenjem Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 113233 15 Ps od 10. aprila 2017. godine određena je mjera obezbjeđenja prema tuženom i to deblokadom apelantovog bankovnog računa, koji je bio blokiran po zahtjevu tuženog na osnovu mjenice (svi podaci detaljno navedeni u izreci prvostepenog rješenja). U obrazloženju ove odluke, Okružni privredni sud je detaljno iznio koje je dokaze proveo i iz kojih je, između ostalog, utvrdio da su apelant i tuženi 2009. godine zaključili ugovor o kreditnom poslu kojim je apelantu odobren dugoročni kredit u visini od 2.000.000,00 Eura i aneks ugovora o tome kako će taj kredit biti obezbijeđen (uključujući hipoteku i mjenice, detaljno na strani 3. prvostepenog rješenja). Okružni privredni sud se pozvao na član 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koji propisuje uslove za određivanje mjere obezbjeđenja, a zatim i na odredbe Zakona o deviznom poslovanju koji se tiču „plaćanja, naplaćivanja i prenosa po tekućim i kapitalnim poslovima između rezidenata i nerezidenata“. Imajući sve to u vidu, Okružni privredni sud je zaključio da je zahtjev za predloženu mjeru obezbjeđenja osnovan, navodeći, između ostalog da je tačno da je apelant podnio tužbu tek 2015. godine, ali da „treba imati u vidu da je on to učinio nakon što je po prijedlogu tuženog blokiran račun [apelanta] 24.1.2014. godine u visini od 2.364.151,21 KM mada je tuženi po navodima [apelanta] plasirao manji iznos na ime kredita, a obračunavao mu kamatu na iznos od 1.420.000,00 Eura, iako je iznos od 997.495,00 Eura uplatilo društvo 'Maris tours“ d.o.o. Republika Hrvatska.“ Sud je dalje naveo koje je dokaze proveo u odnosu na ove navode, pa je zaključio da iz toga proizlazi da je apelant učinio vjerovatnim postojanje svog tužbenog potraživanja prema tuženom „koji bi namirenjem prema istom u postupku izvršenja u iznosu od 2.364.151,21 KM mogao štetno uticati na prava [apelanta] kao predlagača osiguranja na način da mu usljed blokade bude onemogućeno raspolaganje novčanim sredstvima, izmirenje obaveza, te obavljanje registrovane djelatnosti.“ Sud je je također naveo da je blokada apelantovog računa izvršena „isključivo na osnovu mjenice, za koju je dokazao da glasi na veći iznos od iznosa plasiranih sredstava na ime kredita“, te da je sporan i način obračuna kamata. Zbog toga je sud zauzeo stav da „do utvrđivanja stvarnog stanja potraživanja i dugovanja između [apelanta] i tuženog, kao stranog pravnog lica, ima osnova da ostane na snazi određena mjera.“

3. Viši privredni sud je, osporenim rješenjem broj 57 0 Ps 113233 17 Pž od 16. augusta 2017. godine, usvojio žalbu tuženog i preinačio prvostepeno rješenje tako što je odbio kao neosnovan zahtjev za određivanje mjere obezbjeđenja kako je to apelant tražio. Viši sud je naveo da je apelant podnio tužbu za naknadu štete po dva osnova – zato što mu je kamata na osnovu ugovora o kreditu obračunata i naplaćena u većem iznosu od ugovorenog i štetu koja se ogleda u blokadi računa radi naplate dospjelih obaveza po ugovoru o kreditu. Također, apelant je radi obezbjeđenja svog potraživanja podnio i zahtjev za određivanje privremene mjere osiguranja kako je to već navedeno. Dalje, Viši sud je također citirao odredbe člana 269. ZPP-a prema kojem se mjera obezbjeđenja može odrediti ako predlagač učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja tako što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno utjecati na prava predlagača obezbjeđenja.

4. Međutim, Viši privredni sud je zaključio da apelant nije učinio vjerovatnim postojanje svog tužbenog potraživanja. Naime, pitanje ima li ili ne apelant potraživanje prema tuženom predstavlja apelantov tužbeni zahtjev, ali tim se pitanjem, kako je obrazloženo, nije bavio „ni [apelant] ni sud.“ Viši privredni sud je naveo da u tom pravcu apelant nije pružio bilo kakav dokaz, a prvostepeni sud nije obrazložio „u čemu se ogleda vjerovatnost potraživanja [apelanta] za naknadu štete.“ Dalje, Viši privredni sud je naveo da nije dokazan ni drugi uslov koji se zahtijeva članom 269. ZPP, zato što taj uslov „predstavlja subjektivnu opasnost“ i da su to radnje koje su „posljedica ponašanja tuženog kao protivnika obezbjeđenja, prema tačno utvrđenom dobru, njegovom ličnom dobru ili prema individualnoj radnji koja je usmjerena prema određenom dobru tuženog“ kao protivnika odnosno dužnika. Međutim, u konkretnom postupku, kako je zaključio Viši privredni sud, nije dokazano postojanje ovog drugog uslova, tj. da tuženi preduzima određene radnje kojima svoju imovinu otuđuje ili opterećuje i na taj način dovodi u pitanje apelantovo potraživanje naknade štete.

5. Također, Viši privredni sud je naveo da se prvostepeni sud „bavio pitanjima koja nisu odlučna za utvrđivanje osnovanosti zahtjeva za određivanje mjere obezbjeđenja“, a da predmet spora „nije utvrđivanja valjanosti ugovora o kreditu ili izvršenje obaveze iz ugovora o kreditu ili valjanost ugovora o kreditu, već zahtjev za naknadu štete.“ Kako je dalje navedeno, blokada apelantovog računa se ne može smatrati radnjom koja bi otežala apelantovo potraživanje, a za odluku o mjeri obezbjeđenja „nije od značaja suština materijalno pravnog odnosa u kojem su se nalazile parnične stranke“, niti je „relevantan Zakon o deviznom poslovanju“. Za rješavanje tog zahtjeva, kako je obrazloženo, bilo je potrebno utvrditi „da li iz priloženih dokaza i činjeničnih navoda proizlazi vjerovatnost potraživanja i da li protivnik obezbjeđenja na svojoj imovini preduzima radnje kojima otežava ili želi da osujeti ostvarivanje potraživanja.“

6. Apelant osporava rješenje Višeg privrednog suda i smatra da mu je tim rješenjem prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U obimnoj apelaciji, apelant uglavnom iznosi činjenice predmeta u odnosu na zaključenje ugovora i način isplate, o tome da je tuženi uplatio manju tranšu kredita a da je ostalo uplatilo „drugo preduzeće“, način obračuna kamata na dugovani iznos itd. U odnosu na odluku o mjeri obezbjeđenja, apelant ističe da smatra da su ispunjena oba zakonom propisana uslova, da je njegov račun tuženi blokirao „zbog razloga zbog kojih je [apelant] podnio tužbu“, te da on potražuje naknadu štete koja je „blokadom njegovog računa sve veća“, zbog čega „ima pravo da potražuje deblokadu računa koji je neosnovano blokiran“. Na osnovu svega što je u vezi s tim naveo, apelant smatra da je Viši privredni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, te da mu je na taj način prekršio prava na koja se poziva.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije apelanta-tužitelja Ustavni sud je pošao od odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koja apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva odnose isključivo na način na koji je Viši privredni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalne propise prilikom donošenja mjere obezbjeđenja. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, navode o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelant zasniva na tvrdnji koju je iznio i u zahtjevu za donošenje mjere obezbjeđenja i koja se odnosi na deblokadu apelantovog računa, blokiranog po zahtjevu tuženog, na osnovu mjenice. Ustavni sud smatra da već iz samog zahtjeva da se mjera obezbjeđenja protiv tuženog donese u odnosu na apelantovu imovinu, ukazuje da apelant nema opravdan zahtjev. Naime, kako je to Viši privredni sud detaljno obrazložio, apelant je morao dokazati da je njegovo potraživanje naknade štete vjerovatno, te da tuženi preduzima radnje na vlastitoj imovini kako bi onemogućio apelanta da svoje potraživanje i naplati. Međutim, kako je utvrdio i detaljno obrazložio Viši privredni sud, apelant to nije uspio dokazati, budući da nije ni izvodio dokaze o vjerovatnosti potraživanja naknade štete prema tuženom, niti da tuženi na svojoj imovini preduzima radnje kojima bi to njegovo potraživanje otežao ili onemogućio. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da su osporenim rješenjem na bilo koji način prekršena ustavna prava na koja se pozvao, već je samo nezadovoljan odlučenjem u konkretnom slučaju.

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u konkretnom slučaju pokreću pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Na osnovu odredne člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3833/17 (SB „Invest“ d.o.o. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio