Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5179/17 (M.S.)

Odluka donesena 15. 10. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5179/17

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 10. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5179/17, rješavajući apelaciju M.S., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. listopada 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija M.S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 0091135 15 Rev od 18. rujna 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupaju Josip Muselimović i Ana Primorac, odvjetnici iz Mostara, podnio je 7. prosinca 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 0091135 15 Rev od 18. rujna 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Biroa Zelene karte u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: tuženi) i „Euroherc osiguranja“ d.d. Mostar (umješač na strani tuženog, u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je u periodu od 26. srpnja do 29. kolovoza 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju. Nadalje, na temelju članka 34. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda zatraženo je 13. rujna 2019. godine da dostavi dodatnu dokumentaciju, koju je Kantonalni sud dostavio u ostavljenom roku.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i umješač su dostavili odgovore na apelacije u periodu od 13. kolovoza do 4. rujna 2019. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Prema dokumentaciji u spisu, 24. rujna 2002. godine dogodila se prometna nezgoda u kojoj je povrijeđen apelant, kao vozač vozila, a u kojoj je sudjelovao i I.G., vozač vozila osiguranog kod „Jadranskog osiguranja zelenim kartonom“ (u daljnjem tekstu: osiguranik). Pred Općinskim sudom je protiv apelanta i osiguranika vođen kazneni postupak i obojica su prvostupanjskom presudom proglašeni krivim za kazneno djelo teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz članka 320. stavak 3. a u svezi sa člankom 315. stavak 3. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Međutim, u žalbenom postupku Kantonalni sud je uvažio žalbu, ukinuo prvostupanjsku presudu i odredio održavanje rasprave pred Kantonalnim sudom, nakon čega je donio presudu od 7. siječnja 2009. godine kojom je osiguranik proglašen krivim i izrečena mu uvjetna osuda, a apelant oslobođen od optužbi za kazneno djelo.

Parnični postupak okončan osporenom odlukom

6. Apelant je 17. travnja 2009. godine podnio tužbu Općinskom sudu radi naknade materijalne i nematerijalne štete protiv tuženog i umješača (prvobitno označen kao drugotuženi).

7. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 009135 09 P od 5. siječnja 2011. godine u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te obvezan apelant da umješaču (kao drugotuženom) nadoknadi troškove postupka, sve bliže opisano u izreci presude.

8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je usvojio prigovor zastare apelantovog potraživanja kojeg je istaknuo tuženi, jer se prometna nezgoda u kojoj je stradao apelant dogodila 24. rujna 2002. godine, a apelant je podnio tužbu 17. travnja 2009. godine, po nastupanju apsolutne zastare. Dalje je naveo da u konkretnom slučaju valja primijeniti odredbe članka 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno opći zastarni rok, a predmetno potraživanje je zastarjelo i po odredbi članka 376. ZOO. Općinski sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti dulji zastarni rok prema odredbi članka 377. ZOO zbog toga što je apelant u kaznenom postupku bio optuženik, nije prijavio imovinsko pravni zahtjev, a niti je upućivan sa zahtjevom u parnicu, tako da se na njega ne može odnositi prekid zastare, a niti se može primijeniti rok za zastaru propisan člankom 377. ZOO.

9. Postupajući po apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je Rješenjem broj 68 0 P 009135 11 Gž od 25. rujna 2012. godine djelomično uvažio žalbu i ukinuo prvostupanjsku presudu u odnosu na tuženog i u odnosu na njega predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku. Rješenjem je dalje odbijena apelantova žalba u preostalom dijelu u kojem je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na umješača (kao drugotuženog) i prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđena, dok je apelantova žalba u odnosu na odluku o troškovima postupka djelomično uvažena i odluka o troškovima postupka preinačena tako da je apelant obvezan umješaču nadoknaditi troškove postupka u manjem iznosu, a zahtjev umješača da mu apelant naknadi troškove sastava odgovora na žalbu odbijen.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je, obzirom na prigovor zastare u odnosu na tuženog, svoju odluku zasnovao na odredbama čl. 371. i 376. ZOO, te je pogrešan zaključak da je predmetno potraživanje zastarjelo. S tim u svezi, navedeno je da je nesporna činjenica, što proizlazi iz provedenih dokaza, da je predmetna šteta prouzročena kaznenim djelom, tj. krivnjom osiguranika koji je proglašen krivim i kojem je izrečena uvjetna osuda tako da je kazneni postupak dovršen osuđujućom presudom. Po mišljenju Kantonalnog suda, iz navedenog proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju naknade štete uzrokovane kaznenim djelom za koji je rok zastare propisan odredbom članka 377. ZOO, tako da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba članka

377. ZOO, a ne odredbe čl. 371. i 376. ZOO, jer je osiguranik pravomoćno proglašen krivim zbog predmetnog kaznenog djela, čija je posljedica šteta koju trpi apelant. Dalje je obrazložio da se odredbe o zastari potraživanja naknade štete uzrokovane kaznenim djelom primjenjuju ne samo na štetnika već i na osobu odgovornu za naknadu štete koja je u ovom slučaju tuženi (Biro Zelene karte u Bosni i Hercegovini), jer je osiguranik upravljao teretnim motornim vozilom koje je u vrijeme prometne nezgode imalo inozemne registarske oznake sa valjanom zelenom kartom. Stoga je zaključio da u konkretnom slučaju pokretanje i vođenje kaznenog postupka protiv osiguranika prekida i zastarijevanje kaznenog gonjenja, pa povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete, te zastarijevanje koje je bilo prekinuto počinje teći tek kada je presuda kojom je osiguranik proglašen krivim postala pravomoćna, odnosno 7. siječnja 2009. godine. Budući da zastara kaznenog gonjenja za predmetno kazneno djelo iznosi pet godina (članak 121. stavak 1. točka 4. KZFBiH), a tužba je podnesena 17. travnja 2009. godine, Kantonalni sud je zaključio da predmetno potraživanje nije zastarjelo jer nije protekao zastarni rok iz članka 377. ZOO. Istaknuto je da je člankom 377. ZOO određena iznimka od općeg pravila o zastarijevanju potraživanja naknade štete iz članka 376. ZOO, a iznimka je upravo u tome da se, kada je šteta nastala kaznenim djelom, oštećenom pruži pogodnija vremenska situacija, a time i jača zaštita u kojoj može ostvarivati svoja potraživanja na temelju štete nastale takvim djelom.

11. Umješač je podneskom od 30. travnja 2013. godine zatražio stupanje u parnicu u svojstvu umješača na strani tuženog, jer bi na temelju odredaba Pravilnika o obradi, likvidaciji međunarodnih automobilskih šteta, u slučaju eventualne obveze tuženog, bio u krajnjoj obvezi isplatiti eventualnu naknadu štete. Općinski sud je dozvolio predloženo stupanje u parnicu.

12. U ponovnom postupku Općinski sud je Presudom broj 68 0 P 009135 12 P 2 od 6. rujna 2013. godine obvezao tuženog da apelantu isplati određene novčane iznose na ime naknade štete (na ime duševnih bolova radi umanjenja opće životne sposobnosti, na ime pretrpljenih bolova, na ime pretrpljenog straha, na ime duševnih bolova zbog naruženosti, na ime tuđe njege i pomoći) sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude (stavak 1), određeni novčani iznos na ime troškova liječenja sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude (stavak 2), određeni novčani iznos na ime naknade štete na vozilu (stavak 3), te troškove postupka (stavak 4), sve bliže precizirano u izreci presude. Presudom je dalje odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva na ime naknade nematerijalne štete po svim vidovima, te na ime troškova liječenja i na ime naknade štete na vozilu preko dosuđenog iznosa (stavak 5), te je odbijen u cijelosti dio tužbenog zahtjeva kojim potražuje određene mjesečne iznose po osnovi izgubljene zarade i mjesečnu rentu po osnovi izgubljene zarade sa zakonskom zateznom kamatom (stavak 6). Presudom je, također, odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova postupka (stavak 7).

13. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju utvrđena podijeljena odgovornost, tj. doprinos apelanta nastanku prometne nezgode u visini od 50%. Općinski sud se pozvao na članak 200. ZOO, te citirao nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke kojem je poklonio vjeru. Dalje je naveo da je visina pravične naknade za nematerijalnu štetu dosuđena prema mjerodavnim okolnostima koje postoje u vrijeme donošenja prvostupanjske presude obzirom na sudsku praksu, dok je dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa na ime naknade nematerijalne štete po svim vidovima odbijen kao neutemeljen. Općinski sud je dalje citirao čl. 189, 190. i 195. ZOO i, ocjenjujući relevantne dokaze provedene u postupku, apelantu dosudio određene novčane iznose na ime tuđe pomoći i troškove liječenja, te na ime materijalne štete na vozilu, dok je odbio dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa na ime troškova liječenja. Međutim, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje po osnovu izgubljene zarade, jer apelant nije ponudio niti jedan materijalni dokaz na okolnosti visine prihoda koje je ostvarivao do štetnog događaja, dok je apelantovo potraživanja na ime izgubljene zarade postavljeno paušalno i nije potkrijepljeno nikakvim materijalnim dokazom.

14. Općinski sud nije prihvatio prigovor tuženog o apsolutnoj zastari potraživanja sukladno članku 377. ZOO, jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju naknade štete uzrokovane kaznenim djelom, a za kazneno gonjenje je predviđen dulji rok zastare, a zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog gonjenja. Po mišljenju Općinskog suda, zbog pokretanja i vođenja kaznenog postupka protiv osiguranika, prekinuta je i zastara kaznenog gonjenja, pa i zastara zahtjeva za naknadu štete, koja ponovno počinje teći po pravomoćnosti presude kojom je osiguranik proglašen krivim, u konkretnom slučaju od 7. siječnja 2009. godine. Istaknuto je da za predmetno kazneno djelo zastara kaznenog gonjenja iznosi pet godina, a tužba je podnesena 17. travnja 2009. godine, dakle, prije nastupanja zastare.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 009135 13 Gž 2 od 17. lipnja 2015. godine apelantova žalba je djelomično uvažena i prvostupanjska presuda pod točkom 1. izreke u odnosu na odluku o zakonskoj zateznoj kamati preinačena, tako da je određeno da zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade štete teče počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate (umjesto od dana donošenja presude). Presudom je dalje u preostalom dijelu prvostupanjske presude (pod toč. 1, 2, 3. i 5. izreke) odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda, dok je apelantova žalba u dijelu u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev pod točkom 6. izreke presude (izgubljena zarada i rente) uvažena i prvostupanjska presuda ukinuta, te u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku. Presudom je, također, odbijena žalba tuženog.

16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud, obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe ZOO, pravilno utvrdio iznose naknade nematerijalne štete, naknadu štete na ime tuđe pomoći i njege, naknadu troškova liječenja i naknadu štete na vozilu. Dalje je naveo da na dosuđene iznose naknade nematerijalne štete i naknadu štete na ime tuđe pomoći i njege apelantu pripada i zakonska zatezna kamata na temelju članka 277. stavak

1. ZOO počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, a ne od dana donošenja presude, kako je pogrešno dosudio prvostupanjski sud, pa je apelantovu žalbu djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio u tom dijelu. Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim prigovor zastare potraživanja koji je istaknuo tuženi, jer u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja primjenom odredbe članka 377. ZOO zbog razloga koji su navedeni u Rješenju ovog suda broj 68 0 P009135 11 Gž od 25. rujna 2012. godine. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud, pogrešnom primjenom materijalnog prava, nepotpuno utvrdio činjenično stanje, jer nije utvrdio da li je apelant umirovljen zbog nesposobnosti za rad koja je posljedica povreda zadobivenih u prometnoj nezgodi, a niti je utvrdio visinu materijalne štete zbog izgubljene zarade, a niti razliku između zarade koju bi apelant ostvarivao da nije bilo povrede i primanja koja sada ostvaruje u vidu invalidske mirovine i invalidnine. Također je istaknuo i pogrešnu primjenu članka

8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i propust suda da primijeni članak 191. stavak 4. ZPP, što je povreda odredaba parničnog postupka iz članka 209. ZPP, jer su utjecale na donošenje zakonite i pravilne presude. Obzirom na navedeno, Kantonalni sud je apelantovu žalbu uvažio i prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim potražuje naknadu štete zbog izgubljene zarade i rentu ukinuo i predmet u tom dijelu vratio Općinskom sudu na ponovni postupak.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 68 0 P 0091135 15 Rev od 18. rujna 2017. godine usvojena je revizija tuženog i umješača, preinačene obje nižestupanjske presude u dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenih bolova, na ime pretrpljenog straha, na ime duševnih bolova zbog naruženosti, te na ime naknade materijalne štete na ime tuđe njege i pomoći, na ime troškova liječenja i na ime naknade štete na vozilu, tako da je apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen. Presudom je dalje ukinuta drugostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova radi umanjenja opće životne aktivnosti i predmet u tom dijelu vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Presudom je, također, odbijena apelantova revizija, te odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova nastalih u povodu revizije.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da, suprotno stavu nižestupanjskih sudova, u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj stvari za razrješenje istaknutog prigovora zastare nije bilo mjesta za primjenu odredaba čl. 390. i 377. ZOO, zbog čega tuženi i umješač utemeljeno prigovaraju pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S tim u svezi, obrazložio je da se na tuženog nije mogao primijeniti članak 390. stavak 2. ZOO, zato što je kazneni postupak protiv osiguranika vođen i okončan pravomoćnom presudom kojom se osiguranik proglašava krivim za kazneno djelo teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa i u odnosu na njega oštećeni je upućen sa imovinskopravnim zahtjevom na parnicu. Dalje je obrazložio da ovo upućivanje oštećenog na parnicu u odnosu na osuđenog nema pravni značaj za odgovornost osiguravača za štetu koju njegov osiguranik učini makar je ta šteta nastala iz kaznene odgovornosti, niti ima utjecaja na početak tijeka niti prekid tijeka zastare u odnosu na tuženog. Vrhovni sud je istaknuo da se privilegirani rok zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete iz članka 377. stavak 1. ZOO može primijeniti samo prema počinitelju kaznenog djela koji je pravomoćnom presudom kaznenog suda proglašen krivim za određeno kazneno djelo, a ne i prema trećoj osobi (u konkretnom slučaju tuženom, kao osiguravajućem društvu) koja inače odgovara za štetu zajedno ili umjesto neposrednog počinitelja kaznenog djela. Dalje je istaknuo da je takav pravni stav u primjeni članka 377. stavak 1. ZOO izrazio Ustavni sud u više svojih odluka (AP 2763/09, AP 3111/09, AP 4128/10 i AP 3978/11), tumačeći da se pod odgovornom osobom iz odrednice „prema odgovornoj osobi“ iz članka 377. stavak 1. ZOO ima smatrati isključivo neposredni izvršitelj kaznenog djela.

19. Obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da se u odnosu na tuženog nije mogao primijeniti privilegirani rok iz članka 377. ZOO, već zastarni rok propisan odredbom članka 376. ZOO. S tim u svezi, Vrhovni sud je citirao odredbu članka 376. st. 1. i 2. ZOO i obrazložio da se početak roka zastare za štetu na ime pretrpljenih bolova, pretrpljenog straha i duševnih bolova zbog naruženosti imao računati od dana kada su bolovi, odnosno strah prestali (prema nalazu vještaka 2002. godine), a za naruženost kada je postalo izvjesno da se ne može više otkloniti (prema nalazu vještaka 2003. godine). Imajući u vidu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 17. travnja 2009. godine i da se štetni događaj iz kojeg su nastale povrede desio 24. rujna 2002. godine, odnosno sedam godina nakon nastanka štete i saznanja za obim i visinu štete, Vrhovni sud je zaključio da je potraživanje predmetne štete zastarjelo sa stanovišta odredbe članka 376. st. 1. i 2. ZOO. Vrhovni sud je dalje naveo da početak roka zastare za materijalnu štetu na ime tuđe njege i pomoći, te troškova liječenja počinje kada su ti izdaci nastali (po apelantovim navodima, nastali su 2002. godine), a za putničko motorno vozilo nastankom štete (po apelantovim navodima, šteta je nastala 24. rujna 2002. godine). Stoga je Vrhovni sud zaključio da je od navedenog momenta pa do podnošenja predmetne tužbe i za ovo potraživanje protekao rok dulji od tri godine, ali i objektivni rok od pet godina sa stanovišta članka 376. st. 1. i 2. ZOO.

20. Međutim, Vrhovni sud je naveo da nije mogao dati odgovore na revizijski prigovor da li je i naknada štete na ime duševnih bolova, zbog umanjenja opće životne aktivnosti, obuhvaćena zastarom, jer zbog pogrešnog pravnog pristupa u rješavanju pitanja osnovanosti istaknutog prigovora zastare, drugostupanjski sud je propustio ocijeniti da li je u postupku koji je prethodio donošenju prvostupanjske presude pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da ocijeni pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da li je apelantovo liječenje završeno. Stoga je u ovom dijelu ukinuo drugostupanjsku presudu i predmet u tom dijelu vratio na ponovni postupak. Vrhovni sud je ocijenio neutemeljenim apelantovu reviziju, jer dani razlozi za usvajanje revizije tuženog i umješača upravo čine razloge za odbijanje apelantove revizije. S tim u svezi, obrazložio je da su posljedice propuštanja prekluzivnih rokova takve da vode ne samo gubitku prava na tužbu u materijalnom smislu nego i gubitku samog materijalnog prava, pa kod utvrđenja da je potraživanje zastarjelo, irelevantni su navodi apelantove revizije kojim se samo pobija visina nematerijalne i materijalne štete dosuđene drugostupanjskom presudom, pozivanjem na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

21. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava – odredaba ZOO koje se odnose na rokove zastare potraživanja naknade štete. Apelant smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju neutemeljeno primijenio članak 376. ZOO, a trebao je primijeniti članak 377. u svezi sa člankom 380. stavak 5. ZOO. S tim u svezi, obrazlaže da mu je šteta prouzročena kaznenim djelom za koju je štetnik (osiguranik) osuđen pravomoćnom presudom i da je trebao biti primijenjen privilegirani rok zastare iz članka 377. ZOO. Naime, apelant smatra da, prema odredbi članka 380. stavak 5. ZOO, rok zastare zahtjeva treće osobe prema osiguravatelju uvijek slijedi rok zastare zahtjeva treće osobe prema osiguraniku, pa je takav slučaj i kada se radi o privilegiranom roku zastare iz članka 377. ZOO (u konkretnom slučaju apelant je treća oštećena osoba, osiguranik osoba koja je osuđena za prometnu nezgodu, a tuženi osiguravatelj). Tvrdi da je stav Vrhovnog suda o ovom pitanju suprotan članku 380. stavak 5. ZOO i sudskoj praksi, što je detaljno obrazložio u apelaciji. Osim toga, ističe i da su pokretanje i vođenje kaznenog postupka protiv osiguranika, te prekidi zastare kaznenog gonjenja prekidali i zastarijevanje zahtjeva za naknadu štete. Posebno ističe da se Vrhovni sud pozvao na odluke Ustavnog suda koje nisu relevantne i primjenjive na konkretan slučaj, jer se odnose na postupke za naknadu štete koju su prouzročili nepoznati počinitelji za vrijeme rata. Apelant, također, ističe i da je tek nakon donošenja pravomoćne presude u kaznenom predmetu utvrđeno koja osoba je štetu učinila, pa da i po toj osnovi nije istekao subjektivni rok iz članka 376. stavak 1. ZOO u svezi sa člankom 380. stavak 5. ZOO.

22. Apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na druge osobe koje su ostvarile naknadu štete u parničnim postupcima primjenom članka 377. ZOO, kao i da se povreda načela zabrane diskriminacije ogleda i neujednačenosti sudske prakse na teritoriju Bosne i Hercegovini (poziv na odluku Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 Rev 07 000 613 od 14. listopada 2008. godine). Također, ističe i da mu je nezakonito oduzeta imovina koju je opravdano mogao očekivati, a koja mu je isplaćena na temelju drugostupanjske presude u predmetu.

II.Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud smatra apelantove navode paušalnim i neutemeljenim, te ističe da je u obrazloženju presude dao razloge zašto je usvojio reviziju tuženog i umješača i zaključio da su nižestupanjski sudovi pogrešno razriješili prigovor zastare. Ističe da nije bilo osnove za primjenu članka 377. ZOO za privilegirani rok kada je šteta učinjena kaznenim djelom, budući da je prema praksi Ustavnog suda, koju je prihvatio i ovaj sud, izraženo da „odgovornost za primjenu privilegiranog roka je samo u odnosu na učinitelja kaznenog djela, a ne i prema trećoj osobi koja inače odgovara za štetu umjesto faktičkog učinitelja djela“, stoga se na tu treću osobu može primijeniti samo odredba članka 376. ZOO. Vrhovni sud navodi da ostaje kod zauzetog pravnog stava povodom pitanja utemeljenosti tužbenog zahtjeva apelanta, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta, a naročito predmet spora. Smatra da apelantu nisu uskraćena pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, niti je primjena prava s tim u svezi bila proizvoljna.

24. Kantonalni sud smatra apelantove navode neutemeljenim jer je u svojoj odluci naveo razloge kojim se rukovodio kada je apelantovu žalbu djelomično uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio, a u preostalom dijelu odbio. Predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.

25. Općinski sud navodi da su u tijeku prvostupanjskog postupka pravilno primjenjivane odredbe procesnih i materijalnih odredaba, da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te da je sud ocijenio dokaze sukladno članku 8. ZPP.

26. Umješač smatra apelantove navode neutemeljenim, te ističe da se na tuženog, odnosno umješača ne mogu primijeniti odredbe članka 377. ZOO obzirom da je kazneni postupak vođen protiv osiguranika i u odnosu na njega je apelant, kao oštećeni, upućen sa imovinskopravnim zahtjevom u parnicu. S tim u svezi, obrazlaže da upućivanje oštećenika u parnicu u odnosu na osuđenog nema pravni značaj za odgovornost osiguravača za štetu koju njegov osiguranik učini iako je ta šteta nastala iz kaznene odgovornosti, niti ima utjecaja na početak tijeka, niti na prekid toijeka zastare u odnosu na tuženog, odnosno umješača.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Potraživanje naknade štete Član 376. st. 1. i 2.

(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala.

Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom Član 377.

(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.

(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.

(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.

Rokovi zastarjelosti kod ugovora o osiguranju Član 380.

(1) Potraživanja ugovarača osiguranja, odnosno trećeg lica iz ugovora o osiguranju života zastarijevaju za pet, a iz ostalih ugovora o osiguranju za tri godine, računajući od prvog dana poslije proteka kalendarske godine u kojoj je potraživanje nastalo.

(2) Ako zainteresovano lice dokaže da do dana određenog u prethodnom stavu nije znalo da se osigurani slučaj dogodio, zastarijevanje počinje od dana kad je za to saznalo, s tim da u svakom slučaju potraživanje zastarijeva kod osiguranja života za deset, a kod ostalih za pet godina od dana određenog u prethodnom stavu.

(3) Potraživanja osiguravača iz ugovora o osiguranju zastarijevaju za tri godine. (4) Kad u slučaju osiguranja od odgovornosti trećeg, oštećeno lice zahtijeva naknadu od osiguranika, ili je dobije od njega, zastarijevanje osiguranikovog zahtjeva prema osiguravaču počinje od dana kada je oštećeno lice tražilo sudskim putem naknadu od osiguranika, odnosno kad ga je osiguranik obeštetio.

(5) Neposredan zahtjev trećeg oštećenog lica prema osiguravaču zastarijeva za isto vrijeme za koje zastarijeva njegov zahtjev prema osiguraniku odgovornom za štetu.

(6) Zastarijevanje potraživanja koje pripada osiguravaču prema trećem licu odgovornom za nastupanje osiguranog slučaja počinje teći kad i zastarijevanje potraživanja osiguranika prema tom licu i navršava se u istom roku.

Odbacivanje tužbe zbog nenadležnosti Član 390.

(1) Ako je tužba protiv dužnika odbačena zbog nenadležnosti suda ili kod drugog uzroka koji se ne tiče suštine stvari, pa povjerilac podigne ponovo tužbu u roku od tri mjeseca od dana pravosnažnosti odluke o odbacivanju tužbe, smatra se da je zastarijevanje prekinuto prvom tužbom.

(2) Isto vrijedi i za pozivanje u zaštitu, i za isticanje prebijanja potraživanja u sporu, kao i u slučaju kad je sud ili drugi organ uputio dužnika da svoje prijavljeno potraživanje ostvaruje u parničnom postupku.

VI.Dopustivost

28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 68 0 P 0091135 15 Rev od 18. rujna 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantovi zastupnici su primili 12. listopada 2017. godine a apelacija je podnesena 7. prosinca 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

31. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke;

34. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

35. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

36. U konkretnom slučaju apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. U svezi s primjenom prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

37. Ustavni sud podsjeća da iz osporene odluke proizlazi da su apelant i osiguranik sudjelovali u prometnoj nezgodi, da je protiv njih pokrenut kazneni postupak i da su obojica prvostupanjskom odlukom osuđeni zbog kaznenog djela teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa. Međutim, u žalbenom postupku apelant je oslobođen od odgovornosti za navedeno kazneno djelo, a osiguranik pravomoćno osuđen. Nekoliko mjeseci nakon donošenja navedene pravomoćne presude apelant je podnio tužbu radi naknade materijalne i nematerijalne štete protiv tuženog (kao osiguravajuće kuće). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud djelomično usvojio, a djelomično odbio apelantov tužbeni zahtjev (što je u jednom dijelu potvrđeno u drugostupanjskom postupku, a u drugom dijelu vraćeno na ponovni postupak), smatrajući neutemeljenim istaknuti prigovor zastarjelosti potraživanja, jer se radi o naknadi štete uzrokovane kaznenim djelom za koju je predviđen dulji rok zastarjelosti. Međutim, Vrhovni sud je osporenom odlukom usvojio reviziju i obje nižestupanjske presude u dosuđujućem dijelu preinačio tako da je tužbeni zahtjev odbio, dok je drugostupanjsku presudu u dijelu tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova radi umanjenja opće životne aktivnosti ukinuo i predmet vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Odlučujući o prigovoru zastare potraživanja, suprotno stavu nižestupanjskih sudova, Vrhovni sud je zaključio da se u odnosu na tuženog nije mogao primijeniti rok iz članka

377. ZOO, već zastarni rok propisan odredbom članka 376. ZOO, primjenom kojeg je utvrđeno da je potraživanje predmetne štete zastarjelo.

38. S druge strane, apelant smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju neutemeljeno primijenio članak 376. ZOO, a trebao je primijeniti članak 377. u svezi sa člankom 380. stavak 5. ZOO. Naime, apelant ističe da, prema odredbi članka 380. stavak 5. ZOO, rok zastare zahtjeva treće osobe prema osiguravatelju uvijek slijedi rok zastare zahtjeva treće osobe prema osiguraniku, pa je takav slučaj i kada se radi o roku zastare iz članka 377. ZOO (u konkretnom slučaju apelant je treća oštećena osoba, osiguranik osoba koja je osuđena za prometnu nezgodu, a tuženi osiguravatelj). Tvrdi da je stav Vrhovnog suda o ovom pitanju suprotan članku 380. stavak 5. ZOO i sudskoj praksi, što je detaljno obrazložio u apelaciji.

39. Ustavni sud, u prvom redu, podsjeća na odluku Europskog suda u predmetu Baničević protiv Hrvatske u kojem su podnositelji aplikacije redovnim sudovima podnijeli tužbu za naknadu štete protiv osiguravajućeg društva navodnog počinitelja prometne nezgode, te da su viši sudovi utvrdili da je nastupila zastara u odnosu na njihovu tužbu, zbog čega nije donesena pravomoćna odluka o utemeljenosti njihovog zahtjeva. U navedenoj odluci, nakon iscrpne analize pitanja zastarnih rokova u kontekstu prava na pristup sudu, Europski sud je zaključio da se ne može reći da su sami zakonski zastarni rokovi, ili način na koji su primijenjeni u ovom predmetu, povrijedili samu bit prava podnositelja na pristup sudu (vidi, Europski sud, Ante Baničević i Marija Baničević protiv Hrvatske, odluka o dopustivosti od 2. listopada 2012. godine, aplikacija broj 44252/10).

40. Dovodeći u svezu apelantove navode sa stavovima Europskog suda i obrazloženjem osporene presude, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud analizirao sve okolnosti konkretnog slučaja, te da je imao u vidu da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadu štete od osiguravajuće kuće za štetu koju je prouzročio njihov osiguranik (po osnovi zelenog kartona) i koji je osuđen pravomoćnom presudom. Naime, Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud ukazao da upućivanje oštećenog na parnicu u odnosu na osuđenog nema pravni značaj za odgovornost osiguravača za štetu koju njegov osiguranik učini, makar je ta šteta nastala iz kaznene odgovornosti, niti ima utjecaja na početak tijeka, niti na prekid tijeka zastare u odnosu na tuženog. Također, ukazao je i da rok zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete iz članka 377. stavak 1. ZOO može se primijeniti samo prema učinitelju kaznenog djela koji je pravomoćnom presudom kaznenog suda proglašen krivim za određeno kazneno djelo, a ne i prema onoj trećoj osobi (u konkretnom slučaju tuženom, kao osiguravajućem društvu) koja inače odgovara za štetu zajedno ili umjesto neposrednog učinitelja kaznenog djela. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je djelomično odbio apelantov tužbeni zahtjev.

41. U pogledu apelantovog pozivanja na drugačiju praksu sudova u Republici Srpskoj i drugim susjednim državama, Ustavni sud podsjeća da je prvenstveno na domaćim organima, posebno sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava. Imajući u vidu da je prethodno zaključeno da su apelacijski navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neutemeljeni, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ostali navodi

42. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđena zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, niti pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada u okolnostima konkretnog slučaja nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, odnosno kada ne nalazi proizvoljnost u stavu Vrhovnog suda da se rok zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete iz članka 377. stavak 1. ZOO može primijeniti samo prema učinitelju kaznenog djela koji je pravomoćnom presudom kaznenog suda proglašen krivim za određeno kazneno djelo, a ne i prema trećoj osobi (u konkretnom slučaju tuženom, kao osiguravajućem društvu) koja inače odgovara za štetu zajedno ili umjesto neposrednog učinitelja kaznenog djela.

44. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5179/17 (M.S.) | Sudska praksa | Aktio